Da postoji vojni sindikat u Hrvatskoj, sada bi se, bez imalo sumnje, bavio 44-oricom netom razduženih bivših djelatnih vojnih osoba OS RH, o kojima smo prošloga tjedna pisali na portalu Obris.org. Da postoji takav sindikat, prisilio bi MORH i OS RH da objasne svoju šutnju prema tim ljudima. Da postoji takav sindikat, njihov bi problem bio sustavno iznesen u javnost, bez straha da će takvo istupanje naškoditi bilo njima bilo njihovim kolegama. Da postoji takav sindikat, tražio bi od saborskog Odbora za obranu, tijela zaduženog za parlamentarni nadzor nad Oružanim snagama, sazivanje hitne tematske sjednice. Ali, budući da ne postoji, nikome ništa. Njih 44 bivša profesionalna vojnika danas su nezaposleni, iako neki od njih to zasigurno ne bi trebali biti.

Unatoč traženjima Sindikata djelatnika u vojsci i državnim službama da se u novom Zakonu o obrani i Zakonu o službi u OS RH omogući sindikalno udruživanje i djelovanje djelatnih vojnih osoba, od toga ništa biti neće. Taj zahtjev nije uslišan ni prilikom izrade prvog prijedloga spomenutih zakona, a nije prihvaćen niti u njihovim glancanjima za drugo čitanje.

Dok je potpuno neshvatljiv taj strah od vojnog sindikata, iako nema pokazatelja da su oni štetni za obrambeni sustav, o slobodi udruživanja vojnih osoba raspravljalo se nedavno i na 6. sastanku Platforme za temeljna prava – jedne od mreža za suradnju i dijalog s civilnim društvom Europske agencije za temeljna prava (European Union Agency for Fundamental Rights – FRA). Sastanak Platforme održan je 25. i 26. travnja ove godine u Beču, i na njemu je više od 200 predstavnika organizacija civilnog društva s raznih krajeva Europe razgovaralo o temeljnim pravima različitih društvenih skupina. Među njima se našla i Caroline Henrion, koordinatorica projekata EUROMIL-a (European Organisation of Military Associations, pod čijim se kišobranom okupilo oko 40 nacionalnih vojnih udruženja i sindikata iz 27 zemalja), koja je okupljenima održala predavanje na temu „Sloboda udruživanja za sve?“

Zalažući se za poboljšanje životnih i radnih uvjeta vojnog osoblja, kao i za poštivanje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda u oružanim snagama diljem Europe, EUROMIL podsjeća i na neke od međunarodnih dokumenata kojima se ta prava garantiraju. Prije svega, tu je OESS-ov „Code of Conduct on politico-military aspects“, koji u članku 32. kaže: „Svaka zemlja-članica osigurat će uvjete koji osoblju u vojnim, paravojnim i sigurnosnim snagama omogućuju uživanje i ostvarivanje njihovih ljudskih prava i temeljnih sloboda, koje se ogledaju u dokumentima OESS-a i međunarodnog prava, u skladu s relevantnim ustavnim i zakonskim odredbama i sa zahtjevima službe“, kao i Rezolucija Europskog parlamenta o stanju temeljnih prava u EU od 2004. do 2008. godine. U 89. članku Rezolucije, usvojene u siječnju 2009. godine, ističe se da „temeljna prava ne prestaju na vratima vojarne i u potpunosti su primjenjiva na građane u odori“, te se „preporuča zemljama-članicama da osiguraju poštivanje temeljna prava i u oružanim snagama“. U Povelji o temeljnim pravima Europske unije (usvojenoj 2010. godine) u članku 12 – „Sloboda okupljanja i udruživanja“ stoji: „Svatko ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i na slobodu udruživanja na svim razinama, posebice po političkim, sindikalnim i građanskim pitanjima, što podrazumijeva pravo svake osobe da osnuje ili pristupi sindikatu radi zaštite svojih interesa“.

Prema dosadašnjim iskustvima, EUROMIL drži da profesionalne vojne udruge i sindikati (1) pružaju realan pogled i visokovrijedne informacije o osoblju i materijalnim problemima u oružanim snagama, (2) da mogu pomoći državnom i vojnom vrhu u privlačenju motiviranih i kvalificiranih ljudi u vojnu službu, te (3) da u aktualnim svakodnevnim transformacijama mogu pomoći da promjene budu prihvatljive za pogođene vojnike i da se njima nanese što je moguće manje raznih kolateralnih šteta. Kao iznimno pozitivne primjere, EUROMIL ističe Austriju, Dansku, Finsku, Njemačku ili Norvešku, dok se među zemljama koje još uvijek ne priznaju pravo na udruživanje vojnika u aktivnoj službi nalaze, među ostalim, Francuska, Italija i Velika Britanija.

Ova podjela jasno ukazuje na činjenicu da je pitanje poštivanja temeljnih ljudskih prava pripadnika oružanih snaga još uvijek goruća tema čak i u Europi. No, pri tome treba istaknuti da, prema dosadašnjim iskustvima, nije ustanovljeno da pravo na udruživanje za vojne osobe umanjuje suštinu vojne vlasti ili ometa lanac zapovijedanja. Štoviše, ustanovljeno je da u zemljama koje u potpunosti poštuju pravo na udruživanje za svoje vojnike – nema gubitka vojne učinkovitosti ili discipline, budući je njime tek dat još jedan intitucionalni odušak za probleme koji bi mogli nastati provođenjem pravno upitnih ili arbitrarnih odluka pojedinih vojnih zapovjednika ili dijelova obrambenoga sustava u miru.