Nakon sjednice održane 30 srpnja, ove je godine Vlada RH svoj kolektivni godišnji izgleda proglasila od 4. pa najmanje do 18. kolovoza – faktično dobivši i malo preko dva tjedna odmora (od kraja radnog vremena u petak 1. kolovoza, pa zaključno do nedjelje 17. kolovoza). S jedne strane, to je zgodno – posebice ako imamo na umu da su ti isti ljudi prošle godine svoju sjednicu pred godišnji održali 1. kolovoza, a prvu iduću 22. kolovoza (dok se premijer formalno izjasnio da je na godišnjem odmoru između ponedjeljka 5. i ponedjeljka 19. kolovoza 2013. godine). S druge strane, odlaskom nadležnih iz Zagreba prilično je vidljivo postalo i dodatno usporavanje ionako puževog ritma reakcija RH na krize i probleme. Tome nije išla na ruku ni činjenica da su se u ovom periodu razasuti uz more istodobno našli baš svi bitniji ministri, bez određivanja ikakvih dežurstava, pravdajući taj potez kao nepotreban “budući da će svi članovi Vlade biti dostupni u slučaju potrebe“. A da ima potrebe – ima!
Rusija i Ukrajina
Ako ništa, tu je pitanje odnosa Hrvatske (ali i čitave Europske unije) prema Ruskoj Federaciji. Taman prije godišnjeg, ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić sudjelovala je 31. srpnja pri donošenju odluke Vijeća Europske unije o paketu dodatnih restriktivnih mjera, kojima se nastoji ograničiti sektorsku suradnju i razmjenu pojedinih roba EU s Ruskom Federacijom. Iako smo na portalu Obris.org već pisali o pojedinim problemima ovoga poteza, zanimljivo je bilo gledati kako tek postupno izlazi na vidjelo pun opseg učinaka koje će te mjere imati i na hrvatsko gospodarstvo. Naime, već prvih dana nakon uvođenja ovih sankcija postalo je jasno da će oveći broj ozbiljnih hrvatskih izvoznika biti financijski pogođen uvedenim ograničenjima – na što je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova navodno tek postupno reagiralo organizacijom izrade analize učinaka već uvedenih sankcija.
Nakon sankcija, nije trebalo dugo čekati na uzvrat
No, tek koji dan po sagledavanju prvih učinaka sankcija, stigao je i dodatni udarac iz Moskve – samo dan nakon što je predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin 6. kolovoza ove godine potpisao “Dekret o određenim gospodarskim mjerama s ciljem osiguranja sigurnosti Ruske Federacije”, Vlada Ruske Federacije odlučila je na godinu dana zabraniti uvoz određenih poljoprivrednih proizvoda, sirovina i prehrambenih proizvoda iz država Europske unije (naravno, uključujući tu i Hrvatsku), potom Australije, Kanade, Kraljevine Norveške, te Sjedinjenih Američkih Država. Konkretno, te su sankcije obuhvatile razno meso i mesne prerađevine (svježe, smrznuto, sušeno ili dimljeno), mlijeko i mliječne proizvode, te voće i povrće – izgleda da će se upravo ovo zadnje i najviše osjetiti u RH, budući da se već čulo kako Hrvatska u Rusiju izvozi velike količine mandarina i drugog voća. Naravno, i tu se moglo čuti formulaciju: “Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, kao i ostale nadležne institucije, bit će u kontaktu s hrvatskim tvrtkama i poslovnim udruženjima kako bismo detaljno analizirali učinke, kao i daljnje korake kako bi se ublažile eventualne negativne posljedice“. I ponovo – analiza “post festum”, uz najavu mjera za ublažavanje učinaka. Imajući pri tome u vidu da Hrvatska stoji neposredno pred rebalansom državnoga proračuna (koji je tek formalno prouzročen lošom turističkom sezonom i troškovima sanacije poplavama pogođenih područja Istočne Slavonije), dok je u javnosti sasvim mirno prošla i vijest kako RH više gotovo da nema slobodnih financijskih sredstava za “proračunsku zalihu” (izjava ministra financija Lalovca dana na sjednici Vlade RH, 10 srpnja ove godine) – upitno je od kuda bi se takvo ublažavanje učinaka sankcija zapravo isplatilo.
Naravno, ne čekajući povratak dužnosnika s ljetnog kupanja, a onda ni njihove analize te polagane reakcije – ubrzo su krenule i praktične spekulacije o metodama zaobilaženja ovih uzvratnih sankcija Ruske Federacije. Dok se iz Moskve čulo glasove kako će Brazil, Egipat i niz drugih zemalja brzo nadomjestiti proizvode koji su u Rusiju donedavno stizali iz zemalja “ljubitelja sankcija”, ispalo je da tu možda ima i drugih puteva za izbjegavanje gubitaka u izvoznome poslovanju. Pri tome, mnogima je na pamet prvo pala Srbija – koja već godinama s Ruskom Federacijom ima sklopljen sporazum o slobodnoj trgovini.
SRJ i slobodna trgovina s Rusijom
Iako se većina na spomen slobodne trgovine s Rusijom sjetila samo Srbije, spomenuti je sporazum o slobodnoj trgovini 28. kolovoza 2000. godine s Ruskom Federacijom sklopila Savezna Republika Jugoslavija (državna tvorba koja je trajala od 27. travnja 1992. do 4. veljače 20013. godine). Nakon što je ovaj ugovor bio ratificiran 9. svibnja 2001. godine, njime su današnje Srbija i Crna Gora, države slijednice SRJ liberalizirale režim za oko 99 posto svog ukupnog trgovinskog prometa prema prostoru Carinske unije Ruske Federacije, Bjelorusije i Kazahstana – te, uz Bjelorusiju i Kazahstan, postale ovlaštene prodavati robe podrijetlom iz svojih država u Ruskoj Federaciji bez plaćanja carina (naravno, ako pojedina roba nije bila izrijekom izuzeta od primjene ovoga režima). Pri tome, “robom podrijetlom iz Srbije ili Crne Gore” smatra se ona čije je barem 50 posto vrijednosti sadržaja proizvedeno ili barem prerađeno u ovim zemljama (“ad valorem” princip), a čitav se ovaj režim teorijski preispituje svake godine – iako su u praksi te promjene rađene više u dvogodišnjem ritmu.
Uz samo podrijetlo roba, uvjet za primjenu režima slobodne trgovine je tu i činjenica da ti proizvodi moraju biti predmetom kupoprodaje između privrednih subjekata iz pojedinih država ugovornih strana sporazuma, te da se direktno isporučuju među teritorijima ovih država (uz, naravno, dopušten transfer, privremeno skladištenje, pretovar i slično na prostoru drugih država) – čime je odmah u startu smanjen broj čistih prekupaca iz inozemstva. Ujedno, u sporazum je ugrađen i princip “bilateralne kumulacije”, gdje se za sporazum smatra odgovarajućim i kada se sirovina iz jedne ugovorne strane izvozi na preradu u zemlju s druge strane, ne bi li se onda tako prerađena opet vratila u zemlju podrijetla sirovine. Sve te detalje oko podrijetla proizvoda rješava se na jedinstvenome formularu – certifikatu o podrijetlu robe, za robe veće vrijednosti, ili deklaracijom o podrijetlu za robe vrijednosti ispod 5000 USD. Dok spomenute deklaracije izdaje sam izvoznik roba, za izdavanje certifikata o podrijetlu u Rusiji je zadužena Trgovačko-industrijska komora, a u Srbiji i Crnoj Gori nadležna carinska tijela.
Od toga, samo je Srbija posljednjih godina ozbiljnije poslovala s Rusijom. Nakon što je Europska unija posljednjih godina jasno stavila na stol zahtjev da će Srbija ulaskom u Uniju morati poništiti i sve vanjskotrgovinske sporazume ovoga tipa – temeljem ukupnog usklađivanja vanjske trgovine Srbije s onom EU. Njihova je ukupna robna razmjena s Ruskom Federacijom rasla, nadišavši 2,71 milijardu USD iz 2012. godine – gdje je oko 55 posto predstavljao uvoz energenata iz Rusije, dok je tek oko 163 milijuna USD predstavljao izvoz prehrambenih proizvoda iz Srbije u Rusiju. Ta je vrijednost tijekom 2013. dostigla ukupno 172 milijuna USD, dok se Rasim Ljajić (resorni ministar zadužen za trgovinu, turizam i telekomunikacije) nada kako bi taj iznos ove godine mogao iznositi i do 300 milijuna USD, na krilima uzvratnih sankcija prema dosadašnjim europskim opskrbljivačima prehrambenog tržišta Ruske Federacije.
Vino – jedan od rijetkih proizvoda koje Crna Gora više izvozi nego uvozi
Za razliku od Srbije, koja si je izostankom priključenja režimu sankcija otvorila dodatan prostor za poslove s Rusijom, Crna Gora se još u ožujku pridružila sankcijama prema Moskvi – što im je donijelo da su kao zemlja kandidat za članstvo u Europskoj uniji posljednjih dana ostali na istoj strani ograde kao i Hrvatska. Naime, navodno se i na njih odnose novouvedene ruske sankcije. Pri tome, treba napomenuti da je Crna Gora izuzetno malo tržište, s izuzetno negativnom vanjskotrgovinskom bilancom – od ukupno 2,15 milijardi eura prometa u 2013. godini, izvezeno je tek 375,6 milijuna eura, dok je uvoza ostvareno za 1,77 milijardi eura. Od toga ukupnog izvoznog iznosa, na prehrambene proizvode otpada oko 232,7 milijuna eura – 208,6 milijuna uvoza i tek 24,2 milijuna eura izvoza, gdje Rusija zapravo i nije među državama s kojima bi cvala razmjena. Za Crnu Goru se po pitanju posljednjih sankcija najviše pitanja postavilo po pitanju izvoza vina u Rusiju, vrijednog ukupno oko 1,7 milijuna eura na godišnjoj razini – gdje još zapravo nije ni do kraja jasno je li vino uopće obuhvaćeno restrikcijama prometa prehrambenih proizvoda.
Hrvatske robe put Srbije i Crne Gore u Rusiju?
Naravno, spomenute bi sankcije Ruske Federacije teorijski bilo moguće zaobići izvozom hrvatskih roba u Srbiju, a onda njihovom daljnjom preprodajom u Rusiju – valjda praćeno njenim prepakiravanjem, preslagivanjem ili promjenama ambalaže – sve to pod uvjetom da ne postoji već ranije spomenuto pitanje određivanja podrijetla svakog pojedinog proizvoda. Upravo zato nije prošla ni “pametna ideja” jednog privrednika iz Srbije, koji je početkom lipnja ove godine sa svoje 22 tone svinjetine zaustavio kompletan promet ove vrste mesa između Srbije i Rusije. On je, naime, svinjetinu prvo uvezao u Srbiju iz Španjolske i Hrvatske, i onda je bez potrebnog pečata Veterinarske inspekcije RS pokušao izvesti u Rusiju kao srpski proizvod – to je bilo registrirano i rezultiralo je višetjednim zastojem prometa svinjetine između dvije države, na opći gubitak Srbije koja je 2013. godine u Rusiju izvezla oko 100 tone mesa (dok je već u prvoj polovici ove godine izvoz mesa navodno probio 300 tona).
Kako se takve situacije ne bi ponavljale i s akterima iz Hrvatske, čak je i Hrvatska gospodarska komora našla za shodno upozoriti hrvatske izvoznike na pitanje podrijetla robe, koje se ne da promijeniti tek pukom promjenom ambalaže. Pri tome, jasno je da se ovim objavama ciljalo na male privrednike, koje su sankcije Ruske Federacije pogodile frontalno i koji bi se sada, u očaju, mogli pokušati iz škripca izvlačiti “kreativnim mjerama poslovanja”. Oni drugi – velike ribe hrvatskog i regionalnog gospodarstva – su tu već ionako u mnogo povoljnijoj poziciji. Oni, naime, nisu tek izvezli robu u Srbiju i ondje ju pokušali prepakirati – kod partnera, ili u vlastitoj maloj tvrtci – već su s one strane granice kupili ponešto, investirali, a onda i krenuli proizvoditi (vjerojatno s jakim osloncem na kapital i proizvodnju u RH). Time su s jedne strane kompenzirali prošlogodišnje okončanje povlaštenih trgovinskih odnosa Hrvatske i zemalja CEFTA-e, a sada su u stanju prezentirati i potrebno podrijetlo svojih proizvoda – koje im garantira nastavak izvoza u Rusku Federaciju. I time smo po tko zna koji put došli na već poznatu situaciju – da RH svojim ponašanjem kažnjava male proizvođače i izvoznike, dok je u najboljem slučaju neutralna prema raznim političkim i para-državnim tajkunima te javnim poduzećima koja slučajno nešto i izvoze.
EU nije na godišnjem
Nažalost ili na sreću, odnosi s Rusijom nisu jedina tema koja posljednjih dana brine Europsku uniju. Stanje u Iraku, gdje borci “Islamske države” posljednjih tjedana na očigled gaze pojedine frakcije inače tragično razjedinjenih vlasti u Bagdadu, zapravo se samo nadovezalo na pitanje Sirije – koje je već duže bolna točka kako europske, tako i američke vanjske politike. Dok je spomenuta tema 10. kolovoza u SAD-u dovela do prvog velikog sukoba bivše ministrice vanjskih poslova Hillary Clinton i aktualnoga predsjednika Baracka Obame – gdje Clinton smatra kako je upravo izostanak dubokog ulaska SAD u aktivnu pomoć tragikomičnoj sirijskoj oporbi kriv i za današnje vojne uspjehe islamista širom Iraka i Sirije – ni EU nije pošteđena diskusija na ovu temu.
Odnos Clinton-Obama, od sučeljavanja, do suradnje i natrag prema isticanju razlika
Za razliku od SAD, gdje je vjerojatno na djelu i polagano vanjskopolitičko profiliranje Hillary Clinton kao kandidatkinje na predstojećim predsjedničkim izborima (zakazanima za početak studenog 2016. godine) – Europska unija tu nastoji diskutirati u zatvorenim krugovima. Nakon posjete Laurenta Fabiusa, francuskoga ministra vanjskih poslova, sjeveru Iraka i tamošnjem vođi Massudu Barzaniju, zaredali su zahtjevi da se tom tematikom ozbiljnije pozabavi čitava EU. Nakon otvorenih pisama kojima su vanjskoposlovni ministri Francuske i Italije 11. kolovoza pozvali EU da organizira visoki sastanak oko Iraka, prije nego stvari ondje krenu nekim stvarno katastrofalnim smjerom – želja im se izgleda ispunila. Ovoga će petka, 15. kolovoza, biti održan sastanak vanjskoposlovnih ministara EU, a iako je danas raspored diplomatskih poslova hrvatskog MVEP-a za taj dan još službeno bio prazan (odnosno, “bez događanja”) – sve je izglednije da će Vesna Pusić ili barem njen zamjenik, umjesto proslave Velike Gospe na godišnjem odmoru, pred vikend interventno završiti u Bruxellesu.
Iako je bilo ideja da se ujedno čavrlja i o Gazi te stanju u Libiji, sada izgleda da će Catherine Ashton, visoka povjerenica za vanjsku i sigurnosnu politiku EU, sijelo vanjskoposlovnih ministara zemalja EU sazvati prvenstveno vezano uz situaciju u Iraku i Ukrajini. Dok se u vezi Ukrajine nagađa o mogućnosti još jednog mikroskopskog zaoštravanja sankcijskoga režima, tema EU konzultacija po pitanju Iraka ponešto je manje izvjesna. Ovi razgovori dolaze u trenutku kada SAD već danima po toj zemlji izvodi zračne udare (u kojima im se pridružuje i Velika Britanija), dok više zemalja već dostavlja pomoć. Do sada je većina pomoći upućene na sjever te države bila humanitarna, iako izgleda da će čitava ta stvar pretvoriti i u naoružavanje kurdskih snaga, ne bi li se barem one mogle suprotstaviti nadirućim islamističkim borcima. Pri tome je ključni problem zapravo pitanje stava. Naime, izgleda da bi se moglo reći kako po pitanju Sirije i Iraka u redovima zemalja Europske unije zamalo pa vlada slična vrsta usklađenosti i sloge kao u Bagdadu – gdje nije jasno tko radi što, gdje ni nakon više od tri mjeseca od parlamentarnih izbora i dalje nema uspostave Vlade, a dosadašnji premijer Nouri al-Maliki (poduprt većinom koju njegova stranka ima u parlamentu) već danima odbija predati svoju funkciju novome mandataru – navodno ponešto pomirljivijem šijitu Haideru al-Abadiju.
