U okvirima programa Stalne strukturirane suradnje (Permanent Structured Cooperation – PESCO) Zajedničke sigurnosne i obrambene Unije, Europska Unija je naznačila ukupno 47 programa od čega je 6 mornaričkih, 4 zrakoplovna i 6 za kopnene snage. Što se tiče mornaričkih programa od izuzetne važnosti je projekt „Europske patrolne korvete“ (European Patrol Corvette – EPC). Nositelj ovog PESCO projekta je Italija, a osim nje u razvoju EPC sudjeluju i Francuska, Grčka, te Španjolska.
To je dugoročan program, a prema planu prvi brod bi trebao biti izgrađen 2027. godine za Ratnu mornaricu Italije. Ipak, s obzirom na godine gradnje brodova klase „Cassiopea“ možda i ranije. Italija namjerava izgraditi osam brodova temeljenih na projektu EPC kao zamjenu za četiri broda klase „Comandante“ i četiri klase „Cassiopea“. Francuska je izrazila namjeru nabave 9 – 11 brodova i to kao zamjenu za šest fregata „Floréal“, te još tri do pet za zamjenu drugih brodova. Razvoju projekta su se pridružile Grčka i Španjolska. Vidimo da su u programu praktički sve u pomorstvu relevantne mediteranske države EU. Ni jednoj od njih to ne bi bio kapitalni brod, ali zatvara značajnu „nišu“ mornaričkih sposobnosti. To su sve velike mornarice – Francuska je 6. i Italija 9. prema rangiranje temeljem procijenjene snage.
Koordinator projekta je Italija. Iako u prostoru EU već ima nekoliko sličnih brodova i zrelih projekata (kao što su, MEKO-100/200, brodovi klasa Gowind i Sigma), a neka plovila su u intenzivnoj gradnji kao što je TKMS projekt za potrebe Izraela (Saʹar-6) ili od istog isporučitelja korveta za Brazil na konceptu MEKO A100, te brodovi za Qatar na bazi talijanske multifunkcionalne korvete.
U projektu EPC bi se morala naći i Republika Hrvatska. Propustiti šansu i ne uključiti se bilo bi nerazumno. Ovo bi za RH mogao biti neusporedivo najvažniji mornarički i ne samo mornarički projekt od samostalnosti. Ako u konačnici i ne bi izgradili brodove za vlastite potrebe – što bi bila velika šteta – potencijalna korist je izuzetna. Kroz sudjelovanje u projektu EPC dobili bi pristup suvremenim tehnologijama, suvremenoj misli ratne brodogradnje kod najboljih, te uvid u metode i alate projektiranja. Uz dobro osmišljeni pristup i angažiranje najboljih, a ne najpodobnijih ljudskih i materijalnih resursa, moguće je graditi brodove za vlastite i ne samo vlastite potrebe u domaćem brodogradilištu, a Brodarski institut iz prošlosti vratiti u suvremenost s perspektivnom budućnosti. Naravno treba uložiti napore kako bi neke segmente broda ili dijelove opreme radila domaća industrija.
Budući brod Europske unije zamišljen je ambiciozno, te bi se u konačnici trebao pojaviti u tri inačice:
(1) EPC optimizirana za površinsko (ASuW) i protuzrakoplovno ratovanje (AAW) s mogućnošću proširenja domene ratnih djelovanja na protupodmorničko ratovanje (ASW); brod je opremljen mogućnostima samoobrane;
(2) EPC optimizirana za površinsko ratovanje (ASuW) i dizajnirana za oceansku uporabu (akcioni radijus 10.000 nautičkih milja s 14 uzlova);
(3) EPC optimizirana za patrolne misije u „plavim“ vodama (izvan obale).
Naravno da se brod može i drugačije optimizirati. Španjolci su zainteresirani za težišno protupodmorničku inačicu.
Moglo bi se reći da je ponuda jako dobra. Za HRM bi od vitalnog značenja mogla biti inačica broj jedan s proširenim sposobnostima na protupodmorničko ratovanje. To bi bio kapitalni brod buduće HRM i oko njega bi se gradili ostali brodovi. S njime bi se moglo sudjelovati u operacijama EU, NATO i UN izvan Jadranskog mora. Svi ostali brodovi borbene namjene trebali bi se dizajnirati isključivo za vlastite potrebe i prostor Jadranskog mora. Inačica broj tri bi dobro došla ali nije neophodna bez posebnog interesa, pa i financiranja iz EU. Za inačicom broj dva nema potrebe.
Podaci o gabaritima su različiti pa se deplasman kreće od 3.000 do 4.000 tona, negdje 3.500 tona ili kako je prikazano u priloženoj tablici 3.000 – 3.100 tona, dužina oko 110 ili 107 metara, širina oko 15 metara i brzina veća od 24 uzla. Zamišljeni pogon je CODAD, a akcioni radijus 4.000 milja osim za oceansku inačicu namijenjenu za površinsko ratovanje (ASuW). Obzirom da su Talijani koordinatori, EPC bi mogla biti daljnja faza razvoja Fincantieri višenamjenske korvete, deplasmana 2.800 – 3.000 tona i dužine 107 metara.
Držim jedino razumnim donijeti odluku o uključenju u projekt EPC, ili stručno – na temelju višekriterijske analize – ovu „izuzetnu“ priliku propustiti. Kako bi bili dosljedan i važan partner bilo bi dobro oformiti namjenski konzorcij, gdje bi u prvoj fazi na čelu bio Brodarski institut, a članice jedno brodogradilište i industrije koje sebe vide u tom poslu. Možda bi tu imao što reći i „Jadranbrod“. Izradu projekta financira ili sufinancira EU, a možda će se sufinancirati i izgradnja na ideji jačanja europske obrane i sigurnosti, štiteći europske pomorske granice.
*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini
