Događaji se posljednjih mjesec dana smjenjuju kao na reklamnim foto-panoima. Umjesto grand-finala potpisa G2G, počele su se iz dubina prema površini dizati informacije potopljene na početku “transparentnog” procesa, koje su zakopavane sustavno ali neuspješno.
Prvi F-16C u bazi Ramat David, uz oznake SAD dodane su i prve izraelske rundele
Treba napomenuti jednu važnu činjenicu. Naime, F-16 Fighting Falcon ili “Borbeni Sokol” konstruiran je krajem 70-tih, i Izrael je kao prvu verziju dobio F-16A/B Block 10/15 (poznatiji kao Netz), da bi njima bombardirao nuklearni reaktor u Iraku početkom lipnja 1981. godine.. Zašto je to bitno ? Jer je Izrael te zrakoplove prenamijenio, odnosno nadodao im sposobnost preciznog napada na udaljene ciljeve na zemlji, što po rođenju ti zrakoplovi projektirani za zadaće borbe u zraku (Air-to-Air) nisu mogli – među ostalim i radi manjeg projektiranog opterećenja trupa zrakoplova. Ohrabreni operativnim uspjesima, početkom i sredinom 80-tih Izraelci naručuju u tvornici General Dynamics (ovdje prednik Lockheed Martina) – sukladno potpisanom ugovoru Peace Marble II – 51 zrakoplov F-16C i 24 zrakoplova F-16D, novu i jaču verziju ovih aviona. Zaprimljene F-16C/D Block 30 u Izraelu su nazvali Barak. Zanimljiva činjenica je da su ti avioni bili različiti od Block 30 proizvedenih za USAF – znači, od početka su ti američki i izraelski „isti“ F-16“ zapravo bili „različiti“!
Posebna narudžba rezultirala je tvornički ugrađenim jačim komponentama, koje su omogućile veću ukupnu nosivost zrakoplova pri polijetanju (48.000 lbs prema projektiranih 42.300 lbs, što je nosilo i veće opterećenje trupa). Godinu dana kasnije Izrael dobiva i dvosjed D verzije. Koliko su imali posebne odnose s proizvođačem General Dynamicsom svjedoči i činjenica da je C verzija bila nadograđena repnom konstrukcijom (vertikalni stabilizator), koji je konstruiran za verziju D, dok je kod dvosjeda iskorišten napredni dizajn koji je Lockheed Martin šire realizirao desetljeće kasnije za verziju F-16D Block 52! Početkom 90-tih Država Izrael ponovno povećava svoju flotu F-16C/D, ali to je sad naprednija podverzija Block 40, koju lokalno nazivaju Barak II. Značajno je da se od te podverzije koriste nova digitalna računala za nadzor leta i upravljanje, te je konstrukcija dodatno ojačana i učvršćena uz određene preinake na samome zmaju zrakoplova. F-16C/D Block 40 ujedno je i prekretnica kod koje je Lockheed Martin preuzeo i preprojektirao zmajeve zrakoplova (konstrukciju) – napokon ih je tvornički predvidio za veća opterećenja i operacije Air-to-Ground (zrak-zemlja), novijom i složenijom konstrukcijom. Uvedeno je i digitalno procesorsko računalo umjesto dotadašnjeg analognog sustava. To je razlog zašto se tzv. “pre-Block” avioni ne mogu nadograđivati istom opremom kao oni Block 40 i dalje – jer nisu kompatibilni (analogno “pre-Block” nasuprot digitalno u “post-Block” avionima)! Takvo načelno označavanje ove prijelomnice koristi se u USAF.
Programi nadogradnji i popravaka
Redovnim korištenjem uočeno je da zrakoplovi F-16A/B, ali i C/D, imaju pojavu pucanja konstrukcije ranije nego je to u simulacijama bilo predviđeno, tako da su već na 3.500 sati imali pojavu pukotina na kritičnim mjestima. Verzija F-16C/D Barak posebno je pucala ranije jer su je opteretili sa skoro 1.5 tona više, a za dvosjed su razvili i posebno velike vanjske spremnike od 600 galona (2.200 litara), kakve koristi samo i jedino Izrael na Barak zrakoplovima. To je bio prvi razlog da Lockheed Martin, kao novi vlasnik licence i proizvođač, analizira dostupne spoznaje i predloži mjere kojima bi garantirao da zrakoplovi mogu postići svoje tvornički projektirane parametre ukupnog naleta. Tako je projektiran program nadogradnje, učvršćenja i popravaka “FALCON UP” (originalno za najvećeg korisnika USAF), koji je osigurao životni vijek podverzijama Block 40/42 ukupno do 8.000 sati. Za podverzije F-16C/D Block 25/30/32 je uz to proveden i dodatni zahvat nazvan SLIP (Service Life Improvement Program), ne bi li se svime time i njima osiguralo 6.000 sati letnog resursa. Program nadogradnje CUPID (Combat Upgrade Plan Integration Details) osigurao je starijim podverzijama 25/30/32 mogućnosti da djeluju 24 sata, danju i noću. Tu su mogućnost u Izraelu objeručke prihvatili i čak organizirali provedbu redovnih zadaća s invertiranim tjednom – danju se spavalo, a noću radilo kao da je dan! Time su Barak I i II korišteni do krajnjih granica. Iako relativno mladi krajem 90-tih, prvi F-16 pate od korozije i problema s podvozjem, te se projektira i početkom 2000-tih provodi SLEP (Service Life Extension Program) za podverzije Block 10/15 – na što se mogao nadovezivati i program kojeg se u Izraelu nazivalo nadogradnjom ACE (Avionics Capabilities Enhancement), koji je navodno bio nuđen i Hrvatskoj. Provedba SLEP-a u fiskalnoj 2003. zaključila je potvrdu životnog vijeka podverzije Block 10/15 na 8.000 sati.
Oznaka remonta Barak2020 na izraelskom avionu F-16 Barak
Zatim je u drugoj polovici 2000. postalo jasno da F-35 dramatično kasni i do korisnika neće stići na vrijeme, prije kraja životnog vijeka postojećih F-16 – kako u inventaru američkog USAF, tako i u preostalim zemljama korisnicama, pa i Izraelu. Tu opet uskače proizvođač i projektira program (remont) naziva “FALCON STAR” (STructural Augmentation Roadmap), koji ima zadaću osigurati da zmajevi (konstrukcije) zrakoplova F-16 izdrže sigurno 8.000 sati, odnosno da traju do 2025. godine. Program je počeo 1999. godine i trajao je do 2014. za ukupno oko 2.000 zrakoplova F-16. Taj remont i modifikacija je po svakom zrakoplovu trajala 175 dana. U Izraelu, koji je bio dio međunarodnog kruga korisnika F-16, ovaj program je počeo 2010. i trajao je do 2014. Prvo su remont prošli Barak II Block 40, pa Barak I Block 30 – ova modifikacija i remont nazvana je Barak2020 sa zadaćom da održi u letnome stanju F-16C/D Barak do 2020. godine. Zbog mjera tajnosti nikad nije javno objavljena puna lista nadogradnji i poboljšanja, te o tome postoje dvojbe – jedni izvori kažu da je ona za Barak bila jednostavna i osigurala korištenje do 2020. godine, dok drugi spominju da je bila kompleksna i osigurala povećanje sa 6.000 na 8.000 radnih sati. Pa ipak, sigurno je da su zrakoplovi dovedeni na visoku razinu opremljenosti izraelskom opremom koja je verziju Barak približila najopremljenijem i najnovijem izraelskom F-16I Sufa. Predstavnik HRZ-a iz povjerenstva koje je odabiralo i pregledavalo Barak u izraelskim bazama iznio je podatke o 17 stavki nadogradnji, dok neki izvori spominju i preko tisuću stavki zahvata.
Da bi bilo jasnije, 2011. godine je Znanstveno vijeće stručnjaka (Scientific Advisory Board, tijelo koje savjetuje USAF za tehničke predispozicije uporabe i održavanja zrakoplova) novim metodama proračuna zamora materijala odredilo da se za pre-Block 30 (pa i Barak?) ukupni vijek efektivnog korištenja, uvećan za faktor zamora materijala povodom intenzivnog korištenja, određuje na uvećanih 10.800 efektivnih sati leta (EFH)! To je 20. veljače 2011. godine javno potvrdio i Michael Donley, načelnik Odjela za Ratno zrakoplovstvo SAD-a u Pentagonu, na konferenciji u Orlandu, savezna država Florida. Ujedno, Donley je nedvosmisleno rekao i da se za Block 30 (tu spada i podverzija Barak o čijoj kupovini razmišlja RH) – to povećanje provodi putem TWEAKING održavanja (manjih podešavanja), da ono nema veliku cijenu i ne traje dugo. Ali samo za Block 30! Doduše, kako su izraelski izvori vrlo škrti, ipak nema jasnih dostupnih pokazatelja koliko je izraelska verzija remonta Barak2020 zapravo pratila američki tvornički zahvat FALCON STAR.
USAF Air Demonstration Squadron “Thunderbirds” (USAF ACC)
Sljedeći iskorak napravljen je 2011. godine, odlukom da svi “post-Block” zrakoplovi F-16, letjelice Block 40, 50 i 52, pošalju na remont i da im se životni vijek produlji na najmanje 12.000 sati. Projekt je napravljen i prvi F-16 Block 40 pristupili su svom SLEP (Service Life Extension Program) zahvatu u svibnju 2018. – to je bila akrobatska grupa Thunderbirds. Ovoga puta se zahvat tipa SLEP provodi na samo i isključivo F-16 Block 40/42/50/52, od svibnja 2018., i time im se vijek korištenja produljuje do 2048. godine, odnosno na 13.800 efektivnih sati leta. Ovaj remont se provodi u najvećem takvom centru za F-16 – u bazi Ogden Air Logistics Complex, savezna država Utah. Za F-16 Block 30 u USAF (koji su održavani prema Lockheed Martin propisanim programima) spomenuto Znanstveno vijeće projektiralo je i odobrilo životni vijek do starosti od 38 godina, odnosno da se korištenje tih zrakoplova F-16C/D Block 30 završava zaključno 2025. godine. Barak II, odnosno F-16 Block 40, Izraelci će nakon SLEP-a moći koristiti do 2048. godine. Time treba zaključiti kako za F-16C/D Barak Block 30, kakav se nudi Hrvatskoj, aktualni program tipa SLEP u spominjanom smislu de facto ne postoji. Pri tome, uvidom u stanje flote zrakoplova F-16 u sastavu USAF vidi se da je za fiskalnu godinu 2018. u SAD-u bilo raspoloživo ukupno 330 “pre-Block” F-16 (25/30/32). Dakle, da je bilo volje, moglo se i od tih 330 komada pronaći njih 12 za Hrvatsku – što je za SAD vrlo malen broj, sve bi bilo po propisu, a njima ne treba ikakav tzv. SLEP (prosječne vrijednosti od oko 10 milijuna USD po zrakoplovu). Pri tome treba zadržati ogradu, jer je stanje letjelica iz okvira Barak I/II tajna – pa se ne zna definitivna razina njihova remonta i broj mogućih sati letenja u usporedbi sa standardnim Block 30.
Hrvatska i širi kontekst
Sad dolazimo do recentnih izjava veleposlanika SAD-a, koji kaže da je problem tehničkih razlika dvije godine prisutan, ali da se nije ništa napravilo kako bi se prebrodio. Iz njegove izjave o intelektualnom vlasništvu jasno je kako se traži da F-16C/D Barak Block 30 bude vraćen u originalno stanje, s opremom kao da ga isporučuje USAF, odnosno LM. Time bi spomenuti zrakoplovi u biti odgovarali onima kakve je Republici Hrvatskoj nudila Grčka, F-16C/D Block 30. No, u tom slučaju, ako izraelska oprema mora biti zamijenjena američkom, zapravo u pitanje dolazi i čitav set stavki najavljenog G2G ugovora između Hrvatske i Izraela glede gospodarske suradnje, jer je upitno zašto bi izraelska vojna industrija ulagala u Hrvatsku ako nam neće prodati svoju opremu i održavanje? Potencijalno otpada i stavka “školovanje vojnog osoblja”, jer ako oprema nije izraelska – ljudstvo se za američku opremu ne mora obučavati u Izraelu. To znači da ni 3 godine potpore izraelskih tehničara na Plesu nije više relevantno, a nije nužna niti obuka pilota 3 godine u Izraelu – jer bi se tamo obučavali na Barak-u, a ovdje bi imali standardni Block 30 kao u USAF i drugim NATO korisnicima (npr. Grčka).
Radarski sustav na zrakoplovu F-16
Možda su se svi ovi nesporazumi mogli izbjeći da nije bilo toliko vojnih tajni, toliko klasificiranih elementa ponude – iako se tu radi o stvarima koje su itekako poznate svim stručnim institucijama. Hrvatska se koncentrirala na cijenu, nekakvim se parametrima hinilo transparentnost na nebitnom, dok je sve nadgledalo neko čudno oktroirano tijelo upitno spremno za analizu ovako složene tematike. Napose je uočljiv postao propust službe koja je morala znati za rizike pozivanja na prava intelektualnog vlasništva po pitanju F-16C/D, verzija ovih zrakoplova kompleksno prepravljanih od izraelske industrije – koja ima usvojenu proizvodnju svih sastavnih dijelova i u praksi je gotovo potpuno autonomna. Država Izrael tu čak (kao jedina izvan LM-a) ima uvid i u izvorne programske kodove ovog tipa letjelica (Source Code), koje su onda izraelski programeri mogli prerađivati i nadograđivati – kao, recimo, originalni software za radar u okviru Mission computera F-16. Sve su to stvari u kojima se mala Republika Hrvatska očigledno nije dobro snašla.
Predstavnici Tata Advanced Systems i Lockheed Martin Aeronautics u lipnju 2017. godine
A koliko je u široj slici stvari malen ovaj posao dobro ilustrira i činjenica da je Izrael na kraju mandata predsjednika Obame dobio 38 milijardi USD programa vojne pomoći za narednih 10 godina – što je po 3.8 milijardi USD godišnje namijenjeno baš za kupovinu američke vojne opreme. Iako su tijekom narednih godina odnosi Trumpove administracije i službenog Tel Aviva dodatno zatoplili, nije nevjerojatno da se te stavke ipak dubinski preispitivalo – posebno u slučajevima kada Izrael dio nekad poklonjene opreme kreće prodavati natrag u NATO krugove. Tu su problemi kasnije ponovne uspostave NATO interoperabilnosti ove opreme ipak bitno veća tema nego sama vrijednost posla od oko 500 milijuna USD – pa bi o svemu tome bilo govora i da je Hillary Clinton završila u Ovalnome uredu. Ujedno, tu stanje dodatno komplicira i vijest agencije Reuters od polovice rujna ove godine da je potpisan ugovor Lockheed Martina i indijske korporacije TATA o ekskluzivnoj proizvodnji krila, te upravljačkih površina za F-16 program u Hyderabadu od 2020. (do kada se to radi u okvirima izraelske zrakoplovne industrije). Dakle, pojedini aspekti programa F-16 (a možda i njegovo čitavo težište) lagano se od Izraela i SAD pomiču prema Indiji, baš u trenutku kad se Hrvatska po tom pitanju smjera dugoročno vezati za Izrael i SAD.
*gost autor: Željko Torbarina, stožerni narednik u mirovini; vojni padobranac, pilot i jedriličar; s Velidom Jakupovićem 1991. godine izvoditelj prvog izviđačkog leta u Domovinskom ratu (za 4.GBR ZNG, avionom Utva-75 s aerodroma Zemunik).
