Aktualni ministar obrane Mario Banožić doktor je ekonomskih znanosti. Tijekom posljednjih 30 godina, na čelu Ministarstva obrane izredali su se ministri raznih zanimanja i raznih akademskih titula, no Banožić je do sada jedan od tek nekoliko doktora znanosti na vrhu MORH-a (kao npr. dr. Šime Đodan i dr.sc. Andrija Hebrang). Ujedno, s vremena na vrijeme, ministru obrane u njegovom poslu zatreba i znanje nekog stranog jezika, ponajprije engleskog. Ni tu do sada nije bilo prevelike sreće – kao i u slučaju nekih drugih pozicija za hrvatske političare, među ministrima obrane RH do sada su prevladavali oni kojima strani jezik baš i nije ležao komotno, a i kada bi ga se prihvatili – bilo bi bolje da se time nisu dovodili u nezgodnu situaciju. Zato je većina dosadašnjih ministara obrane koristila, više ili manje često, usluge prevoditelja, bilo u bilateralnim, bilo u multilateralnim događanjima.
Kod aktualnog ministra obrane Banožića stvari su kompliciranije – dok mu u životopisu pod „Jezici“ piše „engleski“, u stvarnosti smo u nekoliko navrata ustanovili da mu neki osnovni engleski pojmovi i imena nisu jača strana. Tako su avioni Gripen i Eurofighter za ministra Banožića bili /grajpen/ i /eurofajter/, što je kasnije ispravio u izgovoru, ali vježbu „Saber Guardian“ Banožić je nedavno najavio kao /siber gardijan/. Kod govornika s ograničenim poznavanjem engleskog jezika, izgovor /siber/ bio bi bliži riječi „cyber“, no na naše iznenađenje – uvidom u dokument s popisom vježbi OS RH u ovoj godini – pokazalo da ne nije „cyber“, nego je „Saber Guardian“. U Ministarstvu obrane, pak, kažu da se „ministar obrane aktivno služi engleskim jezikom u govoru i pismu“. Štoviše, njegova razina poznavanja engleskog jezika je B2. Na web-stranici škole stranih jezika „Prospero“, kod stupnja B2 govornik „može komunicirati dovoljno tečno i spontano, što omogućuje normalnu interakciju s izvornik govornikom, te može aktivno sudjelovati u raspravama unutar poznatih situacija obrazlažući i braneći svoja stajališta“. Što se tiče govorne produkcije, govornik „može jasno i podrobno govoriti o mnogim temama vezanim uz područje vlastitoga interesa, i može objasniti svoja stajališta o nekoj aktualnoj temi navodeći prednosti i nedostatke raznih pristupa“, dok što se pisanja tiče – „može napisati jasan, podroban tekst o velikom broju tema s područja svog interesa, može napisati sastav ili izvještaj prenoseći informaciju ili navodeći razloge za ili protiv određenog stajališta, te može napisati pismo u kojemu jasno izražava značenje koje osobno pridaje određenim događajima i iskustvima“. Sve u svemu, s razinom B2 govornik se može aktivno i samostalno koristiti engleskim jezikom u čitanju i pisanju.
S mađarskim kolegom – uz prevoditelja (Photo: MORH/F.Klen)
Na pitanja portala Obris.org, iz Ministarstva obrane odgovaraju da se ministar Banožić do sada na svim funkcijama služio engleskim jezikom, te mu – s obzirom na razinu B2 – nisu potrebni dodatni satovi učenja engleskog jezika. Uglavnom mu nisu potrebne ni usluge prevoditelja, osim u iznimnim prilikama. „U slučajevima ako organizator sastanka (bilateralni susreti, sastanci) zahtijeva simultano ili konsekutivno prevođenje tada se osiguraju prevoditeljske usluge. Primjer je nedavni službeni posjet ministra obrane Mađarskoj, gdje je mađarska strana zahtijevala da se bilateralni sastanak dvaju ministara održi na razini mađarsko – hrvatski uz prevoditelja“, pojašnjavaju nam iz Ministarstva obrane. No s druge strane, jučerašnji razgovor s izraelskim veleposlanikom Ilanom Morom, kao i prošlotjedni s veleposlanikom Indije Kumarom Srivastavom, Banožić je održao bez prisustva prevoditelja.
Kad ne pomaže ni promjena prijemnika…
Osim aktivnog korištenja engleskim, ministar Banožić se pasivno koristi i njemačkim jezikom. Kad je francuski jezik u pitanju, tu se pokazao kao potpuni nepoznavatelj, čemu smo posvjedočili prilikom nedavne posjete ministrice obrane Francuske Republike Florence Parly Zagrebu, kada zbog tehničkih poteškoća nije bio dostupan prijevod izjava s francuskog na hrvatski i obrnuto. Unatoč izmjeni nekoliko prijemnika (što nije urodilo plodom) bilo je očito da Parly i Banožić uopće nisu razumjeli jedno drugo na završnim izjavama pred novinarima.
Zašto je to bitno?
Dobro je znati neki strani jezik. To su nas učili od malih nogu. Dobro je imati i dužnosnike koji suvereno vladaju stranim jezikom – zaista je bilo ugodno čuti Sanadera kako suvereno preskače s engleskog na njemački pa na talijanski jezik, Plenkovića kako bez problema barata engleskim pa francuskim jezikom, i Milanovića i Grabar Kitarović na engleskom jeziku. Nije ni neki (pre)veliki problem kada dužnosnik koristi usluge prevoditelja, no prilično je neugodno kada se neki visoko pozicionirani državni činovnik blamira nabadanjem i kvazi-govorenjem nekog stranog jezika, kao što se učestalo događa s aktualnim ministrom vanjskih poslova RH Grlić Radmanom, ili nekoliko godina ranije s bivšom europarlamentarkom Ingrid „pipl mast trast as“ Antičević Marinović.
Krstičević i Borrell – dosta je lošeg engleskog
Kada je u ožujku prošle godine u Zagrebu održan neformalni sastanak ministara obrane EU, tadašnji hrvatski ministar Damir Krstičević priupitan je zašto izjave za javnost nakon sastanka s visokim povjerenikom Josepom Borrellom daje na hrvatskom jeziku. Krstičević je odgovorio da je govorio hrvatskim jezikom na radnim sjednicama jer je ponosan što Hrvatska predsjeda Europskom unijom i što se u Hrvatskoj održavaju sastanci na najvišoj razini EU, dok mu je Borrell pomogao tvrdnjom kako svi žele govoriti „jezikom moći“, ali se do sada naslušao „previše lošeg engleskog“.
Tako smo i mi posljednjih godina previše puta čuli /blek houk/ za Black Hawk i /kajova varior/ za Kiowa Warrior. Slično je i s Banožićevim izgovorom nekih osnovnih i općepoznatih pojmova u resoru kojem je na čelu. To nije ništa što se prije javnog nastupa ne bi moglo izgladiti za par minuta, bilo pažljivim čitanjem, bilo provjerom kod prevoditelja, ili ičim drugim, samo da se izbjegne neugoda lošeg izgovora.
