Nakon duže pauze, tijekom koje se u hrvatskoj javnosti malo čulo o Afganistanu i tamošnjem međunarodnom djelovanju – posljednjih dana ta je zemlja opet izronila na obrambeno-sigurnosnu tapetu, kako međunarodno, tako i u Hrvatskoj. No, nisu sva ta spominjanja jednaka, kao što im nisu jednake ili usporedive niti njihove motivacije te uzroci. Dok se na međunarodnoj razini stvarno pokreće odlučivanje o budućnosti koalicijskih djelovanja u Afganistanu (što je tema koja je duže vrijeme bila blokirana), domaća su spominjanja Afganistana više rastrgana, lišena većine smisla, i sve više upregnuta u lokalne političke bitke.
Abdullah Abdullah (lijevo) i Ashraf Ghani (desno)
Afganistan u međunarodnome fokusu
Tijekom protekloga tjedna, Afganistan je opet isplovio bliže vrhunca dnevnoga reda američkog predsjednika Baracka Obame. Naime, nakon više mjeseci natezanja po pitanju sklapanja sigurnosnoga sporazuma, kojega je donedavni predsjednik Afganistana Hamid Karzai odbijao potpisati, nedavno se saznalo da ova sapunica ipak ide kraju. Dok izborni proces za izbor novoga predsjednika Afganistana još uvijek traje – prvi krug predsjedničkih izbora odrađen je 5. travnja, dok se drugi krug između Abdullaha Abdullaha i Ashrafa Ghanija očekuje 14. lipnja – već je jasno da tko god da tu pobijedi, dogovor s Sjedinjenim Američkim Državama bit će potpisan. Dok pobjednik izbora u Afganistanu neće službeno biti poznat barem do objave rezultata zakazane za 22. srpnja ove godine, Barack Obama je već na temelju načelnog pristanka obojice kandidata 27. svibnja izašao u javnost s prvim preciznijim podacima o tome kako si Bijela kuća zamišlja predstojeće djelovanje SAD u toj zemlji. A tu nije sve baš onako kako se već duže nagađalo i u javnosti očekivalo.
Sukladno očekivanjima, SAD će od sadašnjih oko 32.000 američkih vojnika u Afganistanu s krajem 2014. godine i okončanjem misije ISAF ondje ostaviti ukupno oko 9.800 ljudi, što otprilike odgovara zahtjevima koje se proteklih mjeseci čulo iz vojnih i sigurnosnih krugova za predstojeću koalicijsku misiju “Resolute Support”. No, nakon godinu dana takvog brojnoga stanja, na scenu stupa novi element – postupno smanjivanje broja američkih vojnika, koje bi trebalo trajati do kraja 2016. godine. Pri tome, prošloga tjedna izneseni planovi kažu da bi do kraja 2015. godine u Afganistanu trebalo ostati ukupno oko 5 tisuća Amerikanaca (koncentrirano u Kabulu te na prostoru nedaleke zračne baze Bagram), dok bi se ta brojka onda do kraja 2016. dalje smanjila – prema ukupno oko 1000 ljudi. To bi ljudstvo ondje bilo uposleno na čuvanju veleposlanstva SAD u Afganistanu, na obuci afganistanskih nacionalnih snaga sigurnosti, te u sastavu posebne vojne Komponente za sigurnosnu pomoć (Security Assistance Component). Sve će to biti provedeno, naravno, ako se sigurnosno stanje na terenu u međuvremenu radikalno ne promijeni – gdje bi neki ozbiljniji ostanak SAD u Afganistanu vjerojatno ipak došao u obzir tek u slučaju prijetnje padom režima u Kabulu ili nečeg usporedivo katastrofalnog.
U skladu s najavljenim promjenama sastava te brojnosti američkog kontingenta u Afganistanu, od predsjednika Obame tom se prilikom moglo čuti i da “više nećemo patrolirati afganistanskim gradovima i naseljima, planinama ili dolinama“, ali i da najavljene promjene predstavljaju “privođenje odgovornome kraju najdužeg američkog rata” u povijesti te zemlje. No, taj smjer kretanja u Afganistanu u sebi ujedno krije i određenu američku unutarnjopolitičku smjernicu. Naime, najavljen konačan odlazak SAD iz Afganistana provodit će se taman u jesen 2016. godine – u jeku iduće američke predsjedničke kampanje. Pri tome, kako se iz tamošnjih političkih izvora čuje – sve od odlaska s vlasti republikanskog predsjednika George W. Busha i praktične propasti neokonzervativne vanjske politike, na desnome spektru američke političke scene nije došlo do formiranja nekog novog i zaokruženog gledanja na vanjsku politiku i ratove u inozemstvu koje je G.W. Bush ostavio u naslijeđe svojim nasljednicima. Dakle, demokratsko otvaranje teme Afganistana, okončanje još jednog dugotrajnog rata, ali i povratak američkih vojnika kući nakon više od 15 godina vojnih djelovanja pod Hindukušem – u to predizborno vrijeme sili otvaranje političke teme oko koje republikanci ne izgledaju spremni za ozbiljno sučeljavanje. Time postaje jasno da će i budući demokratski kandidat za predsjednika SAD, bila to Hillary Clinton ili netko drugi, u svojoj kampanji itekako govoriti o Afganistanu, dok će tu onda i ostatak vanjske politike igrati ponešto veću ulogu nego što bi to američki desni krugovi željeli.
———————–
Barack Obama u ružičnjaku Bijele kuće, 27. svibnja 2014. godine
———————–
Do tada, vlasti u Washingtonu će stanje u Afganistanu nastojati aktivno držati pod kontrolom, usmjeravajući nove vlasti u Kabulu put barem uvjetne stabilnosti i napretka. Dok su to, jasno, prilično dugoročni ciljevi – za prvu silu je lako pokazati političku podršku tamošnjim političkim strukturama i kandidatima za predstojeći drugi krug predsjedničkih izbora. U tom svjetlu treba gledati i niz unaprijed nenajavljenih visokih posjeta Afganistanu – gdje je Barack Obama bio 25. svibnja (po prvi put od 2012. godine), a američki ministar obrane Chuck Hagel u nedjelju, 1. lipnja – samo dan nakon što je uz poprilično svjetlo medija dogovoreno puštanje narednika Bowea Roberta Bergdahla, jedinog registriranog američkog vojnika u talibanskome zatočeništvu. On je zamijenjen za petoricu zatvorenika iz zatvora Guantanamo Bay, koje se otpremilo put Katara – države koja je i posredovala u čitavim pregovorima o razmjeni.
Afganistan u domaćim očima
Za razliku od svjetske vizure, Afganistan je u hrvatskoj javnosti tijekom posljednjeg vremena prisutan tek sporedno. Pred Hrvatskim saborom se na te teme po posljednji put raspravljalo sredinom studenoga prošle godine, kada su jedan za drugim raspravljana dva tematska dokumenta – kao prvo “Izvješće o sudjelovanju pripadnika OS RH u operaciji potpore miru ISAF u Afganistanu od 1. travnja 2012. do 31. ožujka 2013. godine” (dakle, sa za hrvatske prilike gotovo zanemarivih 8 mjeseci zakašnjenja), te kao drugo “Prijedlog odluke o sudjelovanju pripadnika OS RH u operaciji potpore miru ISAF u Afganistanu”. Time je Sabor ovlastio MORH da se u Afganistan tijekom 2014. godine šalje do 200 pripadnika OS RH.
General Lovrić na Jarunu, 01.6.2014. godine
Kako tu stanje stoji danas, bilo je vidljivo kada su o Afganistanu novinari priupitali generala Dragu Lovrića, načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, o čemu smo već pisali na portalu Obris.org. No, čisto da ponovimo – 1. lipnja je odgovor tu glasio: “Mi smanjujemo naš kontingent u Afganistanu. Trenutno u Afganistanu imamo 160 pripadnika – 158 pripadnika Hrvatske vojske, i 2 pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova. Međutim, mi ćemo nastaviti sudjelovati u operaciji “Resolute Support” i kad se naprave operativni planovi – znat ćemo s kojom brojčanom veličinom“.
Nažalost, priča tu nije stala – budući bi ova tema bila nepotpuna da se ne spomene i još jedan smjer upadanja afganistanskih tema u javni prostor Hrvatske, koji se u svojoj punini očitovao tog istog 1. lipnja, dok su Oružane snage RH na Jarunu taktičko-tehničkim zborom i javnom priredbom okončavale proslavu ovogodišnjeg Dana OS RH. Naime, upravo je tog dana na stranicama oba glavna dnevna lista u Hrvatskoj osvanula Kolinda Grabar-Kitarović. No, dok je Jutarnji list direktno ustvrdio kako se dilema o njenoj mogućoj kandidaturi za mjesto predsjednika RH okončala 27. svibnja, kada je dosadašnja pomoćnica glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju uputila svom šefu, Andersu Fogh Rasmussenu, zahtjev za razrješenje u NATO-u, a radi vođenja kampanje u Hrvatskoj – Večernji list je objavio nešto posve različito.
Kolinda Grabar-Kitarović pri 23. HRVCON, Mazar-e-Sharif krajem svibnja 2014.
U tim je novinama osvanuo veliki tekst, zapravo niz dnevničkih zapisa te iste Kolinde Grabar-Kitarović, ali još uvijek u svojstvu NATO dužnosnice, kojima ona za Večernji list opisuje detalje svog za sada posljednjeg službenog puta u Afganistan. Tu se, u pasusima teksta posvećenima periodu od 23. do 26. svibnja, saznaje o aktivnostima veleposlanice Grabar-Kitarović u Afganistanu, o tamošnjemu radu i slobodnom vremenu pripadnika pojedinih dijelova hrvatskoga kontingenta u misiji ISAF (pa čak i bitno sadržajnije i detaljnije nego što je to ikad MORH uspio prenijeti hrvatskoj javnosti) – a sve to začinjeno i nizom slika “s terena”. Naravno, uz vojnički dotjeranu NATO dužnosnicu (kojoj čak ta uniforma i ne stoji posve neprirodno), koči se naslov o navodnom pitanju zainteresiranih domorodaca NATO diplomatkinji hrvatskog podrijetla: “I Afganistanci me pitaju: Kolinda, hoćete li biti predsjednica?“.
Nažalost – lako bi moglo biti da ćemo o odgovoru na to navodno pitanje neimenovanih Afganistanaca bitno brže dobiti suvisao odgovor, nego na išta što bi stvarno bilo vezano uz detalje aktualnih i budućih djelovanja OS RH u Afganistanu – bilo u redovima zamiruće operacije ISAF, ili u okviru još nedefinirane misije “Resolute Support”.
