Nakon početka u 18 sati i vjerojatno oko 2 sata rada, oko 21 sat jučer, 16. srpnja 2013. godine, na internetskim stranicama Ureda Predsjednika RH osvanulo je i najavljivano priopćenje o šestoj po redu sjednici Vijeća za obranu.
Da podsjetimo: radi se tu o najvišem međuresornom državnome tijelu u Hrvatskoj, zaduženom za teme s područja obrane. Ono je definirano Zakonom o obrani (članci 9. do 11.) – u kojem se kaže da je to koordinacijsko tijelo, zaduženo za razmatranje strateških pitanja i dokumenata, koje bi trebalo davati i preporuke nadležnim državnim tijelima o rješavanju najsloženijih pitanja s područja obrane. Njegovi su članovi po novom (od stupanja na snagu novog Zakona o obrani krajem lipnja ove godine): predsjednici Republike, Sabora i Vlade, ministri obrane, vanjskih poslova i financija, načelnik GS OS RH, predsjednik saborskog Odbora za obranu i savjetnik Predsjednika Republike zadužen za obranu. Za razliku od starog Zakona o obrani (Izmjene i dopune iz srpnja 2007. godine – NN 76/07), tu su iz igre ispali ministar unutarnjih poslova, ravnatelj DUZS-a, predstojnik Ureda Predsjednika RH, savjetnik Predsjednika RH za nacionalnu sigurnost i pročelnik Vojnog kabineta Predsjednika RH. I tu već dolazimo do prvog kurioziteta današnjega skupa.
Tko je došao, a tko ne?
Naime, ovo je prvi put da se Vijeće za obranu sastaje u novome sastavu, no na toj svojevrsnoj premijeri danas na Pantovčaku nije bilo Tomislava Ivića, predsjednika Odbora za obranu Hrvatskoga sabora. Dok službeno priopćenje kaže tek “Predsjednik Odbora za obranu Hrvatskog sabora opravdao je svoj nedolazak na sjednicu“, ovaj se izostanak uklapa u svojevrsnu praksu ovog saborskog zastupnika. Naime, taj isti Tomislav Ivić, saborski zastupnik HDZ-a i predsjednik saborskog Odbora za obranu, redovito je od svog Odbora opunomoćen za funkciju izvjestitelja o odlukama Odbora na sjednicama Hrvatskoga sabora. No u dosadašnjih preko godinu i pol aktualnoga saziva Sabora, on još praktično ni jednom nije ispunio tu svoju obvezu i iznio izdvojeno stavove Odbora pred Saborom – umjesto toga, ponekad je rapravljao tek kao predstavnik stranačkoga kluba ili čak niti to, prepuštajući i tu stranačku poziciju nekome drugome. U dosadašnjim raspravama o prijedlozima obrambenih zakona, koji su u dva kruga stizali pred Odbor za obranu i najširi sastav na glavnoj sjednici Hrvatskog sabora, upravo je proširivanje Vijeća za obranu predsjednikom saborskog Odbora za obranu ustrajno predstavljano kao izuzetna inovacija u jačanju uloge parlamenta pri građanskom i demokratskom nadzoru Oružanih snaga. S obzirom na to, Ivićev je nedolazak još teži krimen, a kada se takav nedostatak entuzijazma za posao iz domene Odbora dodatno poklopi i sa činjenicom da je Hrvatski sabor jučer okončao svoj rad u sklopu 8. sjednice aktualnoga saziva i otišao na ljetni godišnji odmor – sve je moguće!
Srećom, uz predsjednika države Ivu Josipovića, predsjednika Vlade Zorana Milanovića, te predsjednika Hrvatskog sabora Josipa Leku, i ministri Kotromanović i Linić, Joško Klisović kao zamjenik ministrice vanjskih i europskih poslova, načelnik GS OS RH Lovrić i Zlatko Gareljić, savjetnik Predsjednika Republike za obranu, našli su za shodno doći na ovaj skup sazvan dogovorom Predsjednika Republike i Predsjednika Vlade RH.
Par riječi o modernizaciji
Kako je bilo i očekivano, za početak se na repertoaru našla modernizacija Oružanih snaga RH, te projekti koji su po tom pitanju posljednjih mjeseci pokretani, provođeni ili polagano dovršavani. Ovo je dio koji se praktično pa direktno nadovezuje na dnevni red 5. sjednice Vijeća za obranu iz jeseni 2010. godine, a tu gotovo pa se ima nešto i pozitivno za reći. Službenim rječnikom:
“Vijeće je potvrdilo kako su u proteklom razdoblju donesene ključne strateške odluke po pitanju modernizacije i uravnotežene izgradnje potrebitih sposobnosti Oružanih snaga: dovođenje u završnu fazu projekta borbenih oklopnih vozila 8×8, produženje borbenih resursa zrakoplova MIG-21 i helikoptera MTV 1, te provedba procesa javne nabave obalnih ophodnih brodova za potrebe Obalne straže“.
Obalni ophodni brod za HRM, ili ipak nešto drugo u modelu “3+1”
Dok smo o svim navedenim projektima modernizacije do sada opsežno pisali na stranicama portala Obris.org, spomenimo tek da je i 2010. bilo rečeno: “Vijeće za obranu dalo je rok od 60 dana da se razmotri mogućnost obnove borbenih zrakoplova MIG 21, podržalo je izgradnju ophodnih brodova (po modelu 1+3)“, a i o BOV Patria prije gotovo tri godine reklo se: “Također je bilo riječi o opremanju i modernizaciji OS-a, među ostalim i o borbenom oklopnom vozilu, čime je domaćim tvrtkama, prvenstveno Đuri Đakoviću, osiguran posao za idućih nekoliko godina“, da bi konkretno bilo rečeno da: “Što se tiče otvorenog informacijsko-komunikacijskog sustava, zaključeno je da se pristupi opremanju 120 borbenih vozila s minimalnom konfiguracijom (u suradnji s tvrtkom Thales) te da se razmotre i druge mogućnosti suradnje u skladu s mogućnostima RH“. Dakle, tri godine kasnije o ovome se procesu čulo bitno manje konkretnoga.
Najave strateških dokumenata
Po pitanju novih strateških dokumenata na jučerašnjoj sjednici Vijeća za obranu priopćeno je:
“Ministar obrane uvodno je predstavio završni prijedlog Strateškog pregleda obrane koji je prošao potrebito usuglašavanje i pripremljen je za donošenje na jednoj od narednih sjednica Vlade RH. Nadalje, predočio je planove po pitanju izrade temeljnih strateških dokumenata iz područja obrane vezanih uz razvoj sposobnosti Oružanih snaga u predstojećem srednjoročnom razdoblju“.
Po ovome pitanju treba biti optimističan! U jednoj od svojih konačnijih varijanti Strateški pregled obrane bio je javnosti predstavljen još početkom 2012. godine. Tada je nacrt tog dokumenta bio i javno raspravljan, da bi njegovo donošenje pred Vladom RH prije godinu dana postalo žrtvom političkih razmimoilaženja oko novih obrambenih zakona – s čijim se nacrtima nastojalo uskladiti i spomenute napredne nacrte novog SPO-a. Kako su novi Zakon o obrani i Zakon o službi u OS RH u Saboru konačno doneseni u lipnju (kada su onda i stupili na snagu), realno bi bilo za očekivati i skoro donošenje novog Strateškog pregleda obrane – o čijem smo radnome tekstu i na Obris.org raspravljali u nizu navrata (razradivši pri tome naše poglede na sposobnosti i opremu, civilno-vojne odnose, topništvo, protuzračnu obranu, ophodne brodove i transportne zrakoplove).
U tom smjeru idu i najave ministra Kotromanovića vezane uz pitanje strateških temeljnih i planskih dokumenata, izrečene na jučerašnjem Vijeću za obranu:
“…naznačeno je kako je izrada prijedloga Dugoročnog plana razvoja OS RH u uznapredovaloj fazi, a jednako tako u narednom vremenu intenzivirat će se dinamika izrade ostalih strateških dokumenata iz područja obrane: Strategije nacionalne sigurnosti i Strategije obrane. Naglašeno je kako temeljni strateški dokumenti trebaju uvažavati ne samo činjenicu da je RH punopravna članica NATO-a i EU, nego da se ujednačeni razvoj sposobnosti sustava obrane treba temeljiti na stvarnim i održivim parametrima koji moraju uvažavati realne gospodarske i materijalno-financijske mogućnosti države“.
Da je novi Dugoročni plan razvoja OS RH u izradi – nije novost. Dapače, i na portalu Obris.org prenijeli smo izjave ministra Kotromanovića o roku do kojeg bi on trebao biti dogotovljen. No Strategija nacionalne sigurnosti i Strategija obrane tu su ponešto drugačije teme. O Strategiji nacionalne sigurnosti, koju se u krugovima Ministarstva vanjskih i europskih poslova 2012. još i spominjalo, zadnji smo put konkretno čuli od Vesne Pusić 1. prosinca – kada je ona najavila njeno stavljanje u javnu raspravu do Božića 2012. godine. Nova Strategija obrane Republike Hrvatske bitno je veći fantom – nešto što navodno postoji u mraku neke ladice, iako se o njoj zapravo sve od donošenja one stare (19. ožujka 2002. godine, da bi onda bila i objavljena u NN 33/02) nije čulo ni riječi.
Jednako tako, pitanje je koliko bi tu smjela biti novost činjenica članstva Hrvatske u NATO (od 1. travnja 2009. godine) i EU (od prije nešto više od dva tjedna). Pri tome, utemeljenje strateških dokumenata na stvarnim parametrima – pa onda i uvažavanje “realne gospodarske i materijalno-financijske mogućnosti države” – jedva da je nešto što bi se u normalnim okolnostima trebalo posebno isticati. Nažalost, kako je nedvojbeno da živimo u državi u kojoj se pod normalno donosilo strategije koje uopće nisu imale “veze s životom”, a njih onda korigiralo famoznim “akcijskim planovima”, kojima se znanstvenu fantastiku pravne vrste pokušavalo uskladiti s onim što je donekle provedivo – sad i tu znamo da planovi trebaju imati dodira s raspoloživim novcima.
Misije u inozemstvu i zaključna pitanja
Za razliku od 2010. godine, kada se međunarodne misije uopće nije spominjalo kao temu Vijeća za obranu, po pitanju tih djelatnosti s kojima su hrvatske OS posljednjih godina posebno prisutne u međunarodnoj javnosti – jučer se čulo da je postignuto “suglasje”. Prvenstveno se to odnosi na 2 velike misije u kojima Hrvatska sudjeluje – u Afganistanu i na Kosovu. Konkretno – odlučilo se “oko daljnjeg sudjelovanja RH i Oružanih snaga u operacijama potpore miru, težišno u NATO vođenim misijama ISAF i KFOR, a nakon 2014. godine i u operaciji NATO ‘Resolute Support’ u Afganistanu“. Nažalost, u priopćenju s današnjeg Vijeća za obranu nisu se našle ni spomenute moguće buduće mirovne misije RH, u Maliju ili Libiji, kao ni budući razvoj hrvatskoga djelovanja u Somaliji (za koje se već krenulo mijenjati dosadašnje modalitete rada, a da pri tome baš i nije postalo jasno koji je tu rezon u pitanju ili koje se ciljeve tim djelovanjima zapravo želi postići).
Uz to, moglo se čuti i da je bila raspravljena “perspektiva angažiranja OS RH u snagama visoke spremnosti NATO saveza i EU” – što opet i nije tako novo, imajući u vidu višegodišnje sudjelovanje RH u borbenim skupinama EU. Naravno – i tu je riječ o jednoj od tema o kojima bi ubuduće bilo zgodno čuti više, budući da će se očigledno taj tip djelovanja ojačavati nakon ulaska Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije.
Za kraj, “naglašena je potreba održavanja potrebite razine sposobnosti Oružanih snaga u cilju potpore i pomoći civilnom stanovništvu i društvu u slučajevima kriza, elementarnih, prirodnih nepogoda i mogućih tehničko-tehnoloških akcidenata“. Dok se do danas u više navrata moglo čuti o potrebi konačnog razdvajanja obrambenoga sustava od pojedinih drugih dijelova države – kojima ovakve aktivnosti čine osnovicu rada i djelovanja – izgleda da do tog sustavnog čišćenja obrambenoga portfelja još neko vrijeme neće doći. S jedne strane, to nije loše, budući da OS RH tu posao obavljaju časno i požrtvovno. S druge strane, time bi još ponešto godina mogla trajati situacija da se segmentima obrambenog proračuna zapravo potpomažu drugi dijelovi državne strukture RH, koji za poslove navedenoga tipa skupljaju priznanja u javnosti, dok troškove (a često i faktični posao) lagano prevaljuju na ljude i tehniku iz resora obrane.
