Zbog zabrinutosti vojnom prijetnjom koju susjedna Rusija predstavlja za Finsku, finski parlament je u četvrtak, 19. lipnja, izglasao povlačenje ove zemlje iz Otavske konvencije koja zabranjuje upotrebu protupješačkih mina. Finska se time pridružuje drugim članicama Europske unije i NATO-a koje graniče s Rusijom u izlasku ili planiranju izlaska iz sporazuma, dok rastu strahovi oko njihove susjedne i mnogo veće zemlje. Za povlačenje je glasalo 157 zastupnika, dok ih je 18 bilo protiv. Finska se tako pridružila Poljskoj, Estoniji, Latviji i Litvi, gdje su parlamenti – temeljem ranije usvojene zajedničke izjave – već odobrili povlačenje iz ove konvencije. Kako su objasnili čelnici tih država, povlačenje iz ove Konvecije uvjetovano je opasnosti iz Rusije nakon invazije na Ukrajinu, Predsjednik Alexander Stubb, koji vodi finsku vanjsku i sigurnosnu politiku, u utorak je pravdao taj potez zemlje: “Stvarnost je u konačnici da nam je susjedna zemlje agresivna, imperijalistička država zvana Rusija, koja sama nije članica Otavskog sporazuma i koja nemilosrdno koristi mine“.
Također zbog nelagode izazvane ruskim susjedom, Finska je u travnju 2023. službeno postala 31. članica NATO-a nakon što je američki državni tajnik Antony Blinken, čija je zemlja depozitar Washingtonskog ugovora, preuzeo sve finske ratifikacijske dokumente. “Primitkom ovih dokumenata proglašavamo Finsku 31. članicom Saveza“, rekao je Blinken na svečanosti u sjedištu NATO-a u Bruxellesu. Ta odluka ove skandinavske države, nakon višedesetljetne neutralnosti, nije se dopala službenoj Moskvi koja je navodno počela jačati svoje snage na granici s Finskom.
Finska je za sada posljednja europska zemlja koja se povukla iz Otavske konvencije. Početkom mjeseca, odnosno 4. lipnja, estonski parlament je ratificirao povlačenje Estonije iz ove konvencije s 81 glasom za i 1 protiv – što je bio rijedak primjer tamošnjeg međustranačkog konsenzusa. Estonija je svoju odluku o povlačenju iz Otavske konvencije objasnila značajno pogoršanim sigurnosnim okruženjem u Europi i regiji Baltičkog mora. Poljska je isto napravila 20. svibnja, što je izazvalo posebno žestoku reakciju Rusije – „Vidimo kako su zapadne zemlje spremne odustati od svojih međunarodnih pravnih obveza doslovno u svakom trenutku – kad god im se prohtije, kad god im to odgovara“, izjavila je glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova Maria Zaharova. Rusija, podsjetimo, nije potpisnica Otavske konvencije. Litva je 08. svibnja objavila povlačenje iz Konvencije – odobrio ga je litavski parlament Seimas, uz rok za povlačenje unutar 6 mjeseci. Ministrica obrane Litve Dovilė Šakalienė oštro je odgovorila onima koji kritiziraju odluku vlade o povlačenju iz Ottawske konvencije o zabrani nagaznih mina: “Probudite se! Ovo je stvarni svijet. (…) Ruski vojnici više nikada neće prijeći granicu moje zemlje“. Latvijski parlament je 16. travnja donio odluku o povlačenju iz Otavske konvencije, također navodeći rusku prijetnju kao glavni razlog tog čina. „Povlačenje iz Otavske konvencije dat će našim oružanim snagama manevarski prostor u slučaju vojne prijetnje da koriste sva moguća sredstva za obranu naših građana“, rekla je tada predsjednica parlamentarnog odbora za vanjske poslove Inara Murniece.
Zahvaljujući naporima i radu Međunarodne kampanje za zabranu protupješačkih mina, Međunarodnog Crvenog križa te zemalja koje su se nesebično zalagale za njihovu zabranu, 18. rujna 1997., na Diplomatskoj konferenciji o međunarodnoj zabrani protupješačkih mina u Oslu usvojena je Konvencija o zabrani, stvaranju zaliha, proizvodnji i prijenosu protupješačkih mina i njihovom uništenju, poznata kao “Ottawska konvencija”. Konvenciji je prethodio višegodišnji mukotrpan put prijepora, prijedloga i nacrta konvencije, usuglašavanja i sl., među kojima je potrebno istaknuti primjer Belgije i Austrije, zemalja koje su prve zakonom uvele zabranu protupješačkih mina, ali i primjer Sjedinjenih Američkih Država, koje su se povukle iz pregovora nakon što njihovi uvjeti za usvajanje Konvencije nisu bili prihvaćeni. Dana 3. i 4. prosinca 1997. na konferenciji u Ottawi, Konvencija je otvorena za potpisivanje. Od 151 sudionice, predstavnici vlada 121 zemlje, između kojih i Hrvatska, potpisali su Konvenciju. Nekoliko dana kasnije, 9. prosinca 1997. Opća skupština UN-a usvojila je Rezoluciju o Konvenciji, kojom je pozvala sve države svijeta da je potpišu i ratificiraju.
Mina “kukuruzara”
Protupješačke mine su vrsta mina čiji je dizajn i namjena usmjerena protiv ljudi, za razliku od protuoklopnih koje su namijenjene uništavanju i onesposobljavanju vozila. Ove mine su dizajnirane da ozljede i ubiju što je više moguće žrtava da bi se stekla prednost u ljudskim resursima i logističkoj potpori koja je potrebna da se žrtve zbrinu. Neki tipovi protupješačkih mina također mogu oštetiti pogonske sisteme pojedinih oklopljenih i neoklopljenih vozila, naročito kotačnih vozila. Ovaj tip mina se može podijeliti u dvije skupine mina i to eksplozivne i rasprskavajuće mine, koje mogu a i ne moraju biti ukopane u zemlju. Te mine poznate su hrvatskim braniteljima jer su tijekom Domovinskog rata korištene na obje strane. Posebice su pojedini modeli bili poznati pod nazivima „Pašteta“ (PMA-2), „Kukuruzara“ (PMR-2) ili „Promovka“ (PROM-1), a riječ je u protupješačkim minama iz arsenala bivše JNA koje su se aktivirale nagazom ili potezno.
