Pratiteljima zbivanja u suvremenim oružanim sukobima, pa i prosječnim gledateljima televizijskih vijesti, već je potpuno jasno da su naoružani borbeni dronovi postali jedno od glavnih sredstava oružane borbe. U pojedinim sukobima upotrebljavaju se gotovo svakodnevno, čak i kao primarno sredstvo glavnog udara po neprijateljskoj infrastrukturi, borbenim efektivima, pa i civilnim ciljevima. Njihova relativno niska cijena koštanja u odnosu na učinkovitost koju pružaju, uz mogućnost neizlaganja pogibelji vlastitih boraca, učinili su da se njihova upotreba po svijetu rapidno širi. Dok su 2010. samo tri zemlje posjedovale naoružane bespilotne letjelice, do 2024. taj se broj proširio na više od 40 zemalja.

Međutim, naoružane bespilotne letjelice nisu predmet Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja kojim se regulira nadzor nad ključnim kategorijama naoružanja Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Republike Srbije. Sporazum je, kao mjera izgradnje povjerenja, potpisan 1996. godine, sukladno Aneksu-1B Članku IV. Mirovnog sporazuma za BiH iz Daytona, uz posredovanje Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Njime se ograničava i međusobnim inspekcijama nadzire pet kategorija naoružanja: borbeni tenkovi, borbena oklopna vozila, topništvo od kalibra 75 mm, borbeni zrakoplovi i jurišni helikopteri. Činjenica da ovim režimom nisu obuhvaćeni borbeni dronovi ovaj Sporazum danas čini prilično anakronim i zastarjelim, iako se od samog kraja rata u nas pokazao korisnim sredstvom izgradnje međusobnog povjerenja i smanjenja tenzija u regiji.

Tko ima koliko?

No, ne samo to. Zemlje regije, zbog različitih političkih okolnosti, nisu istovremeno prepoznale vojni značaj bespilotnih letjelica – dronova. Dok ostale zemlje u tome prilično kaskaju, brojnost i tipovi borbenih dronova u Vojsci Srbije stalno se i ubrzano povećavaju, ali uz istovremeno dvosmislen, a ponekad i uznemirujući politički i medijski narativ koji ide u smjeru poticanja regionalne utrke u naoružavanju ili čak ohrabrivanja ideja da se aktualni politički sporovi rješavaju oružanim putem.

Kao država koja službeno proklamira vojnu neutralnost, Republika Srbija je pokazala poseban interes za ulaganje u vlastitu vojsku i praćenje tehnoloških inovacija na bojnom polju. Suočena s odbijanjem Turske da joj isporuči medijski proslavljeni naoružani dron Bayraktar TB2, Srbija se okrenula Kini te nabavila slične dronove, koji po svojim značajkama ulaze u kategoriju dronova za srednje visine i dugo trajanje leta (MALE) i taktičkih dronova srednjeg doleta (TUAV). Srbija tako u svom naoružanju već ima kineske dronove FH-95/CH-95 i FH-92A/CH-92A te razvija vlastiti Pegaz. Od malih naoružanih dronova ima svoj dron Vrabac i dron-kamikazu Hunter iz Ujedinjenih Arapskih Emirata te svoj mini-dron kamikazu Komarac. No najavljuje se daljnji razvoj i nabave.

Zanimljivo je da je Turska nepoznat broj Bayraktara TB2 već isporučila Kosovu, koje nije strana potpisnica Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja. Za to vrijeme, Hrvatska svoje Bayraktare tek treba dobiti, ove godine, a slične su najave u Bosni i Hercegovini. Iako je tijekom Domovinskog rata Hrvatska bila vodeća u regiji po pitanju proizvodnje i upotrebe izviđačkih dronova M-99 Bojnik, razvoj se nije nastavio. Danas se govori uglavnom o vlastitoj proizvodnji mini-dronova kamikaza, kakav je MRM-2 Interceptor, mlade osječke tvrtke ORQA, koja ih je uspjela plasirati Ukrajini na „vatreno krštenje“.

Ovu neravnotežu u posjedovanju borbenih dronova dodatno opterećuju medijski istupi aktualnog predsjednika Srbije, koji prečesto nužnu modernizaciju oružanih snaga predstavlja kao kakvu utrku u naoružavanju, a ponekad i nije jedini u tome. Dobrom dijelu stanovništva naših zemalja ovo izaziva nelagodu i strah za sigurnost. Pri tome, Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja potpuno se  zaboravlja i zapostavlja kao moguće sredstvo i instrument međusobnog nadzora i smirivanja napetosti sa susjedstvom.

Pisca ovih redova to je ponukalo da za magistarsku tezu odabere temu “Opravdanost uvođenja naoružanih bespilotnih letjelica u Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja”. Uz mentorstvo prof. dr. Darvina Lisice, magistarsku tezu sam obranio krajem prošloga mjeseca na Odsjeku sigurnosnih i mirovnih studija Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Kroz rad se nastoje utvrditi činjenice kojim se lakše razumije upotreba naoružanih dronova te potaknulo razmatranje mogućih političkih zahtjeva za reguliranjem njihove upotrebe u okviru Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja. Time bi se pokušalo pozitivno utjecati na međusobno povjerenje i stabilizaciju mira u regiji.

Jednostavnim jezikom rad analizira upotrebu borbenih dronova u suvremenim oružanim sukobima i njihove financijske vrijednosti, društveno-politički i medijski kontekst Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja, stanje i perspektive razvoja borbenih dronova u zemljama potpisnicama Sporazuma, rizici nepostojanja kontrole naoružanja dronovima te pravne i političke mogućnosti proširenja ovog Sporazuma na borbene dronove. Jasno je da će značaj naoružanih dronova sve više rasti. Samim tim svako odlaganje uvrštavanja takvih oružanih sustava pod režime verifikacije i kontrole negativno se može odraziti na vojnu ravnotežu u regiji. Ukoliko ne bude postojao sustav verifikacije i kontrole svih bitnih kategorija naoružanja, nekim političarima u regiji to bi moglo pružiti priliku da pomisle kako imaju vojnu prednost te igrati na kartu oružanog sukoba da bi u svoju korist riješili sporove u regiji.

Pravne (ne)mogućnosti

Pravne mogućnosti za prilagođavanje i proširenje Sporazuma postoje u okviru sastanaka Subregionalne konzultacijske komisije (SRKK) dva puta godišnje, kao i Pregledne konferencije, koja se održava svake druge godine. Na sastancima Komisije već se pokretalo pitanje mogućnosti uvođenja naoružanih dronova u okvire Sporazuma. Pravno bi se ovo pitanje moglo regulirati barem jednim od dva načina –  ili (1) da se naoružane bespilotne letjelice usvoje kao potpuno nova, šesta, kategorija naoružanja koja će se pratiti i biti limitirana, ili (2) da se ovi dronovi podvedu pod već postojeću kategoriju borbenih zrakoplova, budući da službena definicija ne obuhvaća pitanje radi li se o letjelici s pilotom ili besposadnom zrakoplovu. Moguće je da bi se u tom slučaju limit kojim se ograničava broj borbenih zrakoplova trebao povećati. No, imajući u vidu raznolikost naoružanih dronova danas, realnije izgleda ova prva opcija – usvajanje potpuno nove kategorije naoružanja.

Međutim, na ovim prijedlozima se stalo jer za sada ne postoji politička volja kod svih strana potpisnica da se to i učini. Budući da su strane potpisnice od 2015. godine samostalno preuzele vlasništvo nad provedbom Sporazuma te je ukinut angažman osobnog predstavnika OESS-a, kao međunarodnog organa koji je nadzire provedbu, od tada više i ne postoji mogućnost izravnog pritiska međunarodnog faktora na provedbu i eventualne izmjene Sporazuma. To od tada ovisi isključivo od političke volje samih strana.

U samom magistarskom radu, temeljem predstavljenih iskustava iz suvremenih oružanih sukoba, dokazana je opravdanost ideje da se u režim Sporazuma uvedu i naoružane bespilotne letjelice. Sporazum bi se osnažio i ako bi se uspjele ostvariti sljedeće preporuke:

• Na sastancima Subregionalnih konzultacijskih komisija stalno tražiti dogovor o uvođenju nove kategorije naoružanja u okvir Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja, koja bi nosila naziv – borbeni besposadni zrakoplovni sustavi, s dogovorenim limitima raspolaganja i pravilima skladištenja i inspekcijskih kontrola kakva vrijede za ostalih pet kategorija;
• Mali dronovi mogli bi se obilježiti na isti način kao i streljačko i lako naoružanje u Bosni i Hercegovini, Dot Pen tehnologijom, radi lakšeg evidentiranja i praćenja;
• Razmotriti mogućnost postojanja političke volje da se pod odredbe Sporazuma uvede i Kosovo, na način na koji su strane Sporazuma prvobitno bili entiteti Bosne i Hercegovine;
• Za promociju Sporazuma u javnosti bilo bi važno uvesti obvezu povremenih pripremljenih medijskih posjeta, gdje bi se novinarima češće omogućilo upoznavanje s najvažnijim aspektima i aktivnostima na njegovoj provedbi, te javnost bolje upoznala s aktivnostima kontrole naoružanja.

Sredstvo političke argumentacije

Rad ne nudi sve odgovore na pitanja problematike upotrebe borbenih dronova. Obimom i istraživanjem  u akademskim je okvirima završnih radova na magistarskom stupnju. Za veliku pomoć i vođenje u konceptualnoj metodologiji i realizaciji dužan sam zahvaliti mentoru prof. dr. Darvinu Lisici, redovitom profesoru s konkretnom vojnom naobrazbom i profesionalnim iskustvom. Vjerujem da rad može poslužiti da se mediji podsjete na mogućnosti kontrole naoružanja u regiji te kao dodatno sredstvo političke argumentacije u odnosima s onima politikama koje mir i stabilnost proklamiraju samo deklarativno, ali ne i suštinski.

Postoje i mišljenja kako je realnije da se kontrola borbenih dronova uvede pod druge međunarodne mjere nadzora naoružanja, pod kapom OESS-a. No, u situaciji kad je Ruska Federacija, koja je značajan član OESS-a, u izravnom oružanom sukobu, tko zna kad će to postati ostvarivo.

U 2026. godini obilježit će se 30. obljetnica potpisivanja Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja. Srbija će u svom posjedu već imati značajan broj naoružanih dronova, kao što će ih također imati i Hrvatska i Bosna i Hercegovina. I na simboličnoj, ali i praktičnoj ravni bio bi veliki uspjeh ako bi se dogovor o proširenju i modernizaciji Sporazuma mogao postići do tada, kao kruna dosadašnjih napora na njegovoj provedbi i dokaz iskrenosti politika koje proklamiraju mir i stabilnosti u jugoistočnoj Europi. Vjerojatnost za to nije velika, ali je dužnost odgovornih političkih dužnosnika, akademske zajednice i medija da se u tome barem iskreno pokuša.

*Gost autor: Antonio PRLENDA, vojni komentator