Proteklih se nekoliko tjedana digla prilična buka oko moguće uspostave francuske vojne baze u Puli, odnosno točnije – Središta za obuku pilota borbenih aviona. Ta je priča krenula kao lokalna glasina, došla je i do Aktualnog sata Hrvatskog sabora, a ministar obrane Ivan Anušić je brže-bolje organizirao sastanak s gradonačelnikom Pule Filipom Zoričićem. Anušić je pulskom gradonačelniku potvrdio  da je riječ o spomenutom Središtu, čije je osnivanje potvrdila Vlada RH još u svom bivšem mandatu, na 293. sjednici 14. ožujka ove godine, da su pregovori s Francuzima još uvijek u tijeku, te da trenutno još nema ničeg konkretnog na tu temu. No lokalni znalci tvrde da bi Središte moglo zaživjeti već sljedeće godine, kada bi – osim hrvatskih pilota – u Središte na vojnom dijelu aerodroma u Puli mogli doći i piloti drugih zemalja korisnika bilo francuskih borbenih aviona Rafale, bilo čak američkih F-16.

Uspostava Središta za obuku pilota borbenih aviona je svakako korisna stvar, no takav centar bitno će povećati gužvu  na nebu iznad Pule. To je samo jedan od problema, dok je drugi – a ujedno i najveći problem – tajnovitost, kaže Dušica Radojčić, saborska zastupnica stranke Možemo!, koja je to pitanje postavila i premijeru Plenkoviću na Aktualnom satu 3. sjednice Hrvatskog sabora. Radojčić od premijera nije dobila niti jedan konkretan odgovor,  a pitanja se i dalje nameću:

Dušica Radojčić na saborskom Aktualnom satu

“Je li to dio dogovora s Francuzima prilikom kupnje Rafala? Ako ne znamo što je dogovoreno, ne znamo ni što možemo očekivati i koji problemi mogu nastati. U Akcijskom planu 2023.-2025. Hrvatsko-francuskog strateškog partnerstva ne spominje se  centar za obuku pilota borbenih aviona u Puli, već samo ‘praćenje ugovora o višenamjenskim avionima i s tim povezana vojna suradnja’.  Premijera sam u Saboru pitala jesu li uz kupnju francuskih aviona sklopljeni i neki dodatni sporazumi o civilnoj gospodarskoj suradnji s hrvatskim tvrtkama, kako je to uobičajeno prilikom sklapanja takvih poslova. Naime, ni Sabor nema uvid u sporazum jer, kako je rekao ministar obrane, da bi Saboru dali ugovor na uvid, Vlada bi trebala pitati – Francuze. Tako da zastupnici ne znaju što je sve dogovoreno uz kupnju aviona.  Nedavno je u brodogradilištu Uljanik u more porinut plutajući dok, a dogovoreni su i neki novi poslovi, što otvara nove perspektive brodogradnje u Puli. Zato sam premijera pitala je li s Francuskom, kao što je to običaj prilikom kupnje vojne opreme, dogovorena neka suradnja za hrvatska poduzeća.  Recimo gradnja francuskih brodova u Uljaniku. Jer netko sigurno jest nešto dobio. Pula očito nije. U Puli tjeskobu izaziva već i obuka pilota civilnih zrakoplova Swissaira, koji već godinama točno iznad grada u vrlo niskom letu vježbaju procedure polijetanja i slijetanja. Mi ne znamo koliko će borbenih aviona letjeti iznad Pule, dva, deset, više i koja je planirana učestalost njihovih preleta?,”

ogorčeno se pita Dušica Radojčić, dok premijer i ministar  obrane i dalje sliježu ramenima tvrdeći da “detalji ovog projekta još nisu u fazi u kojoj bi mogli biti prezentirani javnosti.” No oni bi svakako trebli biti prezentirani Saboru, smatra saborska zastupnica stranke Možemo!, jer mogućnost uspostave ovakvog francusko-hrvatskog centra povlači i niz drugih pitanja:

Budući piloti Rafalea mogli bi se uskoro školovati u Puli

“Zašto se obuka pilota francuskih aviona ne vrši u Francuskoj; ako je sve tako bezazleno kako se predstavlja, zašto u Puli za to doznajemo slučajno i u kasnoj fazi dogovora, tako se stječe dojam da se nešto željelo sakriti; hoće li pulski aerodrom postati nešto više od centra za obuku pilota i ima li to veze s ratom u Ukrajini; iz kojih zemalja će dolaziti piloti na obuku u Pulu; na koji način će veće sigurnosne mjere utjecati na svakodnevni život ili na turizam; koji su rizici za sigurnost od uspostave vojne baze strane vojske u našem gradu? U Hrvatskoj ne postoji niti jedna baza vojske neke druge države, pa nemamo s čime uposrediti situaciju. Prema čl. 7 Ustava oružane snage država saveznica mogu djelovati u Hrvatskoj na temelju odluke Sabora i uz prethodnu suglasnost predsjednika Republike. U ovom slučaju Sabor o tome nije raspravljao, a nisam čula za suglasnosti predsjednika, pa bi javnost trebala biti upoznata kako se misli provesti sporazum o djelovaju stranih vojnika u Puli.”

Portal Obris.org već je ranije pisao o razlozima zbog kojih trenutno jedino vojni aerodrom u Puli dolazi u obzir – Zemunik (sjedište 93. krila HRZ-a) je prebukiran, a Pleso (sjedište 91. krila i ujedno i glavna zrakoplovna baza Hrvatskog ratnog zrakoplovstva) je osakaćeno ustupcima civilnom dijelu aerodroma, ali ga odlikuju i određene sigurnosne manjkavosti. Zato je Pula logičan izbor, iako je kod Puležana (posebno onih starijih) spomen vojne zračne baze podsjećanje na nekadašnji vojni grad kada je u Puli bilo stacionirano i do 10.000 vojnika.

Borba za demilitarizaciju Pule bila je duga i uporna, ali i uspješna. Većina bivših objekta predana je na upravljanje gradu Puli, a gradske su se vlasti upisale među rijetke lokalne uprave koje su tim objektima našle svrhu. No dio pulskog aerodroma ostao je u vojnim rukama, da bi 2019. u vrijeme Damira Krstičevića kao ministra obrane postao dijelom projekta pod nazivom „povratak Hrvatske vojske u gradove“. Tada je obnovljen dio objekta na vojnom dijelu aerodroma, a novouređena vojarna dobila je ime „Hrvatski branitelji Istre“. U njoj je smješteno Središte za besposadne zrakoplovne sustave, Opslužništvo vojarne Zapovjedništva za potporu i zapovjedništvo 4. Pričuvne pješačke pukovnije HKoV-a. Središte za besposadne sustave u tom je trenutku bilo tek formirano, no njegovo baziranje na području vojnog aerodoma prošlo je bez galame. “To Središte nije bitno utjecalo na Pulu. Obnovljena je zgrada, bilo je riječi o smještaju oko 140 vojnika. To su sve informacije koje su dospjele u javnost. U svakodnevnom gradskom životu ono je neprimjetno,” kaže Dušica Radojčić danas, 5 godina nakon uspostave Središta.

Drugi preostali vojni objekt u Puli je Muzil, bivši vojno-regrutni centar na oko 160 hektara, s pogledom na Nacionalni park Brijuni, u čijem sastavu je nekoliko povijesno važnih austrougarskih tvrđava. Dugo su građanske inicijative Pule vodile borbu da se taj uglavnom šumoviti prostor otvori za građane Pule i spasi od “golfizacije” i bezobzirne apartmanizacije za koju su bila zainteresirana brojna lokalna, ali i međunarodna turističko-hotelijerska poduzeća. Trenutno je Muzil u nekakvom zrakopraznom prostoru – nit je vojni, nit je na usluzi građanima, napominje Dušica Radojčić:

“Korištenje i razvoj funkcija koje su potrebne gradu na tom prekrasnom poluotoku na južnom dijelu pulskog zaljeva blokirano je od odlaska vojske s Muzila, dakle od 2007. godine.  Tamo se ništa ne dešava, ali ga građani ne mogu koristiti, što je zbilja apsurdno. Jedno vrijeme je ulazak na Muzil građanima branila vojska, pa se kratko vrijeme povukla premda je spuštena rampa ostala, da bi se nedavno opet na ulaznoj rampi pojavile osobe u maskirnim uniformama koje ne dopuštaju ulazak bez posebnih dozvola. Ali kako to obično bude, Puležani su našli način za šuljanje Muzilom preskačući ograde.
Vlasnica tog 180 hektara velikog poluotoka je većinski država, no Grad Pula je taj koji prostornim planom kroji njegovu budućnost. IDS-ova je vlast 2014. godine, unatoč najvećim prosvjedima građana Pule ikada, na Muzilu predvidjela turistički resort s čak 2500, apartmana i drugim turističkim sadržajima, planirajući  s državom privatizaciju tog strateški najvažnijeg gradskog prostornog resursa. Bilo je i nekoliko pokušaja s javnim natječajima za iskaz interesa, no svi su propali.
Već godinama Možemo! ističe da se GUP mora mijenjati i Muzil sačuvati od turistifikacije. A to je potvrdio nedavno i tim vrhunskih urbanista i arhitekata koji su radili na strategiji prenamjene brownfield područja u Puli. Impresionirani Muzilom, istaknuli su ga kao kao glavni element prilagodbe Pule klimatskim promjenama, te predložili i način izmjena prostornog plana. No sumnjam da će trenutni pulski gradonačelnik poduzeti bilo što po tom pitanju. Svojedobno sam inicirala formiranje radne skupine Grada Pule za Muzil, kako bi isplanirali njegovo otvaranje i korištenje, zatražili smo i da se u proračunu rezerviraju sredstva za to, no gradonačenik Zoričić nije za to imao sluha.”

Dok grad i država s jedne strane kuju velike planove s Muzilom, koji se u konačnici ne ostvare, građanske inicijative, u kojim je sudjelovala i aktualna saborska zastupnicaDušicaRadojčić, bore se za javni interes:

“Građanska inicijativa je provodila od 2009. do 2014. vrlo intenzivnu kampanju za otvaranje Muzila građanima, te protiv njegove turistifikacije i privatizacije. Treba znati da je Muzil zatvoren za javnost neprekidno sve od vremena Austro-Ugarskog carstva i da većina Puležana i Puležanki nije nikad bila u tom dijelu grada. Sudjelovala sam u inicijativi Volim Pulu – za Muzil koja je uspjela u nakani da se stanovnici grada upoznaju s Muzilom, s njegovom povijesnom i prirodnom baštinom i nevjerojatnim potencijalima za razvoj grada. Tada su mnogi građani Pule po prvi puta posjetili Muzil i potom se vraćali, preskačući ograde, posjećujući njegove povijesne građevine, priordu i obalu. Tako smo ga svi upoznali i zavoljeli. I to je naveća zasluga Inicijative.”

Nedavno se Muzil ponovno počeo spominjati kao buduće reaktivirano središte za obuku mladih u okviru obveznog vojnog roka. Štoviše, upravo je povratak vojske na ulazne rampe pridonio takvim glasinama. Od prvotne spekulacije o 4 takva centra za služenje obveznog vojnog roka, trenutno se govori o 3, pa su vrlo vjerojatno Pula i Muzil ispali iz kombinacije, među ostalim i zbog prevelikih ulaganja u infrastrukturu. No do konačne političke odluke, ako do nje uopće dođe, sve je još moguće. Mogu li se u Puli pomiriti 2 bitne stvari – javni interes  i nacionalna sigurnost? Za Dušicu Radojčić tu postoji jedan temeljni princip:

“Odgovorit ću na to pitanje referirajući se na činjenicu da sam informaciju o planovima za francusku bazu za obuku pilota borbenih aviona na pulskom aerodromu doznala slučajno, o tome javnost nije znala ništa, kao ni županijska ni gradska vlast. Pet dana nakon što sam na pulskom Gradskom vijeću postavila pitanje o otvaranju baze strane vojske u Puli, žurno nam u grad dolazi ministar obrane Anušić, nastojeći umiriti lokalnu javnost informacijom da se se obuka neće vršiti na na Rafalima nego na tišim avionima za vježbu. I to su sve informacije koje smo dobili. Skrivanje informacija o dogovoru s Francuzima o otvaranju centra za obuku pilota od lokalne javnosti i vlasti ne može se ni na koji način povezati s nacionalnom sigurnošću, već se u ovom slučaju radi  o neodgovornosti i netransparentnosti Vlade. Takvim je postupanjem narušeno temeljno demokratsko načelo prava na informaciju, koje omogućava nadzor nad postupcima Vlade. Osim toga, Vlada je na taj način pokazala i omalovažavanje uloge lokalne samouprave.
Javni interes i nacionalna sigurnost u vrlo su delikatnoj ravnoteži. Otkrivanjem nužnih informacija osigurava se, prije svega, nadzor nad djelovanjem Vlade i tako sprječavaju zloupotrebe. Otkrivanjem nužnih informacija u fazi u kojoj su izmjene još moguće stvara se  povjerenje i omogućava da javnost spremnije prihvaća odluke vezane uz nacionalnu sigurnost.”

**ovaj tekst je dio projekta “U službi naroda” i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti