Svjedoci smo kako s razvojem suvremenih tehnologija sve više rastu borbene sposobnosti ratnih brodova. Istovremeno, zahvaljujući tim istim, često jeftinim tehnologijama i tehničkim rješenjima ti moćni brodovi postaju ranjivi kao možda nikad u povijesti. Nekad je to bio abordaž, prelaz ljudstva na protivnički brod, ili kljunov udar – udar ojačanim pramcem u bok protivničkog broda, pa grčka vatra, topništvo s izolučenom cijevi, zrakoplovstvo, te krilate rakete od malog do velikog dosega. Ipakž, tu je najčešće i to izravno, bio suprotstavljen čovjek čovjeku, jer je napadnuti brod načelno mogao uzvratiti po sredstvu napada, a u njemu ili na njemu je bio čovjek. Stanje se promijenilo kad su u pitanju rakete koje se lansiraju izvan dosega napadnutog – s mora, iz zračnog prostora ili s kopna. Nove tehnologije nude tehnička rješenja relativno jeftinih, izuzetno efikasnih sustava bez ljudske posade s mogućnošću kretanje i uporabe iz zračnog prostora, s morske površine i iz podmorja, a prema svemu sudeći i iz svemira.
Svjedoci smo nedavnog napada na ruske ratne brodove i lučke instalacija u pomorskoj bazi i ratnoj luci Sevastopolj na okupiranom ukrajinskom poluotoku Krimu 29. listopada ove godine. Posebnost ovog napada je sinkronizirana uporaba pomorskih (površinskih) i zrakoplovnih dronova, odnosno bespilotnih plovila i bespilotnih letjelica. Sama takva operacija je vrlo zahtjevna, a usklađenost po vremenu je ključna. Obrana pomorske baze morala se angažirati istovremeno protiv prijetnje iz zraka i s mora. Ukrajinska strana je pored napadnih sredstava trebalo osigurati pravovremeno i kvalitetno izviđanje te korekciju navođenje s pozicija na koju su napadna sredstva vjerojatno doplovila i doletjela po programiranim podacima. Na taj način se u zadnjem trenutku uspostavila veza navođenja, dovodeći napadnutu stranu u situaciju manjka vremena za efikasne protumjere. Ako se napad iz zraka nakon prethodnih djelovanja po važnim objektima na Krimu mogao i trebao očekivati, napad s mora vjerojatno je bio iznenađenje. Vjerojatno, iako nije trebao biti, jer su već krajem rujna (s prvom objavom slikovnog materijala 21. rujna ove godine) bila nađena nasukana takva improvizirana bespilotna plovila na krimskoj obali pod ruskom okupacijom.
Pitanje je – je li to uistinu bilo taktičko iznenađenje, ili ruska strana općenito nema adekvatno oružje, ili je pak bila podcijenjena opasnost pa ulaz u zaljev nije propisno kontroliran niti osiguran zaprekama?! Ovaj naizgled mali napad mogao bi imati velike posljedice za Crnomorsku flotu pokaže li se da je nastradao zapovjedni brod, raketna fregata „Admiral Makarov“. Rusi su priznali gubitak protuminskog broda, Ivana Golubeca, a fregata Makarov se od onda pokazuje samo na strani koja nije bila izložena napadu drona. Obzirom na broj dronova nisu isključeni ni veći gubici ili štete na infrastrukturi pomorske baze. Ako bi pokušali procijeniti gubitke brodova i učinjenu štetu na temelju ruskog razaranja Ukrajine, mogli bi zaključiti da su značajni. Gledajući s vojne, prije svega pomorske/mornaričke doktrine i taktike napada ovaj događaj će sigurno dovesti do velikih promjena glede osiguranja pomorskih baza, ratnih luka i sidrišta ratnih brodova. Ratni brodovi su najugroženiji kad nisu u pokretu. Kad su privezani ili usidreni – to je najčešće i vrijeme za odmor posada. Posada je podijeljena po smjenama, a samo dio borbenih sredstava je spreman za trenutno djelovanje. Naravno da niti jedan brod ili flota ne mogu dugotrajno štititi sami sebe u pomorskim bazama, ratnim lukama i sidrištima. To su područja koja osiguravaju druge, za to predviđene snage, a jedna od njih je i obalna straža. Naime, pomorske baze, ratne luka i sidrišta nisu tek mjesta za privez i sidrenje brodova. Pomorska baza svakako nije ni tek vojarna/kasarna iako, et,o neki misle i da je. To su područja koja pružaju cjelovitu logističku i sveobuhvatnu borbenu zaštitu za siguran boravak ratnih brodova. Tu se posade moraju moći odmoriti, a brodovi popraviti, dokovati, po potrebi remontirati i pripremiti za sljedeće borbene zadaće. Glavna borbena osiguranja su od ugroze iz zraka, s mora i s kopna. Definitivno ovaj napad na pomorsku bazu i ratnu luku u Savstopolju staviti će visoko na ljestvici dodatno opremanje pomorskih baza. Bilo je kroz povijest raznovrsnih napada na pomorske baze jer čovjek plovi od postanka i ploviti će do nestanka. Navesti ćemo neke poučne situacije iz novije povijesti.
Jedna od prvih takvih tehnološki naprednih diverzija bila je u američkom ratu za nezavisnost kada je podmornica Turtle (Kornjača) napala britanski brod 7. rujna 1776. godine. Međutim, prvim suvremenim diverzantskim napadom na ratne brodove u zaštićenoj bazi smatra se i napad talijanskih pomorskih diverzanata na pomorsku bazu i ratnu luku Pula 31. rujna 1918. godine. Značajni napadi na brodove u bazama bili su: napad njemačke podmornice U-47 na brodove u britanskoj pomorskoj bazi Scapa Flow 14. listopada 1939. godine, napad japanskim džepnim podmornicama na Pearl Harbor 7. prosinca 1941., te talijanskih pomorskih diverzanata s diverzantskim (jašućim) torpedima na britanske brodove u luci Aleksandrije 19. prosinca 1941. godine. Naravno, sve su te pomorske baze imale neke mjere zaštite, ali se pokazalo kako nisu bile dostatne. Kad već nabrajamo, treba napomenuti i jedno daleko iskustvo iz hrvatske pomorske prošlosti. Naime, Hrvatska je za vrijeme hrvatskih vladara bila jaka i uvažena pomorska sila na Jadranskom moru, pa imamo dobar primjer kako su se od napada velikih brodova moćne mletačke flote štitili hrvatski mali brodovi u pomorskoj bazi kraljevskog grada Nina. Hrvati su tada imali manje brodove (kondure i sagene) s malim gazom. Brodovi su bili okretni i brzi pa su znali napadati pune veće mletačke galije. Kad bi se osjetili ugroženim pobjegli bi u ninsku luku. Galije bi odustajale od potjere jer su Hrvati osigurali luku izgradnjom podvodnog nasipa (spruda) ispred luke koji je omogućavao bijeg hrvatskom brodovlju ali je dubina bile premala za velike mletačke galije pa su odustajale ili bi se pak nasukale. A ako bi se nasukale, sudbina bi im bila poznata.
Na kraju, bez bojazni od pogreške možemo zaključiti kako će ukrajinski napad zračnim i morskim dronovima na brodove Crnomorske flote RF u pomorskoj bazi Sevastopolj imati dalekosežne posljedice i iznjedriti nove pristupe zaštiti pomorskih baza od napada suvremenim bespilotnim letjelicama, podvodnim (ronilicama) i površinskim plovilima. Posebno je to jasno u svjetlu ukrajinske odluke obznanjene u petak 11. studenog, kada se od tamošnjeg predsjednika Volodimira Zelenskog moglo čuti o formiranju „mornaričke flote pomorskih dronova“. Stotinjak plovila iz tog programa trebalo bi biti građeno prema onima s kojima se provelo napad na Sevastopolj 29. listopada, a po komadu bi trebala koštati oko 270 tisuća USD – za što se sredstva krenulo skupljati dragovoljnim prilozima u okviru online platforme United24. Oko 10 posto planiranih sredstava skupljeno je prvog dana akcije, kada se onda čulo i da će se prvo plovilo iz tog programa zvati „Herson“ u čast uspješnog oslobađanja tog grada, a drugo „Sevastopolj“ – vjerojatno po mjestu uspješnog napada krajum listopada ove godine.
* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini