Nakon nekoliko dana učestalih izjava predsjednika Milanovića na temu sudjelovanja Republike Hrvatske u europskim planovima za obuku ukrajinskih vojnika, a onda i javnim razvojem priče o doniranju preko pola raspoložive flote transportnih helikoptera Hrvatskog ratnog zrakoplovstva na ukrajinska ratišta – o svemu tome se oglasio i premijer Andrej Plenković, kojega su novinari krenuli ispitivati nakon jučerašnje sjednice stranačkoga vrha na Trgu žrtva fašizma u Zagrebu.

Budući da, zapravo, sudjelovanje Oružanih snaga Republike Hrvatske u obuci ukrajinskih vojnika nije sporno praktično nikome osim Zorana Milanovića – ne čudi tu ni odlučnost iz središnjice Hrvatske demokratske zajednice:

“Pa, naravno da hoćemo. Tu su dvije stvari. Prva je, pomoći ćemo Ukrajini i dalje, vojno. Mi smo donijeli niz odluka kojim smo im pomogli. Za razliku od mnogih, o tome ne govorimo previše, ali smo pomogli. I pomoći ćemo dodatno. Pomoći ćemo sa helikopterima, da i tu nema nekakvih dilema. A, što se tiče sudjelovanja u takozvanom ‘EUMAM-u’, Europska unija, vojna pomoć, misija… Dakle, misija vojne pomoći Ukrajini – Vlada će usvojiti prijedlog i uputit će ga u Hrvatski sabor, pa nek… Da čujemo. Tko su ti koji su protiv toga? Dakle, ako neko pomaže Ukrajinu, a mi je pomažemo već skoro sada devet mjeseci, na sve moguće načine uključivši vojno… Ako netko vidi nešto sporno da naši instruktori… ne znam, odu u Poljsku i Njemačku, pa budu oni koji će obučavati ukrajinsku vojsku… Ili da nam mali broj ukrajinskih vojnika dođe, za vrlo specifične aktivnosti, koje su… „by the way“ nisu ih predložili političari, nisu ih predložili nekakvi ljudi koji nemaju veze sa tom temom, nego su prijedlozi iz sustava Hrvatske vojske. Dakle, prijedlozi Glavnog stožera Oružanih snaga… i da oni dođu ovdje na trening. Ja u tome ne vidim problem. Mislim da je to konzistentno sa svime što radimo. Mi ćemo tu ustrajati, pa ako ima ljudi u Saboru koji će bit protiv toga – opet ćemo znat tko je gdje i tko je ko… Meni je… Dapače, meni je drago da imamo tu raspravu“.

Dakle, što god da bude – riječ je samo o nastavku već profilirane politike koja otprilike glasi: “Mi smo zapad, a tko je protiv – voli Putina!”.

Dilema – helikopteri

No, ponešto je kompleksnije pitanje navodne donacije 14 helikoptera Mi-8 u Ukrajinu, koje se potiho dogovara već duže vrijeme, i koje je predsjedniku Milanoviću također sporno – doduše, ovoga puta iz bitno konkretnijih razloga. Naime, nije tajna da RH ima flotu od ukupno oko 24 srednja transportna helikoptera sovjetskog i ruskog podrijetla. Većina tih letjelica je starija, nabavljana neznano otkud u doba sankcija, i duga desetljeća žestoko korištena. Na njima je više puta rađen remont, a navodno bi i sam Zrakoplovno tehnički centar u Velikoj Gorici s njima trebao znati sve što treba da ih održi u letnome stanju do njihova konačnog kraja. Da ne bi bilo zabune – taj kraj je blizu, a još prije koju godinu se čulo planove da stari Mi-8 raznih varijanti po isteku resursa ne idu u nekakve daljnje remonte, već da ih se proda u inozemstvo. Slična sudbina izgleda da čeka i mnogo novije ruske srednje transportne helikoptere Mi-171Sh, za koje se Vlada pod premijerskim štapićem istog Andreja Plenkovića prije nekoliko godina izborila da odu u Rusku Federaciju na problematični remont – koji im je navodno ukinuo oružne sposobnosti, velikogorički ZTC od nosioca remonta sveo na ulogu pomoćnog radnika, a Republiku Hrvatsku u mnogome vratio pod okrilje raznih ruskih trgovaca i posrednika – za koje sada nastane čudo neviđeno kad navrate i nude mutne poslove preko divljih veza. No, ti i takvi Mi-171Sh lako bi mogli do daljnjeg ostati glavnim osloncem svega onoga za što Hrvatska uopće i koristi svoje vojne helikoptere posljednjih godina.

A za što se sve te letjelice, svi ti sovjetski/ruski transportni helikopteri iz redova HRZ-a koriste? Pa, one načelno oni imaju svoju civilnu i vojnu svrhu – pri čemu je ta civilna svrha hrvatskoj javnosti itekako vidljivija od one vojne. Dakle, u svojoj civilnoj roli ti helikopteri na više lokacija dežuraju za medicinski transport, ponekad rade na poslovima traganja i spašavanja (bilo kao podrška reklamno bitno vidljivijoj Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja, ili samostalno), a sudjeluju i u  vatrogasnim djelatnostima – posebno kad flote hrvatskih vatrogasnih aviona zadese njihovi sve teži problemi po pitanju spremnosti. Sve te djelatnosti su povremene, neredovite, a ako se i ne ispune – nitko na kraju ne sazna zašto, niti itko za to odgovara. Ipak, riječ je o poslovima koji tijekom godine angažiraju veći broj letjelica tipa Mi-8 ili Mi-171Sh, zahtijevaju spremnost – a kako se redovito čuje, dobar dio tih raznih aktivnosti se unutar HRZ ponekad knjiži na račun “obuke”.

No ta obuka je zapravo važnija za vojne svhe i namjene ove flote letjelica. A to nije samo posao transporta ljudi i opreme – koji je najvidljiviji po pitanju sudjelovanja Republike Hrvatske u misiji KFOR na Kosovu, gdje se već godinama održava prisutnost hrvatskih transportnih helikoptera, inače jedne od najdeficitarnijih sposobnosti u međunarodnim ekspedicijskim djelovanjima. U okvire vojne namjene ovih letjelica spadalo je i njihovo sudjelovanje u aktivnostima međunarodne obuke helikopterskih posada u Hrvatskoj – te njihove integracije sa specijalnim snagama, što je upravo temelj na kojem se krenulo oformiti i centar MSAP u Zadru. Iako se ondje ponekad itekako koristilo sovjetske/ruske transportne helikoptere, upravo je to valjda i jedina uporaba gdje će te letjelice uspjeti nadomjestiti malobrojni donirani i dokupljeni zapadni helikopteri UH-60M.

Vojne sposobnosti i donacija

Vježba “SERRATED EDGE” na Udbini 2020. – padobrantski desant pripadnika američke 103. brigade (Foto: MORH/ M. Čobanović)

Pa ipak, ima jedna sposobnost Hrvatskog ratnog zrakoplovstva kod koje zapadni transportni helikopteri ne mogu nadomjestiti svoje starije (i bitno jeftinije) takmace istočnog podrijetla – sposobnost provedbe masovnog helikopterskog desanta, koliko god taj tip manevra bio rijedak. Naime, kada pogledamo ukupnu flotu transportnih helikoptera kojima RH trenutno raspolaže, ukupno 24 letjelice sovjetskog/ruskog podrijetal u jednome valu na teren mogu isporučiti oko 24 vojnika svaka – dakle, teorijski, 576 vojnika u valu – odnosno s terena mogu evakuirati do 12 nosila s ranjenicima svaka, odnosno 288 ranjenika u valu. Iako se takva djelovanja u Domovinskom ratu prakticiralo samo dva puta s hrvatske strane, na Maslenici i u operaciji “Skok” – temeljem izričitog zahtjeva predsjednika Tuđmana na Brijunima (“Prema tome, više se služiti s manjim jedinicama, diverzantskim djelovanjem i s iznenadnošću, udarom manjih snaga, pješačkih, pa i ovim helikopterskim, odnosno vrtoletnim desantima tamo gdje se ne očekuje, ali se može postići daleko veći učinak“). Za razliku od toga, u planiranju same VRO Oluja ustanovilo se kako za “vrtoletni desant” na kninsku tvrđavu zapravo nedostaje helikoptera, a takve se manevre navodno ni kasnije nije uvježbavalo. Pa ipak, čisto teorijski, hrvatska aktualno dva helikoptera UH-60M mogu pojedinačno isporučiti tek do 11 ljudi (22 u valu) ili evakuirati do 6 ranjenika na nosilima (12 ukupno) – što će se doduše udvostručiti skorim dolaskom dva dokupljena primjerka helikoptera UH-60M.

Dakle, kad i ako stvarno dođe do donacije kompletne hrvatske flote helikoptera Mi-8, ostaje prilično jasno da će se civilni poslovi uspijevati obavljati, kao i ona jezgra vojnih aktivnosti u kojima je HRZ angažiran zadnjih godina. To će djelovanje vjerojatno biti na samome rubu raspoloživosti preostale flote letjelica Mi-171Sh, a obuku će se čak i mnogo češće nego do sada knjižiti u okviru raznih drugih radnih zadataka. No, ono gdje će razlika biti najbolje vidljiva – predstavlja posao kojeg HRZ već duže ionako ne radi, ili barem ne radi masovno – dakle, djelovanje na polju sposobnosti za iole masovniji istodobni helikopterski prijevoz trupa. Ondje je već na prvi pogled jasno da će ta sposobnost s teorijskog kapaciteta od oko 600 ljudi momentalno pasti na oko 240 desantirajućih vojnika. No i takve će kapacitete postati nemoguće uvježbavati u iole masovnijoj konfiguraciji vježbe – budući će postojeće za to pogodne letjelice nužno biti kompletno rastegnute na obavljanje postojećih prominentnih vojnih i civilnih poslova, za koje je preuzeta obveza i za koje više neće biti mnogo rezervnih kapaciteta. Uz to, ako je istinita tvrdnja kako su “ruskim remontom” hrvatski helikopteri Mi-171Sh izgubili mogućnost borbenog korištenja podvjesnih lansera nevođenih raketa – onda je i to još jedna vojna sposobnost koju bi HRZ izgubio u svojoj floti najbrojnijih preostalih transportnih letjelica, dok se jedine za to sposobne letjelice šalje u Ukrajinu, gdje se baš taj tip borbe zapravo najčešće i vidi na raznim video snimkama helikopterskih djelovanja s bojišta.

Plenković i helikopteri

Upravo ta razlika u vojnim spsobnostima, prije i nakon donacije, vjerojatno čini srž svega onoga što muči predsjednika Milanovića po pitanju poklanjanja hrvatskih helikoptera u Ukrajinu, budući da se tu radi o vojnim sposobnostima za čiji gubitak nije do kraja jasno kako bi se nakon takve donacije u praksi nadoknadilo – a baš Predsjenik RH tu kao vrhovni zapovjednik odgovara za očuvanje spremnosti OS RH po pitanju vojnih sposobnosti. Nažalost, desantne sposobnosti su ionako deficitarne u današnjim OS RH. Dok se sposobnost forsiranja rijeka još ponekad i vidi (iznimno rijetko), u tišini je svojedobno bila izgubljena sposobnost ikakvog ozbiljnog mornaričkog desanta – da bi je se onda nedavno tek formalno probalo nadoknaditi obukom malobrojnog ljudstava na prastarim sredstvima (bez ikakvih bitnijih modernizacija ili materijalnih investicija). Sada su izgleda na red došli makar i teorijski kapaciteti za masovniji helikopterski desant. Dapače, prema onome što vidi hrvatska javnost, to sam HRZ dira otprilike kao i gubitak sposobnosti avionskog transporta (a barem u teoriji i ikakvog ozbiljnijeg padobranskog desanta uz padobrane sa sustavima kočenja) nastao prije nekoliko godina izbacivanjem iz službe transportnih aviona An-32. No, zanimljivo je čuti što na tu bolnu vojnu temu aktualno ima za reći premijer Vlade Plenković.

Na današnje pitanje ima li Hrvatska dovoljno helikoptera da nakon doniranja preko 58 posto svoje flote nastavi obavljati sve redovite poslove takvih letjelica, Plenković je bez razlikovanja njihovih civilnih i vojnih namjena zaključio:

“Imamo mi dovoljno helikoptera. Dapače… Što se tiče potreba, što možemo dat, a što nam je bitno za naše funkcioniranje- nisu ni te procjene nastale iz prsta. Dolaze od onih koji se bave time… Dakle, iz Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. I to su njihove procjene“.

Na dodatno pitanje – može li Hrvatska poslati svoje helikoptere Ukrajini, očekujući da će dobiti u zamjenu helikoptere zapadne proizvodnje (uz one koje i sama planira kupiti) – Plenković je odgovorio načelno potvrdno, sakrivši se po pitanju detalja iza popularnog vela vojnih tajni koji zadnje vrijeme sve temeljitije poklapa ukupnost djelovanja hrvatskog obrambenog sustava:

“Pa, naravno da vodimo o svemu tome računa, ali ne moramo baš to sve sada… ‘urbi et orbi’ objašnjavati“,

gdje njegov skromni izraz “urbi et orbi” ili “gradu i svijetu” u prenesenom smislu označava nešto razglasiti čitavome svijetu, ali se i tradicionalno veže uz obraćanja javnosti Pape i njegov apostolski blagoslov namijenjen Rimu i cijelome ostatku svijeta. A, na dodatno pitanje optimističnih novinara – o ukupnoj zamjeni sve opreme sovjetskog podrijetla iz arsenala OS RH, iz odgovora premijera Plenkovića bi se zaključilo da se tu radi o poslu koji samo što nije:

“Pa, ide… Pa, ide to. Ide to postupno, cijela transformacija na zapadnu tehnologiju. Ako imamo Rafale ovdje… Ako ćemo imati… Ako imamo Kiowa-e… Ako imamo Black Hawk-e. Ako će doći Bradley-i… Ako je čitav niz drugog naoružanja već kroz protekle godine išao ka prilagodbi na zapadnu tehnologiju – tako ide i ovo sve. Dakle, ništa ne radimo na način da sada Hrvatska vojska bude praznih ruku, nego dajemo ono što možemo dati, što je u ovim okolnostima sasvim primjereno“.

Svašta stoji zaboravljeno na livadi, a sigurno se moglo i pametnije iskoristiti

I dok se novinari srećom nisu sjetili pitati koliko bi koštala zamjena flote tenkova, PZO i protuoklopnih sustava, glavnine cijevnog te cjeline raketnog topništva, ili tehnike u inženjeriji – koliko se tu radi o “mačku u vreći” otkrio je već i odgovor na pitanje brzine kojom bi RH mogla dobiti ikakvu potencijalnu zamjenu za svoju poklonjenu staru tehniku, bez da se ijednu riječ reklo o kapacitetima ili sposobnostima takvih poklona. Naime, Plenković je tu objasnio još jedan od ključnih problema riječima:

“Nije to nešto instantno, ali će u okvirima biti sasvim dovoljno za sve ono što je nama potrebno“.

Pa kad nam malo treba, nema problema – i kad nešto dođe, dobro je došlo – kako za ratom pogođenu Ukrajinu, tako i za desetljetnom nebrigom pogođene OS RH, koje se zadnje vrijeme obnavlja prema principima koji imaju veza s mnogo drugih stvari, ali ne i primarno s dugoročnim i održivim jačanjem vojnih sposobnosti domaćeg obrambenog sustava.