Jučer donesena Vladina Odluka o utvrđivanju potrebe za nabavom obalnih ophodnih brodova po svojoj strukturi ima dva dijela. Prvi dio, sadržan u prva dva članka, definira potrebu i predviđa raspisivanje postupka  javne nabave za 5 plovila. Drugi dio Odluke, sadržan u trećem članku, zadaje imenovanje “Povjerenstva za koordinaciju provedbe ove odluke” – kojem, dakle, nije ujedno i dan nedvojben naziv. Iako bez i jednog konkretnog imena i prezimena, sam članak koji propisuje imenovanje Povjerenstva za obalne ophodne brodove (nazovimo ga tako, za volju ovoga teksta) sličan je onome iz Odluke o osnivanju Povjerenstva za praćenje nabave i opremanja borbenih oklopnih vozila pješaštva za potrebe Oružanih snaga Republike Hrvatske. No, riječ  je tek o sličnosti.

Tzv. Povjerenstvo za borbena oklopna vozila osnovano je na sjednici Vlade 18. travnja 2008. godine. U početku mu je na čelu bio tadašnji potpredsjednik Vlade Damir Polančec, da bi kadrovska slika ovoga tijela postupno opadala sa smanjivanjem interesa Vlade  i javnosti za ovo tijelo. Njegov se sastav mijenjao 21. studenog 2009. i 10. travnja 2010. godine, da bi konačno bio dotjerivan i u mandatu aktualne Vlade, 2. veljače ove godine, na njenoj 6. sjednici. Tada su, jednom kratkom ali iznimno konfuznom odlukom, imenovani novi članovi Povjerenstva – od kojih je imenom naveden samo Viktor Koprivnjak, pomoćnik ministra obrane RH zadužen za materijalne resurse, kao predsjednik tog tijela. Dakle, čelno je mjesto ovoga tijela kadrovski skliznulo – od potpredsjednika Vlade, pa do ranga pomoćnika resornoga ministra. Ujedno, kod Povjerenstva za BOV (a za razliku od jučerašnje odluke o ophodnim brodovima) nije u veljači zadan ni rok do kada ostala prozvana tijela državne uprave moraju imenovati svoje predstavnike  u ovo tijelo – što isto govori o većoj bitnosti i hitnosti odluke o brodovima.

Od svekolikih izjava koje su se na Vladi čule u sklopu obrazlaganja donošenja odluke o obalnim OPV-ovima, posebno je zanimljiva ona Radimira Čačića:

“Imali smo tih gadnih prvih 6 mjeseci. Potpuno su izostali prihodi iz Sirije na razini 400 milijuna eura. DINA, koja je prošle godine prvo polugodište radila, ove godine nije radila. Govorimo o snažnom padu u nafti. Željezara Sisak koja je prošle godine radila do 10. mjeseca, a onda je nestala – prihodi su potpuno izostali i tek će početi krajem godine nakon ovoga što smo realizirali… Međutim, jedan od najvećih padova, s preko 20 posto u prvih 6 mjeseci, je brodogradnja. Brodogradnja nam je srušena s 500 milijuna dolara u 6 mjeseci na 100 milijuna dolara u 6 mjeseci – dakle, govorimo o ogromnim brojevima za ovako krhko gospodarstvo. Istina je, nakon mjera koje se poduzima – interventnih, HBOR, preuzimanje, ovo sve što smo napravili – mi ćemo negdje u drugom polugodištu vratiti proizvodnju na razinu koja je bila. I to će se osjetiti. Ovakve odluke mislim da su ključne, i ovo što ste rekli – ovdje se radi i o visoko sofisticiranim projektima, visoko specijaliziranim projektima, za koje imamo apsolutno reference i kapacitete dva brodogradilišta koja još uvijek vrlo kvalitetno rade. To otvara jedan prostor…već se o tome – to zna ministar obrane – vode ozbiljni razgovori s partnerima, gdje mi tu tehnologiju možemo povezati s nekim drugim velikim, najvećim proizvođačima visoko kvalitetne vojne opreme. Dakle, nije samo brodogradnja, nego je i vojni kompleks i, naravno, na to nadovezan offset koji uvijek prati vojnu nabavu”.

——————————————-

——————————————-

Više je tu stvari na koje bi se trebalo osvrnuti. Pri tome, ostavimo po strani jaukanje o izgubljenim prihodima INA-e u Siriji (gdje su nakon uvođenja sankcija Siriji, na 11. sjednici Vlade od 23. veljače 2012. godine čak i domaći mediji navodili da svakim danom embarga INA gubi po 2,42 milijuna dolara, temeljem izostanka vađenja po 22.000 barela nafte dnevno) i koncentrirajmo se na brodogradnju.

Prema Čačiću, hrvatska je brodogradnja u posljednje vrijeme pala za 20 posto (iako kasnije iznesene brojke – s 500 milijuna USD na 100 milijuna USD – zapravo iznose pad od 80 posto), i tu bi joj trebala pomoći najavljena gradnja obalnih ophodnih plovila. Ako se zadržimo na cijenama koje su za planirana ophodna plovila spominjali hrvatski mediji, od po 10 milijuna eura po komadu – tu se ukupno radi o cifri od 50 milijuna eura, ili oko 64,55 milijuna USD (po tečaju od 1,291 USD za 1 Euro). No, ona je planirana u rasponu od najmanje pet godina (od 2013. do 2018. godine, kako kaže Odluka), pa tu opet dolazimo tek do otprilike 10 milijuna eura (ili 12,91 milijuna USD) godišnje – odnosno 833.333 eura ili 1.075.833 USD mjesečno. To je oko 6.182.424 kuna dodatnog mjesečnog bruto prihoda (prema tečaju HNB od 7,418909 kuna za 1 euro) za brodograditelja koji osvoji gradnju spomenutih ophodnih plovila.

S oproštenjem, teško je povjerovati da bilo koje od naših većih brodogradilišta – a Čačić tu iz nekog razloga spominje samo njih dva, kao “dva brodogradilišta koja još uvijek vrlo kvalitetno rade” – ovom mjesečnom cifrom mogu iole ozbiljnije pomoći svoja, većinom loša poslovanja. Uz to, dvije su tu stvari problematične. Kao prvo, spominjanje samo dva brodogradilišta, kao sposobna, na neki način unaprijed ograničava opseg predstojećeg postupka javne nabave – što nije dobro. Kao drugo, čitav pogled Prvog Potpredsjednika Vlade na stvar više izgleda kao bacanje kapi vode, ne na užaren kamen već na užarenu metalnu poljanu – nego što liči na neko stvarno ozbiljno pomaganje brodogradnji. Bilo bi žalosno da se tu radi tek o odjeku one iste iluzije koja je prije koju godinu morila i tadašnju premijerku Kosor – koja se nadala da će s par vojnih ophodnih plovila ili pak jednim bulk carrierom za Jadroplov (ukupne cijene od 35 milijuna USD) spasiti državnog mastodonta Brodosplit sudbine u koju on klizi već godinama.

U Hrvatskoj je već duže popularno tvrditi da par OPV-a može spasiti brodogradnju!

Na stranu i iluzija Radimira Čačića kako se kod obalnih ophodnih brodova radi o “visoko sofisticiranim projektima, visoko specijaliziranim projektima za koje imamo apsolutno reference i kapacitete“– o nekakvoj složenoj tehnologiji kojom smo baš mi sjajno ovladali. Naime, od svih mogućih vrsta ratnih brodova, OPV (Offshore Patrol Vessel) su praktično pa najmanje sofisticirana plovila. Ona su bitno rudimentarnija od gotovo svega što HRM trenutno ima u svojoj floti, koja ionako nije baš „urlik“ vojne tehnologije – dapače, toliko su rudimentarna, zbog zahtjeva koji se pred njih postavljaju, da se njihovu gradnju često povjerava i brodogradilištima koja ili nisu specijalizirano vojna, ili nisu ni pretežito vojna. A baš takvih brodogradilišta ima Hrvatska, koja je u proteklih 20 godina na jedvite jade uspjela dovršiti tek dva vojna plovila (koja oba imaju teških problema) –  što i nisu neke previše pohvalne reference.

Dakle, da – Hrvatska ima brodogradilišta koja bi trebala biti u stanju sagraditi tražena obalna ophodna plovila – ali, ne – to nije nešto čime bi se trebali hvaliti kao vrhunskim dosegom, budući je nekad na ovim obalama obitavala i ozbiljna vojna brodogradnja (kojoj više gotovo da nema ni traga).

Za kraj, zanimljivo je da Radimir Čačić u javnost izlazi i s tvrdnjom kako se o tim hrvatskim budućim ophodnim plovilima “vode ozbiljni razgovori s partnerima, gdje mi tu tehnologiju možemo povezati s nekim drugim velikim, najvećim proizvođačima visoko kvalitetne vojne opreme“. To je prvi put da je neki od naših dužnosnika otvoreno načeo ovu bitnu vojno-industrijsku temu, i bit će iznimno zanimljivo pratiti i javne odjeke ovih razgovora. Bude li tu sve, kao i dosad, u potpunoj tišini – van očiju i šire i stručne javnosti – ostat će javnom samo činjenica da upravo ovakvi poslovi, kada se rade u tišini i ispod stola, predstavljaju međunarodno priznati prototip poslovnih odnosa u kojima je posebno prisutna opasnost od korupcije širih razmjera.