Nacrt novog Strateškog pregleda obrane (nadalje: Nacrt SPO) trenutačno čeka jesen, kad bi ga trebalo uskladiti s novim Zakonom o obrani i Zakonom o oružanim snagama, no za sada je neizvjesno hoće li se raditi o pukim terminološkim usklađenjima, ili će se dogoditi kakva dublja promjena. Područje gdje bi SPO mogao biti bitno određeniji su nova ophodna plovila za potrebe Obalne straže u sastavu Hrvatske ratne mornarice (HRM), pa pogledajmo taj segment Oružanih snaga.
Razvoju Obalne straže dan je prioritet, što je samo po sebi dobro, no ostatak dikcije Nacrta SPO-a prilično je mutan. Naime, “…što prije će se započeti s procesom nabave jednog obalnog ophodnog broda, te nastaviti s izgradnjom dodatnih ophodnih brodova u idućim godinama. Ukupan broj obalnih i izvanobalnih brodova koji će se izgraditi u narednome planskom razdoblju bit će utvrđen u Dugoročnom planu razvoja Oružanih snaga.”
Krenimo redom. Ponajprije, Dugoročni plan razvoja OS RH 2006.-2015. (DPR) iz 2006. daleko jasnije je odredio opremanje novim plovilima. Ondje se spominju četiri “vanobalna ophodna broda“, s početkom nabave 2009. i završetkom nabave 2015. godine. Od toga evidentno nije bilo ništa.
Nadalje, postojeći Nacrt SPO-a, osim vizije jednog jedinog broda, prebacuje odgovornost izrade kakvog-takvog flotnog programa (jasno, sintagma “flotni program” nigdje se ne spominje) na budući dokument, a kad će isti biti donesen, ne zna se. S obzirom da ratni brodovi (što plovila hrvatske Obalne straže de facto jesu, iako su javni brodovi u pravnom smislu) predstavljaju ozbiljnu investiciju kapitala, flotni programi, dakle planovi uvođenja novih plovnih jedinica i otpisivanja starih, donose se inače za po desetljeće i više unaprijed. Nacrt SPO-a je ovdje žalosno kratkovidan i ne predstavlja dokument temeljem kojega bi se mogla izgraditi suvisla flota.
Irski OPV L.É. Eithne izgrađen u Irskoj 1984. jedini je irski ratni brod sposoban za letne operacije helikoptera
Stoga radije krenimo u srž problema: kakva ophodna plovila bi Hrvatskoj trebala? U prvom redu, definirajmo im moguće zadaće: nadzor Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa (ZERP) uz pomoć ukrcanih helikoptera i brzih pneumatskih brodica, sudjelovanje u misijama (barem u bazenu Mediterana), gašenje obalnih požara, traganje i spašavanje, školske funkcije… Jednom riječju, zadaće koje pokrivaju plovila uobičajeno nazvana izvanobalnim ophodnim plovilima, tzv. OPV-ovima (prema engl. Offshore Patrol Vessel).
Izraz “OPV” javlja se početkom devedesetih godina, a za sada ne postoji jedinstvena opće prihvaćena definicija OPV-a, ni u NATO savezu, ni u nacionalnim klasifikacijama. Kako je OPV ponajprije namijenjen ophodnjama, to ga razgraničava od fregata i korveta, čije su zadaće u prvom redu borba protiv ciljeva na ili ispod površine, ili pak u zraku. Ophodnja otvorenim morem znači pak kako su iz definicije OPV isključena plovila namijenjena ophodnji u teritorijalnom moru obalne države, odnosno zaštiti državnih granica na moru, tj. područje u kojem OPV djeluje jest otvoreno more.
Novozelandski HMNZS Otago jedan je od dva OPV-a koji su dio šireg programa Protector
Konstrukcija broda jest takva da je namijenjen razmjerno dugim ophodnjama na otvorenom moru, no od takvog broda se ne očekuje suprotstavljanje istodobnim višestrukim prijetnjama s površine, iz zraka, odnosno ispod površine mora. Trup samo djelomično podliježe vojnim standardima, kako bi se uštedjelo pri gradnji, uz često svjesno žrtvovanje borbene otpornosti broda, primjerice smanjivanjem RBK citadele ili njezinim izostankom. Zahtjev za smanjenjem radarskog, elektromagnetskog, infracrvenog te zvučnog potpisa broda (stealth) može izostati radi ekonomičnosti, iako predstavlja bonus nađe li se takav OPV u područjima povišenih prijetnji. Time dolazimo do razmjerno velikog broda (posebice ukoliko je osposobljen za operacije helikoptera) duljine 70 do 80 metara te pune istisnine oko 2000 tona, sa zahtjevom za dobrim pomorstvenim svojstvima. Ovo pak vodi ugradnji aktivnih stabilizatora, odnosno ljuljnih kobilica, kao i visokim bokovima trupa, s naoružanjem postavljenim razmjerno visoko kako ga more ne bi prelijevalo. Gotovo sam po sebi razumljiv je i zahtjev za dostatnim doplovom i autonomijom, što opet traži razmjerno velike tankove za gorivo i vodu, skladišne prostore, hladnjake, eventualno sustave za desalinizaciju vode, itd.
Ovdje vrijedi zastati i istaknuti jednu važnu činjenicu: velik brod ne znači nužno bitno skuplji brod! Ono što ratnom brodu podiže cijenu su oružni i elektronički sustavi te propulzija. Limovi su jeftini. Jasno, ovome se može suprotstaviti teza da OPV-ov trup, s obzirom na ograničeno naoružanje, rudimentarnu elektroniku i slabe motore – ipak proporcionalno više sudjeluje u cijeni plovila. Eto sjajne prilike za arbitrarno određivanje izmjera broda!
Islandski OPV Þór, poznat i kao Thor, građen je u Čileu
Izbor pogona za OPV određen je u prvom redu prema zahtjevima ekonomičnosti, kako glede utroška goriva i maziva, tako i glede potrebnog osoblja stroja. Redoviti izbor su stoga brzokretni dizel motori, dostatni za brzine između 20 i 25 čvorova, što omogućuje presretanje gotovo svakog ribarskog ili sumnjivog trgovačkog broda. Presretanje brzih krijumčarskih i sličnih plovila rješava se pak helikopterom ili brzom brodicom ukrcanom na OPV, odnosno suradnjom s drugim snagama raspoređenim na zadaće zaštite mora. Dodajmo kako se radi preciznog pozicioniranja broda, pomoći pri manevriranju u lukama, odnosno za slučaj nužde na OPV-ove ugrađuju pramčani i pomoćni propulzori.
Razmjerno jednostavni i automatizirani brodski sustavi omogućuju razmjerno malu posadu, kojoj se može pružiti visoka razina udobnosti – prostrani saloni i blagovaonice, smještanje ne više od četiri člana posade u pojedinu kabinu, obilna primjena sustava klimatizacije, obilne sanitarije, smještaj za žensko osoblje i drugo. Zadaće koje zahtijevaju velik broj osoblja, primjerice održavanje broda, mogu se pak rješavati ugovaranjem remonta u komercijalnim brodogradilištima. Poželjan je i pričuvni smještaj, radi ukrcavanja dodatne posade prema zadaći, tj. redarstvenog, carinskog ili stegovnog osoblja, znanstvenika i slično. Nije nezamislivo imati i dvije posade za isti brod, eda bi se OPV optimalno iskoristio rotacijom osoblja.
Naoružanje OPV-a u pravilu je skromno: primjerice, pramčani top može biti stara instalacija kalibra 40 ili 57 mm skinuta s otpisanog broda. Jedan do dva topa kalibra 20 mm, ili pak odgovarajući broj strojnica kalibra 12,7 mm ili puščanog kalibra, također iz postojećih zaliha, služe zaštiti od malih brzih površinskih ciljeva.
Mogućnost ukrcavanja ili suradnje s helikopterom već smo spomenuli. Hrvatski OPV bi zato trebao imati letnu palubu, po mogućnosti i hangar za helikopter opće namjene, koji se rabi za zadaće motrenja i nadzora, pretraživanje i spašavanje, opskrbu, presretanje i pregled sumnjivih plovila (pa čak i letjelica), prekrcaj osoblja, medicinsku evakuaciju i druge moguće zadaće.
Klasa Guiacamacuto od četiri jedinice za obalnu stražu Venezuele građena je u zemlji, uz španjolsku pomoć
Ovdje vrijedi ponovno zastati. Naime, kako proizlazi iz intervjua s Ministrom obrane Kotromanovićem, za sada je izvjesno kako planirani brod (valjda onaj iz Nacrta SPO-a) neće imati sposobnost prihvata helikoptera. Zbilja je šteta što se ne razmišlja o ovoj sposobnosti, budući da helikopter istinski umnožava svekolike sposobnosti OPV-a. S druge strane, istina je da Hrvatska trenutačno ne raspolaže namjenskim mornaričkim helikopterima, a ono što ima – preveliko je za ukrcaj na brodove. Iznimku čine školski helikopteri Bell 206B, no njihova uporaba vjerojatno bi bila skopčana s problemima korozije. No, same letjelice mogu biti predmetom buduće nabave, dok bi postojeći hangar mogao služiti kao učionica, prostor za prihvat brodolomaca i uopće unesrećenih, istražni zatvor i tome slično.
Radi zahtjeva za niskom cijenom, na hrvatski OPV ugradila bi se samo najnužnija elektronička oprema: navigacijski radar (poželjno integriran sa sustavom ARPA), eventualno link i konzola za komunikaciju s obalnim zapovjednim središtem te uopće obilni vojni i komercijalni komunikacijski sustavi, eda bi mogao razmjenjivati informacije sa sustavima na kopnu, ostalim plovilima i letjelicama na zadaćama ophodnje, kao i trgovačkim brodovima.
Talijanska klasa Comandante predstavlja tipične moderne OPV-ove
Dodatna oprema mogla bi uključivati brze pneumatske brodice koje se radi presretanja dizalicom spušta s broda ili pak spušta s krme, a u obzir dolaze i oprema za suzbijanje posljedica zagađenja, gašenje obalnih požara, odnosno mogućnost postavljanja barokomora za potporu vojnim roniteljima ili unesrećenim civilnim roniteljima, možda kontejnera s hidrografskom ili oceanografskom opremom i slično.
Naposljetku, potrebna bi bila i margina prostora te stabiliteta za budući rast sposobnosti. Konkretno, treba razmisliti o premještanju sustava za upravljanje vatrom 9LV s pripadajućim radarima i optoelektroničkim sustavima te pramčanih topova kalibra 57 mm s raketnih topovnjača kako budu izlazile iz uporabe. Isto se tiče i mogućnosti ugradnje tegljenih sonara, lansera mamaca i chaffova te raketa za osvjetljavanje, kao i PZO sustava. Potonje je najjednostavnije riješiti ukrcavanjem projektila s infracrvenim samonavođenjem, lansiranim bilo s postolja, bilo s ramena mornara u morskim vezovima. Protubrodske projektile iz pijeteta nećemo ni spominjati.
Trupovi danskih "inspekcijskih brodova" klase Knud Rasmussen građeni su u Poljskoj
Iako bi se moglo činiti da Hrvatskoj ne treba veliki OPV s mogućnošću ukrcaja helikoptera, ovakva platforma zapravo bi imala višestrukih prednosti. Naime, ne samo što bi omogućavala ophodnje otvorenim Jadranom tijekom cijele godine, već bi bila uporabljiva i za međunarodne misije. Jasno, ograničena brzina OPV-a sprječavala bi njegovo združivanje sa sastavima borbenih brodova, no još uvijek bi mogao služiti za blisku zaštitu logističkih plovnih sastava, sastava desantnog ili transportnog brodovlja i tome slično. U krajnjoj liniji, moguć je i kreativniji pristup: takvo plovilo moglo bi se ponuditi kojem od saveznika da nadomjesti brod u područjima niske prijetnje, kako bi taj saveznik mogao osloboditi svoje borbeno plovilo za misije.
Bilo kako bilo, potrebna je jasna specifikacija zahtjeva koji se pred takav brod postavljaju, kao i jasni plan nabave, kako bi proizvođači mogli uzvratiti na odgovarajući način. Naposljetku, robusno plovilo koje je iskušao domaći operator uvijek je i zanimljiv izvozni proizvod.
Gost autor:
Boris Švel, pravnik, dugogodišnji stručni autor u časopisu Hrvatski vojnik
