U jučerašnjoj glavnoj informativnoj emisiji Prvog programa Hrvatske radiotelevizije gostovao je ministar obrane Mario Banožić. Razgovor za Dnevnik je voditelj Đurica Drobac započeo revijalno – pitanjem kada će biti donesena odluka o hrvatskoj kupovini borbenih aviona za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Ministar tu nije mnogo dvojio i vrlo je čvrsto (čak i bitno čvršće od supredsjedatelja nadležnog Međuresornog povjerenstva) naveo rok od tri mjeseca, koji doduše pada na načelno neradni dan:
“S obzirom na ponudu, odnosno ponude koje su dostavljene u Ministarstvo obrane 9. 9. Međuresornom povjerenstvu, mi imamo rok od tri mjeseca… Tako da negdje, da se lako izračunati, da je to 12. prosinac (inače Dan HRZ, op.a.), i mislimo da ćemo upravo u ta tri mjeseca izvršiti ono što je ispred Međuresornog povjerenstva, a to je period validacije svih ponuda… Isto tako, period evaluacije. Kada govorimo o validaciji, ne govorimo samo o onome što je dostavljeno po pitanju aviona, nego svih onih elemenata koje ta ponuda sadržava, pa isto tako i one međusobne interakcije sa svim ponuditeljima… gdje bi došli do jedne te, takozvane, “Best and Final Offer” ponude, konačne ponude, koja bi završila sa procesom validacije, samim prijedlogom odluke Vladi“.
I dok je uvođenje faze “Best and Final Offer” (BAFO) stvarna novina u aktualnoj javnoj nabavi višenamjenskih borbenih aviona, bitno je bilo teže odgovoriti na pitanje novinara – koje su to mjere poduzete da se Republici Hrvatskoj i ovoga puta ne ponovi situacija iz 2018. te 2019. godine, kada se ponude zaprimilo, željenog ponuđača odabralo, ali ipak ostalo bez borbenih aviona koji su barem formalno bili smisao čitave te predstave. Banožić je tu krenuo “pilu okretati naopako”:
“Nemate nužnog osiguranja koje bi 100 posto dovelo do konačnoga rješenja, ali ono što je poboljšano, u odnosu na prošli poziv – to je svega, prije svega, Međuresorno povjerenstvo koje vodi brigu ne samo o financijskom aspektu, ne samo o tehničkom aspektu, nego i o vanjskopolitičkom aspektu. Također, pored ovog dijela je upravo ovaj spomenuti dio “Konačne i najbolje ponude” – upravo kako bi se razgovaralo i o onom financijskom aspektu, koji je najčešće u javnosti stavljen kao težište odabira ponude“.
Doduše, javnost je težište na financijski aspekt stavila iz dva osnovna razloga – kao prvo, jer je takvo težište postavilo i Ministarstvo obrane 2018. u kriterijima prvog natječaja (gdje je “strateška domena” nosila 33%, “financijska domena” 32%, “sposobnost aviona” tek 25% i “vezane investicije” 10% pri vrednovanju ponuda). Kao drugo, cijene vezane uz pojedine ponude bile su ujedno i jedan od rijetkih konzistentno objavljenih podataka u nesretnom postupku nabave borbenih aviona 2017./2019. godine.
Pa ipak, dok je čitav taj posao opet predviđen prema modelu “Government-to-Government” ili “Vlada-s-Vladom”, nema promjena za strance, a sve navedene promjene se i u ovom drugom pokušaju kupovine lovaca svode na dotjerivanje procedura s hrvatske strane – za koju aktualna vlast i u Godišnjem izvješću o obrani za 2019. godinu ionako navodi kako je to bio “proces nabave višenamjenskoga borbenog aviona na koji Republika Hrvatska nije mogla utjecati“.
Mir, mir – nitko nije kriv
To je ista ona situacija za koju se lani (10. siječnja 2019.) moglo čuti od konzultantice Arijane Vele na portalu Index.hr: “Zakon o javnoj nabavi propisuje kada je moguće tražiti jamstva, pa tako i jamstvo za ozbiljnost ponude. Cilj je ojačati poziciju naručitelja u postupku javne nabave. Uredba, također, propisuje mogućnost traženja jamstava, a odluku o tome donosi naručitelj. S obzirom na to da ne možemo sa sigurnošću utvrditi koji je postupak primijenjen i temeljem kojeg potpisa, trebalo bi provjeriti s naručiteljem koji je razlog zbog kojeg jamstvo nije traženo. U postupcima javne nabave, čak i jednostavne nabave u kojima se Zakon ne primjenjuje, naručitelji traže jamstva, zato je važno dobiti jasno obrazloženje koji je razlog da u ovom slučaju jamstvo nije traženo jer se radi o javnoj nabavi velike vrijednosti” – bez da je na kraju ikakvo obrazloženja ikad bilo javno dano. No, dok izgleda kako se ništa nije vidljivo promijenilo u dijelu “G-2-G” modela prema stranim Vladama, eto s hrvatske strane se ustrojilo Međuresorno povjerenstvo (ponovno, budući je i ranije ono postojalo, barem na papiru), a posljednjih je tjedana potvrđeno i uvođenje faze BAFO – čiji je izostanak 2018./2019. također čudio sve promatrače neuspjele kupovine.
A što se tiče kriterija koji bi sada mogli biti presudni, ministar Banožić je objasnio:
“Da, zato što ćete imati, jednostavno, taj proces, koji sam rekao… Gdje će Međuresorno povjerenstvo razgovarati sa svakim direktnim ponuditeljem, na način da obrazloži svoje elemente ponude. Osim same nabavke aviona, tu je , recimo i jedan simulator – ili više simulatora. Tu vam je i osnovni paket naoružanja. Tu su vam i određeni… određena obuka, i za pilote i za tehničare. Tako da, uistinu je… Postoji raznih elemenata, kojih se može prosuđivati, odnosno, donositi ponuda. Kada govorimo o financijskom aspektu, to ne mora biti apsolutan iznos koji se najčešće spominje u javnosti – to mogu biti razni i planovi odgode, i otplatni planovi. Znači, više… više je tu elemenata. A, definitivno je tu i jedno partnerstvo, suradnja među zemljama koje su do sada se već iskazale kao kvalitetni partneri, saveznici Hrvatskoj… odnosno, Ministarstvu obrane u njegovom ostvarivanju zadaća”.
I opet, tu je ministar otkrio ponešto novosti – da se kao i prije dvije godine misli pregovarati iznosima ponuda, te o otplatnim planovima, ali ovoga puta možda i uz novinu – Hrvatsko traženje nekakvih planskih odgoda plaćanja. Naravno, dok se i prije dvije godine među uvjetima natječaja spominjalo “Stratešku domenu” odnosa (kod koje je vojno partnerstvo Hrvatske s Izraelom završilo s višim ocjenama od partnerstva RH sa SAD) – tada se strateška razina ipak izričito odnosila na čitavu državu, dok je jučer ministru Banožiću dovoljno da se odabrana država iskazala kao kvalitetni partner i saveznik “Ministarstvu obrane u njegovom ostvarivanju zadaća“.
Nedvojbeno je opet doba krize, i po Banožiću – obrambeni proračun je “definitivno izložen“. Riješenje za tu situaciju ministar vidi u sada po drugi put spomenutoj odgodi plaćanja, do nekih budžetski povoljnijih dana – jer “Hrvatska vojska je mnogo puta bila prezentirana kao trošak, a za danas imamo posljedicu, da se događaju stvari… možda, poput i ove – gdje vidimo da nam izlazi, ja bih rekao, vremenski rok za našu tehniku – što dovodi u problem i samo funkcioniranje, u ovom slučaju Hrvatskog ratnog zrakoplovstva“. Pri tome, za Banožića je jasno da bi pri svemu tome trebalo izbjeći situaciju da hrvatski zračni prostor čuvaju (ili pomažu čuvati) kakvi susjedi – za što je, doduše, vrata otvorio njegov prethodnik i stranački kolega Damir Krstičević, a načelnik GS OS RH i zapovjednik HRZ-a priznali da se rade određeni planovi i za tu mogućnost. Po Banožiću:
“To je pitanje koje Hrvatska definitivno treba izbjeći, jel to neće biti besplatno. Ako se da, prepusti Mađarskoj ili Italiji, koje su spominjali kao jedno od rješenja. To je, isto tako, plaćen novac, ali nekoj drugoj zemlji. Ali, isto tako, Hrvatska vojska ima svoju cjelovitost, koju je očuvala i u onim trenucima kada su bili puno manje tehnički opremljeni, kada su bile puno manje znanja, tehnike i vještine – a danas je Hrvatska vojska cjelovita, i tu cjelovitost treba očuvati, kako na kopnu, kako na moru, tako i u zraku”.
Zanimljivo je da tu ministar obrane otkriva da bi takav aranžman ipak Hrvatsku koštao novaca, dok se zadnjih godina i iz susjedne Slovenije (čije nebo čuva kombinacija lovaca iz Italije i Mađarske), kao i iz Crne Gore (gdje air-policing u NATO aranžmanu rade Grci) – ponovljeno i vrlo jasno čulo kako ih te usluge ne koštaju ništa. No, možda je to onda i interno pitanje RH, koja se lošije dogovarala od obiju spomenutih susjednih država.
Nabava VBA – utrka s preprekama
Za to vrijeme, velike prepreke normalnom tijeku predstojećeg javnog natječaja za borbene avione ministar Banožić vidi na mnogim stranama. Kao prvo, tu su predsjednik Zoran Milanović i njegov Ured predsjednika, a onda i Odbor za obranu pod novim vodstvom SDP-ovog Franka Vidovića:
“Sam poziv prema Uredu predsjednika, isto tako i prema saborskom Odboru je bio upravo da sjede u Međuresornom povjerenstvu, i na taj način sudjeluju u kreiranju odluke, iznose svoje mišljenje, iznose svoje političke stavove, ili nekakva druga promišljanja. Samim tim, kad su se odlučili zahvaliti – da ne budu u radu Povjerenstva – donijeli su jednu odluku koja, prije svega, njima donosi jednu smanjenu odgovornost prema tome. I, na taj način oni mogu istupati u javnost kako to sada rade. Pa čak tu, po meni spada i jedan oblik, lobiranja ili navijanja za jednu od ponude… što je, po meni, nekorektno – iz razloga što, ako se treba iznijeti mišljenje, to se treba na tijelu koje predlaže takvu odluku… A, u konačnici, sudjelovat će dalje, u davanju mišljenja kroz Vijeće za obranu, odnosno kroz saborski Odbor – i na taj način isto dati svoj doprinos. Tako da, mislim da je ovo trenutak kada se treba bit krajnje odgovoran, ne iznositi paušalna rješenja prema medijima, ne pokušati dodvoravat se na neki način određenim ponuđačima ili zemljama koje sudjeluju u ovome cijelom postupku – nego jasno i glasno stati iza ponude i donijeti jedno cjelovito i jednoglasno rješenje, koje će biti na čast Hrvatske vojske i svim njenim građanima“.
No, dok dužnosnici izbjegavaju odgovornost (koja ih ne pripada), nisu odgovorni i korektni, paušalno hrane medije te se dodvoravaju pojedinim stranim državama, bitno je oštrije kvalifikacije ministar Banožić imao za portal Obris.org – medij koji je 2. rujna objavio saznanja o mogućoj ponudi rabljenih borbenih aviona iz Sjedinjenih Američkih Država. Dok se na našu objavu ministar obrušio 3. rujna u Brodosplitu, a onda opet i 7. rujna pri otvaranju Zagreb Security Foruma – takva praksa nije izostala ni jučer na HTV Dnevniku, gdje je na pitanje o mogućim pritiscima na sebe i članove Međuresornog povjerenstva Vlade RH Banožić zaključio:
“Gledajte – mogli ste osjetiti, evo već i posljednjih dana… kada su se počele u konačnici iznositi nekakve ponude, koje su možda i trebale ugroziti sam postupak… predlaganja… donošenja ponuda. Kada se proširila, recimo, jedna… ja bih rekao, lažna vijest o nekakvoj lažnoj ponudi, koja je trebala biti najbolja od svih ponuda koje bi trebale pristići nekoliko dana kasnije. Sam jedan sustav dezinformiranja je poznat, pogotovo putem medija, odnosno putem društvenih mreža… ja bi to tako rekao… gdje se daje, jednostavno, komentiranje, stvaranje jedne kritične mase, koja bi trebala stvoriti jednu atmosferu u društvu, koja bi trebala opet rezultirati nekakim odabirom… Za sada je to jedna strategija. Vjerujem da, kako će se vrijeme približavati, ova tri mjeseca, da će ta strategija biti intenzivnija… Najviše prema članovima povjerenstva, onda definitivno i prema članovima Vlade. Ono što sam siguran, da ako pristupimo čisto, iskreno, kako su članovi Povjerenstva i pristupili i kod samog slaganja ponuda – ja sam uvjeren da će ovaj rezultat biti jako dobar za sve. Kako za Hrvatsku vojsku, tako i za građane u Republici Hrvatskoj“.
Dok je pisanje portala Obris.org bilo zasnovano na pribavljenom primjerku dokumenta, koji je stigao na niz relevantnih adresa u Republici Hrvatskoj – ni u jednome trenutku nam nije na pamet palo tvrditi ni da će ta ponuda nužno biti zadovoljavajuće zaprimljena do roka 9. rujna, a kamoli da je ona “najbolja od svih ponuda koje bi trebale pristići nekoliko dana kasnije“, kako je to jučer opisao aktualni ministar obrane. Umjesto optužbi, Banožić bi mogao odgovoriti na pitanje što su predstavnici ProAeronauticsa radili u hrvatskom Veleposlanstvu u Washingtonu krajem kolovoza, ako je u pitanju bila tek lažna vijest o lažnoj ponudi?!
Nažalost, u sinoćnjem intervjuu ministar obrane pokazao je nekoliko zabrinjavajućih stvari – (1) da ne barata nekim osnovnim pojmovima iz svog resora (što smo već otprije znali), (2) da sebe vidi kao glasnogovornika Međuresornog povjerenstva (kojeg nije član i koje je ustrojeno baš da se posao odmakne od MORH-a i utjecaja ministra obrane), (3) da pati od ozbiljnog demokratskog deficita, (4) da ne razumije podjelu vlasti, te (5) da ne razumije ulogu i posao medija. Štoviše, služeći se teškim optužbama pokušava širiti teorije zavjere kako sve loše prvenstveno proizlazi iz medijskih napisa koji mu ne idu u prilog ili nisu po volji.
Šećer za kraj – smanjenje zaposlenih u MORH-u
No, gostovanje u Dnevniku nije završilo još jednom rundom dužnosničkog lupanja po medijima, budući je HTV-ov voditelj ministra obrane Banožića odlučio priupitati o detaljima kadrovskih “racionalizacija”, koje se počelo spominjati kao mjeru borbe s krizom jedinstvenu u državi za hrvatski sektor obrane. I tu je počeo show-program, prvo nesuvislicama, a onda najavama brojnih otkaza u MORH-u.
“Ono što treba prije svega promišljati, kad se govori o Hrvatskoj vojsci – da Hrvatska vojska ima svoje Oružane snage, koje su ti ljudi… koji su stručni, koji su u vojsci, koji su u sustavu. Kada govorimo o Ministarstvu obrane, riječ je o tijelu koje upravlja politikama od strane Vlade. Ono što je nama naglasak je prije svega proračun, i određene uštede koje se treba napraviti u proračunu za ovu godinu. Mi znamo da je proračun bio 5,1 milijardu kuna u prošloj godini, i da je zbog korone on smanjen za pola milijarde, što je veliki iznos. Mi nastojimo, u Ministarstvu obrane, upravo kroz određene uredbe koje su sada na snazi, prije svega smanjiti broj mjesta po sistematizaciji. Ali, onda, isto tako, u jednom razgovoru sa sindikatom, predložiti i dio rješenja, gdje bi određeni ljudi otišli u mirovinu, na taj način smanjili definitivno masu… bruto masu plaća, koje se odnose na Ministarstvo. Konkretno, ja bi sad zaključio da je to možda i gotovo 20 posto ljudi, da bi se smanjilo unutar Ministarstva obrane. Također, otkaz…“
Na molbu voditelja, ministar je i ponešto konkretizirao svoj plan:
“Govorimo konkretno oko 200 do 250 ljudi, što oni koji su trenutno u sustavu, što oni koji bi trebali biti u sustavu. I na taj način napravili uštedu u proračunu. Ali, pored toga, definitivno su tu razni postupci nabave, koji su do sada… da bi ih stavili u određene okvirne sporazume, na taj način bolje planirali i upravljali. To je posao ministra obrane, a Oružane snage – odnosno, ove stvari koje se odnose na konkretnu vojsku… Ja imam izvrsnu suradnju i sa Glavnim stožerom, sa načelnikom Glavnog stožera, i sa svim zapovjednicima grana. Imamo redovite kolegije, pratimo se međusobno i podupiremo u radu. Definitivno, rezultat neće u Ministarstvu obrane izostati“.
A ako želimo pogledati na koga se tu zapravo odnose svi ti najavljeni otkazi – treba pogledati brojeve. Posljednji numerički podaci o brojnosti sastava čitavog obrambenog sustava, OS RH i MORH, dostupni su u okviru Godišnjeg izvješća o obrani za 2019. godinu, kojeg je Vlada RH usvojila na svojoj 7. sjednici 3. rujna ove godine (i koje još čeka na red za ovotjednu raspravu u Saboru). Ondje se kaže da je na kraju 2019. godine u obrani Republike Hrvatske djelovalo ukupno 17.108 osoba – i to 14.962 djelatne vojne osobe i ukupno još 2.146 civila. Ako pogledamo brojno stanje Oružanih snaga Republike Hrvatske, dostupno na njihovim internetskim stranicama zaključno s 11. svibnja ove godine – OS RH imaju ukupno 15.605 osoba, od toga 14.325 djelatnih vojnih osoba i još 1.280 civila.
Prema tim podacima, Ministarstvo obrane bi trebalo obuhvaćati oko 1.503 osobe, od toga 637 djelatnih vojnih osoba i oko 866 civila. Kako bi MORH trebao biti civilna institucija, gdje DVO popunjavaju mjesta samo ondje gdje nemaju civilnog pandana (pa je to zapravo”iz nužde”), za očekivati bi bilo i da njihov broj ne može biti predmetom rezova. Time bi se spomenutih 200 do 250 radnih mjesta valjda onda pretežito odnosilo (1) na svekolika umirovljenja, te (2) neke rezove iz reda spomenutih oko 866 civila u Ministarstvu obrane – u nepoznatome omjeru. Doduše, jednako je nejasno i kojom tu računicom onda govorimo o ukupnoj “racionalizaciji” oko 20 posto kadra – budući bi kompletan rez mogao dostići i od 23,1 do 28,9 posto spomenutog civilnog sastava Ministarstva obrane RH. Takav postupak, čiju činjeničnu podlogu Banožić nije predstavio široj javnosti, u praksi bi predstavljao ozbiljan nastavak militarizacije Ministarstva obrane RH – dakle, produbljenje još jednog od loših trendova iz ministarskog mandata Damira Krstičevića. No, dok čekamo da spomenute mjere postanu jasnije i brojevi bolje objašnjeni – bitno je ipak bilo čuti kako za sve to “rezultati neće izostati“!!
