Irak je u posljednje vrijeme jedno vrlo nestabilno mjesto. Nakon parlamentarnih izbora održanih početkom ožujka 2010. godine i dugotrajnih neuspjeha u formiranju vlade, novi-stari mandatar Nouri al-Maliki tek je 11. studenog 2010. konačno uspio dogovoriti kompromis. Dan kasnije proglasio je novu vladu, kojoj je opet on na čelu. Ipak, nakon neuspjeha svakojakih kadrovskih kombinacija, on sam kao premijer ostao je opterećen i kompletnim nizom ministarskih pozicija vezanih uz pitanja nacionalnu sigurnost – obranom, unutarnjim poslovima i nacionalnom sigurnošću – za koje se do danas nije uspjelo pronaći većini podnošljive kompromisne kandidate.
Jedna od bitnijih stvari s kojima se ipak premijer i nova vlada moraju uskoro pozabaviti je i pitanje ostanka američkih trupa na području Iraka. Sporazum o statusu snaga potpisan krajem 2008. godine između Iraka i SAD (SOFA – punim nazivom “Agreement Between the United States of America and the Republic of Iraq On the Withdrawal of United States Forces from Iraq and the Organization of Their Activities during Their Temporary Presence in Iraq“) zadao je rokove – 30. lipnja 2009. godine za povlačenje američkih borbenih trupa iz iračkih gradova i 31. prosinca 2011. za potpuni odlazak Amerikanaca iz Iraka – ostavivši tu prostora za dodatne pregovore, procijeni li irački predsjednik vlade da sigurnosno stanje nije dovoljno dobro za kompletan odlazak američkih vojnika.
Tako, dok je danas u Iraku oko 46 tisuća američkih vojnika, krajem prosinca ove godine ističe dogovoreni rok za njihov odlazak i još nije jasno kako na stvari gleda vlada u Bagdadu, te njen glavar Nouri al-Maliki. Iako je sigurnosna situacija u Iraku nedvojbeno bolja nego proteklih godina – je li ona i dovoljno dobra? Pitanje je hoće li Amerikanci i 2012. biti u Iraku, te hoće li ondje i tada nastaviti svoj dosadašnji posao uvježbavanja iračke vojske i policije?. U očekivanju odlaska ili nekog novog dogovora, veliki se broj vojnih baza zatvara ili predaje Iračanima, a dolazi i krajnje vrijeme za organizaciju logistike velikog izvlačenja iz Iraka.
Leon Panetta i Nouri al-Maliki u Bagadadu 11. srpnja 2011.
Sredinom srpnja ove godine, prilikom prve posjete novog američkog ministra obrane Leona Panette Iraku, ovo je bila jedna od bitnijih tema razgovora – baš kao i 1. kolovoza, kada je započela dvodnevna posjeta Iraku načelnika američkog Združenog stožera Mikea Mullena. Do tada je Washington, a zbog intenzivnog protivljenja dijela šijitskih stranaka, odustao od ideja o ostavljanju u Iraku misije od 16 tisuća ljudi – nova je brojka oko 10 tisuća, prvenstveno instruktora za iračke oružane snage u nastajanju. A upravo tu postoji neprijeporna potreba za svim vrstama pomoći, budući se stručnjaci slažu da te oružane snage možda i mogu izaći na kraj s unutrašnjim prijetnjama, ali nisu u stanju odgovoriti na ugroze iz inozemstva.
Iračka kopnena vojska vježba kod Kirkuka u rujnu 2010.
Iračka kopnena vojska, s 250 tisuća ljudi i relativno malo teže i modernije vojne tehnike, izgleda sićušno kada se usporedi sa susjednim Iranom, dok i zrakoplovstvo ima problema. Za obranu zemlje od prijetnji iz zraka, ono nema ni lovačkih zrakoplova ni ikakvih ozbiljnijih protuzračnih sustava. Kada bi Irak čak i kupio borbene zrakoplove, recimo F-16 o kojima se puno priča u posljednje vrijeme, procjene kazuju da bi tek za oko 2 godine imao dovoljno iskusnih pilota za otpočinjanje njihove obuke na ozbiljnim nadzvučnim avionima. Dakle, u manje od tri godine ništa od zrakoplovstva, ako se letjelice i kupe relativno brzo.
No, iako su irački predsjednik, Kurd, Jalal Talabani, i premijer, šijit, Nouri al-Maliki, Amerikancima obećavali brzu odluku tijekom 2. kolovoza – do nje na kraju nije došlo. Pet sati sastančenja čelnika iračkih političkih blokova, koje je trebalo donijeti sporazum o kojem bi onda parlament brzopotezno odlučio, pokazalo je tek puninu neslaganja. Dok su šijiti Muqtade al-Sadra protiv ikakvog američkog ostanka u zemlji, o čemu su proveli i peticiju s oko 2,5 milijuna prikupljenih potpisa, ni ostali politički igrači ne žele biti viđeni kao javni zagovornici američkog ostanka u Iraku. Umjesto postizanja sporazuma – sporazumjeli su se o početku sporazumijevanja!
Tek je uzeta na znanje američka ponuda u ljudstvu i zahtjev Washingtona da bi te buduće instruktore trebalo izuzeti iz nadležnosti iračkog pravosuđa. Pri tome, svima je jasno da će ovaj zahtjev za imunitetom biti gotovo nepremostiva prepreka bilo kakvome dogovoru, budući je upravo to obuhvaćanje Amerikanaca i njihovih raznih ugovornih najamnika u okvire iračkih zakona – nikad i stvarno isprobano u praksi – predstavljalo jedno od najvećih dostignuća čitavog Sporazuma o statusu snaga iz prosinca 2008. godine.
Dobar primjer kamo stvari idu dala je i izjava iračkog zamjenika premijera, sunita Tareqa al-Hashemija, dana u nedjelju 14. kolovoza. Po njemu, američki su vojnici u Iraku “dio problema, a ne njegovih rješenja”. Uz to, “povlačenje američkih borbenih snaga dovest će do poboljšanja sigurnosne situacije u Iraku, budući da će umanjiti zabrinutost nekih susjednih zemalja koje se osjećaju ugroženima”. Nije potrebno biti prorok, da bi se u ovoj izjavi pročitalo nešto o Iranu danas.
Što se tiče nove vojne opreme i obuke, al-Hashemi smatra kako bi to Amerikanci Iraku doduše mogli pružiti – ali da to i nije idealno. Naime, on se nada da će “… u skorijoj budućnosti Irak biti otvoren i Rusiji, jugoistočnoj Aziji i Europskoj uniji. Mnogo je zemalja koje imaju tehnologiju usporedivu s onom dostupnom iz američkih izvora, a te se tehnologije s onom američkom natječu i nižim cijenama”.
Očito, Irak polagano zadobiva neke naznake stvarne samostalnosti. Još samo da, nakon praktično godinu i pol od izbora, uspije sastaviti punu vladu – gdje bi mu bio kraj!
