ISIL ili ISIS i tko tu zapravo osvaja Irak?

 

Poneki od onih koji posljednjih dana nisu završili čitavih 100 posto skoncentrirani na nogomet mogli su primijetiti i jedan ponešto zabrinjavajući razvoj sigurnosne situacije na sjeveru i zapadu Iraka. Ondje su, naime, radikalni islamisti posljednjih dana krenuli u ofanzivu, te su uz nekoliko gradova koje drže već neko vrijeme – sada osvojili i nekoliko novih. Da podsjetimo – nakon što su preuzeli kontrolu u gradovima Falluja i Ramadi na samome početku ove godine (što snage odane vladi iz Bagdada nisu uspjele suzbiti tijekom idućih mjeseci), posljednjih su dana islamisti krenuli i dalje. U petak, 6. lipnja, započeli su napad na Mosul, koji su vladine snage branile do ponedjeljka, 9. lipnja. Idućeg je dana u ruke sunitskih radikala pala i tamošnja zračna luka, vojni objekti i policijska infrastruktura – započelo je i opće bježanje pro-vladinih simpatizera.

Ne gubeći mnogo vremena, udarne snage islamista krenule su dalje napredovati – prateći glavni prometni pravac na jug, prvo do mjesta Baiji, a onda i dalje prema Tikritu. Oba su ova grada 11. lipnja pala u ruke sunitskih radikalnih boraca relativno brzo, dok su se pregovori i borbe otegli tek sjeverno od mjesta Baiji – na prostoru tamošnje velike rafinerije i elektrane, čije se osiguranje nije razbjeglo u stilu redovite iračke vojske i policije. Nakon ovih uspjeha radikali su najavili nastavak vojnih djelovanja južno, u smjeru Bagdada, dok su središnje vlasti Iraka navodno posegnule za pozivanjem američke vojne pomoći, te pripuštanjem u zemlju postrojbi iranske Revolucionarne garde. No, sagledajmo trenutnu situaciju u Iraku.

Borci ISIS u poretku za kretanje, navodno oko 8. lipnja 2014. godine

Borci ISIS u poretku za kretanje, navodno oko 8. lipnja 2014. godine

Kao prvo, u rukama radikalnih islamista posljednjih se dana našla glavnina naseljenog prostora sunitskoga dijela Iraka – od gradova Falluja (oko 60 km zapadno od Bagdada) i Ramadi (oko 105 km zapadno od Bagdada), koji su oba smješteni uz rijeku Eufrat (koja produžava dalje na zapad, pa u Siriju), sve na sjever do Mosula – drugog grada po veličini u Iraku, smještenog na Tigrisu – i konačno, do glavnoga grada Bagdada, za čija se neka predgrađa već neko vrijeme čuje kako ionako više nisu pod vlašću Vlade Iraka. Time su spomenuti radikali praktično pa u vlasti većine prostora kojeg se prije nekoliko godina, u jeku najžešće pobune protiv okupacije SAD i sektaških podjela u Iraku, nazivalo “sunitskim trokutom Iraka”.

Tko tu vodi napad?

Naravno, kako je riječ o relativno velikom prostoru, koji je ujedno i prilično gusto naseljen – pod kojim god da se nazivom opisuje njegove osvajače, zapravo je tu riječ o kombinaciji snaga. Uz radikalne islamiste – o kojima se posljednjih dana čuje sve više i više – u svim spomenutim gradovima nasuprot vlade djelovala je i koalicija tamošnjeg stanovništva, lokalnih sunitskih Arapa, manje ili više plemenski organiziranih. Upravo su njih – vjerojatno iz prostora jugozapadno od mjesta Tal Afara, prema granici sa Sirijom – uz islamiste i međunarodni mediji spominjali kao ključne u borbama za Mosul tijekom posljednjih tjedan dana. No, tko su ti islamisti o kojima je najednom riječ?

Ime organizacije

Zastava organizacije “Islamska država Iraka i Sirije”

U javnosti se spominju dva slična imena za organizaciju koja posljednjih dana predvodi oružanu ofanzivu protuvladinih sunitskih snaga u Iraku – ISIL ili ISIS, “Islamska država Iraka i Levanta”, ili “Islamska država Iraka i Sirije”. Ako pogledamo arapski naziv ove organizacije “الدولة الاسلامية في العراق والشام‎ ” – transkribiran kao “ad-Dawlat al-Islāmiyya fī’l-‘Irāq wa’sh-Shām“, na mjestu dvojbenih geografskih naziva vidimo opet jedan treći pojam – “al-Shām”. Za potrebe ovoga teksta brzo ćemo pogledati i sva tri ova pojma – “Levant”, “Sirija” i taj “al-Shām”.

Kao prvo – pojam “Levant”, poznat i u Hrvatskoj, dolazi iz talijanskog gdje označava istok. U prenesenom, zemljopisnom značenju – njime se u zapadnoj tradiciji označava “sve zemlje oko Sredozemnog mora koje leže istočno od Italije“, a u užem smislu obale Male Azije, Sirije i Egipta – gdje se onda Levantom naziva i more, istočni dio Sredozemlja, gdje je Cipar najveći otok. Naravno, pri tome tumačenju problemi nastaju kada se gleda dublje u unutrašnjost spomenutoga kopna na istoku Mediterana, gdje pojam “Levant” zapravo brzo gubi svoj smisao.

Karta Levanta, iz "Viaggio Da Venetia A Constantinopoli", Venecija oko 1598.

Karta Levanta, iz “Viaggio Da Venetia A Constantinopoli”, Venecija oko 1598.

Kao drugo – pojam “Sirija” dolazi iz grčkog, u kome se taj naziv preuzet iz akadskoga odnosio na razne asirske narode. Zemljopisno, riječ je o prostoru koji se u antičko doba prostirao na istoku Mediterana, između Arabije na jugu i Male Azije na sjeveru, pa onda u unutrašnjost na područje današnjeg Iraka do Eufrata – uz ponešto neodređen istočni rub. Navodno sam naziv “Sirija” među Muslimanima nije bio učestao prije 1870. godine, budući je uvelike označavao kršćane na spomenutom prostoru istočnog Mediterana – da bi postao učestao tek od sredine 1920-tih i početka postupnog odvajanja od Francuske mandatnoga područja pod ovim nazivom, koji je sve više počeo označavati i njegove građane, bez impliciranja njihove etničke pripadnosti ili vjere. Pa ipak, dok je “Sirija” nekad označavala prostor “Velike Sirije” ili “Velike Asirije” (dakle, i “Levant” i “Mezopotamiju”), u posljednje se vrijeme njega više doživljavalo kao oznaku za prostor jedne konkretne države – a ne širu regiju.

Lokacija i podjele unutar provincije “Bilad al-Shām”

Kao treće – pojam “al-Shām” dolazi iz arapske tradicije. Dok je prvotno bila riječ o oznaci prostora “na lijevu ruku”, gledano iz Hedžaza na istok (dok je pojam “Jemen” došao od oznake prostora “na desnu ruku”) – gdje se onda tom pojmu pripisivao i određeni nedostatak sreće, povezan s pojmom lijevo. Konkretnije, bila je tu riječ o pojmu iz naziva “Bilad al-Shām”, jedne od provincija rane države islamskih kalifa (od oko 636. godine, pa sve do oko 940. godine) – provincije koja je uz dobar dio “Levanta” obuhvaćala i zapad Mezopotamije. Upravo se zato ponekad i sam pojam “Bilad al-Shām” koristi za zemljopisni prostor odgovarajući pojmu “Velike Sirije”, ali bez referenci na istoimenu povijesnu provinciju i kalifat. Kako je to regija koju se često definiralo i kao “područje kojim dominira Damask” – tako i sama arapska oznaka “al-Shām” može ponekad pobliže označavati i sam grad Damask.

Upravo zbog usporedivih, ali ne do kraja jasnih te istoznačnih zemljopisnih odrednica pojmova “Levant”, “Sirija”, te “al-Shām” – jasno je da nastaju i određene nedoumice oko prevođenja te latiničnog kraćenja i imena organizacije koja te pojmove ima u svome nazivu. Dok ni jedna od varijanti prisutnih u zapadnome diskursu u igru ne uvodi arapski pojam “al-Shām”, na portalu Obris.org nam se ipak čini prikladnijim prijevod “Islamska država Iraka i Sirije”, engleski “Islamic State in Iraq and Syria” ili kraće ISIS – pri tome jasno definirajući kako je riječ o “Velikoj Siriji” o kojoj tu govorimo.

Nastanak organizacije

Organizacija “Islamska država Iraka i Sirije” na prvi je pogled jedna relativno nova pojava na pozornici radikalnog islamizma na prostoru država koje obuhvaća u svome nazivu. Naime, riječ je o organizaciji koja se u javnosti pojavljuje posljednjih godinu dana – točnije, od 8. travnja 2013. godine. Tog je dana na internetu objavljena snimka u kojoj Abu Bakr al-Baghdadi (ratno ime Iračanina Ibrahima Awwada Ibrahima Ali al-Badrija) objavljuje dvije bitne činjenice – (1) da je Jabhat al-Nusra (JAN), organizacija koja je do određene notornosti došla u građanskome ratu u Siriji, zapravo tek sirijski produžetak otprije poznate radikalne islamističke organizacije “Islamska država Iraka” (ISI), te ujedno i (2) da će se Jabhat al-Nusra i ISI ujediniti, u novu zajedničku organizaciju – pod zajedničkim nazivom “Islamska država Iraka i Sirije”. Dok je potpuna faktična točnost ovih tvrdnji ostala itekako upitna (da bi u početkom ove godine tu došlo i do oružanih obračunavanja među pojedinim granama ovih organizacija), nedvojbena je ipak određena razina povezanosti Jabhat al-Nusra, negdašnje ISI i sadašnje organizacije ISIS.

Abu Musab al-Zarqawi

Da bi stvari stavili u kontekst – treba spomenuti koju riječ o povijesti oružane skupine “Islamska država Iraka”, jednog od velikih imena građanskoga rata koji je Irak aktivno razdirao od 2003. do 2011. godine. Naime, ISI je nastala kao sljednica niza organizacija pod vodstvom jordanskog islamiste Abu Musaba al-Zarqawija (što je bilo borbeno ime Ahmada Fadila al-Nazala al-Khalayleha), koji je pod nazivom “Al-Qaeda u Iraku” tu organizaciju i vodio do 7. lipnja 2006. godine, kada su ga američke snage uspjele pogubiti zrakoplovnom bombom tijekom jednog od operativnih sastanaka njegove borbene skupine. Nakon smrti al-Zarqawija, njegov je nasljednik Abu Ayyub al-Masri u listopadu 2006. godine organizaciju preimenovao u “Islamska država Iraka” (ISI), što polagano postaje i sve češće spominjano ime krovne organizacije radikalno islamističke grane sunitske pobune u Iraku.

Pri tome, treba napomenuti kako je tijekom godina koje su uslijedile ISI prvo izašla na loš glas svojom iznimnom krvoločnošću, da bi onda postalo i prilično izvjesno kako je izgubila rat u Iraku – prvenstveno svojim ustrajavanjem na poticanju borbe među vjerskim frakcijama islama u Iraku, a onda i provođenjem napada koji su sa sobom nosili i iznimno visoke gubitke civila, često i slučajnih prolaznika. Ove su okolnosti doprinijele jačanju pokreta “Iračkog buđenja” širom sunitskog prostora Iraka, što je dovelo do opadanja utjecaja i organizacije ISI – čiji je čelnik Abu Ayyub al-Masri i sam završio ubijen 18. travnja 2010. godine nedaleko Tikrita. U to doba organizaciju ISI navodno preuzima Abu Bakr al-Baghdadi, čovjek koji uspijeva sabrati grupu, a onda i fokus njenog djelovanja preseliti u susjednu Siriju – zemlju u kojoj 15. ožujka 2011. godine započinju protesti koji su postupno prerasli u građanski rat što traje i danas.

Sirijska avantura i povratak kući

U Siriji su radikalni islamisti iz sastava “Islamske države Iraka” naišli na životne te “radne” uvjete koji su bili bitno povoljniji od onih u Iraku. Kao prvo, ondje nije bilo vojnih postrojbi SAD, a kada su se znaci utjecaja ove sile te njenih saveznika postupno i pojavili na terenu – te su države postale saveznici okupljene sirijske oporbe, u kojoj je djelovala i ISI (dijelom samostalno, a dijelom i pod novim imenom – ” جبهة النصرة لأهل الشام”, “Jabhat an-Nuṣrah li-Ahl ash-Shām” – Front za podršku (pri pobjeđivanju) narodima al-Shāma, ili kraće “Jabhat al-Nusra”). Pod tim novim imenima i identitetima opet vidimo fenomen međunarodnog okupljanja radikalnih islamista, ovoga puta na prostoru Sirije – gdje je do početka 2013. godine Al-Nusra postala i vjerojatno borbeno najjača pojedinačna pobunjenička organizacija, postupno zaprijetivši i preuzimanjem ukupnosti borbe protiv režima Bashara al-Assada u Damasku.

Jabhat Al-Nusra, dragovoljci pred zastavom organizacije

Jabhat Al-Nusra, dragovoljci pred zastavom organizacije

Ovaj je razvoj situacije na bojištima Sirije postupno doveo do odmicanja brojnih dotadašnjih podržavatelja od ukupne oporbe u Siriji – što je pojava koja je sekularni ostatak tamošnje raznorodne oporbene koalicije konačno potaknula i na pokušaje oružanog obračunavanja s islamistima. Upravo ove borbe, zajedno s izostankom međunarodne pomoći iz zemalja suštinski nesklonih radikalnome islamizmu (prosinac 2013. godine), izgleda da su potakle kako ranije skidanje “sirijske maske” s lica “Islamske države Iraka i Sirije”, tako onda i ponovni povratak ove borbene organizacije natrag na prostor Iraka. No, taj Irak u koji se oni vraćaju krajem 2013. godine nije kao onaj iz kojeg su otišli samo malo više od dvije godine ranije.

Borci ISIS nakon borbenog uspjeha, sirijski grad Tel Abyad, navodno 2. siječnja 2014. godine

Naime, (1) u današnjem Iraku više nema  vojnih snaga SAD usporedivih s onima koje su ISI otpratile u Siriju. Iako je po okončanju američke operacije “Iračka sloboda”, 31. kolovoza 2010. godine, nastavljeno američko povlačenje –  SAD su dobrim dijelom 2011. godine u Iraku još uvijek raspolagale s oko 50 tisuća vojnika, sada u okviru operacije “Iračka zora”. No, kako u Iraku tijekom 2011. nije postignut Sporazum o statusu koalicijskih snaga, njih je većina bila povučena iz te zemlje do 18. prosinca 2011. godine – od kada je u Iraku ostalo još oko 20 tisuća Amerikanaca (vojske i diplomatskog osoblja), te oko 5 do 7 tisuća privatnih zaštitara. Sve se to pokazalo temeljito nedovoljnim u 2013. godini, kada se (2) postupno krenulo povećavati i nezadovoljstvo velikog broja ključnih političkih igrača u Iraku stilom vladavine premijera Nourija al-Malikija – koji je u svom drugom mandatu, započetom 21. prosinca 2010. godine, uz mjesto premijera držao još i pozicije ministra unutarnjih poslova, ministra obrane, te ministra nacionalne sigurnosti. Njegovo ograničavanje prava sunita u Iraku, kao i uspjeh na izborima održanim 30. travnja ove godine (gdje ni nakon objave službenih rezultata, 25. svibnja ove godine, još ni izdaleka nije izvjesno hoće li al-Maliki i u trećem mandatu kancelarski vladati Irakom) – vjerojatno su bili neki od elemenata koji su potakli zaoštravanje stanja u zemlji tijekom posljednjih mjeseci.

 

Content Protected Using Blog Protector By: PcDrome.