Posljednjih se dana u javnosti ponovno pokrenulo pitanje kupovine borbenih aviona za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Prvo su o tome nešto imale za reći visokotiražne hrvatske dnevne novine, da bi onda ponovo zaredala i pitanja elektroničkih medija. Tek nakon toga, u zajedničkom su stilu i dužnosnici odlučili pričati o ovoj temi, doduše mlako i neodređeno – prešućujući u tome potpuno činjenicu izostanka ikakvog spomena one analize, koja je prema najavama iz siječnja ove godine trebala sagledati razloge propasti kupovine F-16 Barak iz Izraela, koju se usprkos najavama nije ni spomenulo u raspravi povodom interpelacije o propaloj nabavi VBA u veljači. No, o čemu se tu zapravo radi?

Novine otvorile temu

Kao prvo,Večernji list je 17. svibnja nastupio klasično, konstatirajući da su borbeni avioni i dalje u fokusu Vlade. Navode se slabi rezultati posjete načelnika GS OS RH generala Mirka Šundova i direktora GS, viceadmirala Roberta Hranja Sjedinjenim Američkim Državama tijekom travnja, kao i detalji sastanka sa švedskim predstavnicima 8. svibnja – hrvatsku je stranu opet predvodio viceadmiral Hranj, a švedsku delegaciju neimenovani predstavnik državne agencije FMV. Nakon spominjanja prisustva premijerovog pouzdanika Roberta Kopala na tom sastanku, kao posebnog znaka pažnje Andreja Plenkovića, navedeno je i da bi Hrvatska početkom lipnja trebala proizvođačima otposlati nekakve „gabarite aviona za koje je ona zainteresirana“. Pri tome, konstatira se kako bi preferirani oblik postupka ove velike javne nabavke bili direktni pregovori, umjesto „dugotrajnog međunarodnog natječaja“.

Slične su se stvari mogle samo dan kasnije pročitati i u Jutarnjem listu. Ovaj je dnevnik 18. svibnja u tekstu potvrdio da bi propisan natječaj za Hrvatsku sada bio nezgodan, jer bi se „njegovom provedbom izgubilo previše vremena“ – tako da se preferira „direktne pregovore s odabranim partnerima“ (Sjedinjenim Američkim Državama i Kraljevinom Švedskom). Ovaj bi proces opet išao po modelu „država-s-državom“, samo što bi nositelj s hrvatske strane bila Vlada – što se argumentiralo željom premijera Plenkovića za čvršćom kontrolom postupka. Ovu se tvrdnju potkrijepilo navodima sličnim onima iz Večernjeg lista o sudjelovanju Roberta Kopala, kao svojevrsnog kontrolnog elementa u postupku. Pri tome, u navodu o svibanjskom sastanku sa švedskim predstavnicima spomenut je i nešto širi sastav domaće delegacije, koju su navodno vodili viceadmiral Hranj, zamjenik zapovjednika HRZ brigadir Michael Križanec, te spomenuti Robert Kopal. Zajednički je tu element za oba dnevnika bio i navod kako se u SAD pokušavalo pronaći raspoložive rabljene borbene zrakoplove F-16 iz američkih zračnih snaga, gdje izgleda nije bilo neposredno raspoloživih letjelica u rangu F-16 Block 40 ili Block 50/52.

Dužnosnici – nadovezivanje na medije

Nepunih tjedan dana kasnije, tema nabave novih borbenih aviona iskrsnula je i na Vladi RH, u okviru donošenja Godišnjeg izvješća o obrani za 2018. godinu, u četvrtak 23. svibnja 2019. godine. Dok u tom dokumentu nema ni spomena razlozima debakla s pokušajem kupovine F-16 Barak od Izraela, jednako je zbunjujuć i izostanak ove nabave u prikazu projekata opremanja i modernizacije HRZ-a za plansko razdoblje do kraja 2020. godine. Tek je na kraju pasusa o pokušaju nabave višenamjenskog borbenog aviona u 2018. stavljena načelna najava: „Vlada Republike Hrvatske ostaje čvrsto opredijeljena za pronalaženje optimalnog rješenja za opremanje Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva borbenim avionima novije generacije, a time i opstanak Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva kao grane Hrvatske vojske“. Upravo te riječi čule su se i od ministra obrane Damir Krstičević, kada su ga na Markovom trgu presreli novinari po dovršetku te, 158. po redu sjednice Vlade. Tom je prilikom Krstičević prvo pokušao izbjeći ikakve detalje ove teme navodima o vraćanju sjaja Hrvatskoj vojsci i postizanju „da se naši vojnici, dočasnici i časnici danas zaista dostojanstveno osjećaju“, da bi tek na ponovljeno pitanje izjavio:

„Vode se razgovori. Vode se razgovori… Znači, Vlada je i dalje odlučna da to strateški važno pitanje za Hrvatsku osigura. Vodimo razgovore sa Sjedinjenim Američkim Državama, vodimo razgovore sa Šveđanima. Kad budemo nešto konkretno imali, pravovremeno ćemo o tome obavijestiti hrvatsku javnost“.

Uz to je Krstičević dodao: „Pa, prije svega… Znači… I u tom procesu, prvo, jako puno smo dobili informacija… U tom procesu, znamo da je proces bio dug, da je bio vrlo transparentan, da je bija u poziciji ‘država sa državon’ – i sada, na osnovu svih tih naučenih lekcija iz prvog poku… procesa… kroz razgovore, opet, sa strateškim partnerom Sjedinjenim Američkim Državama, sa Šveđanima… Ja se nadam, a i vjerujem da će Hrvatska doći do najboljeg, optimalnog rješenja za Hrvatsku“. Što se tiče metode rješavanja ovog pitanja, Krstičević je objasnio:

„Znači, to je jako važno pitanje za Hrvatsku. Mi moramo izabrati ono što je najbolje za Hrvatsku. Prema tome, vidit ćemo u tom drugom koraku što ćemo dobiti od naših partnera, i na osnovu toga što dobijemo, kroz sve potrebne analize, stručna skupina će odabrati ono što je najbolje. Ali, ono što je važno – ova Vlada je odlučna da to strateško pitanje riješi. Vjerujem i da ćemo to i učiniti“.

Na pitanje o vlastitim preferencama, Krstičević je zaključio „Pa, ne bi sada špekulirao. Mislim, ima vremena. Mi otprilike znamo… i u prvom pokušaju, koje su to cijene… Prema tome, dobili smo jedan benchmarking i cijena… Znamo i ove druge države, koje su u međuvremenu isto to rješavale… to pitanje, i Slovačka i Bugarska. Prema tome, prikupili smo sva ta potrebna iskustva. Znamo te sve okvire, i ono što je ključ – odlučni smo da to pitanje riješimo“.

Dakle, ministar je tu potvrdio navode medija kako se vode razgovori sa Sjedinjenim Američkim Državama i Kraljevinom Švedskom. Krstičević je ujedno konstatirao i kako se iz prošlogodišnjeg postupka ipak ponešto naučilo – što bi trebalo govoriti protiv navoda o težini i sporosti mogućeg javnog natječaja u budućnosti, bude li on zasnovan na onom provedenom tijekom 2017. godine. Opet je u igru stavljena famozna „Stručna skupina“, bez da je objašnjeno je li to ona ista iz 2017. godine, ili neka nova. No, ponovo je naglasak stavljen na cijenu (gdje je 2017. Švedska vodila ispred SAD), dok se nije spomenulo ulogu fantomskog „strateškog partnerstva“ (gdje je SAD bio ispred Švedske, ali neobjašnjivo iza Izraela), „industrijske suradnje“ (u kojoj su opet, začudno, ponude Izraela, SAD i Švedske bile ocjenjene jednako) ili sposobnosti VBA – gdje je novi švedski Gripen bio ocijenjen boljim od novog američkog F-16. Kao primjeri cijena spomenute su Slovačka i Bugarska – u kojima je američki Lockheed Martin na putu pobjede uz navode cifri višestruko viših od ičeg do sada spominjanog u Hrvatskoj.

U ponedjeljak, 27. svibnja, nastavile su se nizati izjave o procesu nabave novih aviona. Po imenovanju dva prostora unutar kompleksa Ministarstva obrane na Krešimirovom trgu, ministar Krstičević je u izjavi medijima istaknuo 3 prioriteta za ovu godinu. To je (1) ustrojavanje središta za borbenog vođu, (2) vraćanje vojske u Pulu i formiranje središta za besposadne zrakoplovne sustave, te (3) osnivanje zapovjedništva za kibernetički prostor. Na novinarsku primjedbu da bi među ovogodišnjim ciljevima 4. cilj valjda trebala biti kupovina novih borbenih aviona, Krstičević je odgovorio: „Vi znate da smo… što se tiče tog dijela modernizacije… da je on strateški bitan. Vi znate moj stav od početka da je hrvatskoj državi potreban borbeni avion, da je na taj način jača država, da je na taj način jače hrvatske zrakoplovstvo… Znamo kol’ko u ratu su naši piloti nam pomogli da naše pobjedonosne operacije izgledaju onako moćne… I naučili smo puno… proces je bio vrlo transparentan, otvoren, i sada smo u fazi pripreme drugog pokušaja, i Vlada je odlučna da to strateško pitanje riješi“. Svoj doprinos ovoj diskusiji 28. svibnja dala je i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, koja je prilikom svečane akademije povodom Dana OS RH u Lisinskom novinarima potvrdila kako će tema kupovine borbenih zrakoplova za HRZ biti na dnevnom redu Vijeća za obranu, čije je zasjedanje predviđeno za utorak, 4. lipnja ove godine.

Tema se nastavila i u jutrošnjoj emisiji Hrvatskog radija „A sada Vlada“, u kojoj je povodom 28. obljetnice OS RH gostovao ministar obrane Damir Krstičević. On je ponovio već do sada mnogo puta izrečenu službenu kronologiju prošlogodišnjeg pokušaja nabave izraelskih borbenih aviona, ponavljajući da Hrvatska mora imati borbeni avion jer „na taj način jača država, jača i Hrvatska vojska. Vidimo i Srbija da je modernizirala svoje Zrakoplovstvo, prema tome nije nama cilj da se s nekim natječemo u naoružanju, međutim avion je mjera odvraćanja, ona pokazuje jakost države“. Krstičević je ponovio da želi riješiti to pitanje, po mogućnosti uz konsenzus budući se radi o strateškoj političkoj odluci, i uz rješenje koje je „priuštivo za hrvatske ljude, za hrvatsku ekonomiju, itd“. Na pitanje o naznakama uzvratnih poslova koje idu uz takvu jednu kompliciranu nabavu borbenih aviona, te ima li naznaka koja strana tu nudi više, Krstičević je odgovorio:

„Pa, apsolutno što ste rekli, to je složen projekat, koji implicira avion, koji implicira infrastrukturu… Zatim, tu je edukacija pilota, tehničara. Jasno, tu je isto – kako da hrvatsko gospodarstvo, hrvatska ekonomija od toga ima benefit. Kako da stvorimo jedan projekat koji je održiv za hrvatske ljude. Prema tome, to je vrlo, vrlo složeno pitanje, i traži puno… sustava. I traži puno, da se to sve skupa postavi na pravi način. Ja zaista sada ne bi želio špekulirati. Idemo u natjecanje sa dva partnera. Prema tome, očekujem i od jednog i od drugog partnera da da najbolju ponudu. Mi ćemo nakon toga razmotriti – procijenit ćemo što je najbolje za Hrvatsku“.

Uslijedilo je i pitanje može li se do proslave „Oluje“, 5. kolovoza, očekivati neka odluka pa da se na nebu iznad Knina vidi avione za koje se Hrvatska odlučila, ministar obrane diplomatski je izbjegao odgovor:

„Pa, ono što je najvažnije, ‘Oluja’ je simbol pobjede. Vidjeli ste da mi to obilježavamo na jedan pravi način. Vidjeli smo i prošle godine – uvijek taj zračni mimohod. Vidjeli smo i prošle godine, po prvi put, izraelske zrakoplove, što je jako dobro – kojima su pokazali odnos prema ‘Oluji’, kojima su pokazali odnos prema hrvatskoj državi, hrvatskim braniteljima. Prema tome, i ovo obilježavanje ‘Oluje’ će biti dostojanstveno. Ja se nadam u ovoj godini da ćemo mi donijeti jednu dobru odluku, a kažem još jednom – to je odluka cijele države. To nije isključivo odluka ministra obrane“.

Zaključci promatranja

Sagledavši sve to, teško se oteti dojmu kako Hrvatska možda i nije naučila previše iz postupka javne nabave održanog tijekom 2017. godine, koji je doveo do odluke za izraelske F-16 Barak, koja je uz reflektore svjetskih medija javno propala 10. siječnja ove godine.

Po prvi put je u tematici hrvatske kupovine borbenih aviona i službeno spomenuta obnova Ratnog zrakoplovstva susjedne Republike Srbije, gdje bi hrvatske letjelice i izrijekom trebale postati sredstvom odvraćanja nekakvih prijetnji s istoka. U igri je opet tzv. „Stručna skupina“, o čijem osnivanju ili radu opet nema javnih naznaka, kao ni o njegovim troškovima koji su već jednom bili upitni i tek djelomično javni. Na postupak koji je bio transparentan samo za vladajuće iz vrha upravne vlasti (ali ne i za javnost ili medije) nadovezuje se izgleda nešto jednako netransparentno – dok ministar Krstičević lako kazuje kako „Idemo u natjecanje sa dva partnera“, javnosti ostaje tek nagađanje pojedinih medija da to zapravo upućuje na buduće direktno kupoprodajno pregovaranje (postupak koji bi u praksi mogao biti i objektivno zahtjevniji od strukturno formalnijeg raspisa javnog natječaja). Ipak, za razliku od prvog pokušaja nabave, kojeg je operativno provodio MORH, ovoga se puta krenulo s političkim sastancima najviše razine, da bi se onda opet sve svelo na razgovore nižih razina odgovornosti – u slučaju Švedske, uz izričit spomen kontakata predvođenih predstavnicima državne agencije za vojnu trgovinu FMV umjesto samog švedskog Ministarstva obrane (koje bi valjda trebalo biti nositelj tražene šire obrambene suradnje, u stilu američkog Pentagona kojeg se nije zaobišlo na neki usporedivi način).

Svi su ti kontakti navodno provođeni bez uspostave prethodnog formalnog okvira za ozbiljno pregovaranje, te iznošenja ikakvih javnih rokova za provedbu ovog monumentalnog postupka javne nabave. Upravo je ova neobaveznost hrvatskog postupanja iz industrijskih izvora bliskih objema inozemnim ponuđačima bila ocijenjena kao iznimno loša – budući da ikakvo ozbiljno podnošenje ponuda nužno traži prethodni formalni i službeni poziv, kakav se u ljeto 2017. riješilo raspisivanjem Zahtjeva za podnošenje ponuda. Bez takvog dokumenta teško je očekivati pristizanje ozbiljnih ponuda – opsežnih materijala čija priprema itekako traži vremena i rada – kojima bi tek započelo usporedno pregovaranje s oba spomenuta ponuđača.

Ako slušamo dnevne novine, u nekakvo službeno „traženje gabarita“ za željene letjelice Hrvatska bi trebala krenuti s početkom ljeta – što bi opet značilo traženje da se ponude rade u vrijeme kada sve birokracije svijeta imaju sezonsko smanjenje kapaciteta. Baš takav izbor vremenskog okvira za izradu i dostavu ponuda se i 2017. smatralo lošim te ograničavajućim faktorom, koji je na kraju doprinio i problemima nekih od kakvih-takvih tada zaprimljenih ponuda. Ujedno, za razliku od najava iz postupka provedenog 2017. godine, prilično je jasno kako bi takav postupak gotovo neizbježno svojom provedbom kliznuo izvan mandata trenutne Vlade RH – ne samo da bi se teško moglo za dva mjeseca iznad Knina očekivati ikakve avione „za koje se Hrvatska odlučila“, već bi čak i sklapanje ugovora o kupovini prije kraja 2019. godine vjerojatno značilo isporuke prvih letjelica dobrano nakon parlametarnih izbora 2020. godine. No, u općem izostanku ikakve javne objave ozbiljnih službenih informacija, tek ostaje za vidjeti ima li štogod istine u ovakvim medijskim dojmovima o poslu kojeg ministar Krstičević ponosno naziva „strateški važnim pitanjem za Hrvatsku“.