Već pri prvom pogledu na prijedlog obrambenog proračuna RH za 2019. godinu, uz projekcije za 2020. i 2021. godinu – u oči upadnu strateški projekti. Njih i samo Ministarstvo financija definira u obrazloženju proračuna riječima: “Ministarstvo obrane posebnu pažnju usmjerava na osiguranje sredstava za opremanje višenamjenskim borbenim avionom, te za nastavak već započetih projekata opremanja Oružanih snaga dalekometnim topničkim sustavom, obalnim ophodnim brodovima, helikopterima, baznih oklopnih vozila naoružanjem i opremom, uređenja podatkovnog središta i opremanje računalnom opremom, te daljnju integraciju sustava protuzračne obrane Republike Hrvatske u NATO sustav“. Upravo prvi od tih pobrojanih projekata donosi i određeno iznenađenje po pitanju planiranih planova otplate, za koje nije jasno da li ujedno priča i jednu sasvim novu priču o cijeni čitavog ovog kapitalnog projekta vojne modernizacije.
Kod opremanja Hrvatskog ratnog zrakoplovstva novim nadzvučnim borbenim avionima riječ je o poslu o kojem je nakon više godina oklijevanja i postupanja krajem ožujka ove godine konačno određen načelni izbor ponuđača. No, iako se Republika Hrvatska tu načelno odlučila za Državu Izrael, do sklapanja ugovora još nije došlo – što je otvorilo i brojna dodatna pitanja o ovoj monumentalnoj javnoj nabavi. Što se plaćanja rabljenih zrakoplova F-16 Barak tiče, na prvi je pogled donedavno tu sve bilo uredno. Govorilo se o cijeni paketa od oko 500 milijuna USD (tada “cca 2,9 mlrd. kuna“, odnosno današnjih oko 3.275.003.500 kuna po srednjem tečaju od 6,550007 kuna za USD) – gdje je Izrael bio i najbolje ocjenjen u kriteriju nazvanom “finacijska domena” posla. Kako je bila riječ o desetogodišnjoj otplati, nije bilo čudno vidjeti da je Vlada RH još ranije (2. studenog 2017. godine) predložila, a Sabor 30. studenog 2017. prihvatio, izdvajanje 350 milijuna kuna u 2018. i još po 360 milijuna kuna u 2019. i 2020. godini. No, stvari nisu stale na tome.
Već je nekoliko mjeseci jasno da potpisivanje sklopa ugovora kojima bi Hrvatska i Izrael čvrsto i jasno definirali ovaj posao (njih najmanje tri, za same avione, za vezanu infrastrukturu i obuku, te za pripadajuću industrijsku suradnju) itekako kasni. Upravo je ta činjenica u pitanje dovela i potrošnju ovogodišnje namjenski rezervirane kvote od 350 milijuna HRK, koja bi u izostanku potpisivanja ugovora tijekom predstojećih pedesetak dana ostala nepotrošena, te bi se vjerojatno onda vratila u opći državni proračun. Danas na Vladi predstavljen Prijedlog rebalansa državnog proračuna za 2018. godinu tu hrabro ustrajava na planiranom ovogodišnjem iznosu, koji se jednako spominje i u podlogama prijedloga novog proračuna za 2019. godinu. Također, i za 2019. godinu je zadržan plan odvajanja iznosa od 360 milijuna HRK u ovu svrhu, baš kako je to po prvi put bilo zacrtano krajem prošle godine. No, nakon 2019. onda dolazi do velikih promjena.
Isti ministar financija i raznolike proračunske projekcije
Naime, dok se krajem 2017. u projekcijama troška borbenog zrakoplova za 2020. godinu spominjalo još jedan iznos od 360 milijuna kuna, tome od danas više nije tako. Dokument “Prijedlog državnog proračuna RH za 2019. i projekcija za 2020. i 2021. godinu” tu odstupa od dosadašnjih planova i godišnje kvote novaca planirane za višenamjenski borbeni avion diže na 564.258.000 HRK za 2020. i onda na još viših 581.362.500 HRK za 2021. godinu. Iako se iz navedenih proračunskih projekcija ne vidi većina planirane desetogodišnje dinamike plaćanja u stavci “K545045 OPREMANJE VIŠENAMJENSKIM BORBENIM AVIONOM (VBA)”, ovaj je porast već sam po sebi bio dovoljan da protrese ionako nervoznu scenu ljubitelja zrakoplovstva u Hrvatskoj. Naime, kako se donedavno spekuliralo o cijeni od oko 500 milijuna USD kuna, podijeljenoj u deset godišnjih rata, valjda od oko 350 milijuna HRK svaka – sad se tu krenulo spominjati jednu sasvim drugačiju računicu. Spomenuti iznosi planirani za 2019. s projekcijama za 2020. i 2021. godinu u prosjeku daju godišnju kvotu od oko 501.873.500 kuna (zbrojenih 1.505.620.500 HRK, pa na tri rate). Na deset godina otplate, od 2019. do 2028. godine, to onda iznosi 5.018.735.000 HRK, odnosno oko 766.218.265 USD. Dakle, tu se najednom spekulira o potencijalnom poskupljenju spominjanih borbenih aviona F-16 Barak, od dosad spominjanih 500 na oko 766 milijuna USD – za 34,74 posto, odnosno dodatnih oko 266,22 milijuna USD ili 1.743.731.500 kuna.
Vijeće za obranu podržalo je nabavu aviona od Izraela
Kako Ministarstvo financija u obrazloženju ove proračunske stavke kaže tek: “Radi ostvarivanja postavljenih ciljeva zaštite suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske i zaštite zračnog prostora pokrenut je proces opremanja jedne eskadrile od 12 višenamjenskih borbenih aviona u potpunosti kompatibilne sa NATO standardima, koja će operativno djelovati iz jedne zrakoplovne baze. Vlada Republike Hrvatske prihvatila je prijedlog Ministarstva obrane i preporuku Vijeća za obranu za nabavu aviona od Države Izrael. U tijeku su radnje u vezi sa sklapanjem ugovora između Republike Hrvatske i Države Izrael o nabavi višenamjenskoga borbenog aviona. Isporuka prva dva aviona očekuje se u 2020. godini, 6 aviona u 2021. godini i 4 aviona u 2022. godini. Projekt, osim aviona, uključuje i isporuku simulatora, rezervnih dijelova, troškove infrastrukture, obuku, tehničku podršku i drugo” – time je zapravo ostao potpuno nepoznat razlog prilično radikalne promjene planirane dinamike plaćanja koju se usvojilo prije godinu dana. Ujedno nije objašnjen ni potencijalni utjecaj ove promjene na očekivano kretanje ukupnosti ovog velikog troška, čiji su tek načelni okviri bili predstavljeni javnosti. Nažalost, to sve su samo još neke od javnih nepoznanica koje posljednjih mjeseci prate hrvatsku kupovinu višenamjenskih borbenih aviona (VBA).
Ministar obrane RH i veleposlanik SAD – nema problema?! (Photo: Petar Mežnarek)
I nadalje se ne zna kada će biti potpisani ugovori za nabavu izraelskih F-16. Prije dva dana, u srijedu 07. studenog, ministar obrane Damir Krstičević ponovno nije želio reći baš ništa o datumu potpisivanja. “Pa prije svega vi znate da su to velike odluke po pitanju modernizacije. Vi znate da smo donijeli odluku i nakon odluke koja je donijeta u 3. mjesecu mi smo iza toga, stručna skupina, u pripremi ugovora. Ono što ja želim, stručna skupina vrlo predano radi. Želimo jaaako dobro pripremiti taj cijeli postupak, sustavno, transparentno… Prema tome, kad se zatvori taj proces onda će se ugovor potpisati. Mislim da je vrlo bitno da ta priprema, struka, da sve raščlani jer kad se potpiše ugovor – iza toga onda je provedba. Ako si dobro napravio pripremu, profesionalno, odgovorno, onda i provedba tog jednog složenog ugovora… To je jedan kompleksan ugovor, to je za Hrvatsku vojsku jedan ogroman tehnološki iskorak. Moramo to sve pripremiti, ovaj, vrlo profesionalno i odgovorno“, ponovio je Krstičević svoju staru priču. I na opetovano pitanje novinara – može li ipak biti nešto konkretniji – ponovio je isto: “Hrvatska je čekala na ovo 15 godina. 15 godina se nisu donosile te odluke vezane za modernizaciju Zrakoplovstva i za jačanje Hrvatske vojske. Znači, mi smo donijeli tu odluku. A što se tiče ugovora… opet sam ponovio – priprema, predan rad, sustavnost, transparentnost… Kad se ispune svi ti uvjeti onda će se ugovor potpisati“.
Dvosjedi poskupljuju cjelokupnu nabavu?
Nije nepoznanica da jedan od razloga kašnjenja leži u SAD-u, odnosno u američkom proizvođaču borbenih aviona Lockheed Martinu. No Krstičević nije bio ništa konkretniji ni oko potencijalnih problema čitavog posla: “Kad se radi – uvijek ima izazova. Ali svi se izazovi u duhu partnerstva, profesionalnosti, transparentnosti, moraju rješavati. Prema tome, ja ne dobivam od struke da za sada imaju nekih problema“. Kako su neslužbene glasine u MORH-u i OS RH o navodnoj odgodi potpisivanja ugovora u posljednje vrijeme sve glasnije, tako se i češće može čuti da je od ožujka (kada je javnosti predstavljena odluka o nabavi F-16 od Izraela) pa do danas (dakle, dok još aktivno traju hrvatsko-izraelski pregovori o ugovoru) navodno naglo skočila cijena dva aviona-dvosjeda, i to navodno zbog troškova njihove preinake. No Krstičević se ni oko tog konkretnog pitanja nije jasno očitovao ove srijede: “Tu su struka… To smo već prošli puno… Neću na ta pitanja… Razumijete. Znate da smo dobili vrhunski avion koji je korišten, uzeli smo ga od države koja ga koristi, uzeli smo ga uz potporu i prijateljstvo, razumijevanje Sjedinjenih Američkih Država, prema tome cijeli okvir je… I vidjeli ste što znači taj avion i kad smo slavili Oluju, kad smo u Kninu imali taj avion… Jasno, sada je u rukama izraelskih pilota, al’ ono što smo rekli – naš san je 2020. kad Hrvatska predsjeda EU u rukama hrvatskih pilota na hrvatskom nebu vidjeti ta 2 aviona i vjerujem da će se to tako i dogoditi“.
Već smo ranije na portalu Obris.org pisali o razlozima zašto F-16D ne bi trebalo koristiti kao školski ili trenažni zrakoplov, jer je kod F-16D Brakeeta u drugoj kabini tzv. WSO, ili “Weapon Systems Officer” – časnik za oružane sustave. Dok se nagađa kako za provođenje obuke tu zapravo treba izvesti oveće preinake, od F-16D Brakeeta u klasičniji avion-dvosjed, navodno je baš to i jedan od razloga nervoze u Ministarstvu obrane. Nije jasno ima li sve to kakve veze i s potencijalnim poskupljenjem čitave ove velike javne nabave, za koje se nagađa da je izašlo na vidjelo baš danas, u Prijedlogu državnog proračuna za 2019. i njegovim projekcijama za 2020. i 2021. godinu.
P.S. Kasno navečer MORH je priopćio da je “vrijednost nabave višenamjenskog borbenog aviona fiksna, kao što je bilo prezentirano u ponudi i iznosi oko 3.1 milijardu kuna, prema srednjem tečaju dolara 6.5 $, raspoređeno po ratama na 10 godina. U projekcijama proračuna za 2020. godinu i 2021. godinu godišnje rate za otplatu aviona su uvećane za vrijednost PDV-a prema dinamici isporuke aviona, odnosno svih roba i usluga.”
Dok ostaje nejasno o kojim je dodatnim robama i uslugama tu konkretno riječ, treba primijetiti da donedavna prosječna godišnja kvota od 360 milijuna kuna + 25% PDV-a ipak dosegne tek 450 milijuna kuna, a Ministarstvo financija u proračunskim projekcijama navodi iznose od 564.258.000 HRK za 2020. i 581.362.500 HRK za 2021. godinu. Ova razlika u projekcijama mogla bi, u najmanju ruku, ukazivati na mogućnost da RH otplatu VBA ne planira izvoditi u 10 rata jednake vrijednosti – iako se na prezentaciji 28. ožujka izričito spominjalo “plaćanje u jednakim godišnjim anuitetima“.
