Svi relevantni i irelevantni mediji u Hrvata, sveudilj i na najvišim razinama (naslovnice, prime-time, beskrajni razgovori na TV kanalima), raspravljaju o odluci Vlade Republike Hrvatske da s Izraelom sklopi ugovor o isporuci zrakoplovnog sustava koji uključuje borbeni avion General Dynamics F-16 C/D Fighting Falcon, odnosno ono što je od njega ostalo nakon što su ga izraelski stručnjaci prvo prilagodili za svoje potrebe pa nazvali Barak (jednosjed) i Brakeet (dvosjed). Izraelci su te avione koristili intenzivno u borbenim djelovanjima, jer je Izrael stalno u stanju rata, tako da je poneki odlazak tog aviona na NATO vježbu u stvari odmor i ležeran let. Što i kako su Izraelci prilagodili nakon što su avioni proizvedeni davne 1986.-88. godine – nije ni toliko bitno, osim zagriženim stručnjacima za vojnu zrakoplovnu faktografiju, ali svakako da nadogradnje i izmjene avionu nisu naškodile i umanjile vrijednost i korisnost, baš suprotno – povećale su sve sposobnosti. Dovoljno je znati da od vremena kad je avion proizveden, kroz 30 godina on nije potrošio svoj originalni vremenski resurs i da, za razliku od poznatih hrvatskih MiG-ova i Mil-ova, te letjelice nemaju kalendarski rok upotrebe – pa time ni mogućnost produljenja kalendarskog roka, čime su se službenici MORH-a rado služili proteklih godina kako ne bi ljutili političare zahtjevima za povećanje proračuna i sredstvima za održavanje. Time rok od 30 godina ispada bitan samo našim medijima radi usporedbe s MiG-ovima, koji su imali vijek upotrebe propisan na 30 godina.
IAF F-16C Barak 2020, 2. svibanj 2017. godine
Znači, Izraelci su 2010. – planirajući budućnost, a da bi istu i kontrolirali a ne da ih kao nas budućnost iznenadi (kao snijeg svake zime) – donijeli odluku da se projektira i provede nadogradnja dotičnih aviona, kako godišta 86./88. (Block 30) tako i 90./93. (Block 40), ne bi li im ta flota trajala besprijekorno u ratnim uvjetima do 2020. Zašto do 2020.? Zato jer su znali da im budućnost donosi F-35I kojim će zamijeniti svoju udarnu flotu F-16I Sufa – koja će opet zamijeniti stariju flotu obnovljenih Barak 2020 aviona, kao što planski treba raditi svaka zemlja koja si može priuštiti ratno zrakoplovstvo. Sad dolazimo na bitno – Barak 2020. Misterija koja ako se malo zagrebe to i nije – program sveobuhvatnog pregleda i modernizacije F-16 C/D Block 30/40 koji ih je doveo na tehnološko taktičku razinu F-16 E/F Sufa Block 50/52. To je top liga, vrhunski borbeni stroj, od stručnjaka proglašen za najbolji operativni F-16 na svijetu. Pametnom dovoljno! Da sad navodim sve skraćenice i „gadgete“ koji naš budući Barak 2020 ima, i što može, odvelo bi nas u priču na meta jeziku dugu 50-ak stranica, zato ću ukratko i za laike. Budući hrvatski Barak 2020, odnosno F-16 C/D, može letjeti danju i noću u svim uvjetima, daleko i vratiti se iz te udaljenosti, može ponijeti razne vrste naoružanja, te ima sposobnosti koje nadilaze kako realne tako i planske potrebe budućnosti HRZ-a. Glede i u svezi financijskog aspekta, mogu reći da Hrvatska te avione gotovo pa kupuje za 1 kunu komad, a da zapravo „know how“ i nešto ubojnih sredstava kupujemo po tržišnim cijenama.
Zašto „know how“? Zato jer smo mi nakon Domovinskog rata skrenuli s puta, i nakon 25 godina umjesto razvoja po planu imali smo prilagodbu i svijanje sustava koji je vremenom zaboravio na prvotne zadaće. Prešutno smo postali vatrogasno, transportno i zabavno ratno zrakoplovstvo što je, moramo priznati, skupo, a generalno uznemirava i normalan razvoj civilnih te vojnih sustava, koji moraju djelovati u sinergiji umjesto da jedni drugima uzimaju poslove, dužnosti i mogućnosti. Nadasve je nužno poštivati pravila i propise kojima je Hrvatska potpisnica, jer se isti u zrakoplovstvu pišu krvlju onih koji ih nisu poštivali, a ne problem „probušene gume“ proglašavati vojnom tajnom ili kršenje propisa o letenju – nekakvim vojnim letenjem. I eto, došli smo u situaciju da imamo priliku presložiti figure, postaviti sve natrag na početni položaj, krenuti u budućnost koja nas ne bi trebala iznenaditi…
Jesu li to „izraubani avioni“?
Ujedno, što je to kolokvijalno „izrauban avion“? Da li je to kao i svaki predmet koji ima svoj vijek trajanja, koji je došao do kraja i sav je raskliman, izgreban, tu i tamo nešto fali, polomljeno, zuji i cvili? Ne kad govorimo o avionu! Avion je nakon isteka resursa, odnosno vremenskog roka upotrebe, ispravan kao i prvog dana nakon proizvodnje ili kapitalnog remonta. Međutim, gospodin Selak (brigadir u miru) zna bolje od svih nas da je proizvođač Lockheed Martin prihvatio i spoznao činjenicu da su Izraelci nadogradili (frizirali) avione koje Hrvatska nabavlja (a i sve ostale, pa i najnoviji F-35I), te ih koriste 24/7 u borbenim uvjetima tako da je za tzv. „efektivni sat korištenja“ propisao korektivni faktor kojim se skraćuje ukupan vijek, tako da su avioni Barak na efektivnih 4.880 sati ubrzano ostarjeli na realnih 7.800 mogućih sati. To je zbog toga što imaju veću maksimalnu poletnu težinu, nose više tereta, dulje su u zraku, i trpe veća naprezanja nego je predviđeno prvotnim projektom – zbog čega je propisan koeficijent (u ovom slučaju 1,6) kojim se umanjuje krajnje vrijeme korištenja u projektiranim uvjetima. To je činjenica koju se mora imati na umu.
F-16D Brakeet
Ali idemo pogledati i dobre strane – avioni Barak i Brakeet (Munja i Grmljavina) opremljeni su vrhunskim snimačem podataka u letu, koji nakon leta u raščlambi detaljno izvješćuje o svim faktorima potrebnim za izračun stresa i sve moguće analize. HRZ nema potrebe iskorištavati uvećane mogućnosti zmaja aviona, tako da se za 3.000 efektivnih sati koliko Hrvatska dobiva ugovorom po avionu može realno i naletjeti skoro 3.000 sati, jer koeficijent koji će za naše potrebe izračunati i primijeniti ovlašteni inspektori proizvođača sigurno ni približno neće biti borbeni kako su ih izvorno koristili u Izraelu. Glede tehničke ispravnosti, mogućnosti i upotrebe u planiranoj budućnosti – čvrstog sam mišljenja da problema neće biti. Onda u čemu je kvaka? U nekim smo elementima nastavili s praksom banaliziranja i pojednostavljivanja stvari da ne naljutimo političare. Naime, svi normalni sustavi za višu razinu obuke koriste tzv. prijelazne školsko/borbene mlazne zrakoplove, starije ili manje sposobne (jeftinije) punokrvne borbene zrakoplove. Naša minimalistička praksa, doktrina „pokrij se koliko ti je dugačka posteljina“, osigurala je završetak obuke na školskim turboprop nenaoružanim avionima PC-9(m) u pilotskoj školi na Zemuniku. Time su kadeti postajali piloti časnici i nastavnici letenja, koji su onda po brzom skraćenom ali stručno vođenom programu obučeni za letenje na avionu MiG-21 Bis. Naši piloti koji su posljednji imali prilike bojno djelovati nadzvučnim avionima polako prestaju aktivno letjeti, postaju zapovjednici viših i najviših razina, a nakon njih ostala je tišina jer MiG-ove moramo paziti i čuvati do 2023. godine.
IDF F-16 C i D na pisti
Takva praksa dalje nije moguća. Budućnost nam donosi otvoreno pitanje prijelaznog tipa letjelica, i načina obuke viših razina potrebnih za 100-postotno korištenje zrakoplovnog sustava kakav je avion F-16 C/D. Naime, osim jednosjeda, ovom prigodom i dvosjed ima potpune, a možda i veće borbene mogućnosti, te je toliko kompleksan kao oružana platforma da za puno djelovanje zahtijeva posadu koju čine dva pilota (od kojih je u drugoj kabini WSO – Weapon Systems Officer, časnik za oružane sustave). Zbog toga za obuku pilota s osnovne razine za F-16 C/D pa do razine instruktora/probnog pilota s borbenim iskustvom (kakvu je razinu imao brigadir Selak) treba 3 godine, oko 4 milijuna dolara, i pomoć Boga da pilot na kraju ne odluči otići u Irsku voziti autobus. Ujedno, ta nas činjenica opominje da bi korištenje takvog zrakoplova samo za školovanje novih pilota bilo kao u autoškoli koristiti Rolls-Royce za mlade vozače.
Zaključak, jesmo li mogli bolje?
Da imamo „carte blanche“, ili da smo otkrili naftu u Jadranu, mogli smo kao Iračani kupiti posljednje Block 50/52 ili kao UAE naručiti „custom made“ flotu, ali tu smo gdje smo, makar smo si kreirali budućnost kakvu želimo i možemo zadržati prerogative koje nosi suverena Država, možemo osigurati i dalje zračni nadzor i suverenitet, možemo ispuniti obveze konvencije čuvanja zračnog prostora glavnog grada u kojem su institucije i strana diplomatska predstavništva, možemo vršiti zadaće QRA (Quick Reaction Allert) nad teritorijem Hrvatske za NATO, te sudjelovati u budućim vježbama NATO na najvišoj razini.
Sudionici u nadzoru zračnog prostora na Baltiku, od ožujka 2004. do ljeta 2017. godine
Glede najava da bi s 10+2 aviona osim Hrvatske vršili i nadzor drugih zemalja – može, ako se prijavimo na NATO odboru za borbeno zrakoplovstvo da imamo dovoljno (viška?) resursa pokrivati i druge zemlje, ali da smanjimo angažman u pješačkim misijama te time drugačije alociramo troškove. Držim da nam je 3.000 sati po avionu bolje potrošiti nad Hrvatskom, a da i vojnici HKoV dobiju priliku okušati se u misijama. Naime, Slovenija i Albanija su se uklopile u kontekst sličan misiji Baltic Air Policing, tako da ne plaćaju posebno nadzor koje im radi Talijanska Republika svojim borbenim zrakoplovima, a Crna Gora je upravo pred ugovaranjem takvog statusa. Doduše, time se spomenute države onda obvezuju ulagati u druge sposobnosti i grane kojima doprinose NATO članstvu.
Za početak, držimo se mi svog vinograda, čuvajmo ga, održavajmo ga, a za tuđe ne brinimo – osim ako nas ne pozovu u pomoć. Pred nama je budućnost u kojoj bi naših 6-8 pilota i dovoljan broj stručnjaka tehničara, uz trogodišnju potporu Izraelaca u Hrvatskoj, mogli započeti sustavan preustroj HRZ-a u ono za što je Ustavom i zakonom nadležan, po svim pravilima struke, bez potrebe da se itko upliće i kritizira sa strane. Uzdajmo se u visoku motiviranost ljudi koji su preuzeli odgovornost i ishodili potporu države, da će raditi svoj posao na najvišoj razini bez incidenata i teških udesa.
*gost autor: Željko Torbarina, stožerni narednik u mirovini; vojni padobranac, pilot i jedriličar; s Velidom Jakupovićem 1991. godine izvoditelj prvog izviđačkog leta u Domovinskom ratu (za 4.GBR ZNG, avionom Utva-75 s aerodroma Zemunik).
