Danas, 29. ožujka 2017. godine, Velika Britanija je pokrenula postupak svog izlaska iz okvira Europske unije. Do ove je odluke došlo nakon referenduma koji je širom UK proveden 23. lipnja 2016. godine – kada je ukupno 51,9 posto glasača glasalo za izlazak (3,8 posto više od glasa za ostanak), uz izlaznost od 72,2 posto ukupnoga broja birača. Temeljem te referendumske odluke, na današnji dan donosi se formalna izjava kojom se pokreće sam postupak izlaska, načelno definiran člankom 50. Lisabonskog ugovora, koji glasi:
“1. Svaka država članica može odlučiti izaći iz Unije u skladu sa svojim ustavnim odredbama.
2. Država članica koja odluči izaći treba o toj svojoj namjeri obavijestiti Vijeće EU. U svjetlu smjernica donesenih od Vijeća EU, Unija će pregovarati i zaključiti sporazum s tom državom, postavljajući odredbe o njenom izlasku, uzimajući u obzir okvir za njene buduće odnose s Unijom. Taj sporazum bit će ispregovaran u skladu sa člankom 218(3) Ugovora o funkcioniranju Europske unije. On će biti zaključen u ime Unije od strane Vijeća, koje će djelovati temeljem kvalificirane većine, a nakon pribavljanja pristanka i Europskog parlamenta.
3. Ugovori će prestati obvezivati državu o kojoj se tu radi, od datuma stupanja na snagu sporazuma o izlasku, ili ako to ne bude moguće, nakon dvije godine od obavijesti spomenute s 2. stavku, osim ako Vijeće EU, u suglasju s državom članicom o kojoj se radi, jednoglasno ne odluči o produljenju tog perioda.
4. U svrhe iz stavka 2. i 3., član Europskog vijeća ili Vijeća, koji predstavlja izlazeću državu članicu, neće sudjelovati u razmatranjima Europskog vijeća i Vijeća, kao ni u donošenju odluka koje ga se tiču.
Kvalificirana većina će tu biti određena u skladu s člankom 238(c)(b) Ugovora o funkcioniranju Europske unije.
5. Ako država koja je izašla iz Europske unije ponovo zatraži pristupanje, taj će zahtjev biti predmetom postupka iz članka 49“.
Dakle, jasno je da se danas u Ujedinjenoj Kraljevini Velike Britanije i Sjeverne Irske donosi obavijest o namjeri izlaska iz EU, definirana 2. stavkom spomenutog 50. članka – čime ujedno počinje teći i dvogodišnji rok za pregovaranje o konkretnim detaljima izlaska, definiran u 3. stavku spomenute odredbe. Konkretno, ovo je provedeno tako da je Tim Barrow, britanski veleposlanik pri EU, danas iza podneva vlastoručno u Bruxellesu uručio jučer potpisan i šest stranica dug dokument upućen od britanske premijerke Therese May predsjedniku Europskog vijeća Donaldu Tusku. Do EU sastanka zakazanog za 29. travnja ove godine EU bi trebala usuglasiti smjernice za pregovaranje, a sami bi pregovori o razdruživanju trebali započeti krajem svibnja ove godine i načelno dovršiti do kraja rujna 2018. godine (što je raspored u čiju provedivost mnogi sumnjaju) – ne bi li UK izašla iz Europske unije 29. ožujka 2019 godine, sa ili bez postignutog sporazuma o razdruživanju.
Predstojeće pregovore, moguće na francuskom jeziku kao drugom službenom jeziku EU, vodit će s EU strane Francuz Michel Barnier za Europsku komisiju, Belgijanac Didier Seeuws za Vijeće EU i Belgijanac Guy Verhofstadt, a s britanske strane ministar vanjskih poslova UK Boris Johnson, ministar za Brexit David Davis, te ministar vanjske trgovine Liam Fox. Dok se u više navrata iz službenog Londona naglašavalo volju da UK i odustane od pregovaranja ako im uvjeti neće odgovarati, teško se oteti dojmu kako bi takva pregovaračka taktika zapravo više škodila samoj Velikoj Britaniji, budući da su upravo oni strana koja u postupku razdruživanja pokušava selektivno zadobiti maksimalni pristup korisnim EU mehanizmima, ali uz minimalni doprinos – gdje izostanak sporazuma za UK samo znači i potpuni gubitak (da li svojevoljno ili zbog neuspjeha okončanja postupka razdruživanja u zadanom dvogodišnjem roku).
Brexit – neki opći aspekti
Mnogo je aspekata koje treba regulirati u postupku izlaska UK iz Europske unije – od pitanja samog razdruživanja i pravnih propisa EU koji prestaju važiti na prostoru EU, preko trgovačkih odnosa (pristupa zajedničkom tržištu EU za britanska poduzeća, daljnjeg djelovanja britanske financijske industrije u EU, itd.), pa sve do pitanja buduće kontrole granica (posebno u Sjevernoj Irskoj, na Gibraltaru i kod Calaisa u Francuskoj), djelovanja europskih uhidbenih naloga, preseljenja EU agencija sa sjedištima na prostoru UK, te u konačnici i pitanja zaostalih troškova – kako onih koji terete UK za njihovo konačno razdoblje u EU članstvu, tako i temeljem prethodno preuzetih obveza koje će sada padati u doba nakon izlaska UK iz Europske unije, što bi po procjenama Komisije moglo dosezati i ukupne iznose od oko 64 milijarde eura. Tome treba dodati i upozorenja Nacionalnog ureda za reviziju (National Audit Office) kako Ministarstvo obrane UK na svojih 45,6 milijardi GBP (uključujući tu i izdatke za međunarodnu pomoć) u 2017. godini trenutno ima oko 6 milijardi GBP duboku proračunsku rupu, koja se gomila na oko 21 milijardu GBP nadolazećih i planiranih obrambenih troškova, koje treba podmiriti sve slabijom nacionalnom valutom.
Pri tome, britanskim doprinosima popunjavano je oko 7 milijardi eura (oko 17 posto ukupnosti) u zajedničku EU blagajnu, što je izostanak kojeg će se itekako osjetiti, posebno na istoku i jugoistoku Europske unije. Ovaj će manjak uvelike otežati ugovaranje proračunskih okvira EU za razdoblje nakon 2020. godine. Britanskih oko 12 posto EU-glasova često je obuzdavalo potrošnju u Bruxellesu i zalagalo se za manje tvrdih propisa, a više slobodne trgovine – dajući ukupnu prevagu državama EU koje nisu uvele euro kao zajedničku valutu (uz glasne glasove Poljske i Švedske), ujedno preferirajući i postojeće NATO strukture pred izgradnjom zasebnih sigurnosnih mehanizama EU. Time sada Francuska ostaje jedina EU nuklearna sila, ujedno i jedini EU nositelj prava veta u Vijeću sigurnosti UN, uz gospodarski jaku ali politički često zbunjenu Njemačku.
Brexit – neki vojni aspekti
Promjene na vojnom planu EU mogle bi biti vidljivije nego prije. Uz brojna otvorena pitanja – poput britanskog zadržavanja položaja zamjenika NATO vrhovnog savezničkog zapovjednika za Europu, te budućnosti vojne suradnje s Francuskom, francusko-britanskih ekspedicijskih snaga (Combined Joint Expeditionary Force – CJEF), te britanskog vođenja širih europskih združenih ekspedicijskih snaga (UK Joint Expeditionary Force – JEF), neke su se stvari ipak u posljednje vrijeme pokrenule. Tako je nedavno osnovan novi godišnji fond za obrambena istraživanja (s oko 500 milijuna eura kapitala), a početkom ožujka postignut je i svojevrsni kompromis po pitanju zajedničke EU vojne infrastrukture – gdje je Ujedinjeno Kraljevstvo niz godina predvodilo struju država članica suprotstavljenih ideji uspostave jedinstvenog EU vojnoga stožera.
Za Federicu Mogherini je nova vojna struktura veliki korak nakon desetljetnih nedoumica
Tako je 5. ožujka Federica Mogherini, visoka predstavnica EU zadužena za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, predstavila odluku svih 28 država članica o osnivanju zajedničkog EU stožera za koordiniranje isključivo obučnih operacija u inozemstvu (Military Planning and Conduct Capability – MPCC). Ova bi nova struktura sa svojih oko 30 pripadnika uskoro trebala preuzeti vođenje tri “ne-izvršne” EU operacije (obuka i izgradnja sposobnosti), koje ne obuhvaćaju korištenje sile osim u samoobrani – (1) civilno-vojnu misiju EU u Maliju, (2) u Srednjoafričkoj Republici, i (3) u Somaliji. Za razliku od tih aktivnosti, dvije “izvršne” operacije EU, Operacija Sophia na središnjem Mediteranu i ATALANTA pred obalama Somalije, nadalje nastavljaju rad s vlastitim dosadašnjim odvojenim zapovjednim središtima u Velikoj Britaniji i Italiji.
Iako ovim novim tijelom nije uspostavljeno neko puno, “izvršno” vojno zapovjedništvo, što već godinama zagovaraju Francuska i Njemačka, a temeljem nastavka britanskog odbijanja jedinstvenog vojnog stožera za vođenje borbenih snaga u EU operacijama – spomenuti MPCC će vjerojatno po Brexitu dobiti i neke dodatne “izvršne”, više “kinetičke” ovlasti u pripremanju te vođenju zajedničkih EU vojnih djelatnosti. Do tada, jasno je tek da će se djelatnost nove strukture preispitati pred kraj 2018. godine, ne bi li se procijenilo njenu efikasnost i mogućnosti daljnjih unapređenja. No, dok je do sada većina ovakvih većih zajedničkih nastojanja prestajala intervencijom UK, sada će vjerojatno na ovu temu više do izražaja doći i do sada tiša protivljenja širenju aktivnosti zabilježena od Poljske, Slovačke, Austrije i Irske – čime bi EU obrambene reforme lako mogle završiti ograničene tek na daljnju standardizaciju vojne opreme i jačanje mogućnosti njene prekogranične nabave.
U istom svjetlu treba gledati i najave od 20. ožujka, kada se od Therese May moglo čuti najave skorog potpisivanja “zajedničke izjave o viziji buduće suradnje” između UK i Njemačke, čime bi se pokušalo formalizirati obrambenu suradnju ove dvije države nakon aktiviranja spomenutog članka 50. Lisabonskog ugovora. Uz dosadašnju suradnju u Iraku i Siriji (gdje UK djeluju borbeno, a Njemačka obukom i obavještajno pomaže kurdske snage), naglasak ove buduće suradnje trebao bi biti na obuci, kibernetičkoj sigurnosti i zajedničkim mornaričkim djelovanjima – gdje se posebno isticalo i planirano djelovanje britanskih helikoptera s njemačke fregate u Mediteranu tijekom iduće godine. Sve bi to trebalo dokazati daljnju privrženost UK suradnji s dosadašnjim saveznicima, bilateralno i u okviru NATO saveza. No, dok UK tu zadovoljava preporučene NATO razine obrambenih izdvajanja, Njemačka je sa svojih oko 1,23 BDP daleko ispod obećanih razina (uz pretpostavku kako bi im za dostizanje 2 posto do 2024. godine trebalo dodatnih oko 27,89 milijardi eura godišnje) – na što ni predsjednik SAD Donald Trump nije propustio upozoriti njemačku kancelarku Angelu Merkel (nabrojivši navodno preko 370 milijardi USD takvih dugova s kamatama od 2002. godine), tijekom njene posjete Washingtonu 17. ožujka ove godine.
Pristizanje britanskih snaga iz NATO okvira u Estoniju
U svrhu zornog prikaza britanskog jačanja NATO suradnje posebno je bilo istaknuto i raspoređivanje britanskih vojnih snaga u Estoniju, započeto 18. ožujka ove godine – na temelju odluka donesenih na NATO summitu u Varšavi, početkom srpnja 2016. godine. Riječ je o pristizanju prvih 120, od ukupno oko 800 pripadnika, opremljenih i tenkovima Challenger 2, samohodnim haubicama AS90, te oklopnim vozilima Warrior – koje se bazira kod mjesta Tapa, okvirno na pola puta od Tallinna do ruske granice. Uz to Ujedinjeno Kraljevstvo planiralo je dodati i oko 150 ljudi u borbenu skupinu pod vodstvom SAD u Poljskoj, dodatno pokazujući volju za nastavkom kakve-takve vojne suradnje s punom lepezom dosadašnjih partnera, sada isključivo u NATO okviru.
Ministarstvo obrane Ujedinjenog Kraljevstva potvrdilo je u ponedjeljak, 27. ožujka, da će 4 zrakoplova tipa Typhoon iz sastava RAF 3 (Fighter) Squadrona uskoro biti razmještena u jugoistočnu Rumunjsku, u tamošnju Zrakoplovnu bazu Mihail Kogalniceanu. Oni će zajedno s rumunjskim Ratnim zrakoplovstvom nadzirati zračni prostor na Crnomorskom regijom, u razdoblju od svibnja do rujna ove godine. Velika Britanija je prva zemlja-članica NATO-a koja šalje zrakoplove nad Crno more, pa je ministar obrane UK Sir Michael Fallon posebno naglasio je da je riječ o doprinosu Ujedinjenog Kraljevstva NATO-misiji “Southern Air Policing”.
