Macronova strateška vizija za Europu

 

Govor predsjednika Emmanuela Macrona u veljači 2020. na francuskoj École Militaire, naizgled o francuskoj nuklearnoj politici, ujedno je predstavljao bitnu stratešku izjavu o ulozi Francuske u Europi i svijetu. Njegova primarna poruka, posebno usmjerena prema Berlinu, zalaže se za „buđenje“ Europe kao autonomnog aktera u obrani, a možda i na nuklearne teme.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron je 7. veljače 2020. u Parizu održao bitan govor na vanjskopolitičke i obrambene teme. Iako mu je glavna svrha bila usredotočena na pitanja nuklearnog odvraćanja, također mu je omogućila da razjasni svoju viziju svijeta nakon višemjesečnih provokativnih izjava i inicijativa. Ovom govoru je cilj bio pomiriti Macronovu u suštini golističku viziju svijeta s njegovim snažnim europskim opredjeljenjem – nudeći dijalog i suradnju sa zainteresiranim stranama – te ujedno nanovo potvrditi i njegovu transatlantsku solidarnost. Bio je to još jedan skromni Macronov korak u dugogodišnjem francuskom flertu s idejom transformacije francuskog nacionalnog sustava nuklearnog odvraćanja u šire europsko nuklearno odvraćanje. Ova je poruka svojom glavninom bila usmjerena prema Berlinu, gdje su je dužnosnici tamošnje vlade obazrivo pozdravili, uz važnu napomenu da se njome ne smije dovoditi u pitanje središnji značaj nuklearnog jamstva Sjedinjenih Američkih Država.

Geostrateški govor

Posjedovanje nuklearnog oružja pomoglo je oblikovanju institucija francuske Pete republike. Neposredni izbor predsjednika ustanovljen je 1962., četiri godine nakon nastanka novog režima i dvije godine nakon prvog francuskog nuklearnog pokusa. Charles de Gaulle, prvi tako izabrani predsjednik, vjerovao je da samo izbor od strane naroda može pružiti nacionalnom vođi nuklearne sile domaći legitimitet i međunarodnu vjerodostojnost potrebnu kako bi se prijetilo upotrebom nuklearnog oružja. Nakon perioda Hladnoga rata postala je tradicija Francuske da svaki predsjednik održi barem jedan veliki govor posvećen nuklearnom odvraćanju. Ciljevi takvih govora su (1) da podsjete biračko tijelo na svrhu francuskog nuklearnog oružja, (2) da potaknu one koji rade u francuskom industrijskom kompleksu vezanom uz nuklearno oružje, (3) da o francuskoj nuklearnoj politici informiraju protivnike i saveznike, te (4) da predstave Francusku kao model transparentnosti u nuklearnoj domeni.

Macronov govor bio je mnogo šireg opsega od posljednjeg velikog predsjedničkog nuklearnog govora kojeg je održao njegov prethodnik, François Hollande, 2015. godine. Samo je otprilike trećina prezentacije, koja je na engleskom jeziku bila dugačka gotovo 8.500 riječi, i stvarno raspravljala o nuklearnim temama. Ostatak je bio usredotočen na Macronovu stratešku viziju svijeta u kojem se razvija francuska nuklearna politika. Ovaj je govor dodatno razrađivao i neke teze izrečene u okviru njegovog intervjua za časopis The Economist iz listopada 2019. Macron je rivalstvo velikih sila predstavio kao istaknuto strateško obilježje suvremenog svijeta i upozorio na opasnosti „nesputane globalne strateške konkurencije, koja bi mogla uzrokovati incidente i rizike nekontroliranih vojnih eskalacija“. Primijetio je novu sposobnost regionalnih aktera – na primjer, Irana i Sjeverne Koreje – da raketama dosegnu europski teritorij, kao i činjenicu da je „višestruko razbijen tabu upotrebe kemijskog oružja u Siriji, Maleziji, pa čak i u Europi“. Primijetio je dvije dodatne „promjene paradigme“: (1) slabljenje multilateralizma i međunarodnih normi, te (2) poremećaj uzrokovan znanstvenim i tehnološkim napretkom.

Macron je pozvao na „buđenje“ Europe, zastupajući stajalište da bi Europa trebala biti autonomni akter u nekoliko ključnih područja međunarodne sigurnosti, uključujući „digitalni suverenitet“, infrastrukturu, obranu, kontrolu naoružanja, a možda i nuklearno naoružanje. Implicitni strateški kontekst ove preporuke je povlačenje SAD-a pod predsjednikom Donaldom Trumpom iz njihove tradicionalne uloge predvodnika međunarodnih institucija poput NATO-a. Prema nekoliko vjerodostojnih izvješća, Trump se među svojim savjetnicima zalagao za potpuni izlazak SAD-a iz NATO-a, potkopavajući i vjerodostojnost garancije sigurnosti Saveza. Kao što je rekao Macron: „Naše norme ne mogu kontrolirati Sjedinjene Države, naša infrastruktura, naše luke i zračne luke ne mogu biti u vlasništvu kineskog kapitala, a naše računalne mreže pod ruskim pritiskom… Mi moramo na europskoj razini  kontrolirati našu pomorsku, energetsku i digitalnu infrastrukturu“. Njegovo novo inzistiranje na digitalnom suverenitetu i „tehnološkoj neovisnosti“ možda je podcijenjen aspekt ovog govora. Također, on je promicao i nadzor naoružanja, ali s oprezno realističkim naglaskom: „Predugo su Europljani smatrali da je dovoljno voditi primjerom i da će, ako se oni razoružaju, to učiniti i drugi. To nije tako!“. Upozorio je Moskvu i Washington da ne pregovaraju o novim sporazumima bez uzimanja u obzir i europskih interesa.

Macron nastoji promicati „postupnu obnovu povjerenja s Rusijom“. Istodobno, nastojao je uvjeriti saveznike da je Francuska ostala privržena NATO-u, kojeg je u listopadu za The Economist okarakterizirao „moždano mrtvim“ (brain-dead). No, izrazio je zabrinutost oko šireg pitanja čvrstoće Atlantskog saveza, za koju smatra da je bila testirana u Libiji i Siriji. Ponovio je da snažniji europski obrambeni napori predstavljaju praktičan odgovor na američke pozive na većim europskim doprinosom, budući da su „NATO i europska obrana dva stupa europske kolektivne sigurnosti“.

Natrag na osnove

Iako je Macron bio izričit, pa čak i provokativan u mnogim svojim izjavama o politici, njegov je februarski govor pokazao da su njegovi stavovi u nuklearnoj domeni jednako konzervativni kao i oni njegovih prethodnika.

On se želi predstaviti nasljednikom de Gaullea, odabravši održati svoj govor u École Militaire, mjestu de Gaulle-ova sada poznatog obraćanja iz 1959. godine, kojim je objavio neovisan obrambeni postav Francuske. Prema Macronu, francusko odvraćanje i dalje se temelji na sposobnosti nanošenja „neprihvatljive štete“ državnim „centrima moći: njihovim političkim, ekonomskim i vojnim operativnim središtima“. Pariz i dalje zauzima stajalište da bude li Francuska napadnuta konvencionalnim ili nuklearnim oružjem na način koji bi ugrozio njezine vitalne interese, ona može odgovoriti ograničenim nuklearnim napadom kako bi ponovno ostvarila odvraćanje. Macron je precizirao ono što njegovi prethodnici, bivši predsjednici Hollande i Nicolas Sarkozy nisu – da će se ograničeni napad „upozorenja“ dogoditi samo jednom, a ne više puta, prije nego što bi Francuska nanijela neprihvatljivu štetu na teritoriju protivnika. On je očigledno podržao i tradicionalno shvaćanje eskalacije, naglašavajući da se „konvencionalne i nuklearne snage stalno međusobno podržavaju“. Francuska je oduvijek nastojala podsjetiti promatrače da, kada god se značajnije zalaže za pojedinu vojnu opremu – posebno onu s dvostrukom sposobnošću, poput specijaliziranih zrakoplova svojih Strateških zračnih snaga – ona djeluje kao nuklearna sila.

Informiran duljom raspravom u francuskoj strateškoj zajednici, Macron je zauzeo promišljeno stajalište o etičkom protivljenju nuklearnom odvraćanju, koje je sadržano u Ugovoru o zabrani nuklearnog naoružanja (Treaty on the Prohibition of Nuclear Weapons) i u čvrstom  stavu Vatikana protiv nuklearnog oružja. Kako bi zaštitio francuske tvrtke, posebno one koje su uključene u industriju nuklearnog naoružanja, inzistirao je da ovaj takozvani Ugovor o zabrani „neće stvarati ikakve nove obaveze za Francusku, jednako ne za državu kao ni za javne ili privatne aktere na njezinom teritoriju“. Uz to, naglasio je i suzdržanu prirodu francuskog nuklearnog odvraćanja, te pozvao i ostale da zauzmu jednako stajalište: „Ključno je ograničiti ulogu odvraćanja na ekstremne okolnosti samoobrane. Nuklearno oružje ne smije biti osmišljeno kao sredstvo zastrašivanja, prisile ili destabilizacije. Ono mora ostati instrumentom odvraćanja s ciljem sprečavanja rata“. Macron je s očiglednom oštricom usmjerenom prema Pekingu i Moskvi uputio i „poziv čelnicima ostalih nuklearnih sila da pokažu jednaku transparentnost u svojim doktrinama odvraćanja, i da zaustave sve pokušaje iskorištavanja ove strategije u svrhu prisile ili zastrašivanja“.

Konačno, Macronovo stajalište o razoružanju odražava tradicionalno francusko gledište: „ono ne može biti ciljem samo po sebi“, a strane bi „prvo trebale poboljšati međunarodne sigurnosne uvjete“. Veličina francuskog arsenala ostaje „ispod 300“ oružja. Macron je naglasio važnost nastavljanja aktualnog rada svoje zemlje na verifikaciji i na mjerama izgradnje povjerenja u razoružavanje, stavljajući ih uz bok ostalim dugogodišnjim francuskim prioritetima kao što su podržavanje Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (Treaty on the Non-Proliferation of Nuclear Weapons), pokretanje pregovora oko Ugovora o prekidanju proizvodnje fisibilnog materijala (Fissile Material Cut-off Treaty – FMCT) i postizanje skoro univerzalne ratifikacije Ugovora o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih pokusa (Comprehensive Nuclear Test Ban Treaty – CNTBT).

Francuska, Europa i nuklearno oružje

Macronov strateški pogled je i golistički i europski. Jezik koji se koristio u njegovom govoru bio je manje revolucionaran nego što su to neki francuski i njemački komentatori očekivali, ali po francuskim standardima nije bio trivijalan. Govor je imao tri izražene komponente. Kao prvo, potvrdio je da je europska dimenzija francuskog odvraćanja sada jača nego ikad, podrazumijevajući tu i predanost obrani te sigurnosti europskih saveznika, koja je „prirodni izraz naše sve čvršće solidarnosti“. Kao drugo, i što je najvažnije, govor je ponudio dijalog s europskim partnerima o pitanjima vezanim za odvraćanje i ulogu koju francuske snage igraju u sigurnosti kontinenta. Ta je ponuda bila pomno sastavljena, s uključenih nekoliko opcija koje su bile razmatrane sve do nekoliko dana prije održavanja govora. Dužnosnici u Parizu primijetili su da je Francuska sada jedina nuklearna sila Europske unije, s obzirom na odlazak Ujedinjene Kraljevine; međutim, Macron nije spomenuo Veliku Britaniju, osim što je potvrdio uobičajeno gledište da te dvije zemlje dijele neke vitalne interese. Kao treće, Macron je spomenuo i mogućnost sudjelovanja europskih partnera u nekim francuskim nuklearnim vježbama.

Primjer tijeka francuske kvartalne zrakoplovne vježbe “Poker”

Macronov glavni cilj je razviti „istinsku stratešku kulturu među Europljanima“. S obzirom da se Pariz ponekad sumnjiči kako nastoji oslabiti NATO – a Macron je ponovno potvrdio da Francuska i dalje neće sudjelovati u njegovoj radnoj Skupini za nuklearno planiranje – značajna je za spomenuti njegova izjava kako „naše nuklearne snage također značajno doprinose“ u „jačanju cjelokupnog odvraćanja Atlantskoga saveza“, jer je riječ „značajno“ dodala izričaju Deklaracije o atlantskim odnosima iz 1974. (tzv. Ottawskoj deklaraciji) kojeg se obično koristi u NATO izjavama. Uz to, Macron je izjavio da će Pariz „nastaviti pridonositi raspravama na političkoj razini s ciljem jačanja nuklearne kulture Saveza“.

Izgledi za budućnost

Macron je u svom govoru pokušao pomiriti nacionalne, europske i transatlantske interese u strateškoj domeni, uključujući tu i nuklearno odvraćanje. Neke zemlje pristalice razoružanja, poput Austrije, i postojani „atlantisti“ poput Norveške, odbili su njegovu europsku nuklearnu ponudu. Na zaprepaštenje francuske vlade, glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg izrazio je suzdržanost u vezi s francuskim nuklearnim doprinosom Savezu, vjerojatno zasnovanu na njegovoj želji da izbjegne transatlantski sukob ili na uvjerenju da su francuske tvrdnje preuveličane. Stoltenberg je napomenuo da „već imamo europsku sposobnost nuklearnog odvraćanja, sa svojom doktrinom, i ona je aktivna. Institucionalizirana je i postoji već desetljećima. To je krajnje jamstvo sigurnosti za Europljane i ne smijemo učiniti ništa što bi ga moglo oslabiti ili ugroziti“. I neki europski komentatori također su izrazili sumnje u motive Francuske, sugerirajući da je to u biti tek način za povećanje francuskog prestiža i moći na kontinentu, umjesto za dijeljenje sposobnosti s partnerima.

Ipak, Pariz bi se mogao zadovoljiti otvorenim interesom izraženim u Njemačkoj, Poljskoj i baltičkim državama. Njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier i ministrica obrane Annegret Kramp-Karrenbauer javno su izjavili svoju podršku strateškom nuklearnom dijalogu s Francuskom, pod uvjetom da bilo koja francuska inicijativa neće biti usmjerena prema nadomještanju američkog nuklearnog kišobrana. Njemačko prihvaćanje, koliko god ograničeno, bilo je važno za Macrona. Na konferenciji o sigurnosti u Münchenu, nekoliko dana nakon njegova govora, on je jasno naznačio da je ponuda prvenstveno bila usmjerena prema Berlinu, sugerirajući kako njemačko tradicionalno stajalište „da se može govoriti o američkom nuklearnom odvraćanju, ali ne i o europskom ili francuskom nuklearnom odvraćanju“ nije u skladu sa suvremenom idejom „suverene Europe, Europe koja se stavlja u situaciju da zaštiti vlastite građane“.

U tu svrhu, možda će Pariz pokušati sa zainteresiranim zemljama stvoriti neko neformalno grupiranje pod francuskim vodstvom, kao što je Europska intervencijska inicijativa – koja je također usmjerena na poticanje nastanka zajedničke strateške kulture. Alternativa bi mogla biti i u oponašanju bilateralnih dijaloga o nuklearnom odvraćanju, kakve su SAD uspostavile sa svojim saveznicima Japanom i Južnom Korejom. Ključno je pitanje hoće li Pariz kroz multilateralne konzultacije pokušati u sve to uključiti i post-BREXIT Veliku Britaniju, koja nastavlja imati važnu ulogu u europskoj sigurnosti, ili će radije održavati strogo bilateralni nuklearni kanal. Anglo-francuska bilateralna suradnja bit će ponovno potvrđena – a možda i poboljšana – kad Pariz i London u studenom 2020. godine obilježe desetu obljetnicu tzv. „Lancaster House ugovora“.

Malo je vjerojatno da bi europski saveznici odmah prihvatili  ponudu za sudjelovanjem u francuskim nuklearnim vježbama. Vjerojatno je da će zrakoplovi iz ne-nuklearnih zemalja – posebno onih koje već doprinose NATO programu Podrške nuklearnim operacijama pomoću konvencionalnih zračnih taktika (Support of Nuclear Operations with Conventional Air Tactics – SNOWCAT) – na kraju možda sudjelovati u kvartalnoj vježbi nuklearnih udara francuskog Ratnog zrakoplovstva (poznatoj kao „Poker“). To bi, naravno, bio mali korak. Zapravo, ništa od toga što je do sada predložio Macron ne nagovještava stvaranje odvojenog sustava europskog nuklearnog odvraćanja.

 

Ovaj je tekst objavljen u travnju 2020. godine pod naslovom „Macron’s strategic vision for Europe“, u sklopu serije Strategic Comments Međunarodnog instituta za strateške studije IISS iz Londona (https://www.iiss.org/). Njegov original dostupan je na internetskoj adresi: https://www.iiss.org/publications/strategic-comments/2020/macrons-strategic-vision-for-europe

 

Content Protected Using Blog Protector By: PcDrome.