Iako je na prvu loptu bilo jasno kako stvari stoje po pitanju obnove nadzvučne komponente Hrvatskog ratnog zrakoplovstva – o čemu je konsenzus prvenstveno postignut po pitanju odlaganja ikakve odluke za nadolazeću 2017. godinu – barem za pojedine medije tu su se stvari ponovno zakotrljale. Kao prvo, 24. prosinca Večernji je list objavio tzv. božićni intervju predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, u kojem je oveći prostor zauzelo i njeno promišljanje budućnosti vojnog zrakoplovstva u Hrvatskoj. Ondje se tako moglo čuti:
“Vjerujem da ćemo suradnju sa SAD-om i osnažiti s obzirom na to da se naše Oružane snage moraju nastaviti prebacivati na zapadnu vojnu tehnologiju. Odluku o nabavi nadzvučnih vojnih aviona prebacili smo za kraj 2017. jer nam toliko treba da bismo donijeli racionalnu odluku. No, već smo donijeli odluku da idemo dalje u nabavu transportnih helikoptera, najvjerojatnije američkih Black Hawk.“
Što se tiče nabave borbenih zrakoplova “s onu stranu Drine”, Grabar Kitarović je napomenula:
“Na to ne gledam kao na utrku u naoružanju Srbije i Hrvatske, a na nabavu MiG-ova 29 gledam kao na legitimnu potrebu Srbije da osigura obranu svojeg zračnog prostora. I hrvatska je namjera da se u vojnim nabavama ravna prema vlastitim vojnim potrebama. Dakle, nabava zapadne vojne tehnologije iz SAD-a nije usmjerena protiv Srbije, nego je usmjerena protiv bilo kakve ugroze koja bi se mogla pojaviti u odnosu na Hrvatsku i hrvatski teritorij. Što se tiče terorističkih prijetnji, možemo biti saveznici sa Srbijom“.
Konačno, ova navodno pozitivna načelna odluka po njenim riječima traži i prelazak na konkretnije promišljanje detalja:
“Držim da je o tome postignut politički konsenzus, a razgovarala sam o tome i s premijerom Plenkovićem. Sad se moramo okrenuti iznalaženju najučinkovitijeg i najisplativijeg rješenja“.
Naravno, uz sve to je i dalje jasna činjenica kako Predsjednica RH i ujedno Vrhovna zapovjednica OS RH ima pravo pretresati vojna pitanja do u detalj, no na kraju priče odluka (a i detalji njenog financiranja) ipak leži kod već spomenutog Andreja Plenkovića i Vlade RH, te još konkretnije – u rukama njegova ministra obrane Damira Krstičevića, koji s financijskim detaljima čitavog ovog posla treba živjeti na operativnoj razini.
Što se to kuhalo početkom 2016. godine?
No, nije Krstičević ni izbliza prvi ministar obrane kojeg tišti tema izbora borbenih zrakoplova za potrebe HRZ-a. Napomenimo da je pitanje ikakvih detalja o temi borbenih zrakoplova tijekom prvoga dijela ove godine aktivno okupiralo i nesretnog ministra obrane Josipa Buljevića – kojem teret donošenja nekakve konkretnije odluke u 2016. godini baš i nije najbolje sjeo, i koji se s tim mlinskim kamenom ponio u stilu dobrog političara, osnivajući za rješavanje tog pitanja nekakvu neobaveznu komisiju. O spomenutom savjetodavnom povjerenstvu pisali smo u više navrata na stranicama portala Obris.org, jednako kao i o pojedinim problemima dijela njegovih članova. No, dok je zapravo sam širi sastav tog tijela, jednako kao i njegov rad ili potencijalni učinci ostao tajnom, iz izjava ministra Buljevića na kraju se moglo naslutiti i da je to tijelo ipak iznjedrilo barem nekakve zaključke. O tome je Buljević početkom kolovoza natuknuo više za Nacional:
“Došli smo do radne verzije pet načina kako bi to bilo moguće, od najjeftinije i lako izvedive, s kojom ćemo 20 do 30 godina produžiti sposobnost s postojećim ili sličnim tipom zrakoplova. Najbolja varijanta i najskuplja, naravno, bila bi nabava novih borbenih zrakoplova, uz različite offset programe koji se tu mogu dobiti, a između toga imamo nekoliko varijanti. Na žalost, padom Vlade nismo dovršili taj projekt, ali smo sasvim sigurno trasirali dobar put da se pripreme odluke, a onda će buduće političko čelništvo države donijeti političku odluku o rješavanju tog pitanja“.
No, kako bilo da bilo – sadržajni detalji tog rada zapravo su ostali misterija sve do 28. prosinca ove godine, kada je Jutarnji list navodno “otkrio strogo čuvanu odluku MORH-ove komisije o nabavci novih borbenih aviona“. Kao prvo, definiran je ponešto podrobnije sam posao povjeren ovom savjetničkome tijelu – “… njegova je zadaća bila analizirati četiri neobvezujuće informacije (Request for Information – RFI) o mogućnosti opremanja Ratnog zrakoplovstva novim ili polovnim avionima. Ponude su dali švedski SAAB za JAS 39 verzija C/D, Izrael za polovni F-16, Južna Koreja za FA-50 i Francuska za Rafale“. Nadalje, u tom zanimljivom štivu citira se general Josip Štimac, član povjerenstva: “Naš je zaključak da Hrvatska treba zadržati borbeno zrakoplovstvo te preporučujemo da se odluka o zadržavanju donese početkom sljedeće godine, a da se odluka o odabiru vrste aviona donese do kraja 2017. godine“. U nastavku se, citirajući istoga, još napominje i “On nije želio detaljnije govoriti o zaključcima savjetničkog tima, osim što nam je potvrdio da su zaključili ‘koji su to avioni priuštivi i održivi Republici Hrvatskoj’. Ti zaključci preneseni su ministru obrane i predsjednici Republike“.
Zanimljivo – suprotno ovim tvrdnjama iz dnevnoga tiska, glavni Dnevnik programa HTV1 jučer je svoj izvještaj na ovu temu gotovo pa otvorio najavom kako će baš danas to povjerenstvo svoje rezultate rada predstaviti ministru Damiru Krstičeviću (koji onda očigledno nije baš onaj ministar obrane kojem se možda i redovitije navodno “prenosilo” zaključke). Nadalje, Jutarnji list tu na strani Povjerenstva naznačuje i korištenje stručnog dokumenta “Studija razvoja sposobnosti zaštite zračnog prostora Republike Hrvatske višenamjenskim borbenim avionom”, što je ponešto upitno – barem ako se vjeruje odgovoru kojeg je baš portal Obris.org dobio od MORH-a u svibnju ove godine:
“Studija koju spominjete završena je u siječnju ove godine, a poslužit će kao stručna podloga za donošenje odluke o načinu daljnjeg razvoja sposobnosti zaštite zračnog prostora. Ista je označena stupnjem tajnosti i kao takva nije dostupna ovom Savjetodavnom tijelu, već stručnim službama Ministarstva obrane i Oružanih snaga. Studija će biti dio materijala koje će MORH uzeti u obzir pri razmatranju svih opcija vezanih uz pitanja budućnosti borbenog zrakoplovstva, odnosno zaštite zračnog prostora RH“.
No, bilo kako bilo, Jutarnji list nastavlja da je kao zaključak i preporuka stručnog savjetničkog tima ministra obrane ispalo kako baš švedski Gripen JAS 39 C/D i južnokorejski FA-50 predstavljaju najbolje opcije za opremanje HRZ novim avionima. Navodno zbog toga što “uvođenje ova dva aviona zahtijeva najniže operativne troškove korištenja, minimalno ulaganje u infrastrukturu, te najbolje ekonomske benefite“. Prema tome, tu bi bio kraj priče za ponude izraelske modifikacije američkog zrakoplova F-16, kao i za francuski Dassault Rafale.
Međutim, u izjavi za Radio Slobodna Europa danoj jučer, 29. prosinca, baš taj isti umirovljeni general Josip Štimac demantirao je da je povjerenstvo donijelo ikakvu odluku o tome koji su od ponuđenih zrakoplova ispali iz utrke, a koji ulaze u uži izbor: “Mi ne možemo donijeti nikakve odluke, ali ćemo donijeti zaključak da preporučujemo da se zadrži borbena sposobnost hrvatskog ratnog zrakoplovstva, dakle da se ide u kupovinu eskadrile. Također, naša je preporuka da se izbor aviona koji bi bio kupljen izvrši do kraja 2017 godine.” Štimac je za RSE dodao još i to da “naše povjerenstvo niti može niti je nadležno govoriti takve stvari.”
Situacija nakon curenja informacija
Dok su ti navodi završili obuhvaćeni udarnim tekstom Jutarnjeg lista, a i naslovnicom njegova papirnatog izdanja za četvrtak 29. prosinca ove godine – o svemu tome novinari su za komentar pitali i aktualnog ministra obrane Damira Krstičevića, netom prije jučerašnje 14. sjednice Vlade RH. I, već su tu krenula radikalna razmimoilaženja s novinskim navodima. Kao prvo, o samom užem izboru letjelica Krstičević je napomenuo:
“Pa ja ne bih želio reći da je na dva, ima tu još dosta opcija. Mi u ovom trenutku analiziramo situaciju, ne želimo isključiti niti jednu opciju. Prema tome, želimo maksimalno odgovorno tome pristupiti. izanalizirati sve opcije, povezati se sa strukom i vidjeti koja je to opcija najbolja za naše ratno zrakoplovstvo, za našu pobjedničku Hrvatsku vojsku i za našu Hrvatsku. Ne isključujem, i nisu samo dvije opcije, ima još opcija, i sve su opcije otvorene, i proces je potpuno otvoren“.
Ne ulazeći detaljnije u pitanje samog savjetničkog tima naslijeđenog od svog katastrofalnog prethodnika, Krstičević se osvrnuo i na metodu kojom MORH želi doći do rješenja ovog velikog nacionalnog problema…
“Ova hrvatska Vlada želi pristupiti tom pitanju mudro, odgovorno, promišljeno – to su velike odluke, značajne odluke za našu Hrvatsku. Ja kao ministar obrane, ovo Ministarstvo, naše Oružane snage, smatramo da nam ta sposobnost je potrebna, da Hrvatska treba imati tu sposobnost, mi se nikad više ne smijemo dovesti u ’90-te godine. Vi znate ’90-ih godina kad smo bili razoružani, tako da danas moramo vidjeti na koji način doći do te sposobnosti. Prema tome, odluka nije donijeta, odluka će biti donijeta 2017. godine, i sigurno da ćemo voditi računa kako na najbolji mogući način doći do te sposobnosti. Želim još jednom reći da to nije samo odluka ove Vlade, to je odluka ove Vlade i još nekoliko hrvatskih Vlada, ovog Sabora i nekoliko Hrvatskih sabora. Prema tome, želimo u taj proces uključiti sve parlamentarne stranke, tražimo jedan konsenzus jer to je nadstranačko pitanje, to je pitanje nacionalne sigurnosti tako da, ja vjerujem, kroz jedan takav proces, otvoren proces, da ćemo doći do najboljeg, najoptimalnijeg rješenja za našu Hrvatsku“.
No, dok se tu spominje traženje nacionalnog konsenzusa – za kojeg Kolinda Grabar Kitarović tvrdi kako je već postignut – čitava stvar ima i jasnih ograničenja, koja je Krstičević definirao ovako:
“Mi smo svjesni i financijskih ograničenja, međutim ja opet kažem – svjesni smo i proračuna, ali ja smatram da nešto što je u funkciji nacionalne sigurnosti, to je naš odnos – mene, naše generacije prema budućim generacijama. Prema tome, ja razumim sve ostalo, sve ostale resore što je bitno za našu Hrvatsku, međutim ja mislim da je sigurnost vrlo bitna, tako da ja vjerujem da mi našim, budućim generacijama, našoj generaciji, moramo to ostaviti, tu sposobnost koju je Hrvatska izgradila u Domovinskom ratu, koja nam je donijela mir, mislim da Hrvatska treba, Hrvatska vojska treba. Hrvatska vojska nije ista hoće li imati borbenu komponentu – hoćemo imati tu jednu borbenu eskadrilu i naše Hrvatsko ratno zrakoplovstvo – ili nećemo imati. Prema tome, to je stvar i nacionalnog ponosa, to je stvar pobjede, to je stvar moderne hrvatske države, to je stvar moderne hrvatske vojske kojoj težimo. Tako da ja kao ministar obrane apsolutno sam za to – smatram da to treba, a sada je na nama svima da jednim pametnim procesom, pametnim vođenjem procesa, odgovornim vođenjem procesa kroz angažman svih, kroz jednu uključivost, da izaberemo ono što je najbolje za našu Hrvatsku i najbolji model kako do tog doći.“
Naravno, uvijek je nezaobilazan problem u potrebnim novcima. “Novac je uvijek problem, ali neke stvari moraju imati prioritet. Oćemo se vratiti u ’90-tu? Oćemo doći opet u poziciju da nemamo s čime obraniti naš narod, našu državu? Prema tome, sve moramo staviti na stol, iz toga izabrati ono što je najbolje. Ja ne bih se želio ponovno dovesti u ’90-tu i ne bih želio da naša Hrvatska bude u toj poziciji nikad više. Ne bih želio da tu buduće generacije nikad više budu. Prema tome, zbog toga smatram da nam to treba“, smatra Damir Krstičević.
O tome je Zdravko Marić, ministar financija Republike Hrvatske i čuvar “državnog novčanika” još mnogo suzdržaniji. Kada su ga novinari jučer pitali o hrvatskoj kupovini borbenih zrakoplova, tek je kratko primijetio: “Isto, ne moramo žuriti s tim pitanjem. Mislim da oko te dugoročne strategije i plana Oružanih snaga Republike Hrvatske još će biti govora“. A što se tiče popuštanju pred željama iz obrambenoga resora – Marić je zaključio: “Shvatili ste već do sada da nisam baš nešto pretjerano popustljiv“.
I tako, dok Srbija posljednjih dana sretno nagledava moguće rabljene borbene zrakoplove iz Ruske Federacije, po tom istom pitanju Hrvatska se zapravo vrti u krug.
To je isti onaj krug u kojem se RH kreće barem još tamo od 2003. godine, u kojem se svako malo temi nadzvučnog zrakoplovstva pristupa iznova – od pitanja da li to sve nama uopće treba – i gdje se nakon zaključka da trebamo zrakoplovstvo, redovito te fatalno saplićemo na pitanju izbora ikakvih konkretnih aviona. Naime, stvari uvijek stanu baš u trenutku kada na stol treba staviti ikakve novce ozbiljnije od sitniša kojim su na jedvite jade plaćeni remonti te dokupi MiG-ova 21 u Rumunjskoj i Ukrajini. I tako, dok sada još uvijek teče vrijeme koje je remontom u Ukrajini za obnovu borbene avijacije Hrvatskoj kupio ministar Ante Kotromanović, ostaje tek nada (1) da ima nešto istine u nagađanjima kako bi savjetnički tim ministra obrane Krstičevića trebali pojačati netom umirovljeni brigadir Ivan Selak i njegov kolega, umirovljeni pukovnik Ivica Ivandić, (2) da aktualne diskusije nisu tek uzvratne verbalne akrobacije usmjerene u Srbiju koja i sama možda pribavlja avione, te (3) da će predstojeća 2017. godina za nadzvučno zrakoplovstvo u Hrvatskoj biti barem malo bolja od niza zalud-prošlih godina.
