Hrvatska je vojska u prošlih tjedan dana bila iznimno aktivna. Nakon otvaranja novih smještajnih kapaciteta u Petrinji, na red je došla velika domaća vojna vježba “Združena snaga 15”, da bi onda dio ljudstva s dva desantna broda bio otposlan u Španjolsku na još jednu vježbu – od NATO saveza organiziran “Trident Juncture 2015”. I čitavo to vrijeme Hrvatskom je odzvanjao pojam vođenja “integrirane bitke”. Pri tome, poprilično je nejasno što taj pojam zapravo znači – budući da Oružane snage do sada nisu ni glasa pustile u javnost o tome što je po njima ta integrirana bitka, a onda i koje su konkretne karakteristike “doktrine integrirane bitke”, o kojima se posljednje vrijeme sve češće sluša.
Združenost nasuprot integracije
S jedne strane, moglo bi se pomisliti kako ta “integracija” zapravo predstavlja nekakvu šifru za “združenost”. A taj pojam “združenosti” i nije neka posebna novost, budući da Sjedinjene Američke Države njime intenzivno barataju još od početka 199o-tih godina.
Colin Powell, među ostalim i načelnik Združenog stožera OS SAD između 1989. i 1993. godine
Od tada pa do danas, ovaj je princip napravio niz krugova kroz obrambene sektore čitavoga niza više ili manje ozbiljnih država, o njemu je napisano mnoštvo radova, a njegova je praktična primjena ipak ostala cilj kojem mnogi teže, a kojeg tek rijetki operativno dostižu. Čisto rječnički gledano, “združenost” ili “jointness” je pojam koji svoje osnovno značenje nalazi upravo u vojnim temama, gdje hrvatska inačica jasnije od ove engleske naznačava kako ima nešto stilski posebno u tom “svojstvu ili stanju zajedničkome za dvije ili više osoba“. Sadržajno gledano, može se iskoristiti i jednostavna definicija koju je za ovaj pojam postavio general Colin Powell riječima: “Mi vježbamo kao tim, borimo se kao tim, i pobjeđujemo kao tim” – naznačujući time (4) organizacijsko jedinstvo ukupnog zapovjednog napora kao četvrtu bitnu komponentu vojnih priprema, uz (1) obuku, (2) vojnu opremu i naoružanje, te (3) kvalitetu ljudstva koje u Oružanim snagama služi temeljem slobodnog izbora.
No, dok se pojam združenih djelovanja uvježbava i razrađuje već desetljećima, treba napomenuti kako je on u vojnu praksu SAD dospio postupno. S jedne strane, bila je tu riječ o svojevrsnome lijeku za legendarna sukobljavanja pojedinih grana unutar Oružanih snaga SAD, koje su inzistiranjem na “združenim djelovanjima” natjerane zakopati “ratne sjekire” (i danas nedvojbeno vidljive u njihovim sportskim odmjeravanjima). S druge strane, od kraja Hladnoga rata “združenost” je postala i preferiran odgovor na drastično smanjivanje raspoloživih proračunskih sredstava za obranu – koje je u SAD vodilo i raspodjeli, gdje se većina novaca u konačnici odvajala za neborbene rodove, na račun onih koje se definiralo kao “zube čitavoga sustava”. No, dok se pokazalo korisnim maksimalno združivati pribavljanje osoblja, opremanje, i uvježbavanje snaga – bitno je upitnije nastojanje da se u nastavku na ove faze onda stvarno radikalno integrira i konačne specijalizirane snage pojedinih grana Oružanih snaga. Dapače, u tim istim Sjedinjenim Američkim Državama u praksi se došlo do saznanja da na terenu ipak ima smisla raspolagati lepezom jasno odvojenih specijalista (koji mogu bez problema združeno djelovati protiv neprijatelja, iskorištavajući pri tome do maksimuma svoja razna specijalistička znanja i sposobnosti) – te da uz naglasak na združenost, u efikasnom vojnome sustavu ipak ima mjesta i granskoj samostalnosti, kao svojevrsnoj suprotnosti sveopće integracije. Dakle, i tu, kao i na mnogo drugih mjesta – traži se dobra mjera.
Američki zrakoplovac i marinac zajedno pri naoružavanju zrakoplova, zračna baza Kunsan, Južna Koreja
Dok nije sporno da je sjajno kada strukturno raznolike postrojbe dobro operativno surađuju i međusobno se glatko nadopunjavaju u svojevrsnoj samo-sinkronizaciji, strukturna integracija raznolikih dijelova u jedne te iste opće organizacijske okvire lako može sa sobom nositi i jednako toliko lošeg kao i dobrog. Naime, budući da logistika takvih integriranih postrojbi mora nositi čitavu širinu njihovih sada ujedinjenih sposobnosti – ona u praksi može lako postati spora i bolno kompleksna. Ujedno, upitna je i sposobnost potpuno integrirane obuke da operativnim zapovjednicima i stvarno isporuči jednaku lepezu potrebnih specijalista, usporedivu onoj kod sustava koji su združeni, ali ne i integrirani. I dok se godinama isticao primjer Kanade kao zemlje koja nije postigla željene učinke općom integracijom svojih oružanih snaga, SAD su navođene kao sustav koji je u okviru svog zapovjednog lanca relativno uspješno izveo susret kohezije postrojbi nasuprot određenoj raznolikosti ugrađenoj u više razine ustroja.
Gdje je u svemu tome RH?
Naravno, veliko je pitanje kako se ove diskusije odnose na Hrvatsku. Kao prvo, prilično je jasno da RH zapravo ima obrambeni sustav gotovo mikroskopskoga opsega, s oko 17.000 vojnih osoba ukupno. Pri tome, riječ je o sustavu koji ograničeno razvija svoje tri osnovne grane (kopnena vojska, mornarica te zrakoplovstvo – i Zapovjedništvo specijalnih snaga još ponešto nejasnog položaja), a nadalje inzistira i na granskoj strukturi Glavnoga stožera koji im je na čelu. Iako tu sve na prvi pogled podsjeća na ustroj nekih bitno većih i bolje financiranih obrambenih sustava, potpuno je jasno kako ta formalna podjela OS RH na grane ujedno i ne znači kako su te pojedine grane jednako sposobne, jednako jake ili jednako čvrsto zasnovane. Ta se činjenica dobro odrazila u prošle godine usvojenom “Dugoročnome planu razvoja OS RH 2015.- 2025.”, dokumentu koji dobro odražava činjenicu faktične prevlasti Hrvatske kopnene vojske nad ostalim granama – kako po jasnoći prioriteta i čvrstoći vojnoga planiranja, tako i po faktičnoj ostvarivosti željenih ciljeva. Upravo zato bi u Hrvatskoj združena djelovanja bila ponešto bitnija nego u većim sustavima – budući bi ona ne samo dodala specijalističke granske sposobnosti u svakolika djelovanja ukupnih snaga, nego bi omogućila i suvislo preživljavanje dviju manjih i temeljito zanemarenih grana specijaliziranih za djelovanja u zraku i na moru.
Pripadnici HKoV prije ukrcaja na DBM-81 “Cetina”, 11. listopada 2015. godine
I upravo tu dolazimo do osnovne dugoročne dileme koju sa sobom nose i spominjanja nekakve “doktrine integrirane bitke” u Hrvatskoj. Naime, kada već u startu kopnene snage pretežu u cjelini sustava, onda i ta integracija u hrvatskome kontekstu teško da može biti neko balansirano spajanje granskih sposobnosti. Dapače, izražena je tu upravo suprotna mogućnost – da se sposobnosti zrakoplovstva i mornarice zapravo tek površno “integriraju” kopnenim snagama, uz istodobni gubitak velikog broja svih onih nijansi koje inače idu u prilog samostalnosti ovih ustrojbenih struktura. Istini za volju, takvo spajanje s gubitkom kvalitete ujedno i nije nešto strano Hrvatskoj vojsci, budući se naznake takvih procesa moglo uočiti u više prigoda (recimo, kod spajanja pojedinih specijaliziranih vrsta specijalnih jedinica, ili kod ujedinjavanja nekadašnje granske logistike u još i danas nedovršeni sustav integrirane potpore). I dok otplovljavanje hrvatskih snaga na NATO vježbu u Španjolskoj nedvojbeno predstavlja rijedak primjer združenog djelovanja OS RH – u svjetlu ovih nedoumica oko sadržaja, značenja i opsega mogućih integriranja u okviru Hrvatske vojske posebno je bitno promotriti nedavno dovršenu vježbu “Združena snaga 15”, ne bi li se u njenim skutima pokušalo naći odgovore na barem dio ovih teških pitanja.
“Združena snaga 15”
Brigadir Ivica Matanović, načelnik Odjela za obuku Operativne uprave GS OS RH, i direktor vježbe “Združena snaga 15” .
Vježbovna aktivnost “Združena snaga 15” službeno je karakterizirana kao “najveća vojna vježba koju su Oružane snage Republike Hrvatske vojske provele u mirnodopskom razdoblju“. Prema izvorima iz OS RH, njena je priprema provedena u skladu s “Uputom o vojnim vježbama u OS RH”, i to “… kroz tri planske konferencije tijekom kojih je definiran cilj vježbe, scenarij, snage koje sudjeluju u vježbi, te mjesto i vrijeme provedbe“. No, dok je takva struktura organizacije vježbi tipična za međunarodna događanja, vježba koja je započela terenskim pripremama 28. rujna ove godine čisto je domaće događanje. U ponedjeljak 5. listopada održana je generalna proba čitave stvari, a onda dan kasnije i glavni dio aktivnosti – otvoren za medije i uzvanike.
Najavljena su se događanja odvijala na kopnu, u zraku, na moru i u virtualnom kibernetičkome prostoru (famozne “četiri dimenzije“) – u sklopu fiktivnog scenarija agresije i okupacije dijela Hrvatske. U tom je poslu neprijatelj zaustavljen s kopna i zraka, HRM je prekinula njegov pomorski logistički put, a postrojbe za cyber-ratovanje odbile su svojevrsni napad u virtualnome svijetu. Ove su aktivnosti obuhvatile preko 1000 ljudi predvođenih namjenskim združenim stožerom, a to gotovo istodobno pokazivanje većine pojedinačnih sposobnosti OS RH odrađeno je na vojnome poligonu “Eugen Kvaternik” kod Slunja, te na tradicionalnom mornaričkom vježbalištu nazvanom LD(R)22 “Dugi otok”. O ozbiljnosti djelovanja svjedoči i izjava generala Lovrića o potrošnji streljiva na vježbi: “Pa gledajte, mi smo potrošili negdje oko 20.000 komada pješačkog streljiva, i negdje preko 1.000 komada različitih ubojnih sredstava” – da bi se na to nadovezali i zorni podaci o porastu vojnoga vježbanja u RH posljednjih godina:
“U načelu, mi smo 2011. potrošili negdje oko 70 tona UbS-a na vojnim vježbama, 2014. godine preko 200 tona, a ove godine ćemo negdje blizu 300 tona UbS-a. S tim da Vam želim reći da Hrvatska vojska posjeduje preko 40.000 tona UbS-a – prema tome, to su stvarno količine koje se mjere u mikronima, u odnosu na naše stvarne količine“.
Drugo ovogodišnje lansiranje RBS-15, ovoga puta s plovila RTOP-12
Uz svo to pucanje, nije sporno da se na prostoru Hrvatskoj već dugo nije uvježbavalo scenarij ovakve opširnosti – posebice ako imamo na umu i tezu o pomorskome putu agresorove logistike kroz Jadran. Kako takva ideja automatski pretpostavlja i određena neprijateljska zauzimanja obalnih krajeva ili luka, jasno je da se pri kreiranju scenarija odstupilo od dosad čvrste teze kako Hrvatskoj s Jadrana jednostavno ne može doći nikakva prijetnja. Već samo ta činjenica dodatno aktualizira modalitete obrane hrvatske obale i priobalja, o kojem smo i mi nedavno govorili na portalu Obris.org. Uz to, treba pažnju skrenuti i na još jedan zanimljivi mornarički detalj – na činjenicu da je ispaljivanje krstareće rakete RBS-15 izvedeno s broda RTOP-12 “Dmitar Zvonimir”. Riječ je o plovilu koje je građeno u ratnoj i poratnoj Hrvatskoj, u doba međunarodnih sankcija, za kojeg godinama nije bilo jasno je li uopće u operativnoj službi i koje su mu zapravo sposobnosti. Dakle, tim jednim potezom javno su potvrđene dvije činjenice – (1) da Hrvatska stvarno raspolaže širom sposobnošću raketnog djelovanja na moru, a onda i (2) da je i ta, dosad objektivno upitna raketna topovnjača stvarno sposobna uspješno borbeno djelovati svojim osnovnim oružnim sustavom.
No, dok javnosti nije priopćeno što se sve točno radilo u ponedjeljak, 5. listopada (u okviru spomenute generalne probe vježbe “Združena snaga 15”) od aktivnosti koje su navodilo u javnim izvještajima od utorka 6. listopada – na prvi je pogled zapravo relativno malo njih bilo i uistinu združeno. Razdvajanje fizičkog prostora vježbe već je u startu ukazivalo na odijeljenost mornaričkog aspekta od kopnenog i zrakoplovnog segmenta vježbe. Uz to, naizgled je i većina preostalih djelovanja zapravo završila odrađena unutar pojedinih granskih postrojbi i kapaciteta. Nasuprot tome, uz združeni stožer vježbe i logistiku koja je djelovala sa svima i za sve, izričito je spomenuto tek združeno sudjelovanje specijalnih snaga i višenamjenskih helikoptera, dok bi za očekivati bilo i da je barem dio zračnih napada na kopnene ciljeve izveden združeno – uz navođenje zrakoplova na cilj od prednjih zračnih kontrolora iz sastava kopnenih snaga OS RH.
Nova strategija i doktrina
Nasuprot nabrojenim vježbovnim aktivnostima treba posebno zapaziti niz izjava načelnika GS OS RH Drage Lovrića medijima, kojima je on krenuo ponešto razrađivati ljetos već spomenuti pojam “integrirane bitke”:
“Ja sam ponosan na Oružane snage. Mi smo kroz ovu vježbu eksperimentirali, i integrirali smo naše sposobnosti. Mi upravo radimo na našoj doktrini integrirane bitke, i radimo na novoj vojnoj strategiji… Tako da smo kroz ovu vježbu testirali sve te mogućnosti – što ćemo primijeniti u izradi naše doktrine“.
Osim što je donošenje spomenute nove “doktrine integrirane bitke” obrazloženo zastarjelošću aktualne doktrine OS RH (čemu je navodno doprinijela i nova tehnologija te procesi unutar OS RH), kao novina je od Lovrića istaknuto još i:
“Vidjeli ste kako su hrvatski vojnici ponosni i spremni uvijek pokazati svoju sposobnost, kao što smo pokazali na mimohodu, kako smo uvježbani i osposobljeni, i kako lijepo izgledamo – tako smo i ovdje pokazali kako smo sposobni djelovati u sve četiri dimenzije. Znači, pokazali smo sposobnost djelovanja na kopnu, moru, zraku, i u cyber-prostoru. I mi kroz našu vojnu strategiju pokušavamo prići tome da imamo integrirano djelovanje, sa svim instrumentima nacionalne moći. To znači – pokazat ćemo kroz Vojnu strategiju da smo sposobni djelovati sa svim ostalim instrumentima… znači, diplomatskim, gospodarskim, informacijskim i drugim instrumentima nacionalne moći, u obrani hrvatskoga nacionalnog teritorija“.
Dodatno pojašnjenje o novoj vojnoj strategiji i doktrini, dokumentima koji su navodno u završnoj fazi izrade, moglo se naći u izjavi generala Lovrića danoj tog istog 6. listopada za Hrvatsku izvještajnu novinsku agenciju (HINA):
“Ova je integralna vježba eksperiment za te dokumente. Vojna strategija sadrži sredstva i ciljeve i kako doći do tih ciljeva, a doktrina je konkretnija i daje odgovore kako pronaći organizacijska rješenja i načine postizanja ciljeva. Vojna strategija je dokument koji donosi Predsjednica Republike na prijedlog načelnika Glavnog stožera, uz suglasnost ministra obrane, pa vjerujem da će biti donesena do kraja ove godine“.
Pri svemu tome, nejasnima su ostala neka osnovna pitanja. Je li ovdje “integracija” samo sinonim za “združenost”? Da li “doktrina integrirane bitke” pretpostavlja integriranje samo borbenih aktivnosti u susretu OS RH s protivnikom, ili će ta integracija biti i ponešto šira? Ako se integracija shvati opsežnije, hoće li se krenuti prema dubljoj integraciji postrojbi, ili bi ta neka integracija ostala rezervirana tek za zapovjedne razine angažiranih sastava? Predstavlja li ovakvo spominjanje integriranih zapovjedništava ujedno i najavu nekih širih promjena dosadašnjeg ustrojbenog vrha OS RH – možda i kretanje prema združenom Zapovjedništvu za operacije, ili čak i združenome Glavnom stožeru? Sve su to pitanja kojima se trenutno ne nazire jasnoga odgovora!
Za nadati se je da vojni zapovjednici koji pripremaju novu doktrinu, znaju odgovor i na ta, kao i na sva druga moguća pitanja na ovu temu. Ujedno, zanimljivo bi bilo da oni barem dio tih saznanja načelno i podijele – da nacija ne ostane prepuštena neizvjesnosti, te iščekivanju odbljesaka nove doktrine u nekim budućim vojnim vježbama, ili predstojećim djelatnostima OS RH u Hrvatskoj i inozemstvu.
