Dvije godine nakon što smo podigli frku oko toga što su prvi ugovorni vojnici zbog političkih igara nakratko ostali bez posla i prepušteni sami sebi, problem trećih ugovora ponovno je došao do Sabora. U jučerašnjoj raspravi o Godišnjem izvješću o obrani „nezavisni ljevičar“ Mladen Novak postavio je pitanje što će se dogoditi s vojnicima kojima istekne treći ugovor, a koji do tada nisu ušli u sustav napredovanja?
„Ipak je tu riječ o ljudima koji su negdje 35-godišnjaci i nije baš da ih prepuštamo sami sebi. To je ipak kadar koji je školovan i u koji je ulagala Republika Hrvatska“,
rekao je Novak.
Postojeći Zakon o službi u OS RH predviđa sklapanje maksimalno 3 vojnička ugovor, od čega prvi traje 3, a druga dva po 5 godina. Što će vojnici na ugovor koji nisu stekli uvjete za ostanak u službi kao DVO raditi nakon toga – ne predviđa niti jedan zakon. Oni su premladi za mirovinu i (uglavnom) prestari za tržište rada. To se dobro vidjelo prije dvije godine, kada prva tura ugovornih vojnika zbog zakonodavnog vakuuma nije uspjela pravovremeno dobiti na potpis treći ugovor, zbog čega su se preko noći našli na zavodima za zapošljavanje ili na nekoj od sezonskih „bauštela“. Da bi se to lako moglo ponoviti za koju godinu, kada počnu isticati prvi do kraja odsluženi ugovori o vojničkoj službi, očito su shvatili i u Ministarstvu obrane, pa je pitanje „trećih ugovora“ ušlo i u predstojeće izmjene te dopune Zakona o obrani i Zakona o službi u OS RH. Za početak, predviđa se da prvi ugovor traje 4 umjesto dosadašnje 3 godine.
No tu stvari neće stati. Upravo je jučer u Saboru zamjenica ministra obrane Višnja Tafra najavila da bi se već sljedeći tjedan, ukoliko izmjene ova dva obrambena zakona dođu na saborski dnevni red, trebalo razgovarati i o budućnosti „trećeugovoraca“:
„Ja se nadam da ću idući tjedan imati prilike ovdje u Hrvatskom saboru, zbog izmjena i dopuna Zakona o obrani, ponuditi još jednu mogućnost vama na usvajanje kako bismo mogli na još jedan od načina zbrinuti dio vojnika koji neće odlaziti u tzv. prijevremenu mirovinu, nego za koja bi druga tijela državne uprave iskazala interes u okviru sposobnosti i znanja koje su oni razvili tijekom svojih ugovora za vojničku službu. Ovdje prvenstveno mislim na potrebe pravosuđa, odnosno pravosudne policije, i takvo rješenje će vam biti ponuđeno u Zakonu o obrani, za koji očekujem da ćemo o njemu raspravljati idući tjedan.“
U prijevodu, određenom broju ugovornih vojnika ponudit će se da po isteku trećeg ugovora prijeđu u neku drugu državnu službu, ili konkretno – u pravosudnu policiju. No treba imati na umu da će taj broj novih pravosudnih policajaca ipak biti ograničen, te da će se morati tražiti i neka druga rješenja.
S druge strane, koliko se god netko s time složio ili ne složio, ovo je ipak samo prelijevanje iz šupljeg u prazno. Jer umjesto da Ministarstvo obrane osigura da se trećeugovorcima priznaju njihove specijalnosti, jednako kao i posebna znanja te iskustva koja su stekli tijekom svoje vojničke službe, a ostatak državnog sustava da ih kvalitetno pripremi za tržište rada, smišljeno je nimalo originalno rješenje preseljenja u druge državne službe. I to u trenutku kada se od Zagreba do Bruxellesa i natrag čuje kako je rezanje državnog aparata jedna od nužnih mjera izlaska Hrvatske iz duboke gospodarske, pa i političke krize. No, istini za volju – ikakva je opcija ipak bolja od nikakve opcije, kako god ona nesigurna i simbolična bila!
