Jutrošnja rasprava u Saboru, o Odluci koju je donio Predsjednik Republike o povlačenju hrvatskih vojnika iz UN-misije na Golanu, razotkrila je pravi razlog tog neuobičajenoga poteza: hrvatski se vojnici nisu povukli zbog napisa u medijima, prvenstveno New York Timesu, nego zbog incidenata koji su se na Golanu dogodili u veljači ove godine. Prema riječima zamjenice ministra obrane, Višnje Tafre:
„Tijekom mjeseca veljače dogodilo se 9 ozbiljnih incidenata u području odgovornosti austrijske bojne, dogodila su se 2 incidenta ozbiljna u području odgovornosti filipinske bojne, a jednako tako su se dogodila tijekom veljače i 3 incidenta u području odgovornosti satnije Hrvatske vojske. Naši vojnici u tom trenutku bili su izloženi oduzimanju oružja i nakon toga se dogodilo da je donijeta odluka o povlačenju“.
———————————————————————————-
To je izrijekom pisalo u izvješću o stanju misije, koje je došlo Predsjedniku RH na stol prije negoli je donio odluku o povlačenju pripadnika OSRH iz mirovne misije UNDOF. Također, to znači da je premijer Zoran Milanović lagao cjelokupnoj hrvatskoj, ali i svjetskoj javnosti, tvrdeći da su napisi u medijima pogoršali stanje sigurnosti za hrvatske vojnike na Golanu. Podsjetimo, na sjednici Vlade održanoj 28. veljače, premijer Milanović je rekao:
„U razgovoru s Predsjednikom Republike inicirao sam sustavno povlačenje naše vojske s Golanske visoravni – tamo imamo 100 vojnika koji su promatrači u okviru misije UN-a, u kontingentu s Austrijom i još 2 vaneuropske države. Zadnjih dana pojavili su se u najuglednijim svjetskim novinama članci koji, koliko god da ih demantiramo – ne možemo ih nikada demantirati, i time naši ljudi bivaju (naši vojnici) izloženi nepredvidivim rizicima. Naša odgovornost i zadaća je da o tome razmišljamo i da, kad je potrebno, djelujemo. Misija u Afganistanu, u kojoj je također prisutna Hrvatska vojska, je NATO-va misija, organizirana, naoružana, riskantna, s vrlo jasnim političkim ciljevima, do sada, na sreću, bez žrtava. Misija UN-a je promatračka misija u kojoj su naši ljudi praktički potpuno nenaoružani, imaju kratke i duge cijevi, i to je sve. I u takvoj situaciji njihovu sigurnost ne možemo jamčiti, a ne vidimo kakav vanjskopolitički dobitak imamo, jer ne možemo biti sigurni hoće li netko poduzeti nešto prema našim postrojbama nakon što su objavljene informacije u New York Timesu. A NYT se čita u svijetu.
Zaključili smo da je naša odgovornost da zaštitimo naše ljude, i da zaštitimo naše partnere tako da ne bježimo s mjesta nego da se polako, u skladu s procedurom – ubrzanom procedurom – od tamo izvlačimo i da prekinemo sudjelovanje u toj misiji. I da inače kada su u pitanju međunarodne mirovne operacije – stavimo na vagu troškove i vanjskopolitičku korist i vojnu korist. Dakle, da šaljemo naše vojnike tamo odakle se mogu vratiti živi, zdravi i puno iskusniji nego što su otišli. Ova misija već dugo nije takva, a sada su se pojavili i rizici kojima ne možemo uopće upravljati. Dakle, imamo tamo stotinu – uglavnom nenaoružanih vojnika, i njihova sigurnost nam je najvažnija u ovom trenutku. Uz vođenje računa o tome da naši partneri, koji tamo također patroliraju, ne ostanu bez naše podrške preko noći. O tome sam obavijestio i austrijskog kancelara i idemo u proceduru.“
U trenutku kada je to izjavio, 3 slučaja razoružavanja hrvatskih vojnika na Golanu već su se dogodila. Okrivljujući NYT i članke u najuglednijim svjetskim novinama premijer je svjesno doveo u zabludu hrvatsku, ali i svjetsku javnost (čiji su mediji također prenijeli premijerove izjave o povlačenju s Golane), kao i saborske zastupnike koji su jutros raspravljali o Odluci o povlačenju. Jer, iako su bili sumnjičavi prema razlozima navedenim u Josipovićevoj Odluci o povlačenju, ugrožavanje sigurnosti hrvatskih vojnika zvučalo im je kao razumno i dovoljno za ovakvu jednu drastičnu odluku. Zanimljivo je da ni predstavnica predlagatelja, zamjenica obrane Višnja Tafra, u svom prvom izlaganju i obrazlaganju Odluke Predsjednika Republike, nije spomenula 3 incidenta razoružavanja pripadnika hrvatskog kontingenta. Tafra je u uvodnom izlaganju, među ostalim, spomenula tek ovo:
„Stalnim praćenjem sigurnosne situacije došlo se do operativnih saznanja da su pripadnici OS, nakon događaja na Golanskoj visoravni, izloženi znatno većim rizicima, i stoga je, radi sprečavanja izloženosti mogućoj pogibelji, ocijenjeno da je potrebno povući našu mirovnu misiju s Golanske visoravni prije završetka mandata. (…) Ono što želim naglasiti je da je u trenutku kada je Predsjednik Republike donio odluku o povlačenju naših pripadnika bila napravljena sigurnosna procjena u kojoj je bio izložen i plan povlačenja naših pripadnika s mogućim vremenskim trajanjem. Također želim naglasiti da u tom vremenskom trajanju ono nije ovisilo samo o mogućnosti i sposobnosti HV, nego jednostavno je ovisilo i o protokolima koje smo mi bili dužni poštovati prema našim saveznicima s kojima smo se nalazili u mirovnoj operaciji, a isto tako poštovati i protokole UN-a u okviru kojih se cijela misija odvijala.“
Spomen incidenata – kojih je u veljači, dakle, bilo ukupno 14 (9 na području odgovornosti austrijske bojne, 2 na području odgovornosti filipinske bojne, i 3 na području odgovornosti hrvatske satnije) – dogodio se tek pri kraju polusatne saborske rasprave, kada je zastupnik HDZ-a Zvonko Milas od zamjenice Tafre dobio odgovor na pitanje: „Koji su razlozi povlačenja naših snaga?“. Milasa je, kao i kolegu mu iz Hrvatskih laburista Mladena Novaka, zanimalo jesu li razlozi povlačenja i proračunski deficiti, što bi, po njima, bili bitniji razlozi od napisa u medijima o hrvatskoj prodaji oružja sirijskim pobunjenicima. Pritom, Novakov je rezon bio sljedeći:
„Sama ta ocjena da je to zbog pogibelji – pogibelj je gdje god je rat – meni je već malo dvojbena, i skloniji sam vjerovati u ono što je kolega u ime Kluba HDZ-a govorio, ali i ono što govore mediji – da je glavni motiv bio financijske prirode. S obzirom da su i predsjednik države i predsjednik Vlade oštro demantirali ove napise, koji su se pojavili u medijima, i na kraju krajeva naši vojnici su već došli u Hrvatsku, na nama je samo da potvrdimo ovu odluku i da konstatiramo da je donošenjem ove odluke oslobođeno 35 milijuna kuna na godišnjoj razini koje, čisto da podsjetim na raspravu od neki dan, možemo upotrijebiti na razminiranje, možemo upotrijebiti za povećanje plaće – profesor Kregar je tu pa ću reći: profesorima, no bojim se, s obzirom da je danas na Vladi rasprava o rebalansu proračuna, da će ovih 35 milijuna kuna biti dio te priče, odnosno – jednostavno neće biti nikome za nikakva povećanja, pa čak ni za razminiranje“.
Osvrnuo se Novak i na mogućnost prodaje hrvatskog oružja sirijskim pobunjenicima, pokazujući pritom osnovno nerazumijevanje značenja termina „civilni nadzor OS“ i „kontrola naoružanja“. Naime, Novak (opravdano) smatra da i druge zemlje prodaju oružje i krše embargo, ali se nada da Hrvatska ipak to nije činila direktno, ali i da „naši znaju što rade i s kim rade“. Osim toga, laburistički stručnjak za ONO i DSZ pita Vladu:
„Da li je to možda eventualno bila u pitanju neka trgovina naša, koju rade i sve ostale države u svijetu pa prema tome od toga ne treba bježati, koju su eventualno neki naši konkurenti pronjušili, nanjušili pa zbog sprečavanja nas, odnosno da bi ostvarili svoju trgovinu, svoje neke interese su pokrenuli kampanju putem medija. Ako je to tako – onda se trebamo zapitati kako rade naše službe, koje to ipak trebaju raditi na malo suptilniji način. Takve stvari ipak nisu nešto što bi se smjelo dozvoliti da se pojavljuju u medijima.“
Na ovo potonje Tafra se nije osvrtala, a što se novca tiče, odgovorila je:
„Što se mirovnih misija tiče, novac nije razlog. U proračunu RH osigurano je za ovu godinu 266 milijuna za aktivnosti sudjelovanja po odluci o sudjelovanjima koju je donio ovaj visoki dom, i trenutno RH u mirovnim operacijama UN-a ima 20 pripadnika: u Indiji i Pakistanu 9, na Cipru 2, u Zapadnoj Sahari 6, u Liberiji 2 i u Libanonu 1. Da li se postavlja pitanje da za Hrvatsku više sudjelovanje u misijama UN-a nije zanimljivo, mislim da odgovor treba poći od činjenice da takvo razmišljanje prvenstveno ne bi bilo primjereno, jer time ćemo zaboraviti sve ono što su UN, a to ne želimo, učinili za RH, šaljući mirovnjake na područje RH kada je RH bila izložena agresiji.“
Osim toga, spomenula je i još jednu zanimljivost – da će Hrvatska od 1. srpnja, dakle – nakon ulaska u Europsku uniju, „imati priliku i aktivno sudjelovati, ako se takva odluka donese, i u mirovnim operacijama pod vodstvom EU.“ No, Hrvatska već sudjeluje u EU–operaciji EU NAVFOR Somalia – ATALANTA, štoviše – Hrvatski sabor je krajem godine izglasao povećanje broja hrvatskih vojnika u toj operaciji s 5 na najviše 20. Ovo „aktivno sudjelovanje“ nakon 1. srpnja moglo bi značiti i potvrdu onoga što se šuška već nekoliko mjeseci – da je EU pozvala Hrvatsku na sudjelovanje u misiji EUTM Mali, i to kroz jedan od 3 moguća oblika – (1) sudjelovanjem hrvatskih vojnika u osiguranju Zapovjedništva misije u Bamaku, ili (2) doprinosom ljudi i opreme nalik onom u KFOR-u na Kosovu (helikopteri + letačko osoblje), ili pak (3) putem doprinosa u nekoj specijalnosti kojoj bi onda mogli obučiti malijsku vojsku. Hrvatska tom pozivu, navodno, još uvijek nije odgovorila, što je u Bruxellesu izazvalo određenu nervozu i nezadovoljstvo.
No, dok će se o EU-misijama i hrvatskom sudjelovanju u njima očito još raspravljati, recimo da je Odluka o povlačenju hrvatskih snaga iz UN-ove mirovne misije naišla na opće odobravanje i kod pozicije i kod opozicije, pa će prilikom sutrašnjeg glasanja biti ogromno iznenađenje bude li se našao i jedan zastupnik s glasom „protiv“.
