Dok Hrvatsku trese finale još jedne predizborne groznice, ni u Afganistanu nije dosadno. Misija ISAF i službeno broji zadnje sate, a prije koji dan službeno su zatvorili i dva mjesta koja su obilježila javnu sliku međunarodnih djelovanja u toj zemlji – prvo je 8. prosinca službeno spuštena zastava i zatvoreno operativno borbeno zapovjedništvo misije (International Security Assistance Force Joint Command – IJC), da bi onda 10. prosinca jednako tako u lokalnim rukama završio i posljednji dio zloglasnog zatvora u zrakoplovnoj bazi Bagram (prva je takva predaja bila 10. rujna 2012. godine, pa onda još i 25. ožujka 2013. godine, da bi valjda po posljednji put o tom transferu ovlasti i zatvorenika bilo govora prošloga tjedna). Pri tome, u nas nema ni govora o posljedicama koje je na Oružane snage Republike Hrvatske imalo tih gotovo 12 godina avanture na Hindukušu – a teško je zamislivo da posljedica nema.
Afganistanski vojnici na ulazu u zatvor Bagram, 13. veljače 2014. godine
Dok na vidjelo ne isplivaju neke “naučene lekcije”, o kojima se nakon dugo vremena ponovo počelo govoriti u kontekstu OS RH na više mjesta nedavno usvojenog DPR-a, treba napomenuti da ovakva hrvatska šutnja povodom našeg nacionalnog sudjelovanja u misiji ISAF uopće nije neočekivana, iako uopće nije normalna. Naime, o Afganistanu se javno šutjelo tijekom 2002. godine, kada su službene instance zatvoreno diskutirale o slanju OS RH na te strane – i kada su, prema nekim izvorima, razgovori završili konstatacijom da se u misiju ide “jer je to tako obećao” tadašnji premijer Račan. O misiji ISAF uvelike se šutjelo i kasnije, kada su izvješća o djelovanjima u Afganistanu pred parlament stizala sporadično (često i sa više godina zakašnjenja, tako da je u istom malom opsegu izvješća bilo govora o nizovima kontingenata, s naizgled beskrajnim lancima sastavnih dijelova i aktivnosti), i kada se o njihovom sadržaju praktično pa nije ozbiljno raspravljalo ni u Saboru, a ni u javnosti. A o Afganistanu se šuti i danas – kada misija ISAF, uz vidljive grčeve i trzaje, nastoji prerasti u jednako jasno definiranu misiju “Resolute Support” – čije trajanje već sad izgleda suštinski ograničeno ne sigurnosnim ili razvojnim stanjem na terenu u Afganistanu, već najavama SAD o potpunom povlačenju snaga iz te zemlje do kraja 2016. godine.
Brigadir Slobodan Kratohvil zapovijeda 24. i posljednjim hrvatskim kontingentom u misiji ISAF
No, ne treba se zavaravati da su takva izvješća o konkretnim učincima pojedinih grupa vojnika na terenu podno Hindukuša i jedino što ostaje nakon više od desetljeća sudjelovanja u ovakvim misijama. Naime, mnogo je tu ljudi prošlo kroz ovu misiju, za koju je nabavljana i posebna oprema, a ne smije se iz vida izbaciti ni činjenica kako je tu riječ i o jednom od rijetkih gotovo borbenih raspoređivanja koje su OS RH vidjele od Domovinskoga rata naovamo. No, dok je situaciju po pitanju misije ISAF Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (MVEP) prestalo sustavno pratiti početkom 2013. godine (u doba 21. HRVCON-a), a na internetskim stranicama OS RH je i dalje aktualan 22. HRVCON (u tekstu od 29. studenog 2013. godine), činjenica je da s aktualnih oko 96 ljudi 24. HRVCON-a tu možemo govoriti i o više od 4000 ljudi koji su se izrotirali u tim dalekim i negostoljubivim krajevima. To zasigurno predstavlja jedan značajan dio OS RH, ako ne i njihovu glavninu – budući su se ljudi za te misije birali sustavno, a sudjelovanje je vremenom postalo bitan dio vojnih karijera i faktičnih preduvjeta napredovanja.
Ako pogledamo ozbiljno, činjenica je da aktivne operacije (a posebice ratovi ili slični oružani sukobi) djeluju na snage koje u njima sudjeluju. Oni djeluju na planiranje snaga, na opremanje, ali i na obuku koja se provodi. Sagledavanjem ove činjenice dolazimo i do neizbježnog zaključka da je gotovo 12 godina sudjelovanja u Afganistanu djelovalo na Oružane snage Republike Hrvatske – htjeli mi to priznati ili ne. No, o ovoj činjenici se u nas ne može pronaći praktično ništa javnoga – ni službeno, ali niti neslužbeno (po medijima ili u javnoj sferi, bilo onoj specijaliziranoj ili ne). Upravo zato, smatramo posebno zanimljivim skrenuti pažnju na usporediv tip rasprava koje su po pitanju Afganistana i učinaka tamošnjeg ratovanja na domaće oružane snage posljednje vrijeme bile vođene u inozemstvu – s posebnim naglaskom na Njemačku.
Posebno zanimljivim tu nalazimo svojevrsni javni dosje sastavljen od strane istraživačkih novinara berlinskoga lista “Tagesspiegel”, koji je pod nazivom “Die Afghanistan-Connection” objavljen početkom listopada ove godine. Riječ je o nizu uvezanih novinskih tekstova koji prilično detaljno i zanimljivo opisuju utjecaj ratovanja u Afganistanu na Oružane snage Savezne Republike Njemačke, kojima je misija na Hindukušu ujedno bila prva takva vojna aktivnost u novije doba. Dok su tu pojedini primjeri, naravno, specifični za zemlju o kojoj se govori – u nedostatku usporedivih domaćih materijala ipak je zanimljivo vidjeti i određene paralele, koje postaju posebno vrijedne dodatnoga razmatranja kada ih se vidi ovako uklopljene u kontekst koji ni Hrvatskoj nije stran. Posebice to vrijedi kada znamo da je Hrvatska u Afganistanu već godinama prisutna uz Njemačku – s kojom su OS RH bile vezane i sporazumima o logističkoj suradnji, koji će biti nastavljeni i tijekom idućih godina u okviru misije “Resolute Support”. No pređimo na stvari!
Njemačka i Afganistan
Spomenuti novinarski dosje promatra čitav niz raznolikih učinaka kojima je misija ISAF u Afganistanu djelovala na Oružane snage Savezne Republike Njemačke. Uz kadrovske utjecaje, tu se definiraju i učinci ISAFA-a na obrambeno planiranje, opremanje snaga te njihovu obuku, ali i na specifične utjecaje koje su borbena djelovanja na Hindukušu imala na odnos njemačkog obrambenog resora prema drugim organima državne vlasti u zemlji (posebice prema parlamentu), te prema široj javnosti. Sve ove segmente ćemo predstaviti tek kratko, ne bi li u njima samo naznačili posebne zanimljivosti vrijedne daljnjeg razmatranja i na hrvatskome primjeru.
1. Kadrovi iz Afganistana
Nedvojbeno je da zajednička služba u inozemstvu, posebice kada je riječ o ratu u negostoljubivim divljinama, stvara jedan poseban odnos među ljudima koji se u takvim situacijama zajedno zateknu. Novinari tu opisuju čitav niz njemačkih časnika koji su uspješno služili u Afganistanu, da bi po povratku u domovinu završili na ozbiljnim mjestima tamošnjeg obrambenog sustava. Pri tome, uvelike je riječ o osobama koje su kasnije preuzele funkcije vezane uz operativno vođenje, razradu strategija i budućih djelovanja, ali i opremanje, kadrovske poslove te inspekcijski nadzor – u tamošnjem Stožeru, ali i u Ministarstvu obrane. Postojanje ovakve neformalne mreže kadrova, čiju brojnost novinari procijenjuju na 25 do 30 časnika u jezgri mreže, smatra se posebno značajnim u uvjetima nedavne učestale izmjene ministara obrane – gdje na čelo obrambenog resora redovito dolaze civili bez mnogo doima o vojnim stvarima, koje se smatra posebno podložnima sustavnom, ali jednostranom “savjetovanju” od strane spomenutog bloka istomišljenika.
Dok se za učinak spomenute mreže kadrova kaže: “On vodi k jednostranosti, koja djelovanja na Hindukušu uzimaju kao mjerilo svih stvari, od ustroja, opremanja do shvaćanja duha i smisla pojedinih postrojbi“, tu se ipak jasno ističe kako je ona “… ujedno i proizvod, ali i uzrok sadašnje loše situacije” – budući da stanje u sektoru obrane SR Njemačke već duže nije dobro, na što se samo nadovezala činjenica da pripadnici spomenute “afganistanske mreže” svoja iskustva “… vide kao važan sastavni dio svojih životnih i radnih iskustava, temeljem čega onda i snažno djeluju s tih polazišta“.
Hrvatska iskustva su tu ponešto drugačija. Naime, uz još uvijek primjetno formativno iskustvo u doba Domovinskoga rata, u OS RH je relativno malo mlađih kadrova kojima je Afganistan bio prvi ozbiljan susret s operacijama “na terenu”. Pri tome, iako je zamjetljivo da se na čelu hrvatskog kontingenta u misiji ISAF izmijenio čitav niz istaknutih časnika srednje generacije (dok je njih još određen broj taj put prošao i kroz funkcije raznih odvojenih specijalista u tamošnjem međunarodnom okolišu) – za sada oni nisu izbili na vidljive čelne pozicije djelatnoga sastava. Kao posebnu zanimljivost treba spomenuti i iskustva koja je misija ISAF donijela ovećem broju hrvatskih korisnika stranih vojnih stipendija – gdje izgleda poprilično vjerojatno da je njihovim slanjem u Afganistan uspješno suzbijeno nezadovoljstvo koje je ova kategorija osoblja svojedobno grupno iskazivala po pitanju stanja u OS RH i svojih perspektiva u tom sustavu.
2. Utjecaj na planiranje i ustroj
Njemački ministar obrane Karl-Theodor za Gutenberg u Afganistanu
Nedvojbeno je da iskustva iz misije ISAF govore o asimetričnom ratovanju, o borbi protiv relativno slabo naoružane gerile – koja je iznimno pokretljiva, operativno fleksibilna, i dobro uklopljena u svoj okoliš (bio on divljina ili urbani krajevi). Prema pisanju novinara, njemački je obrambeni stručnjak Lars Klingbeil tu uočio kako “… je tu bilo planova, da se Bundeswehr gotovo isključivo koncentrira na scenarija djelovanja u sjevernome Afganistanu“, gdje je takvo “sužavanje Bundeswehr-a na samo određena područja” navodno već bilo vidljivo i 2010. godine, u reformskim promišljanjima tadašnjeg ministra obrane Karl-Theodora zu Guttenberga (CSU). Vojni povjesničar Erwin Starke je to sažeo rečenicom “Vojna misao je zato na 95 posto zasnovana na Afganistanu, dok ostatak predstavljaju iskustva iz velikih poplava na Odri“. Dakle, kao prvo iskustva asimetričnog ratovanja na ekspedicijski način, a onda domaće operacije “pomoći civilnim strukturama” pri savladavanju prirodnih nepogoda (spomenuta rijeka Odra jako je plavila 1997., pa opet značajnije 2010. i 2012. godine) – što svakako ne zvuči nepoznato ni u hrvatskome kontekstu.
Pri tome, vidljivo je idejno koncentriranje na “moderne ugroze”, pretežito vezane uz suzbijanje gerilskih, terorističkih ili ustaničkih formacija. Ta promišljanja prati dokidanjem negdašnjeg balansa među granama njemačkih oružanih snaga – gdje “afganistanska mreža” prednost daje kopnenoj vojsci, ispred ratnog zrakoplovstva i mornarice. Ujedno, unutar spomenutih kopnenih snaga naglasak se stavlja na lako pješaštvo dok teže snage, recimo oklopništvo, bivaju temeljito zanemarene. Takav “moderan pristup” još donekle i drži vodu u Afganistanu, dok Starke ističe: “Bundeswehr je toliko smanjen, i toliko koncentriran na lako pješaštvo, da više uopće nije u stanju za sve ono što je u prošlosti sačinjavalo veliki rat za obranu domovine, ili što bi u budućnosti moglo sačinjavati rat za obranu savezne države“. Nadalje, on ističe da “Kad bi imali posla s protivnikom kakvi su Rusi, za to Bundeswehr jednostavno više ne bi imao materijala i sredstava” – što on i ne smatra potpuno nemogućim, na temelju iznenađenja koja je donio razvoj sigurnosne situacije u Ukrajini. Uglavnom: “Iskustva iz operacija u Afganistanu prekrivaju sve ostalo, a pouke iz te misije potiskuju one iz Bosne, iz Malija, s libanonske obale“. Slika borca u “pravome ratu” tu sve više odlikuje svijest o sebi pojedinih vojnika – a sama “borba dobiva na prestižu ispred stabiliziranja i razvoja, ispred obuke i osiguravanja izbora“.
Oklopna vozila kao teška tehnika HKoV?
Ova su promišljanja zanimljiva i u hrvatskom kontekstu. Iako je RH prije desetak godina praktično pa započela s otklanjanjem većine promišljanja i resursa potrebnih za ikakvu efikasnu nacionalnu obranu (koncentriranjem na iznimno mali broj profesionalnih vojnika, dobrim dijelom opremljenih baš za spomenute aktivnosti u dalekom inozemstvu) – taj je proces ipak provođen s oklijevanjem i nedosljednostima. Uz otvoreno zanemarivanje pričuve, u Hrvatskoj je zamjetno produbljivanje neravnoteže među pojedinim granama OS RH – gdje jednako kao i u Njemačkoj loše prolazi mornarica, posebno je na repertoaru rezanje zrakoplovstva, ali se ni u kopnenoj vojsci ne piše dobro težim snagama i postrojbama manje mobilnosti i velike vatrene moći. Sve su to razvojni trendovi koji su duže vidljivi i u hrvatskim strateškim dokumentima, dok je neke njihove ekstremne učinke dijelom krenula ublažavati aktualna garnitura u obrambenome sustavu RH.
3. Utjecaj na opremanje
Prema navodima novinara, iskustva iz Afganistana jasno su vidljiva i pri opremanju njemačkih oružanih snaga, koje su se “razvile u jedne globalno razmjestive snage za interveniranje u krizama” – s naglaskom na lako pješaštvo, namjesto teže tehnike. Pri tome, tu još itekako traje idejno sukobljavanje koncepcije “širina ispred dubine” (od svakakve opreme ponešto) i “dubina ispred širine” (od jednoga mnogo, od ostalog gotovo ništa). Pri tome, naglasak je stavljen na europske ili transatlantske suradnje i nabave, na sve izraženiju podjelu sposobnosti i spremnosti – što je uvelike uvjetovano i pitanjem cijena. Konačna posljedica ovih pristupa lako bi mogla biti i u elementarnome nedostajanju vojnoga materijala, budući da se od 2010. godine navodno intenzivno štedi i na rezervnim dijelovima te održavanju tehnike.
Kada se pogleda što je od tehnike izuzetno loše prošlo, prema njemačkim novinarima tu u oči prvo upada zrakoplovna tehnika (A400M, helikopteri Tiger, NH90, Sea Lynx i borbeni zrakoplovi Eurofighter). Ujedno je riječ i o opadanju mornaričkih sposobnosti – gdje novinari posebno ističu loše stanje mornaričkih helikoptera raspoređenih u misije naokolo Somalije. Pri tome, naglasak opremanja stavljen je na snage koje su slane na Hindukuš – posebice na raznolika oklopna vozila, osobnu opremu vojnika i materijal potreban za ekspedicijsko djelovanje ljudstva u ekstremnim klimatskim uvjetima – dok su bitno lošije prošle oklopne snage, a i teško samohodno topništvo (gdje je Hrvatska mogla kupiti sustav PzH2000 upravo zahvaljujući rezovima u Njemačkoj).
Iako su svi ovi trendovi posljednjih godina itekako vidljivi i u Hrvatskoj, lokalna je olakotna okolnost vjerojatno bila sadržana u činjenici da je tu i ukupan fond tehnike ionako iznimno malen – tako da je zapravo bilo jako teško krenuti u ozbiljnije rezove i otpisivanje, a da se time ujedno ne ugrozi i elementarna opstojnost pojedinih rodova oružanih snaga u cjelini. Tako je u Hrvatskoj bilo lako otpisati gomilu starijih tenkova, a zemlja se lako lišila i borbenih helikoptera te podmorništva. No, problemi su krenuli kod ikakvog promišljanja daljnjih redukcija, kod kojih se gotovo momentalno dolazi i do pitanja opstojnosti pojedinih grana OS RH, čija je svekolika ozbiljnija oprema najednom brojiva na komad.
4. Utjecaj na obuku
Prema navodima iz Njemačke, područje obuke ljudstva našlo se posebice pogođeno iskustvima iz Afganistana – “Suzbijanje ustanka s jurišnom puškom i pištoljem, umjesto ratovanja na veliko i tenkovski bitaka“. Tu posebno upada u oči dokument “Novi koncept paljbene obuke ručnim oružjem i ručnim protuoklopnim oružjem” (Neues Schießausbildungskonzept für das Schießen mit Handwaffen und Panzerabwehrhandwaffen – nSAK) iz kolovoza 2010. godine – kojem je moto “promišljanje s gledišta djelovanja“, što lako znači “iz isključive vizure Afganistana”.
Posebice je tu spomenuta promjena koja je uvedena u obučavanje po pitanju načelnog postupanja vojnika koji se nađe pod paljbom. Dok se donedavno takvog vojnika obučavalo da zalegne, iskoristi zaklon i onda odande krene uzvraćati napadaču – sada je procedura: okretanje frontalno prema smjeru napada i uzvraćanje iz stava. Dok je aktualni pristup možda i dobar u Afganistanu – gdje se većina borbenih situacija događa na malim daljinama (često i manje od 50 metara) protiv razštrkanih talibana koji svojim jurišnim puškama pucaju nasumice i neprecizno – ovo bi sve moglo biti bitno lošije u susretu s ikakvom teže opremljenom i dobro obučenom vojskom. Tada se tu ne bi radilo o nekoliko pucnjeva, pri kojima bi imalo smisla oslanjanje na osobni zaštitni oklop svakog pojedinog vojnika (koji s opremom čini i 30 do 40 kilograma po osobi) – već o sređenoj vatri, često i iz težeg pješačkog naoružanja. Pri tome, naravno, protivnik bi primarno djelovao preciznom vatrom na nezaštićene udove i lica uspravnih vojnika, što je vrlo lako recept za katastrofu.
Novost – pištolj kao redovna oprema svih vojnika u misiji
Ujedno, treba spomenuti i još jednu načelnu odluku inspiriranu Afganistanom – da se svakom vojniku za takve bliske sukobe uz osnovno oružje doda i pištolj (gdje se onda ljudstvo i uvježbava za djelovanja na male udaljenosti, uz stalne izmjene korištenja osnovnog oružja i pištolja). Na račun tako izmijenjene obuke inspirirane zahtjevima “s terena”, kraći je kraj u Njemačkoj izvuklo upoznavanje vojnika s preostalim čestim, a težim pješačkim oružjem (puškomitraljez, ručno protuoklopno oružje) – kojeg se sada mladim vojnicima u obuci pokazuje, ali s kojim se zapravo detaljnije ne upoznaju. Time je sve iznad jurišne puške i pištolja preseljeno u područje specijalističke obuke, čime se onda već i najmanje postrojbe zapravo krenu sastojati od specijalista koji nisu do kraja međusobno izmjenjivi.
Nije tajna da je Hrvatska dugo vremena intenzivno štedjela na provođenju ikakve ozbiljne obuke. Iako se u pojedinim prilikama moglo vidjeti ekstravagantne “združene” predstave raznolike tehnike (posebice zgodno za impresioniranje novih i neupućenih ministara obrane, inače civila) – većina je obuke bila svedena na ono nužno za certificiranje pojedinih kontingenata za misije u inozemstvu. Iako je sumnjivo da bi pri tome bio naglasak na praksama spomenutima u njemačkome primjeru (ujedno temeljno različitima od lekcija naučenih u Domovinskome ratu) – zanimljivo je vidjeti tragične posljedice koje je i u slučaju Hrvatske vojske imala pojava pištolja u naoružanju većine vojnika aktivnih u području operacije ISAF. Upravo je ta praksa za svoju posljedicu imala velik broj samoranjavanja pripadnika OS RH – gdje smo o tome kako su se naše oružane snage s tim problemom nosile već pisali i na portalu Obris.org. Spomenimo i da je posljednjih godina, usprkos krizi te intenzivnoj štednji, ipak navodno bitno ojačan element obuke u OS RH.
5. Obavještavanje javnosti i parlamenta
Patrola u selu Ghardaki nedaleko grada Mazar-e-Scharifa, 7. travnja 2012. godine
U svojem dosjeu novinari se osvrću i na odnose obrambenog resora s javnošću i njemačkim parlamentom, a po pitanju situacije u Afganistanu, te incidenata koje su njemačke nacionalne snage doživljavale u toj dalekoj azijskoj zemlji. Kao prvo, uočili su tu sistematsko uljepšavanje vijesti, gdje se praktično pa sustavno nastoji “raportirati najpozitivnije moguće vijesti“. Što se problema tiče, za njih vrijedi “ograničena volja za raščišćavanje” – eufemizam za zatvaranje, zaranjanje i izbjegavanje pri kojem se “probleme zadržava pod poklopcem koliko je god to moguće, i ne priznaje se ništa više no što je ionako poznato“. U slučaju nekoliko pobrojanih incidentnih situacija, ovim su se metodama ponašanja pojedini dužnosnici služili sve dok to nije postalo i osobno kompromitantno i neugodno.
Franz Josef Jung (CDU), je krajem 2009. odstupio s ministarske dužnosti radi ‘Afere Kunduz’
No, kako navode autori dosjea – ovakvo ponašanje nije karakteriziralo samo odnose obrambenoga resora s širom javnošću, već i ponašanje po pitanju informiranja njemačkoga parlamenta, Bundestaga. Tako se navodi incident kod kampa Marmal, nedaleko grada Mazar-e-Sharifa, od 27. rujna 2008. godine – kada je prvo u priopćenju za javnost, ali onda i pred parlamentom, radikalno uljepšana stvarnost incidenta, a prešućene su i činjenice kako su tijekom napada uhićeni počinitelji navodno završili linčovani od lokalnih vlasti, kojima su ih predale međunarodne snage. O svemu tome je tijekom ljeta 2013. pokrenuta i omanja parlamentarna istraga – koja je rezultirala tek šturim ali klasificiranim odgovorom nadležnih. Jednako su tiho prošla i pitanja o tzv. “operaciji Halmasag”, prvoj njemačkoj ofenzivnoj vojnoj operaciji nakon Drugog svjetskoga rata, koja je krajem početkom studenog 2010. godine u kraju oko Kunduza (mjesto Quatliam, okrug Char Darah) potisnula pobunjenike, ali uz oveću kolateralnu štetu (gubitke više desetaka civilnih života). Konačno, tu se spominje i tzv. “afera Kunduz” – situacija od 3. rujna 2009. godine, kada se zračni napad na dvije cisterne s gorivom otete od talibana pretvorio u masovno ubijanje civila (kojima su pobunjenici odlučili podijeliti zarobljeno gorivo). Tada su od dvije zrakoplovne bombe poginule oko 142 civilne osobe, a čitava se situacija pretvorila u dugotrajno navlačenje medija, javnosti i parlamenta (Odbor za obranu) s predstavnicima obrambenoga resora – da bi zbog prikrivanja situacije i podataka tu konačno došlo i do niza otkaza te ostavki na visokim razinama obrambenih struktura Savezne Republike Njemačke.
Aktualna njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen (CDU) više je puta posjetila Afganistan
Pa ipak, i nakon svega tu njemački novinari konstatiraju nisku razinu transparentnosti (usprkos aktivnom pozivanju na istu), te sustavnu kulturu izbjegavanja informiranja nadležnog parlamentarnog odbora, gdje posebnu ulogu igra i nedavno odustajanje od izrade dosadašnjeg godišnjeg dokumenta zvanog “Bundeswehrplan”. Nakon provedenih reformi se podatke iz dosadašnjeg obuhvata ovog dokumenta prebacilo u jednu detaljniju formu, gdje se i objavu ikakvih podrobnijih iskaza financijskih potreba obrane za službeno ovlaštene korisnike (parlamentarni odbor) krenulo razmatrati kao nešto što bi bilo dostavljeno tek početkom 2016. godine za aktualno stanje s početka 2015. godine. Naravno, nije nikakvo posebno čudo da su takve najave iz sustava obrane u javnosti i parlamentu aktualno dočekane na nož – manje kao legitimni stavovi, a više kao uvrede usmjerene na sustavno potkopavanje principa parlamentarnoga nadzora nad oružanim snagama od strane obrambenog resora na čelu s ministricom Ursulom von der Leyen i njenim savjetnicima iz tzv. “afganistanske mreže”.
Baza Marmal, u čijem osiguravanju već godinama sudjeluju i pripadnici OS RH
Zanimljivo je da su i u Hrvatskoj svojedobno bile vidljive ovakve zasade komuniciranja s javnošću i parlamentom. Kao prvo, u doba ministra Rončevića je i u nas trajala “roza faza”, tijekom koje se inzistiralo na scenariju da hrvatske snage u Afganistanu djeluju samo mirotvorno, humanitarno, ili možda i obučno – ali daleko od svake opasnosti i svih burnih krajeva Afganistana. Taj je pristup odnosima s javnošću nastavljen i tijekom mandata ministra Vukelića – u to vrijeme padaju svi spomenuti incidenti njemačke strane u Afganistanu – kada se i dalje pokušavalo držati dotadašnju humanitarnu priču, iako je do tada postalo jasno da brojni segmenti izlomljenog hrvatskog kontingenta podno Hindukuša rade i mnogo više od onoga što se do tada javnosti govorilo. Tu su pale i brojne incidentne situacije po pitanju hrvatskog djelovanja u Afganistanu – o kojima se pretežito saznavalo naknadno (napadi na hrvatske snage, nezgode i povrede pojedinih vojnika, otkaz poslušnosti skupine pripadnika OS RH kod grada Pol-e-Khomri), o kojima je i u Hrvatskoj došlo do ozbiljnih sučeljavanja obrambenoga resora sa novoosnovanim Odborom za obranu Hrvatskoga sabora. Srećom, ti su se napeti odnosi donekle smirili – prvo odmjerenim intervencijama u doba kratkotrajnog ministarskog mandata Davora Božinovića 2011. godine, a onda i dolaskom Ante Kotromanovića na čelo obrambenog sektora RH (koji je i sam do tada bio članom spomenutog Odbora za obranu, te je nastojao uspostaviti konstruktivnije odnose MORH i Sabora). Pa ipak, treba napomenuti da iako u RH danas više na djelu nemamo jedan sustavni napor na gotovo nasilnoj pozitivizaciji prikaza državnih aktivnosti u Afganistanu – tu je preostala većina mana koje su na informacijskoj razini to djelovanje pratile od početka: prvenstveno izostanak davanja aktualne slike stanje, izvještavanje s ogromnim zakašnjenjima, te izostanak preglednog objašnjavanja svrhe i tijeka pojedinih specijaliziranih segmenata ukupnih hrvatskih napora u Afganistanu.
Za kraj spomenimo da smo ovdje samo kratko predstavili niz tema koje su po pitanju njemačkoga djelovanja u Afganistanu proteklih 13 godina pokrenuli njemački novinari. Iako su komentari usporedivih hrvatskih paralela tu tek površni te načelni, već se na prvi pogled vidi da tu kao da ima itekako usporedivih momenata. Sve to jasno ukazuju na potrebu da se ubuduće više pažnje sustavno posveti detaljnijem promatranju utjecaja vojnih iskustava iz misije ISAF u Afganistanu na ukupni obrambeni sustav RH.
