Film „The Matrix“ iz 1999. godine održao je kritično važnu lekciju svom glavnom junaku Neu. Čovjek ne može promijeniti fizičku stvarnost; on samo može promijeniti sebe. Poruka je ondje stigla od mladića koji je naizgled telepatski savijao žlice, ali pružajući nesavijenu žlicu Neu, rekao je: „Ne pokušavajte saviti žlicu. To je nemoguće. … Nema žlice“. Za stratege 21. stoljeća žlica nije upitni predmet; upitno je naše razumijevanje prirode rata. Ako za promjenu zamislimo Matrix kao „sivu zonu“, gdje sudionici prijete Sjedinjenim Državama ispod razine oružanog sukoba, tada se stratezi moraju potruditi kako bi shvatili to novo i šire razumijevanje prirode rata, iako se sama priroda rata nije promijenila.

——————–

——————–

Ako je rat u osnovi nasilni sukob političkih volja, moramo proširiti naše razumijevanje „nasilja“ kako bi pravilno definirali rat u 21. stoljeću. U ovom zadatku susrećemo se s dva problema, oba odražavaju tendenciju davanja prednosti jednom dijelu definicije nasilja nad drugim. Jedan rječnik definira nasilje kao fizičku silu, proizašlu bilo iz ljudske aktivnosti, bilo iz interakcije s materijalnim stvarima namijenjenim ozljeđivanju, nanošenju štete, oštećenju ili ubijanju. Ipak, klasični oblici rata koje podučava War College – uključujući Tukidida, Clausewitza, Sun Tzua i mnoge druge – svi su naglašavali rat kao aktivnost među ljudima. Oružja i drugi fizički predmeti bili su sredstva za postizanje ciljeva određenih ljudi. Cyber-napadi i smrtonosni autonomni oružni sustavi tada nisu postojali, ali postoje danas i postavljaju važna pitanja o karakteru rata sada i ubuduće.

Drugi problem je prenaglašavanje značaja sile koja je namijenjena ubijanju – s posvećivanjem tek minimalne pažnje namjeri da se ozlijedi ili ošteti. Sposobnost nanošenja povreda, obilježje prisile u stilu Thomasa Schellinga, očito predstavlja prisilu, ali rat se ipak shvaća više kao carstvo grube sile. Ova nespremnost razumijevanja te „sive zone“ između fizičkog i opipljivog, te nanošenja štete, oštećenja ili ubijanja u ratu, nešto je što će naši protivnici i dalje iskorištavati sve dok ne prilagodimo svoje promišljanje i, prema tome, svoj pristup. Na primjer, sva tri glavna američka vojna suparnika imaju razvojne strategije i planove za umjetnu inteligenciju (AI). Kineski „Plan razvoja umjetne inteligencije nove generacije“ iz 2017. godine, te njihov „Made in China 2025“ iz 2015. godine, ocrtavaju kinesku strategiju razvoja AI. Predvodnici kineskog sustava obrane otvoreno priznaju kako će autonomni oružni sustavi vladati budućim bojnim poljima – već 2025. kineski proizvođači naoružanja smjeraju proizvoditi raznolike autonomne naoružane sustave bez posada. Slično i ruski predsjednik Vladimir Putin AI smatra „budućnošću čovječanstva“. Rusija je razvila razvojni plan za AI između 2019.-2021. godine, koji je predvidio 719 milijuna USD za istraživanje i razvoj sustava umjetne inteligencije. Iran je rangiran na 16. mjestu svjetskog AI istraživanja i razvoja. Iranska sveučilišta počela su predavati AI prije 16 godina. Razvoj u toj zemlji obuhvaća tri osnovne varijante vojnih robota – za uklanjanje mina, spašavanje i druge misije, zajedno s mogućnostima dodavanja oružnih sposobnosti. Pitanje je hoće li ovi smrtonosni, potpuno autonomni oružni sustavi (naoružani roboti), odvojeni od izravne ljudske kontrole, vladati budućim bojnim poljem?

Mogućnost da odgovor bude – „da“ potaknula je na akciju visoko vodstvo američkih Oužanih snaga. Ministarstvo obrane SAD nedavno je objavilo svoju strategiju „Združenog razvoja obrambene infrastrukture“ (Joint Enterprise Defense Infrastructure – JEDI) kako bi usmjerilo svoje napore na potencijalnoj upotrebi AI kao oružja. U lipnju 2018. godine Pentagon je osnovao Združeni centar za umjetnu inteligenciju (Joint Artificial Intelligence Center – JAIC) koji treba upravljati s gotovo 600 projekata iz AI područja, koji su trenutno u razvoju za oko 1,7 milijardi USD. Agencija za napredne istraživačke projekte u obrani (DARPA) planira u narednih pet godina uložiti dodatne 2 milijarde USD u istraživanja AI. Međutim, nepostojanje utvrđenih međunarodnih normi ili propisa o korištenju AI sustava u ratu ovdje bi lako moglo otvoriti put i za nenamjernu eskalaciju prema ratu.

„Što se događa kada roboti koji djeluju u ‘sivoj zoni’ postanu nasilni?“

Potpuno autonomna oružja te cyber-sposobnosti povećavaju vjerojatnost da postojeće stanje konkuriranja može eskalirati u rat i bez ljudske aktivnosti, sa ili bez usputnih gubitka ljudskih života. Američka vojska rat doživljava unutar kontinuiteta – od suradnje, preko nadmetanja, pa sve do rata. Što se događa kada roboti koji djeluju u „sivoj zoni“, tj. između nadmetanja i rata, postanu nasilni? Nakon napada virusa Stuxnet  na iransku tvornicu za obogaćivanje urana u Natanzu 2010. godine, ovo se pitanje čini ponešto manje nevjerojatnim. Potpuno autonomna oružja i cyber-napadi neizbježne su karakteristike budućih ratišta. Koja je točno granica između nadmetanja i rata kada nema brojenja mrtvih na bojnim poljima?

Ako se prihvati mogućnost korištenja potpuno autonomnih oružja i cyber-napada u oružanim sukobima, kako bi takvi oružani sukobi mogli eskalirati u pravi rat? I ovdje moramo biti na čisto što sve predstavlja rat. Ali definicije su tu sporne, i te razlike u definicijama su bitne. Na primjer, neki znanstvenici predlažu korištenje broja smrtnih slučajeva u borbi kao parametra za utvrđivanje je li neki sukob rat, ustvrdivši kako 25 mrtvih godišnje znači oružani sukob, a preko 1.000 znači rat. Ali kakve su posljedice ove definicije u svijetu u kojem su smrtni slučajevi rjeđi – bilo namjerno ili zbog poboljšanja dostupnih medicinskih zahvata i skrbi? Bi li cyber-napad koji usred ljeta sruši energetsku mrežu Teksasa bio ratni čin? Što ako protivnička potpuno autonomna bespilotna letjelica (UAV) greškom identificira flotu komercijalnih brodova kao neprijateljsku vojnu flotu, i onda u napad na dolazeće trgovačke brodove pošalje oružni roj? Bi li time izazvan značajni poremećaj američkog gospodarstva mogao biti smatran ratom? Sjedinjene Države moraju se s takvim pitanjima suočiti i prije nego što do takvih slučajeva zaista i dođe.

Časnik britanske vojske Charles E. Callwell izjavio je kako se „teorija ne može prihvatiti kao zaključna kad praksa pokazuje drugačije“. Mora se prihvatiti nepobitnu prirodu rata, ne zato što bi praksa ukazivala na drugačije, već zato što praksa osvjetljava njen puni raspon. Nasilje u ratu je dvojako, sastoji se i od humanog i od ne-humanog elementa. Ratove su u povijesti vodili smrti ljudi, no budući se ratovi mogu ograničiti i samo na izazivanje zla bez krvoprolića, ili na katastrofalne imovinske štete. Nacije se trenutno bore u kibernetičkom prostoru, a buduće bojno polje uključivat će i potpuno autonomne oružne sustave. Zemlja koja zauzme mjesto svjetskog lidera u vojnim AI tehnologijama te cyber-sposobnostima imat će i konkretne prednosti na takvim bojnim poljima. Sada, kad „siva zona“ postaje moderna stvarnost utemeljena na prirodi rata, hoće li vojna vodstva nastaviti s pokušajima da „saviju žlicu“, ili će svoje razumijevanje usmjeriti prema njezinoj istinskoj prirodi?

*Gost autor je Terrie Peterkin, brigadir Kopnenih snaga OS SAD, koji je u klasi 2019. završio US Army War College. Original teksta objavljen je 25. lipnja 2019. na internetskim stranicama ove institucije (https://warroom.armywarcollege.edu/), pod naslovom „There is no spoon: Rethinking war in the gray zone“. Članak je u izvornom obliku dostupan na internetskoj adresi: https://warroom.armywarcollege.edu/articles/there-is-no-spoon/