Nakon dva tjedna od pogibije prvog hrvatskog vojnika u Afganistanu, još uvijek se relativno malo zna o djelovanjima OS RH u toj dalekoj državi. Pri tome, očigledno je riječ o temi koja zapravo nastavlja okupirati pažnju javnosti – što je bilo prilično jasno i tijekom posljednjih dana. Osim službene konferencije za medije o samoubilačkom napadu na konvoj hrvatskih specijalaca u Kabulu, pa onda i komemoracije te sprovoda pokojnog skupnika Briškog, bilo je tu još tema. No, sve one su se zapravo više vezale za pokojnog dočasnika i njegove ranjene kolege osobno, ponešto na načelno pitanje povlačenja OS RH iz Afganistana, ali praktično nimalo na pretresanje detalja hrvatskog sudjelovanja u NATO misiji „Resolute Support“.
Tako se Kolinda Grabar Kitarović, predsjednica Republike Hrvatske, našla suočena s pitanjima o Afganistanu 2. kolovoza, u programu Hrvatskog radija (emisija „S predsjednicom IZVAN protokola“). Tada je ona odlučno opovrgla mogućnost da je u toj nesretnoj situaciji bilo ikakvih sigurnosnih propusta:
„Ne. Prema informacijama koje imam, do sada nije bilo nikakvih sigurnosnih propusta, postupalo se prema protokolu o sigurnosti. Zapovjednik specijalnih snaga odmah je, drugi dan nakon događaja, otputovao u Afganistan, i ja sam svakako zatražila vrlo, vrlo detaljnu istragu – da se vidi što se dogodilo, da li se nosila odgovarajuća zaštitna oprema, i tako dalje“.
No, dok propusta nije bilo, vrhovna zapovjednica OS RH ipak je uvjerena kako bi vojnici u Afganistanu trebali bolju opremu:
„Da, da… Svakako nakon ovoga idemo u nabavku bolje opreme, posebno vozila. Međutim, kao što sam rekla, teško je predvidjeti takve napade. Ovo je prvi puta da nam se tako nešto dogodilo u 16 godina našeg sudjelovanja u misiji u Afganistanu – što znači da su naši vojnici doista vrhunski osposobljeni, profesionalni…“.
Ove se izjave začinilo vlastitim iskustvom, budući je predsjednica Grabar Kitarović “osoba koja je bila u Afganistanu… ja više i ne znam, nekih dvanaestak, možda i više puta“. Situacije konvojskog prijevoza u gradovima Afganistana opisala je prilično realno, iz perspektive civila te osobe koju se prevozilo pod mjerama posebne zaštite:
„(…) dakle, kao osoba koja je isto tako, vozila se i Kabulom, i drugim mjestima u Afganistanu… posebno Kabulom, gdje se to dogodilo… tamo vam je promet tako gust, i takav kaos… da je jako, jako teško manevrirati. I, zapravo, vi čak i kad prepoznate da prema vama ide netko tko je potencijalno samoubojica… terorist samoubojica… ne možete ništa napraviti. Možda iskočiti iz vozila i početi trčati… jer, naravno, svaki napad je planiran, ali ovisi o tome koliko je sofisticiran“.
Zaključno, tu se našlo neizbježno pitanje i o povlačenju OS RH iz Afganistana, na koje je Grabar Kitarović dala jasan odgovor, iako to pitanje zapravo i nije u nadležnosti Predsjednika RH:
„Ja, kao vrhovna zapovjednica, naravno, neću povući vojsku prije nego što se konzultiram i prije nego što razgovaram sa zapovjednicima Hrvatske vojske. Hrvatska vojska nisu kukavice. To su ljudi koji su, mnogi od njih, branili Hrvatsku. Dakle, još uvijek je riječ i i o veteranima Domovinskoga rata. To su ljudi koji znaju u kakvu situaciju odlaze. Neću zavaravati javnost i reći ću da nekima od njih je bitna i činjenica da financijski više zarađuju u Afganistanu nego što zarađuju u Hrvatskoj. Međutim, kao što sam rekla, odlaze pripremljeni, osposobljeni, vrhunski profesionalni, i znaju što ih čeka, i poštuju te protokole. I, upravo zbog toga, kao što sam rekla, u posljednjih 16 godina nije se dogodilo ništa. Dakle, naša… naši su hrvatski vojnici tamo branili Hrvatsku, iz daleka. Proći će neko vrijeme dok to ljudi shvate. Ali, kao što sam rekla, ne valja donositi ishitrene odluke. Treba donijeti sigurnosnu procjenu, i sukladno tome postupiti. Ali, da smo bili država članica NATO-a, ne bi se nikada dogodila ni Škabrnja, ni Vukovar, ni mnoge tragedije u Hrvatskoj – i zato je naša obveza ne samo djelovati u okviru Saveza, nego i štititi Hrvatsku na ovaj način. Jer, kao što je rekao taj hrvatski vojnik, prijetnje i neprijatelji rješavaju se dok su daleko od doma. Kad dođu na kućni prag, već je prekasno“.
Pomalo tu začuđuje navod o mnogim veteranima Domovinskoga rata u okviru aktualnog HRVCON-a u Afganistanu, budući je prosječna dob DVO u okviru OS RH prema posljednjim podacima za 2018. godinu iznosila 38,1 godinu – što znači da je prosječni pripadnik u ljeto 1995. godine imao 14,1 godinu i time ipak bio premlad za sudjelovanje u ratu. No, možda i usprkos mladosti osoba stradalih u samom kabulskom incidentu (1987. i dvojica 1992. godište), tu ima i nekih bitno iskusnijih osoba u kontingentu, koje bi dizale prosjek…
Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković, osoba kojoj je tema ostanka ili povlačenja iz Afganistana definitivno u nadležnosti, ovoj se temi posvetio na sam Dan pobjede, 5. kolovoza u Kninu, u okviru svog glavnog javnog govora. Dok je zauzeo stav blizak predsjednici Grabar Kitarović, premijer Plenković je tu bio radikalno kraći i jasniji:
„Ovom prigodom želim još jednom odati počast pripadniku specijalnih snaga Josipu Briškom, koji je ubijen služeći Hrvatskoj u misiji potpore miru u Afganistanu. Hrvatska će ostati oslonac u globalnoj borbi protiv terorizma, i zalaganju za mir, jer iz svog iskustva dobro znamo što je rat i razaranje, a što mir“.
Velika je to razlika od onoga što se samo dan ranije po istom pitanju moglo čuti od resornog ministra Damira Krstičevića, kojeg su novinari 4. kolovoza, prilikom uključenja u Dnevnik NOVA TV, pitali o pogibiji skupnika Briškog i mogućem povlačenju OS RH iz Afganistana:
„To je velika tragedija. Smrt hrvatskog vojnika nije laka. Još jednom izražavam sućut obitelji Briški. Moja odgovornost, kao ministra, da Hrvatska vojska bude spremna, da ima dobru opremu, da je ona uvježbana… A, što se tiče povlačenja, to je na razini Sabora, na razini cijele Vlade. Jasno da moramo gledati, pratiti situaciju, gledati sigurnosnu situaciju u Afganistanu… i, jasno, voditi računa o sigurnosti svakog hrvatskog vojnika“.
I dok su svi navedeni govornici imali stav o incidentu, domovini ili žrtvi vojnika, što se bliže dolazilo samom resoru obrane, to je manje bilo jasnoće o detaljima i sudbini misije „Resolute Support“. A upravo taj nacionalni resor obrane priprema i provodi vojna djelovanja RH u inozemstvu, te o njima informira Hrvatski sabor i javnost. Hrvatski sabor onda, prema ovlasti iz čl. 7. Ustava, odlučuje o slanju OS RH preko državnih granica, što je odluka koju se donosi temeljem službenih informacija podnesenih iz Ministarstva obrane. A baš ti dokumenti kojima MORH već godinama ustaljeno „informira“ Sabor prestavljaju dobar pokazatelj stvarnoga stanja stvari po pitanju gledanja i praćenja situacije u Afganistanu.
Službeno na temu OS RH u Afganistanu
Kao prvo, treba naglasiti kako se ikakvi javni dokumenti koji govore o djelovanju OS RH u Afganistanu pojavljuju u Hrvatskom saboru i javnosti iznimno rijetko, te su iznimno šturi. Dapače, njihovi su pojedini dijelovi često i doslovno kopirani kroz godine, uz tek manje prilagodbe, tako da pružaju minimum informiranja na temu. O misiji „Resolute Support“ i odobravanju brojnosti ljudstva OS RH u Afganistanu je Hrvatski sabor po posljednji put raspravljao u listopadu 2018. godine. Dokumentacija za to je iz Vlade RH u Sabor stigla 17. listopada, da bi 24. listopada bila pred Odborom za obranu na njegovoj 19. sjednici. „Prijedlog odluke o sudjelovanju pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske u misiji potpore miru ‘RESOLUTE SUPPORT’ u Afganistanu“ našao se na plenarnoj sjednici dva dana kasnije, 26. listopada, da bi bio komotno izglasan u srijedu 31. listopada 2018. godine (107 glasova „Za“, 4 „Protiv“, 2 „Suzdržana“).
No, od ukupno 10 stranica sadržaja priloženog dokumenta, tek se njih 2 donekle bave sadržajem misije i stanjem u Afganistanu (u poglavlju „II. OCJENA DOSADAŠNJEG STANJA“). Od toga jedna čitava stranica opisuje razvoj pravnih osnova misije „Resolute Support“, od Bilateralnog sigurnosnog sporazuma SAD i Afganistana te SOFA sporazuma NATO saveza i Afganistana iz 2014. godine, do dobivanja mandata UN i tek spomena svježijih uređivanja NATO okvira partnerske suradnje u srpnju 2018. godine. Nakon toga je na jednoj stranici slijedio sažetak djelovanja RH u Afganistanu od 2003. godine, do (tek načelno) sredine 2018. – opet s naglaskom na promjene brojnog stanja kontingenta kroz vrijeme, uz tek rubni spomen međunarodnih razloga koji su te promjene uzrokovali. Ovdje su dominirale „novosti”, koje su u listopadu 2018. već bile stare više od godinu dana:
„U 2016. godini bilo je predviđeno novo postupno smanjivanje NATO snaga u Afganistanu, kako bi nakon stjecanja potrebnih sigurnosnih preduvjeta u 2017. godini mogla započeti provedba nove civilne misije. Na temelju prvobitnih planova, proces smanjenja snaga trebao je biti dovršen prelaskom u drugu fazu misije potkraj prvog ili početkom drugog polugodišta 2016. godine s dinamikom tranzicije koja bi se, u skladu s Operativnim planom, rukovodila razvojem situacije na terenu u području operacije. Zbog pogoršane sigurnosne situacije nije došlo do prelaska u drugu fazu“.
Potom, konačno dolazimo i do jedinog rubno konkretnog odjeljka, koji u listopadu 2018. barem načelno ponavlja prostorne okvire djelovanja OS RH u Afganistanu (spominjući i nesretno Obučno središte u Kabulu):
„Zaključno, sve dok traje faza 1 operacije, glavnina snaga bit će u sastavu Sjevernog zapovjedništva za obuku, savjetovanje i potporu na području grada Mazar-e-Sharifa sve do zatvaranja kampa Marmal. Po prelasku u fazu 2 operacije, snage će se postupno i u koordinaciji sa Saveznicima premještati prema gradu Kabulu. Uz navedeno pripadnici Oružanih snaga Republike Hrvatske bit će i dalje raspoređeni i u sastavu Zapovjedništva misije (HQ RSM) te Obučnom središtu specijalne policije na području grada Kabula“.
Iako je već tradicionalni dio ovakvih odluka i odredba „Obvezuje se Vlada Republike Hrvatske jedanput godišnje izvijestiti Hrvatski sabor o sudjelovanju pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske u misiji potpore miru iz točke I. ove Odluke“ – takvom izvještavanju već godinama nema niti traga, kao ni opisu stvarnog te aktualnog stanju u državi, navoda o stvarnim troškovima misije, spomena korištene opreme ili kakvih detalja namjeravanih aktivnosti. Nema spomena ni ikakvim problemima, od kojih se neke moglo uočiti već i iz hrvatske javne sfere. Pa ipak, sve je to Hrvatskom saboru i bez svih tih navoda bilo zadovoljavajuće, te je u listopadu 2018. godine dopušteno upućivanje do 110 pripadnika OS RH put Afganistana u 2019. i 2020. godini.
Tek je rubno informativnije „Godišnje izvješće o obrani za 2018. godinu“ – suštinski dokument koji zapravo predstavlja glavni izvor informiranja parlamenta i javnosti o stanju u obrambenom sektoru. On je šturo obuhvatilo rad ukupno tri hrvatska kontingenta (i još ponešto dodatnih postrojbi) tijekom 2018. godine u Afganistanu, zaustavljajući se podrobnije tek na opisu sastava otposlanih snaga, dok su posao i prostor rada bili sažeti na razinu pojedinih rečenica. No, ovaj je dokument ipak, bez problema i uz minimum ozbiljne diskusije, ljetos prošao kroz Sabor – na Odboru za obranu bio je 12. lipnja 2019. godine, samo dan kasnije našao se na plenarnoj raspravi, da bi onda (skoro unutar 48 sati) i bio izglasan 14. lipnja (80 glasova „Za“, 2 „Protiv“, 24 „Suzdržana“). U njemu o misiji „Resolute Support“ stoje samo dva kratka paragrafa, tipičnoga izričaja:
Godišnje izvješće za 2018 godinu – ljudstvo u misijama
„Okosnica angažmana i dalje je upućivanje mentorskih, odnosno savjetodavnih timova za obuku afganistanske vojske, timova za obuku civilne policije, stožernog osoblja te zaštitnih snaga. Tijekom 2018. godine u misiji Odlučna potpora bila su angažirana tri kontingenta, u redovitim rotacijama u trajanju do sedam mjeseci. Kontingenti su djelovali u zonama odgovornosti na sjeveru i u središnjem dijelu Islamske Republike Afganistana. Izvan rotacija glavnine snaga kontingenta rotirali su se pripadnici medicinskog tima ROLE 1 u trajanju do četiri mjeseca. U skladu s Odlukom Hrvatskoga sabora o sudjelovanju pripadnika Oružanih snaga u misiji potpore miru u Islamskoj Republici Afganistanu od 30. studenoga 2017., kojom je odobreno upućivanje do 110 pripadnika u 2018. godini, brojčano stanje kontingenata upućenih u misiju tijekom 2018. godine, kretalo se u rasponu od 104 do 106 pripadnika, a tijekom 2018. godine sudjelovalo je 314 pripadnika, od čega 20 žena.
Od 21. svibnja do 26. rujna 2018., uz pripadnike hrvatskoga kontingenta, u misiji Odlučna potpora sudjelovalo je i 15 pripadnika nacionalnoga razmjestivog komunikacijskog modula raspoređenih u NATO CIS Group. Pripadnici hrvatskih kontingenata nastavili su suradnju s pripadnicima oružanih snaga zemalja Američko-jadranske povelje (A5) i to 17 pripadnika Vojske Crne Gore, dva pripadnika Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, dva pripadnika Oružanih snaga Republike Albanije i pet pripadnika Vojske Republike Sjeverne Makedonije, kroz zajedničku obuku i uvježbavanje te sudjelovanje u misiji. Strateški prijevoz pripadnika kontingenata i tereta, prilikom redovitih rotacija, organiziran je u suradnji s Oružanim snagama Sjedinjenih Američkih Država na temelju Sporazumao nabavi i razmjeni usluga (Aquisition and cross-servising agreement – ACSA) i na temelju bilateralnih sporazuma o suradnji“.
Kompletan odnos koji Republika Hrvatska njeguje po pitanju diskusije o inozemnim misijama dobro je ilustrirala odborska rasprava o Godišnjem izvješću od 12. lipnja ove godine. U njoj nije bilo zastupničkih pitanja o misijama – što niti ne čudi kad imamo u vidu da je Odboru za obranu ovaj sadržajno široki segment dokumenta (ukupno 14 raznolikih misija i operacija širom svijeta) ministar Krstičević tek kratko obrazložio riječima:
„Sudjelovanje u misijama, operacijama potpore miru, i drugim aktivnostima u inozemstvu tijekom 2018. godine, Republika Hrvatska potvrdila je da je vjerodostojan partner i saveznik. Vidjeli ste, bili smo… Ovaj, ovdje gdje jeste, sve prelazi tu… i, evo, mislim da smo ambasadori Hrvatske i da dečki to odrađuju jako dobro. Hrvatski vojnik je brend i u svijetu. Prepoznat je po svojim sposobnostima i humanosti“.
Budući su ovi navodi s Odbora za obranu na saborskoj plenarnoj sjednici 13. lipnja tek nadopunjeni nabrajanjem misija te zahvalom ljudstvu, oni baš dobro ilustriraju dubinu praktične provedbe ministarske teze izrečene samo šest tjedana kasnije, kako „(…) moramo gledati, pratiti situaciju, gledati sigurnosnu situaciju u Afganistanu… i, jasno, voditi računa o sigurnosti svakog hrvatskog vojnika“. Gledajući informacijsku ispunjenost te svježinu podataka koje ovakvi službeni dokumenti pružaju zastupnicima i hrvatskoj javnosti, jasan je i korijen izostanka kritičkog raspravljanja stanja u Afganistanu, te ikakve ozbiljnije javne ili parlamentarne procjene uspješnosti ili opravdanosti rada Oružanih snaga RH u Afganistanu.
U tom kontekstu, prilično je nerealan zahtjev kojeg je zastupnik Miro Bulj (Most) na dan pogibije skupnika Briškog uputio predsjedniku svog matičnog Odbora putem društvenih mreža: „Nakon napada na hrvatske vojnike u Afganistanu postavljaju se brojna pitanja i preispitivanja daljnjeg sudjelovanja pripadnika Hrvatske vojske u NATO misijama. Kao član Odbora za obranu očekujem da predsjednik Odbora Igor Dragovan hitno sazove izvanrednu sjednicu na kojoj bi sudjelovao ministar obrane Damir Krstičević gdje bi morali dobit odgovore na pitanja i donijeti zaključke o daljnjem sudjelovanju Hrvatske vojske u NATO misijama“. No, kako traje famozna „ljetna stanka“ u radu Hrvatskoga sabora, tako ni izvanredna sjednica nije sazvana, a prozvani predsjednik Odbora rekao je tek da ovaj tragični događaj sigurno ostavlja prostor za preispitivanje odluka u budućnosti: „To je rizično područje i sve su te misije rizične, žalosno je da se ovakvi nesretni slučajevi mogu dogoditi često. Ne bih žurio s odlukama, vjerujem da će se napraviti analiza s obzirom da je ovo bio napad, a ne nesreća. Napravit će se sigurnosna procjena trenutnog stanja“.
