„Sreli se kornjača i puž, i kaže puž: ‘Možeš li me odbaciti kući?’ ‘Ajde, upadaj!’ Nekoliko minuta kasnije, puž sav van sebe: ‘Uspori malo, hoćeš li da oboje poginemo?!’“
Vic o pužu i kornjači opako je nalik na aktualne priče o utrci u naoružanju između Hrvatske i Srbije. Dvije susjedne zemlje, jedna od druge u gorem financijskom stanju, obje s prastarim naoružanjem i opremom koja više ne radi nego što radi, navodno su ušle u opasnu utrku nabave naoružanja. Doduše, svaka sa svojim mecenom – jedna s Ujakom Samom, a druga s Majčicom Rusijom. Spin koji ovih dana prodaje srbijanski car populizma, premijer Aleksandar Vučić, dobro se primio u Lijepoj našoj – svakodnevno ponavljajući riječi poput „balističke rakete“, „helikopteri Kiowa“, „panzerhaubice“, te u konačnici „moramo biti spremni“, Vučić gotovo da je uvjerio Hrvate kako im je država skoro preko noći postala neka važna i moćna oružana sila, koja samo gleda koga će staviti pred svoj nišan. Dobro to zvuči, pa makar zaboravili da su „balističke rakete“ na jako dugom štapu, da „Kiowe“ tek trebamo izabrati, a onda i smisliti što ćemo s njima, da smo dva oružja tipa PzH2000 jedva doteglili na svečani mimohod, te da je ostatak u posljednje vrijeme nabavljene opreme i naoružanja ipak ne baš zadnji krik tehnologije, kojeg se uglavnom nabavlja za potrebe mirovnih misija.
No u odnosu na ono s čime je Hrvatska vojska donedavno raspolagala, moglo bi se čak govoriti i o modernom i moćnom naoružanju kakvog zemlje u regiji, prvenstveno susjedne zemlje iz sastava ex-Jugoslavije, nemaju, a teško će ga imati i u budućnosti.
„Pratimo što rade zemlje u okruženju i ne smijemo dopustiti narušavanje odnosa snaga u regiji. Razmišljamo o nabavi borbenih helikoptera jer su neki u okruženju dobili 16 helikoptera Kiowa. Moramo razmišljati i o odgovorima na balističke rakete, ne želimo sukobe nigdje i nikada i ni s kim, ali moramo biti spremni“,
izjavio je Aleksandar Vučić uoči puta u Moskvu, na kojem ga je pratio i ministar obrane Bratislav Gašić, kao i još 4 ministra Vlade RS. Lista srpskih želja je navodno bila poduža (raketni sustav Buk, granate ‘Krasnopolj’, vojni helikopteri i radari, teška strojnica 2A42 kalibra 30 mm), a ruski list „Vzgljad“ (iliti „Gledište“) dolio je ulje na vatru tvrdnjom da je Vučić spreman kupiti rusko naoružanje u vrijednosti od čak 5 milijardi dolara. Dan kasnije su iste te ruske novine i nastavile priču, dajući širi kontekst bombastičnome spominjanju gomila američkih dolara:
„Srbija se više od 10 godina nije zanimala za modernizaciju i preformatiranje svoje vojske na suvremene standarde. Nedostatak vojne doktrine, taktičkih shema, nije bilo formulirano ni koje ugroze prijete toj državi. Masovno naoružavanje Hrvatske, koja će, među ostalim, dobiti američke jurišne helikoptere Kiowa i taktičke projektila, dalo je poticaj Beogradu“,
dodajući ipak kako nije jasno da li je susret premijera Srbije i predsjednika Rusije rezultirao povijesnim sporazumom o nabavi za obrambeni sustav i protuzračnu obranu.
Naime, u protokolu 3-dnevnog posjeta Vučića i srpske delegacije Rusiji (prvenstveno radi sudjelovanja na forumu o inovacijama, zbog čega je u delegaciji, osim ministara, bilo i prilično gospodarstvenika) nije bio predviđen susret s Putinom, već samo s premijerom Dmitrijem Medvedevim, kako bi se razgovaralo o bilateralnim ekonomskim odnosima, prije svega o srpskom dugu Rusiji za naftu i plin (sada navodno oko 303 milijuna eura), te o uvozu i izvozu prehrambeno-poljoprivrednih proizvoda. Vučić je, međutim, od početka imao na umu nešto drugo – isforsirati susret s moćnim ruskim predsjednikom, pa ne čudi da je uoči puta progovorio o tome kako Srbija nema drugog izbora do nabave novog naoružanja, budući da „NATO i SAD bukvalno do zuba naoružavaju povijesnog srpskog neprijatelja – Hrvate“.
Vučićev susret s Putinom navodno je u najvećoj mjeri ovisio o razgovorima zamjenika premijera i predsjedavajućeg Vojno-industrijskog povjerenstva Dmitrija Rogozina i srpskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića, koji su vođeni iza zatvorenih vrata tijekom posjete srpske delegacije Moskvi. Dačić, zadužen i za pitanja vojno-tehničke suradnje, s Rogozinom je razgovarao o planu modernizacije srpske vojske, posebno o modernizaciji proturaketne obrane, a iako „Vzgljad“ nije siguran kako su ti razgovori završili, pretpostavlja da su bili uspješni s obzirom da se potom Vučić susreo s Putinom, koji osobno, kao predsjednik Ruske Federacije, u konačnici treba odobriti sve takve projekte u koje je uključena Rusija. Nakon sastanka Vučić-Putin, Ministarstvo obrane Srbije objavilo je da su ministar obrane Srbije Bratislav Gašić i zamjenik direktora Federalne službe za vojno-tehničku suradnju Ruske Federacije Anatolij Grigorjevič Punčuk potpisali bilateralni sporazum o vojno-tehničkoj suradnji, dok su Gašić i direktor Federalne službe za intelektualno vlasništvo RF Grigorij Petrovič Ivlijev potpisali Sporazum između Vlade Srbije i Vlade Ruske Federacije o uzajamnoj zaštiti intelektualnog vlasništva tijekom iste te vojno-tehničke suradnje.
Današnji beogradski mediji prenose izjavu ministra obrane RS Bratislava Gašića o tome kako je Vučić u Rusiji vodio razgovore koji bi trebali „poboljšati namjensku industriju, podići našu operativnu sposobnost, povećati kapacitete i zaposliti nove ljude“, ali bez detalja o tome je li i što je točno dogovoreno, te hoće li Srbija išta dobiti od Rusije. Gašić je dodao i kako Srbija želi uložiti značajna sredstva kako bi ispunila dogovor o remontu ruskih helikoptera, navodno njih čak 100-tinjak, zbog čega će morati dodatno zaposliti inženjere, matematičare i fizičare. O ovom je poslu drugog dana posjete progovorio i srpski premijer Vučić, najavivši kako će Rusija remont svojih helikoptera iz Poljske i Češke prebaciti u Srbiju: „Eto velikog posla za nas, da li ćemo biti sposobni da taj posao obavimo – ostaje na nama, nadam se da hoćemo.“
Čini se ipak kako od velikog šopinga u Rusiji nema ništa jer, kako kaže Gašić,
„Vojska Srbija i Vlada Srbije spremne su da na adekvatan način odgovore na sve izazove. Neke zemlje u našem okruženju kupuju značajna sredstva, a naše je da to osiguramo kroz naše tvornice“.
U narednom razdoblju trebala bi se investirati značajna sredstva u 7 tvornica namjenske industrije u Srbiji, a prvi na popisu je remontni zavod „Moma Stanojlović“. To bi se, očito, učinilo i ruskim novcem, budući da se Rusija već nekoliko puta opekla na srpskoj želji za kupovinom oružja i opreme. Prisjetimo se samo brojnih najava, pa i razgovora, o tome kako će Srbija kupiti nove ruske MiG-ove, da bi nakon dosta vremena ta priča završila na najavi remonta postojećih 9 MiG-21, te kupovini 2 helikoptera Mi-17V5. Kako „nema džabe ni u stare babe“, tako ni Rusija neće skupu vojnu robu prodavati Srbiji u trenutku kada i sam ministar obrane RS jasno kaže da novaca nema, a da se novi krediti neće podizati. I to u trenutku kada ministar financija Dušan Vujović, dok premijer Vučić plačljivo-zabrinutim izrazom lica lamentira o naoružavanju susjedstva, istodobno pokušava u Moskvi dogovoriti produženje rokova korištenja ruskog kredita za modernizaciju srpskih željeznica. Kako se Vladimir Putin u mnoštvu navrata pokazao vrlo pragmatičnim, jasno je da želi očuvati utjecaj u ovoj našoj regiji, pogotovo u svjetlu nedavnih događaja u Crnoj Gori, ali je sigurno da to neće raditi tako da na lijepe oči financira naoružavanje Srbije.
Što se Hrvatske tiče, njenu poziciju najbolje je danas u Splitu opisao ministar obrane Ante Kotromanović:
„Hrvatska vojska je stvarno rasla i raste u zadnje 4 godine, i vi vidite da je i premijer Vučić izrazio zabrinutost zbog snage Hrvatske vojske. To je najveći kompliment koji je mogla dobiti Hrvatska vojska u zadnjih nekoliko godina“.
Kupi li Srbija oružje u Moskvi koja je pod sankcijama, nikada neće postati članicom Europske unije, dodao je Kotromanović, poručivši Beogradu da se „mora jasno opredijeliti hoće li biti dio Zapada ili će i dalje voditi politiku u kojoj je de facto i de jure dio Ruske Federacije.“
Ako ništa drugo, na kraju mandata i ministar Kotromanović i načelnik GS Lovrić mogli bi se pohvaliti kako je Hrvatska, nabavom starog ili zastarjelog američkog i njemačkog naoružanja, postala glavna vojna sila regije. Usporednim efektom ove zanimljivosti bi tek teorijski mogla postati i svojevrsna regionalna utrka u naoružanju – priča koja u svim normalnim ili manje predizbornim okolnostima zvuči prvenstveno kao jedan pomalo bizaran vic.
