Početkom prosinca bit će točno 3 godine otkako je Vijeće EU donijelo i formalnu odluku o pokretanju programa „Stalne strukturirane suradnje“ (Permanent Structured Cooperation – PESCO). U ovom okviru međusobne suradnje država članica EU na pitanjima iz područja obrane i sigurnosti do sada je pokrenuto ukupno 50 projekata, no neki su u međuvremenu otpali pa ih je sada 46, u kojima sudjeluje ukupno 25 država EU-članica. Tih 46 projekata provodi se u raznim područjima, kao što su objekti za osposobljavanje, sustavi za kopnene postrojbe, pomorski i zračni sustavi, cyber-sigurnost, pa čak i projekti vezani uz svemir.
Na nedavnom neslužbenom sastanku Vijeća za vanjske poslove u formatu ministara obrane, održanom online 20. studenog 2020. godine, napravljena je revizija postojećih PESCO projekata i dane su smjernice za sljedeću fazu zadanu za period od 2021. do 2025. godine. Ovakav strateški pregled PESCO-a dogovoren je na zagrebačkom sastanku ministara obrane EU iz ožujka ove godine, kako bi se u narednom 4-godišnjem razdoblju zaista i postigli neki konkretni rezultati. Nakon revizije, zaključeno je da bi 26 projekata iz PESCO-okvira trebalo ostvariti konkretne rezultate ili čak postići potpunu operativnu sposobnost do kraja 2025. godine. U ime Republike Hrvatske na sastanku je sudjelovao državni tajnik u MORH-u Zdravko Jakop, koji je podržao ambiciozni pristup za sljedeću fazu, ali je pozvao i na suočavanje s realnošću, kako je navelo priopćenje MORH, „jer raspoloživi resursi potencijalno neće odgovarati ambicijama“. Naime, s jedne strane, zaključeno je kako se neki od projekata ipak preklapaju s postojećim projektima koji se razvijaju unutar individualnog nacionalnog pristupa, dok su s druge strane u pojedinim projektima sposobnosti sudjelovanja u razvoju određenih projekata neujednačene i rascjepkane. Ta se boljka, međutim, vuče i u svim drugim EU-resorima, no ponegdje ipak manje dolazi do izražaja nego u obrani. Zato su se EU-ministri obrane dogovorili o jačanju obveza država sudionica u PESCO-projektima, a Visoki EU povjerenik za vanjske poslove Josep Borrell zatražio je od ministara da se njihove matične zemlje više usredotoče na operativne projekte koji olakšavaju zajedničko (na razini EU) raspoređivanje snaga na terenu.
No tu ima nekoliko pozitivnih primjera – kao prvo, „Kibernetički timovi za brzi odgovor i uzajamnu pomoć u kibernetičkoj sigurnosti“ (Cyber Rapid Response Teams – CRRTs), koje čini nekoliko raspoloživih timova u pripravnosti, sposobni su odgovoriti na cyber-incidente u bilo kojoj državi članici (uključujući i misije te operacije Zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU). U ovom projektu sudjeluje i Hrvatska, koja se obvezala do kraja ove godine u Tim za brzi odgovor dodijeliti jednog svog stručnjaka iz nedavno uspostavljenog Zapovjedništva za kibernetički prostor, a memorandum o suradnji na tu temu 6 država članica EU potpisalo je u Zagrebu 4. ožujka ove godine. Dobar primjer je, kao drugo, i „Europsko medicinsko zapovjedništvo“ – multinacionalan struktura koja koordinira medicinskim resursima unutar EU i NATO, a u suradnji s Europskom obrambenom agencijom (EDA) mogla bi se povezati s (1) projektom razvoja EU vojne bolnice, ili (2) projektom razvoja višenamjenskog transportnog aviona cisterne, koji bi se mogao prenamijeniti i za medicinsku evakuaciju. Aktualna pandemija bolesti COVID-19 požurila je EU članice na razvoj vojne bolnice, s posebnim naglaskom na jačanje jedinice za biološko ratovanje. Treći pozitivan primjer je tzv. „BLOS“ (Beyond line of sight) – nova generacija rakete srednjeg dometa za precizne udare izvan neposrednog vidokruga. Radi se o raketi za kopnene operacije, kojoj će dronovi u stvarnom vremenu isporučivati slike i koordinate, te voditi raketne udare. To su tri projekta koja se dobro razvijaju u okviru nekoliko EU institucija, i koja se na popisu onih projekata koji će u narednoj fazi dostići operativnu sposobnost. Osim država članica EU, u PESCO projektima temeljem odluke Vijeća za vanjske poslove od 5. studenog ove godine mogu sudjelovati i treće države ili treći partneri. Prema postavljenim uvjetima, nema bjanko pozivnice trećoj strani, a ovakva suradnja prije je iznimka nego pravilo. Naime, treće države mogu biti pozvane u projekt ako ispunjavaju niz političkih, materijalnih i pravnih uvjeta, koji ne smiju biti u suprotnosti sa sigurnosnim i obrambenim interesima EU te njezinih država članica, a njihovo prihvaćanje za sudjelovanje u projektu mora biti konsenzus svih članica koje u njemu sudjeluju.
Strateški kompas
U proljeće je na zagrebačkom sastanku ministara obrane EU dogovoreno pokretanje jedne nove strateške inicijative pod nazivom „Strateški kompas“. Riječ je o inicijativi koja treba identificirati glavne prijetnje i izazove na razini EU, te definirati zajednički način suočavanja s njima, kao i alate te instrumente koji se mogu mobilizirati za suočavanje s prepoznatim izazovima. Na sastanku od 20. studenog EU ministri obrane primili su na znanje prvu analizu prijetnji, izrađenu na temelju doprinosa obavještajnih službi 27 država članica. To je bilo ujedno i prvi puta da EU obavještajne službe – vojne i civilne – surađuju na izradi zajedničkog dokumenta kao što je analiza prijetnji. Ova prva analiza odnosi se, među ostalim, na globalne i regionalne prijetnje, sukobe u EU susjedstvu, te prijetnje prema Europskoj uniji u narednih 5 do 10 godina. Europske obavještajne službe pritom su uzele u obzir: (1) usporavanje globalizacije, jačanje gospodarskog rivalstva između globalnih sila, klimatske promjene te migracije; (2) regionalne nestabilnosti, sukobe, slabost država u regiji i njihovih institucija, unutar-državne tenzije i vanjske utjecaje; te (3) hibridne prijetnje prema EU od strane drugih država i ne-državnih igrača, širenje lažnih informacija i drugih nevojnih izvora utjecaja, kao i tzv. ometajuće tehnologije te terorističke prijetnje prema EU. Jedan od bitnih ciljeva Strateškog kompasa trebala bi biti uspostava jasnih struktura i jasno definiranih uloga unutar EU-sustava.
Ova, kao i neke naknadne analize, pretočit će se u sveobuhvatnu strategiju za odgovor na prijetnje i izazove, kao i upravljanje krizama. Prema postojećem planu, prva polovice sljedeće godine rezervirana je za razgovore sa članicama EU, koji bi u drugoj polovici sljedeće godine trebali uroditi razvojem Strateškog kompasa – dok bi konačna verzija Strateškog kompasa trebala biti usvojena u prvoj polovici 2022. godine. Slovenija je najavila da će u okviru 18-mjesečnog predsjedanja EU, zajedno s Njemačkom i Portugalom, poseban naglasak biti na partnerstvu kao jednom od stupova Strateškog kompasa. Povjerenik Borrell već je proglasio izradu i donošenje Strateškog kompasa najvažnijim postignućem svog mandata.
Paralelno s ovim novim strateškim dokumentom, Europska unija namjerava do 2022. godine izraditi i novu vojnu doktrinu u kojoj bi definirala buduće vojne prijetnje i ambicije. Posebno je to bitno uzmu li se u obzir posljednjih godina sve učestalije rasprave o tome treba li EU jačati svoju vojnu moć neovisno od SAD-a, te kako i u kojem svjetlu gledati na velikog atlantskog saveznika. Dosadašnji rad na zajedničkoj vojnoj strategiji nije bio naročito uspješan, štoviše – pokazao je veliki raskorak u sigurnosnim prioritetima malih i velikih država članica EU. Jednaki raskorak pokazuju velike i male članice u odnosu prema SAD-u, a promjena na čelu te svjetske sile malo će, ili nimalo, utjecati i na pogleda prema SAD-a kao strateškom savezniku EU.
Pogledaju li se ove dvije inicijative – PESCO i Strateški kompas – čini se kao da je EU ponovno zabrazdila u probleme koji su do sada već bili viđeni u, primjerice, raspravama o smislu borbenih skupina EU. Dok s jedne strane rastu pritisci (pandemija COVID-19, utjecaj trećih država, lažne vijesti, elementarne nepogode, itd.) koji primoravaju Europsku uniju na brza rješenja, na veću autonomiju i snagu, Bruxelles se nastoji držati svojih planova kako ih se u početku (ma kako općenito i kompromisno) zacrtalo. Pritom je i dosta znakovita hrvatska izjava o raskoraku ambicija i postojećih resursa – raskoraku koji se do sada često pokazao nepremostivim praktičnim problemom tipičnim za EU općenito, ali i za Zajedničku sigurnosnu i obrambenu politiku posebice. Zato ne treba čuditi da članice EU već sad imaju i rezervno rješenje za postizanje barem nekakvih umjerenih razina postignuća – projekte koje razvijaju mimo EU-okvira, samostalno ili s nekim trećim partnerom. Među te vanjske partnere uskoro će spadati Velika Britanija, ali već sada spadaju i Sjedinjene Američke Države, bez obzira bile one za Europsku uniju strateški saveznik i partner, ili samo daleki prijatelj.
* Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije u okviru projekta „Towards an open, fair and sustainable Europe in the world – EU Presidency Project 2019 – 2021“. Za sadržaj je isključivo odgovorna redakcija portala Obris.org i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.
