Sve je po zakonu, ali ipak padaju smjene

 I dva dana nakon izvanredne konferencije za tisak koju su zajednički sazvali Ivo Josipović i Zoran Milanović, vrhovno odgovorne osobe za sigurnosno-obavještajni sustav u Hrvatskoj, stanje je službeno dobro. Saborski je Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, u skladu s premijerovim i predsjednikovim preporukama, ipak zatražio izviješća o stanju stvari koje su dovele do smjene Petra Miševića, čelnika Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost – iako, prema spomenutoj konferenciji za tisak, “Nije bilo kršenja zakona u primjeni određenih mjera koje zakon dopušta”. Dapače, mediji su uočili da je tijekom srijede i saborski zastupnik HDZ-a (i bivši šef SOA-e, što uopće nije nevažno) Tomislav Karamarko, u svome svojstvu člana nadležnog saborskog odbora, nakon potpisa na izjavu o čuvanju tajnosti dobio službeni uvid u sporno izvješće koje je Miševića koštalo pozicije. Time kao da postaje bespredmetnim pobliže proučavanje razine detalja koju su čak i novinari primijetili kod zastupnika Karamarka – uvida koji je on na stranačkoj konferenciji za tisak, održanoj tog istog 22. listopada, odbio komentirati uz lakonsko: “Pa ono što sam pročitao u izvjesnom dnevniku je vrlo, vrlo uvjerljivo. Otkuda imam svoje informacije, to je ipak moja stvar, znate!” Dakle, sve je u redu! 

Kakva je pozicija Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost u obavještajnom sustavu?

No, čak i uz opći red, u koji će se vjerojatno manje ili više uklopiti i sjednica Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, kad je njegov predsjednik Miroslav Tuđman jednom sazove, ostala je bosti oči nesuglasica u stavovima Predsjednika RH Ive Josipovića i predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića po pitanju odnosa čelnih ljudi sigurnosno-obavještajnoga sustava i organiziranoga kriminala. Radi se tu o trenutku sa samoga kraja press konferencije na Pantovčaku, o odgovoru na pitanje novinarke HTV-a, kojim je i okončano to zajedničko obraćanje javnosti Josipovića i Milanovića.

Konkretno, na pitanje: “Ako se znalo da neki ljudi iz vrha Sigurnosno-obavještajne agencije komuniciraju sa nekim, možda, pripadnicima krim-skupina… Zašto te smjene ranije nisu obavljene? Zašto se čekalo?”, prvo je riječ uzeo Predsjednik RH Ivo Josipović:

“Bit ću vrlo jednostavan. Okolnosti treba naravno vidjeti. To što su bili u komunikaciji ne znači da su dio kriminalnog miljea. Njihov je posao da imaju…imaju prodor i u taj milje. Prema tome, nemojmo olako zaključivati… Ne znači da je…da ljudi koji su u obavještajnome sustavu, koji imaju kontakte s različitim ljudima, samo zato kriminalci i pripadnici kriminalnog miljea. Za to postoje nadležne službe, cijeli će se slučaj ispitati i sa stanovišta politike, i sa zakonitosti, i ovaj slučaj je nešto na čemu ćemo mi pokazati da ova država – s jedne strane beskompromisno ide protiv kriminala, a s druge strane, da će se s velikom pozornošću, naglašavam, s velikom pozornošću, brinuti o zaštiti ljudskih prava. Ja osobno, kao izabrani predsjednik, ću na tome inzistirati, a siguran sam da to isto želi i Vlada”.

Na njega se nadovezao premjer Milanović, doduše temeljito različitim pogledom na stvari:

“Ja ne mogu komentirati je li bilo kontakta ili nije, ali da sam smatrao da ih ima, ja bih insistirao na smjeni. Prvog dana. Nisam znao, nisam smatrao, pretpostavljao sam da nema. Ja razlikujem operativce od čelnika. Čelnici obavještajnih agencija su državni dužnosnici. Oni ne bi ni rekreativno smjeli, trebali i mogli imati kontakte s ljudima koji su evidentno ili skoro evidentno s one strane zakona. To nije njihov posao. To je posao operativaca. Sama činjenica da devet mjeseci nismo poduzimali nikakve kadrovske promjene, govori vam da smo imali povjerenja. Što se stvarno dogodilo, to će utvrđivati netko drugi, a ne nas dvojica.”

Damir Lončarić postavio je nove "standarde" u odnosima obavještajaca i podzemlja

Zapravo se tu radi o dubokom i suštinskom razmimoilaženju. S njegove je jedne strane gledanje da su obavještajne službe gotovo pa neprekidno jednom nogom u kriminalnome okruženju, iako se pri tome “kao” zadržava neka distanca između obavještajaca i kriminalaca. To je gledanje bilo opći standard u doba SFRJ i tadašnjeg sigurnosnog sustava, koji je neprekidno za dio poslova koristio suradnike s onu stranu zakona. Jednako tako, to je i gledanje koje je obilježilo 1990-te godine u Republici Hrvatskoj, kada se švercom velikih razmjera naoružavalo državu, dostavljalo jugoslavensku valutu povučenu iz prometa u RH preko granica, u susjedne republike bivše SFRJ, a onda tako i vodilo dijelove Domovinskoga rata. Riječ je tu o sustavu u kojem je bilo normalno da Damir Lončarić, svojedobni ravnatelj HIS-a (od 2000. godine, nakon pada reformiste Ozrena Žuneca, pa do 2002.) i OA-e (2002. do 2004.), navodno bude u kumskome odnosu s Hrvojem Petračem, a da se mafija međusobno ubija usred Zagreba (Vjeko Sliško, 22. ožujka 2001. ili 23. siječnja 2003. Marko Sliško), dok dio tih istih krugova figurira kao društvena elita u zemlji. Toj kriminalno-obavještajnoj simbiozi odgovaraju čelnici fascinirani aktivnim mitom o tajnim službama iz filmova, koji ne smetaju dok sustav iole radi, ostavljajući otvorenom dilemu – koliko se dugo zapravo treba vrtjeti u nekome miljeu, prije negoli osoba u taj krug stvarno i počne spadati?

Uspješna tranzicija - jučer pripadnik podzemlja, danas ugledan poduzetnik

S druge je strane potpuno oprečan stav – stav da normalna država nije i ne može biti isto što i mafija. Da ako netko s kriminalnim krugovima i kontaktira – da to nije posao ni čelnika obavještajnih službi, ali ni čelnika države. To je stav da politika, gospodarstvo i društvo nisu isto što i kriminal, te da tu preklapanja i pri obavljanju pojedinih specifičnih poslova ne može biti u mjeri većoj od one u kojoj se tijekom normalnog radnoga dana preklope sudac u kaznenim predmetima i osobe kojima on presuđuje za počinjena kaznena djela. I tu je Zoran Milanović temeljito u pravu, a Ivo Josipović temeljito u krivu. Pa dok stvarno ostaje za vidjeti je li oko ove posljednje afere doista i bilo nekih zloporaba zakona – što će biti predmetom još mnogo istraživanja, pred Saborom ili drugdje – nije dopustivo da u hrvatskoj državi i društvu prevlada stav kojeg je danas u jednom utjecajnome tjedniku iznio viđeni zagrebački odvjetnik riječima:

“Milanovićeva tvrdnja nema podloge u zakonu. Čelnici službi nisu političari, nego državni dužnosnici u specifičnoj službi. U nekim velikim akcijama šefovi službi i osobno sudjeluju. Mislim da je predsjednik Josipović u pravu. Šef službe ima iste ovlasti kao operativac, i ako ima potrebu da osobno sudjeluje u akciji, ili kontaktira sa sumnjivim osobama, to ne znači da krši zakon.”

Dok stoji da takva ponašanja danas u Hrvatskoj ne krše zakon, ne stoji da baš sve što nije moralno i društveno prihvatljivo ujedno predstavlja i  povredu zakona. Upravo je zato posebno bitno da čelnici države tu naprave razliku – pa da takva djelatnost, iako ne protuzakonita, ipak nestane s repertoara. A da je na tom istome repertoaru zamijeni odgovornost – pojedinačna, osobna, moralna ili politička i nezaobilazna.