Protekle su godine za sektor nabave u Ministarstvu obrane bile više nego burne – uz sve velike nabave koje je trebalo provesti (prateći planove za opremanje i modernizaciju OS RH), redovito se izrađivao godišnji plan nabave, implementirali su se prigovori Državne revizije, dobar dio postupaka je deklasificiran i učinjen transparentnijim, a o učinjenom i planiranom jednom godišnje obavještavani su saborski Odbor za obranu i Nacionalno vijeće za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije. To su sve postupci koje niti jedan drugi odjel za nabavu ni jednog drugog ministarstva, uključujući i Državnu komisiju za kontrolu postupaka javne nabave, te Državni ured za središnju javnu nabavu, do sada nije napravio, iako neki od njih također vrti milijune i milijarde državnih kuna. Primjerice, o postupcima nabave u MUP-u RH ništa se ne zna, a za potrebe policije, baš kao i za vojsku, nabavljaju se uniforme, naoružanje, vozila i letjelice. Naravno, ne treba misliti da je sustav nabave u MORH-u dostigao savršenstvo i plafon nakon kojeg se više nema što popraviti, ali je ipak napravio bitne pomake – u odnosu na vlastito postupanje tijekom posljednja dva desetljeća, kao i u odnosu na svoje parnjake u drugim tijelima državne uprave.

No kako to izgleda „iznutra“, s kojim se problemima susreće, što se može poboljšati, i kako je na nabavu MORH-a utjecalo otezanje s uspostavom nove Vlade – o svemu tome u posljednjim satima prošle, 2015. godine porazgovarali smo s Brankom Pribolšanom, načelnikom Samostalnog sektora za javnu nabavu MORH-a.

Zadnjih godina smo viđali veliku prezentaciju gdje su Ministarstvo obrane i Vi kao nadležna osoba konkretno predstavljali rezultate nabave za prošlu godinu i plan za tekuću. Kako sad stvari stoje?

I ove godine (2015., op.a.) je bio plan da ćemo to prezentirati, i sam ministar je insistirao bio na tome da ćemo to napraviti, međutim zbog odobrenih sredstava samo za privremeno financiranje to nismo mogli napraviti. Izdvojili smo zahtjeve koji se tiču samo za privremeno financiranje, napravili plan nabave za prva tri mjeseca i projekciju plana nabave za cijelu godinu kad bude to moguće, kad se odobre sredstva. Mi od 01.01. krećemo s privremenim planom nabave za privremeno financiranje, i on je obuhvatio nekih 200 stavaka, koje ćemo nabavljati sukladno odobrenim sredstvima.

Koliko je ukupno stavaka?

Ukupno, ako bi bilo na nivou prošle godine… Mi smo prošle godine imali cca 1400 predmeta u Godišnjem planu nabave, od toga smo 884 postupka proveli po Zakonu o javnoj nabavi, ostalo je bilo nešto po izuzeću, i nešto je bilo sredstava „bezeciranih“ prema stvorenim obvezama iz prethodne godine (ono što smo ugovore ranije zaključili to se financira). Ove godine bi trebalo isto toliko stavaka otprilike biti, jer se predmeti nabave obično u 90% poklapaju, jer su to i tekuće obveze, itd. Tako da mi sad imamo ovaj privremeni plan koji je objavljen na našem portalu, izdvojili smo također ono što je višegodišnje financiranje, znači ono što su stvorene obveze, ovdje će biti u tom privremenom planu oko 170 milijuna kuna u odnosu na odobrena sredstva. Čim se steknu uvjeti za godišnji plan mi ćemo njega prezentirati i objaviti na isti način, nadam se na isti način – ovisi o novom ministru, o novom rukovodstvu, a nadam se da će biti isto kao i do sada, i da će biti sve uglavnom transparentno.

To je što se tiče budućih planova. Što se tiče 2015. godine – je li ona zaključena?

Ona je zaključena sa završnim izmjenama i dopunama plana nabave, i ona je izrealizirana. Realizacija je postignuta negdje cca 98% u odnosu na zacrtani plan. Najveća stavka u nepokrenutim postupcima je vraćen onaj predmet nabave Peregrine-a, to je 20-ak milijuna. Da nema tih 20-ak milijuna – nama bi ostalo svega nepokrenuto par milijuna, negdje oko 6-7 milijuna nepokrenutih…

Na koju ukupnu cifru?

Na ukupnu cifru od milijardu i cca 400 milijuna, kako vam je bilo prezentirano prošle godine, za materijalno zbrinjavanje. Znači, mi smo izrealizirali gotovo… gotovo da smo pogodili plan i realizaciju.

Svima je zadnjih godina upadalo u oči padanje broja klasificiranih nabava. Da li je taj broj nastavio padati?

Ta je stavka nastavila padati, i ove godine (2015., op.a.) imamo po izuzeću 45 milijuna 749 kuna. Znači, ona je s onih početnih od 2011., kad smo počeli to pratiti, od 800 i nešto milijuna, došla ove godine na 47 milijuna i nešto. Mislim da je to realno. Da l’ će u sljedećoj godini zakačiti neki predmet nabave koji će se morati klasificirati – to ćemo vidjeti, to nabava dobiva od tehničke dostave, odnosno od struke. S time da moram napomenuti – niti ti predmeti nabave, koji su klasificirani, ne idu direktnom pogodbom, i tu se provode određeni postupci nabave, jer mi imamo cca 50 tvrtki koje imaju certifikate poslovne sigurnosti. U svakom predmetu nabave gdje ima više ponuditelja, odnosno firmi koje imaju certifikat, vodi se natječaj između njih, kao i ostali natječaji. Znači, potpuno su ista pravila igre, ali je ograničen samo na te tvrtke koje imaju certifikat.

Očekujete li da će ta klasificirana kvota moći i dalje padati, ili je postignut nekakav plafon?

Ona je sad na nivou gdje će teško moći više nešto značajno padati jer od 47 milijuna to je negdje oko 3-4 %, mislim da je to realna granica i da će teško više padati. Tu se uglavnom radi o predmetima nabave oko komunikacijskih veza i ono što stvarno treba zaštiti Oružane snage i Ministarstvo obrane. Tako da teško da će više padati, ali mislim da je to dosta nisko.

Što se ostalog tiče… Dio stvari je Ministarstvo nabavljalo preko središnjeg Državnog ureda za javnu nabavu. Kako tu stoje stvari, da li je moguće prebacivati više stvari na njih?

Moje je osobno mišljenje da bi taj središnji državni ured za provedbu nabave morao preuzeti one predmete nabave koji se tiču svih korisnika državnog proračuna. Oni za sad imaju cca 19 predmeta nabave. Tu znamo imati problema ako se njima predmet nabave ne uspije provesti, odn. ako im dođe do žalbe državnoj komisiji, jer onda smo mi u situaciji da nam stanu postupci, da ne možemo nabavljati. Mi smo imali i prošle godine problema kod potrošnog materijala, kod čišćenja… Ugovori su prestali, sporazumi su prestali, a novi postupak nije završio jer je završio na državnoj komisiji. To nam čini problem.

Dakle iz Ministarstva obrane je 19 poslova prebačeno k njima?

Tako je. To je Vlada svojom odlukom dala njima 19 predmeta nabave za koje su oni nadležni. To je, između ostalog, struja, čišćenje, to su naftni derivati, i ostalo. Ima popis tih predmeta nabave – potrošni materijal, kancelarijski materijal… Mislim da bi oni daleko više toga trebali raditi. Recimo, sad se pokazalo – usluge prijevoza, jer mi svi, državni proračunarci, koristimo prijevoz ZET-a, recimo – to bi trebao biti jedinstveni ugovor. Zatim usluge aerodromskih usluga – mi smo sad imali problema kad je aerodrom Zagreb promijenio vlasnika, imali smo problema oko korištenja tih usluga, a te usluge koristi možda najviše Ministarstvo vanjskih poslova. Tako da bi tu trebalo jedinstveni… Ima dosta tih predmeta nabave gdje bi oni mogli zajednički to sve riješiti.

Zadnjih godina vidjeli smo dosta veliku promjenu što se tiče nabava. S jedne strane otvaranje prema javnosti, veću transparentnost, s druge strane – sve čvršće planiranje. Sami ste spomenuli postignuti učinak. To je veliki posao. Što je točno napravljeno, a što je, po Vama, još ostalo napraviti pa da Vi kao stručnjak budete zadovoljni?

Ono što bi nabavu najviše zadovoljilo je što bolja tehnička specifikacija. Mi smo uočili da je u provedbi nabave najbitnija tehnička specifikacija. I tu se najviše napravilo. Znači, naša struka, tzv. tehnički nositelji, su u zadnjih 4 godine značajno promijenili svoj stav prema predmetima nabave i daleko su otišli naprijed, zato nam se ne dešava da imamo puno žalbi na državnoj komisiji. Mi smo od ovih silnih 884 predmeta nabave imali, mislim, samo 5 žalbi, i od toga su 4 riješene u našu korist. Znači da je to značajni pomak, i tu se treba još više raditi. Najbitnije je planiranje – ako se dobro planira onda sve dalje ide svojim tijekom jer zakon sve regulira. Ako dobro ne planiramo, i ako nemamo dobre tehničke specifikacije, vrlo teško možemo uspješno završiti predmet nabave.

Ovo planiranje – tko to radi?

Mi imamo krajnje korisnike – od njih potiče planiranje. Oni sukladno pravilnicima i normama pripadanja planiraju svoje potrebe. Ja ih popularno zovem iskaz želja. Nakon toga ide to sve, ti iskazi potrebe, u naše stručne službe Ministarstva obrane, koje obrađuju te njihove želje, usklađuju s pravilnicima i naputcima, i onda određuju tehničke karakteristike, odnosno određuju što će se kupovati, koliko će se kupiti i kakvih karakteristika, i koliko imamo novaca za to. Kad to dođe u nabavu, nabava priprema s tim zahtjevom godišnji plan nabave, koji ide ministru obrane, u kojem se sadrži na koji način će se to provesti. Tu je trijaža postupaka nabave. I kad se potpiše godišnji plan, onda se sukladno godišnjem planu provode postupci. Jednu veliku stvar što smo napravili je da, od zadnje 2-3 godine, oni koji su radili tehničke specifikacije više ne mogu sudjelovati u postupku nabave što se tiče odabira ponuditelja, jer bi tu došlo do sukoba interesa. Znači, mi iz nabave ne možemo sudjelovati u količinama, vrstama i financijskim sredstvima, a oni ne mogu sudjelovati u načinu provedbe. Tako da se tu došlo do jedne samokontrole unutar procesa, da ne može doći do toga da jedan odlučuje o svemu, nego svaki za svoj segment. Mislim da je tu najviše postignuto, zato nam i uspijevaju natječaji.

Vidljivo je da se zadnjih godinu-dvije sve više radilo s međunarodnom vojnom industrijom, dakle radilo se s inozemnim ponuđačima, ne samo proizvođačima nego i ponuđačima… Kako se to odrazilo na vas, to je puno drukčije nego raditi s domaćim firmama…

Od dana prijema u EU mi smo obveznici primjene direktive i svi naši postupci se moraju objaviti u Europskom listu za provedbu javne nabave. Kad se objavi u Europskom listu tek onda mogu ići u Narodne novine. Tako da u našim postupcima koji prelaze europski prag mogu sudjelovati svi zainteresirani subjekti na svijetu. I tome se moramo prilagođavati. Znači apsolutna je tržišna utakmica. Ono što imamo izdvojeno to je po članku 10, gdje imamo sukladno zakonu mogućnost izravne pogodbe s tvrtkama koje su u 100-postotnom vlasništvu države i odlukom vlade su određene za te djelatnosti, a to je ZTC za remont letjelica, to je Pleter za prehranu (onu koja se odvija u vojarnama, osim za izdvojene objekte – tamo imamo tipične javne natječaje), to je PC u Splitu (to je Pomorski centar), to je za Alan – ali u zadnje vrijeme njega se koristi samo za komisione usluge – on mora sudjelovati kod nas u postupcima nabave kao svaki drugi jer je i on obveznik zakona o javnoj nabavi… Tako da tu imamo samo izdvojeno taj članak 10 zakona gdje idemo u izravne pogodbe, drugo sve mora ići na natječaj. I ono što smo spomenuli klasificirane – njih ima sad par posto što idemo unutar firmi koje imaju certifikat.

S obzirom na izbore i prijenos vlasti – teku li nabave u MORH-u normalno, bez problema?

Malo nas je zakočilo ovo nedonošenje proračuna. Izborna godina je uvijek takva koja nam čini probleme. Tu nam je jedan zakonski problem – sukobljavaju se odredbe Zakona o javnoj nabavi i odredbe Zakona o proračunu. Tu smo sad, da tako kažem, u jednom procjepu jer Zakon o javnoj nabavi dozvoljava da mi pokrenemo postupak bez obzira da li su osigurana sredstva ili nisu, bitno je da su ona planirana. I mi imamo u projekciji plan, recimo – neki potrošni materijal koji nam treba za sljedeću godinu u iznosu od 100.000 – mi bi ga mogli kroz proces provesti, međutim Zakon o proračunu određuje da ne smiješ sklopiti ugovor jer nemaš osigurana sredstva. Sad mi možemo sklopiti ugovor samo za prva 3 mjeseca, gdje imamo osigurana sredstva. I taj dio bi se morao pomiriti. Mi imamo tumačenja jedne i druge uprave, međutim, to je neprovedivo. S jedne strane ti dozvoli da pokreneš postupak, a s druge strane te ograniči da ne možeš zaključiti ugovor.

To znači da u 2016. će biti dva…

…cijepanja nabava. To je ovaj plan koji smo napravili za prvo tromjesečje. Sad se mi snalazimo, de facto… Dobro je gdje imamo sporazume – tu možemo zaključiti jedan ugovor do 30. ožujka, ili 31. ožujka, ali tamo gdje imamo cjelogodišnju potrebu – ne možemo. I sad smo u jednoj dilemi kako to sve provesti.

Čisto gledano s ovog nabavnog aspekta, od ta dva režima – koji je vama bolji?

Pa bilo bi bolje da možemo provesti na bazi projekcije, a da nam zakon dozvoljava da sklopimo ugovor, ali da realizacija ugovora bude na bazi osiguranih sredstava. Tu će, moguće, ponuditelji biti u jednoj dilemi  – da li oni nude za onaj iznos koji smo mi predvidjeli, a poslije dobiju manje. To je rizik kalkulacije. Međutim, mi bi to uveli u natječajnu dokumentaciju, i oni bi bili svjesni u što ulaze. Jer nije isto da li ćemo mi dobiti za pojedini predmet nabave 100 tisuća, ili ćemo dobiti 150. Normalno da bi im tržišna cijena za veći iznos trebala biti niža. To je jedan rizik koji će nam se desiti svake četiri godine.

Dakle, to bi trebalo na neki način regulirati?

Da, tako je. To bi trebalo regulirati. Tu bi trebala Uprava za javnu nabavu i Ministarstvo financija sjesti, i nekako pomiriti ta dva slučaja.

Za MORH je bila velika stvar da se uspjela konačno planirati cjelogodišnja nabava. Ovo sad zapravo ruši i trga cijeli taj napor.

Po mom iskustvu i mišljenju, proračun MORH-a bi morao biti barem dvogodišnji. Ja mislim da neke države imaju to, i da je to daleko učinkovitije. Jer, godišnji proračun MORH-a nas dovodi u situaciju da smo stalno u nekoj… da ne kažem “u stisci s vremenom” – jer  ne možete svih oko 1000 predmeta nabave provesti u prvome mjesecu. A svaki onaj koji se provodi već u 6. ili 7. mjesecu je rizičan. Znači, tu je već veliki rizik da li ćete uopće završiti to. Prvo trebate završiti postupak, a onda treba to i napraviti, i isporučiti.

Bez obzira na žalbe…?

Da, bez obzira. Ali još kad su žalbe, onda pogotovo. Onda je taj predmet nabave osuđen na propast. Mi smo sad imali, evo, neki dan imali smo žalbu… Mi smo pokrenuli postupak još u svibnju mjesecu, ali procedura traje uvijek… zbog produljenja roka, vi morate zakonske rokove sve ispoštivati – on u prosjeku traje oko 120 dana – proces nabave, otvoreni proces koji je velike vrijednosti. S time, ako još dođe do žalbe, onda je to najmanje 60 dana još plus, i mi smo automatski u škripcu. Sada nam se desilo, evo, za traktor. Provedemo postupak, napravimo odluku o odabiru, tvrtka se žali – što mi ne možemo spriječiti, ona se može uvijek žaliti – Državna komisija donese neki dan odluku u našu korist. Sad bi mi trebali ta sredstva iskoristiti, ali – da li će ovaj sad traktor moći isporučiti? Sad smo mi na mukama. Zovemo tvrtke, evo – danas je isporuka traktora (30. prosinca 2015., op. a.). Danas! Sutra bi taj traktor trebalo platiti, jer ako ne platimo – državna riznica radi na principu gotovine, ako ga se ne plati do sutra, propali su novci za ovu godinu. Znači, teretit će nam slijedeću godinu, što nismo planirali. Mi u planu za slijedeću godinu nemamo traktor. I to su problemi  – uz proračun na dvije godine bilo bi daleko lakše.

Ta razlika u dinamici – može li se ona uopće izravnati? Jer, recimo, vidi se u više navrata da pojedine grane svoja sredstva zapravo ne troše ravnomjerno tijekom godine.

Pa, nikad potpuno. Ali se može daleko bolje… Sve ovisi o planiranju. To sam i na početku rekao, planiranje je najbitnija stvar. To bi se dalo izregulirati, međutim… i ide to nama sve više i više, sve bolje to funkcionira. Međutim, još treba vremena da se plan poveže sa stvarnošću. Jer oni koji planiraju, oni misle da je proces nabave kratak, da se dođe, ode u dućan i kupi. Međutim, zakonski rokovi su znatno povećani u zadnje vrijeme, još od kad smo u Europsku uniju ušli – još su duži rokovi. Recimo, mi raspišemo javni natječaj… Minimalni rok da taj natječaj bude u Narodnim novinama je 40 dana. Onda vam dođe, traži netko produljenje roka. Morate to odobriti, jer će inače uložiti žalbu, jer je ovo minimalni rok. A zakon kaže da se mora dati dovoljno vremena – a dovoljno vremena je rastezljiv pojam. I mi uvijek udovoljavamo ponuditeljima, e to nam inače razvuče slučaj.

Da li Vam je tu pomoglo ovo dizanje granice bagatelnih nabava?

Je! To je značajno pomoglo, iako smo mi sa tim bagatelnim… koliko su moja saznanja, još najniži u Europi. Međutim, mi i te bagatelne – ako ste primijetili kod naših godišnjih planova, objavljujemo isto u Narodnim novinama, u većini slučajeva. A ono što ne objavljujemo – i to provodimo po proceduri transparentnosti. Ne znam da li je par slučajeva da idemo u izravne pogodbe. Ono što je žurno, ono što je hitno a sitno. To se može desiti da idemo s dobavljačem koji je ranije to isporučivao.

Koliko je bilo bagatelnih nabava ove godine?

Ove godine (2015., op.a.) one su se povećale. Ja mislim da je bilo negdje oko 5 do 6 posto u ukupnome iznosu, financijskome. One jesu brojčano velike, jer ih ima puno malih – po 5, 6, 10 tisuća, 20 tisuća – ali financijski su one vrlo male, ne prelaze oko 5 posto nikada. Iako se povećalo to, na 12… prije, dok je bilo do 70 tisuća – imali smo svega do 2 posto. Sad se to povećalo pomalo, i to nam značajno olakšava poslovanje.

Moram priznati, javnost je obično dosta osjetljiva na te bagatelne nabave, i radi onih pojava da se veća nabava cijepa ne bi li prošla u dijelovima kao bagatelna…

Ne. Mi smo to javnosti dali apsolutno transparentno, i objavimo svoj godišnji plan nabave, u kojem svatko od zainteresiranih gospodarskih subjekata može na našem portalu pročitati što je bagatelna nabava. I ako ima interes za tu bagatelnu nabavu, mi radimo na slijedeći način: svatko od onih koji vide pojedini predmet nabave na našem portalu, može poslati – to piše – pismo namjere. Da ako provodimo bagatelnu nabavu bez objave, kao javnog natječaja, da moramo pozvati i njega. Mi svaku takvu tvrtku, kad je pozivno, pozovemo. Znači, svatko ima mogućnost sudjelovati i u toj bagatelnoj nabavi.

To znači da imate dossier, za pojedine tipove nabave, tko bi mogao doći u obzir?

Tako je. Točno, imamo. Bagatelna nabava se provodi na slijedeći način. Sudjeluju u nadmetanju za bagatelnu nabavu svi oni koji su do sada s nama to radili, ili nešto slično, i svi oni koji su iskazali interes za to da ih uvrstimo. Ako nađete jednu koja je dostavila nama svoj zahtjev, ili pismo namjere, a da je nismo pozvali – onda smo pogriješili. Mislim da takvih nema. Možete provjeriti kod gospodarskih subjekata – mi svakog onda pozivno zovemo za taj predmet nabave za koji je iskazao interes. I to se sve više pojavljuje. Sve više dobivamo pisma namjere, i mi ih stavljamo u svoj “File”, i onda obavezno ih zovemo.

Da li je za 2016. godinu planirano onakvo organizirano potpisivanje ugovora s hrvatskom obrambenom industrijom kakvo smo viđali do sada?

Što se tiče nabave, ona to može napraviti. Ovisi o novom ministru obrane, kakvu će on imati koncepciju rada. Što se nabave tiče, ona bi i dalje tako radila.

S ovog vašeg aspekta, to je izvedivo i praktički je pripremljeno?

Da, izvedivo je… samo kada dođe do izglasavanja proračuna.

Dakle, to se ne može raditi prije?

Ne, jer nemamo odobrena sredstva. Može se samo za dio – za prva tri mjeseca. Tu imamo jednu prepreku – da neće domaći proizvođači moći krenuti kao prijašnjih godina, u proizvodnju u prvom i drugom mjesecu. To nam je žao, a i šteta je to za gospodarstvo, međutim, nemamo odobrena sredstva. E tu bi trebalo nešto napraviti, da se pomiri taj Zakon o proračunu i Zakon o javnoj nabavi – da se omogući postupanje, naročito tamo gdje su okvirni sporazumi, i gdje su sredstva de facto u kontinuiranom trošenju za svaku godinu. Znači, tu bi trebalo priznati projekciju proračuna za sljedeću godinu i omogućiti postupak, odnosno sklapanje ugovora.

Državna revizija je zadnjih godina prigovarala nedostatku informatičke podloge za nabave?

Je. Državna revizija je dala primjedbu da nismo dovoljno… da nemamo dovoljnu podlogu za praćenje realizacije ugovora. To se odnosi samo na onaj dio gdje se ugovori realiziraju na terenu, odn. to je za tekuće održavanje, za ono gdje krajnji korisnici izdaju narudžbenice. Mi jesmo uspostavili sustav po kojem oni nama svaki mjesec dostavljaju izvješće i naši ljudi to evidentiraju. Međutim, to nije dovoljno. Nama je isto cilj da se u svakom momentu vidi što je ugovoreno, i što je u tom momentu realizirano, i koliko je novaca potrošeno.

Dakle, ne jednom mjesečno…

… nego u svakom momentu. I to ćemo morati postići, jer to nam onda olakšava i plaćanje, i sve ostalo – rezervaciju kod državne riznice, itd.

Ako se ne varam, riznica je više-manje u stvarnom vremenu?

Da. Tu je disciplina financijska u zadnje vrijeme apsolutno zadovoljena. Ovdje je samo problem u tome što… Iako smo se mi zaštitili – mi kad dajemo ugovor na teren, mi kažemo da oni ne mogu nikako izdati narudžbenicu iznad odobrenih sredstava, i nije se to desilo, da ode iznad toga, ali sama evidencija nije dobra.

Te narudžbenice su zapravo već dugo, dugo problem.

Od prvog dana. Oduvijek. Njih je prošle godine bilo par tisuća i mi smo ih sortirali, napravili analizu toga, međutim još uvijek nismo informatički to stavili da možemo podržati, da znamo u svakom momentu tko je izdao narudžbenicu i za što.

Imate li nekakvu projekciju kad bi se taj informatički dio mogao riješiti?

Napravili smo jedan dio već gdje pratimo ugovore, znači ugovore smo pokrili, još nam je preostalo te narudžbenice. I to smatramo da ćemo sljedeće godine sigurno napraviti jer nam je projekciju napravio Laus, koji inače prati kompletno financijsko poslovanje. U informatički sustav nabave nam je prebačen dio toga, još nam je samo ostalo…moramo uklopiti te narudžbenice i bit ćemo kompletno u mogućnosti pratiti.

I to bi onda riješilo prigovore državne revizije?

Bi, u potpunosti. Iako državna je revizija samo rekla da nismo dovoljno informatički…ne da mi to ne pratimo, mi to pratimo, ali „pješke“.

Treba li, po Vašem mišljenju, još nešto popraviti u procesu nabave?

Pregovarački postupak s prethodnom objavom – to je najučinkovitiji postupak po našem mišljenju i po našim saznanjima iz dosadašnje prakse. Jer on je prvo – transparentan, jer se objavljuje i u Europskom listu i u Narodnim novinama, znači može se javiti na njega tko god ima interes, u čitavom svijetu. U prvom stupnju tog pregovaračkog postupka mi određujemo sposobnost ponuditelja, i odabiremo sve sposobne ponuditelje za drugi krug. Kad smo njih odabrali, u drugom krugu se razrađuje tehnička specifikacija i priprema zahtjev za konačnu ponudu. Tu smo naišli na određene probleme. Naša je sadašnja mogućnost da kad završimo prvi krug, u drugom krugu možemo pregovarati sa svakim zasebno, što mi smatramo da nije ni dobro, niti čak transparentno. Ja s jednim mogu pričati jedno, s drugim drugo, i s onim zadnjim saznam ono što sam trebao onom prvom reći. Jer svaki put su neka nova saznanja u pregovaračkom postupku. Mi predlažemo izmjenu – da se može u drugom krugu, prema potrebi, razgovarati sa svima. Primjer je natječaj za izgradnju zgrade. Mi bi predložili sljedeće – da u prvom krugu odaberemo sve one koji imaju certifikate, koji imaju općenitu sposobnost plaćanja poreza i doprinosa, one sposobne ponuditelje koji se mogu takmičiti za taj predmet nabave. A u drugom krugu da onda pozovemo sve te sposobne ponuditelje, ako je njih 15, 10, 20, u dvoranu gdje će projektant staviti na zid projekt koji je predmet nabave, da oni svi daju svoje primjedbe odjedanput, ne svaki zasebno, na taj projekt, i kažu: ovo niste dobro napravili, ono niste, … i svi to usuglasimo. A ne da ja sa svakim posebno pričam o projektu.

Praktički ponavljate istu prezentaciju …

… svakome. Unutra su u mogućnosti svi odjedanput reći – ovo ne valja. I oni bi tamo sve snimili, projekt bi bio predstavljen s našom strukom i s projektantom, i onda možemo reći: to sad smo raščistili ove sporne stvari u projektu, sad imate svi skupa 5 ili 6 ili 10 dana da izađete na teren, snimite teren, da li je on u skladu s onim što je projektant…jer nama se desilo da u projektu stoji neki kanal na terenu, a da oni dođu na teren a nema kanala. Onda oni sve to utvrde, ponovno sjednu, i kažemo:  još treba to i to doraditi jer na terenu je drugačije i više nema dilema oko konačne ponude. Jer smo mi svi zajedno utvrdili parametre za troškovnik, je l’ tako?! I sad vi idete sebi doma, mi napravimo troškovnik, pošaljemo vama i sad dajte cijenu za ono što ste se svi skupa uvjerili da je to tako. I onda više nema dileme, nitko nije u povoljnijem položaju, nikome nisam mogao pričati – ovome dam neki podatak, ovome ne dam, je l’…

To  mislite da bi trebalo u ovoj našoj uredbi promijeniti?

Da, u uredbi, čak i u zakonu. Ali zakon je vezan, tamo nije osnovni model pregovarački postupak. To bi trebalo u uredbi, nama bi to strašno puno pomoglo i sve bi bilo daleko transparentnije.

Da li bi to kao model bilo primjenjivo i negdje u Europi?

Mislim da da. Mi smo razgovarali s kolegama koji su bili na našoj prezentaciji i pitali su nas par puta da to prezentiramo kao model… Kad smo bili u Crnoj Gori na prezentaciji, isto su se svi složili da je to daleko bolje i učinkovitije nego ovo sada.

Ovaj hrvatski sustav javnih nabava u obrani – kažete da je naišao na interes i u regiji?

Da. Mi smo bili dva puta prošle godine u Crnoj Gori, gdje smo još početkom godine prezentirali naš način provedbe nabave, i sad kad nas su zvali, u zadnjih mjesec dana, financirala je to EU, poslali smo našeg predstavnika i jako dobro je primljen naš model postupanja. Imamo također poziv i iz BiH da prezentiramo naš način postupanja, i našu uredbu i zakon.