Na oko 20 kilometara sjeveroistočno od grada Cardiffa u britanskoj pokrajini Wales sutra započinje dvodnevni NATO summit. Ovaj sastanak političkih i vojnih vrhovništava preko 30 država bit će održan u turističkome kompleksu “Celtic Manor Resort”, na sjeveroistoku grada Newporta, inače svojedobno poznate luke za izvoz ugljena. Onamo su, uz brojne novinarske ekipe, već pohrlili i političari, a kako smo već pisali na portalu Obris.org, hrvatsku će delegaciju predvoditi Predsjednik RH Ivo Josipović, praćen jakim ministarskim snagama.
Britansko Ministarstvo obrane u Londonu
Od tema koje se ondje očekuje, treba posebno spomenuti hrvatske ciljeve: (1) pitanje kolektivne obrane i njenog rebalansiranja, globalno i regionalno (s posebnim osvrtom na krize u Ukrajini i na Bliskome istoku), (2) pitanje trans-atlantskih veza i financiranja obrane, te (3) misije, s posebnim osvrtom na Afganistan. Ti se prioriteti ponešto razlikuju od onih koje su iznijeli iz krugova Velike Britanije, zemlje domaćina ovog NATO skupa – gdje je Ujedinjeno Kraljevstvo u tematskome dokumentu od 1. rujna navelo slijedeće teme kao osnovne : (1) kriza u Ukrajini i odnosi s Rusijom, (2) Afganistan, (3) nove prijetnje, (4) jačanje podrške nacionalnim oružanim snagama, te (5) jačanje partnerstva u Savezu.
Kolektivna obrana i krize
Na planu kolektivnih djelovanja zamijećena je određena inercija, posebice po pitanju aktualnih međunarodnih kriza. Tome se nastoji doskočiti formiranjem strukture definirane dokumentom imena “Rediness Action Plan” – kojim bi se pojačala rasprava o sposobnostima zemalja članica, te nadogradile postojeće inicijative “Smart Defence” i “Connected Forces”. Dakle, prevedeno, uz dosadašnje inzistiranje na suradnji pri opremanju i ustrojavanju snaga te pojedinih ključnih sposobnosti, kao i naglasak na intenzivnijoj zajedničkoj obuci i djelovanjima – sada bi se navodno pokušao ubrzati ponešto trom ritam odlučivanja, generiranja snaga i njihovoga raspoređivanja u područja gdje je to potrebno. Među ostalim, ovo bi bilo postignuto svojevrsnim skraćivanjem zapovjednog procesa za situacije koje uvelike ispunjavaju neke prethodno dogovorene uvjete – što će još biti predmetom opsežnih konzultacija, budući da bi ovakav pristup u pojedinim momentima mogao preskočiti proces pojedinačnog traženja konsenzusa svih NATO članica.
Usprkos dobrim odnosima, RH je ipak krenula u njemačku radnu skupinu
Kako se ove teme razmatralo i na nedavno održanom Vijeću za obranu, Hrvatska tu planira i aktivno sudjelovati – posebice u provedbi njemačkoga Koncepta vodećih zemalja (Framework Nations Concept), sustavu ključnih zemalja za zajednički i multinacionalni razvoj pojedinih kritičnih sposobnosti. Kako je bilo odlučeno prije koji mjesec, tijekom ministarskog sastanka u Bruxellesu, tu bi se za pojedine ključne sposobnosti koje nedostaju definirale mreže država, koje kroz međusobnu suradnju na raspolaganje Savezu stavljaju pojedine resurse (uz njihovu postotnu raspodjelu među sudionicima procesa). Od dvije grupe zemalja – jednu predvođenu samim Ujedinjenim Kraljevstvom (s kojim Hrvatska u zadnje vrijeme sve aktivnije surađuje), te drugu predvođenu Njemačkom – Hrvatska se odlučila za sudjelovanje u ovoj njemačkoj skupini. Po tom se pitanju na marginama sutrašnjeg NATO summita očekuje i potpisivanje posebnoga pisma namjere kojim bi Njemačka kao vodeća država, te Hrvatska i još 8 zemalja jasno izrazile svoju namjeru započinjanja konkretnoga posla – po pitanju ABKO, raznih aspekata logistike, topništva, vojne medicine i još nekih kritično važnih vojnih sposobnosti. Ovi bi napori bili koncentrirani prema istočnim granicama NATO saveza, gdje bi se pripremilo kapacitete za mogući prihvat saveznika (Host Nation Support), uz rotiranje snaga i učestale vježbovne aktivnosti.
Iako je jasno vidljivo da su se unutar samog NATO saveza po pitanju Ukrajine profilirale dvije skupine zemalja: (1) jedna koju aktivnosti Ruske Federacije posebno brinu (prvenstveno Poljska i Baltičke države), te (2) grupa koja te teme doživljava ponešto manje dramatično (Italija, Španjolska, Portugal, ali i Njemačka te Bugarska, koje su tradicionalno u dobrim odnosima s Moskvom) – navodno je na razini čitavog Saveza postignuta određena razina kompromisa. Naime, odlučeno je o donošenju seta mjera kojima će se poraditi na ispravljanju uočene tromosti u reagiranju Saveza – i to putem izdvajanja posebnih, “super-spremnih”postrojbi (Rapid Reaction Force – RRF) iz sastava postojećih snaga NRF (NATO Response Force). Iako bi njihov naziv na prvu loptu indicirao neke snage specijalne namjene – riječ bi tu bila o redovitoj vojsci nacionalno deklariranoj za NATO uporabu, načelno organiziranoj u brigadnu razinu, koja bi samo bila održavana na izuzetno visokoj razini spremnosti za raspoređivanje put terena i djelovanje ondje (rok od 48 sati za raspored). Dok konkretni sastav te druge detalje za ove RRF tek treba ustanoviti, čini se da bi hrvatski udio u njima lako mogao iznositi oko 1 posto, vjerojatno iz sastava već deklarirane mehanizirane postrojbe razine bojne. Za razliku od sastava, odgovor na pitanje “Tko bi platio aktivnosti ovakve “super-spremne” postrojbe?” – ponešto je manje jasan.
Transatlantske veze i financiranje obrane
Uz pojedine rasprave o promjeni težišta svjetske politike, iz Europe prema Pacifiku, veliki dio obrambenih odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama – pa i onih u okviru NATO saveza – obilježen je sve većim jazom u obrambenim sposobnostima, između SAD na jednoj strani i ostatka NATO saveza na drugoj strani. Da se ta razlika ne bi dalje produbljivala – potrebni su novci, odnosno, pojačano ulaganje u nacionalne obrambene sustave zemalja članica. Kako danas tek 4 NATO članice u svoje vojne snage ulažu više od preporučenih 2 posto BDP-a (prema NATO podacima za 2013. godinu – Estonija, Grčka, Velika Britanija i SAD), očigledno je da sučeljavanje s aktualnim krizama traži zaustavljanje silaznih trendova u obrambenim proračunima zemalja članica NATO saveza. Ujedno, nakon takvog zaustavljanja pada – a po izlasku pojedinih nacija iz krize – od zemalja članica očekuje se i usuglašavanje o određenom rastu izdvajanja za obranu (uz kretanje prema 2 posto BDP-a, i odvajanja oko 20 posto obrambenih proračuna za modernizaciju, istraživanje i nove sposobnosti). Ove bi obveze trebale biti sažete u svojevrsnu Izjavu spremnosti – dokument kojim bi zemlje članice, na britanski prijedlog, s jedne strane potvrdile svoju spremnost na ulaganja, a s druge strane pristale na pružanje praktične podrške državama koje trebaju pomoć u stabilizaciji svojih sigurnosnih sektora (putem specifičnih NATO misija za izgradnju obrambenih sposobnosti).
Detalj sa sedme sjednice Vijeća za obranu
Hrvatska je po tom pitanju izašla u javnost nakon ovotjedne sjednice Vijeća za obranu – kad je javnosti priopćeno da u dogledno vrijeme odvajanja za sektor obrane u RH ne bi trebala dalje padati – odnosno, da će se do daljnjega ona zadržati na aktualnoj razini (4.278.647.780 kuna, prema rebalansu državnog proračuna od 21. ožujka ove godine). No, treba napomenuti kako tu Hrvatska i nije bila pod posebnim pritiskom za povećanje ovih izdvajanja, budući je ovdje nacionalna privreda već 11 kvartala u padu, dok smo unutar EU ekspresno dospjeli pod restriktivni režim Procedure prekomjernog deficita (Excessive deficit procedure – EDP).
Navodno je ovo kretanje hrvatskih obrambenih financija na isti način ubilježeno i u Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga RH – dokument koji bi uskoro trebao krenuti u širu javnu raspravu, što se također čulo na ovotjednoj sjednici Vijeća za obranu. Tu se govori o zadržavanju aktualnog odvajanja za obranu (0,28 posto prema nacionalnoj klasifikaciji, ili oko 1,36 prema NATO klasifikaciji) tijekom iduće tri godine. Nakon toga, novi bi se DPR podvrgnuo određenoj reviziji – pa bi u slučaju aktualno još ponešto nevjerojatne situacije rasta nacionalne privrede to izdvajanje za obranu moglo biti i povećano.
Afganistan i druge zaboravljene teme
Prilično je neosporna činjenica da je kriza u Ukrajini (a onda i konkretni učinci višegodišnjeg financijskog izgladnjivanja nacionalnih obrambenih sektora zemalja NATO) prilično ukrala pozornicu za gotovo sve druge teme. No, ova se činjenica posebno vidi na primjeru dvije konkretne teme, koje su inače godinama prominentno vladale dnevnim redovima sastanaka kakav je sutrašnji NATO summit u Velikoj Britaniji – jedna od njih je pitanje Afganistana, njegove budućnosti i tamošnjih NATO aktivnosti, drugo je pitanje proširenja NATO saveza (gdje Hrvatsku posebno zanima proces proširenja na Balkanu).
Djelovanje NATO saveza u Afganistanu u osnovi ovisi o potpisivanju dva odvojena obrambeno-pravna dokumenta: (1) bilateralnog sigurnosnog sporazuma SAD i Afganistana, te na njegovome temelju i (2) Sporazuma o statusu NATO snaga u Afganistanu (NATO SOFA). Donedavni predsjednik Afganistana Hamid Karzai nije bio spreman na potpisivanje ovih dokumenata, te su se velike nade po tom pitanju polagale u njegova nasljednika. Izbori koji su održani prije nekoliko mjeseci (prvi krug 5. travnja, a onda i drugi krug 14. lipnja) donijeli su pobjednika u liku Paštuna Ashrafa Ghanija Ahmadzaija, ali i prilično glasne prigovore o nepravilnostima na izborima. Zbog toga se 12. srpnja krenulo u ponovno prebrajanje glasova pod nadzorom UN-a, koje i danas – gotovo dva mjeseca kasnije – i dalje traje.
Iz Afganistana se moglo čuti da bi se taj postupak možda mogao dovršiti od 10. rujna (kada bi onda Hamid Karzai možda konačno prestao biti vršitelj dužnosti predsjednika Afganistana). To je bitno i za pitanje Vlade Afganistana, budući je predsjednik države ujedno i premijer, koji osobno imenuje ministre, kojima za preuzimanje dužnosti onda još treba i potvrda parlamenta. Time je Afganistan trenutno u dvostrukoj prijelaznoj fazi – i po pitanju državnoga poglavara, ali i po pitanju šefa vlade – dok je jedino izvjesno kako trenutno nema nikoga tko bi mirne duše i s punim ovlastima mogao potpisati spomenute sigurnosne ugovore bitne za produžetak suradnje Afganistana i NATO saveza nakon kraja 2014. godine. Dok će Afganistan na NATO summitu u Velikoj Britaniji biti predstavljen delegacijom bitno niže razine nego prethodnih godina, ovim otezanjima u zraku je ostalo visiti i čitavo planiranje mirovne misije “Resolute Support”, od koje se očekuje da će u Afganistanu naslijediti dosadašnju misiju ISAF. Dok planiranje za moguću novu NATO misiju u Afganistanu i dalje traje – navodno bi Hrvatska u toj aktivnosti sudjelovala s oko 100 ljudi. To je duplo više od brojki o kojima se prvotno razmišljalo, no veliko je pitanje i kakve će poslove naši ljudi u Afgainstanu raditi – budući da ukupna misija NATO u toj zemlji kontrahira, ostalo je raspoloživo bitno manje onih vidljivih i prestižnih savjetničkih mjesta, a nakon iskustava iz nekoliko prethodnih godina ne bi bilo dobro da hrvatska većina ondje završi na poslovima opće potpore i osiguravanja vojnih objekata.
Jednako tako kao i pitanje Afganistana, na predstojećem NATO summitu s vrha rang-liste prioriteta skliznula je i politika “Otvorenih vrata”. Dok se moglo čuti kako će ova podrška daljnjem širenju NATO saveza biti pozdravljena i podržana – ipak je jasno da su u vodu pala sva očekivanja da bi summit nedaleko Cardiffa mogao ujedno biti i još jedan NATO summit proširenja. Dok takva situacija i nije posebno iznenadila Makedoniju (koja aktivno surađuje s NATO savezom u misijama, posebice ISAF), koja i dalje trpi politička iživljavanja susjedne im Grčke, ova je situacija ponešto lošije odjeknula u Crnoj Gori – državi koju se već neko vrijeme smatra najizglednijom idućom državom članicom Saveza. Dok s jedne strane ostaje činjenica da Crna Gora navodno i dalje ima određenih problema sa svojim nacionalnim sigurnosnim sustavom – bit će zanimljivo vidjeli hoće li predstojeći NATO skup zaista objaviti sustav odgođenog pristupanja u članstvo Saveza, o kojem se već neko vrijeme priča u međunarodnim krugovima.
