Posljednjih su dana dva odvojena incidenta pogodila dvije institucije važne za nadzor zračnog prostora u Hrvata – i iako ti incidenti na prvi pogled i nisu slični, zanimljivo je vidjeti kako je jedan od njih izazvao veliku medijsku pažnju, a drugi nije. Riječ je s jedne strane o padu vojnog zrakoplova MiG-21 kod Velike Gorice, 5. kolovoza ove godine, te ispadu iz rada Hrvatske kontrole leta tjedan dana ranije, u srijedu, 30. srpnja ove godine.

O padu vojnoga zrakoplova već smo na portalu Obris.org rekli ponešto – kao što smo ispravno detektirali i teme te argumentacije koje će se samo dan nakon našega teksta krenuti provlačiti javnim prostorom po pitanju ukidanja Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. No, ovaj drugi spomenuti incident je tu zapravo jednako zanimljiv, ako ne i zanimljiviji – posebice po pitanju novaca, rada, važnosti te pojedine djelatnosti za Hrvatsku i, u konačnici, po pitanju utjecaja sindikalnog organiziranja na otpornost pojedinih državnih struktura prema voluntarizmu nositelja “proračunskih škara”. Riječ je tu o parnjaku državnog poduzeća “SMATSA d.o.o.” iz Republike Srbije, o kojem smo već pisali na portalu Obris.org – Kontroli civilnog zračnog prometa na nebu iznad Hrvatske, poduzeću koje ćemo promotriti detaljnije, prije nego li pređemo na sam incident koji je taj prilično bitan element nacionalne sigurnosti bacio na koljena 30. srpnja ove godine.

Plovi, plovi zračni brod

Kao prvo, poslove kontroliranja i vođenja civilnog zračnog prometa nad Republikom Hrvatskom danas pod normalno obavlja trgovačko društvo “Hrvatska kontrola zračne plovidbe d.o.o.” – ili kraće HKZP – slijednik 1992. godine ustrojene Uprave za kontrolu letenja pri Ministarstvu prometa, pomorstva i veza. Danas je to, dakle, još jedna od fantomskih kvazi-agencija koje je krajem 1990-tih osnivala hrvatska država, miješajući tržište (u njegovoj najbanalnijoj organizacijskoj formi “društva s ograničenom odgovornošću”) u područje obavljanja državnih poslova te ovlasti. Zato i ne čudi da je trgovačko društvo “Hrvatska kontrola zračne plovidbe d.o.o.” u vlasništvu Republike Hrvatske, osnovano posebnim zakonom iz 1998. godine, i onda pušteno da posluje samostalno, sukladno zakonima i pravnim aktima toga Društva. Temeljni kapital ovoga društva je oko nezanemarivih 413 milijuna kuna, upravu društva od 8. ožujka 2013. predstavlja direktor Dragan Bilać, nad kojim je nadzorni odbor od 5 osoba (većinom imenovanih 7. prosinca 2012.) i skupština društva, sastavljena po ponešto upitnom hrvatskom običaju od trojice ministara čiji su resori bliski ovome poslu (prometni Siniša Hajdaš Dončić, obrambeni Ante Kotromanović i nositelj državnoga novčanika Boris Lalovac).

Nova zgrada na Plesu, lijepa ali ne i vodootporna

Ovo je poduzeće u ožujku 1997. pristupilo Eurocontrolu, da bi u svibnju 2011. sedam srednjeeuropksih zemalja (Hrvatska, BiH, Slovenija, Austrija, Mađarska, Češka i Slovačka) potpisale Sporazum o uspostavi Funkcionalnog bloka zračnog prostora. U lipnju 2011. HKZP postao je punopravni član međunarodne inicijative COOPANS-a, koja okuplja pružatelje usluga u zračnome prometu. Pri obavljanju svog “pružanja usluga u zračnoj plovidbi” u HKZP se jako vole hvaliti visokim stupnjem sigurnosti zračnog prometa, članstvom u više namjenskih međunarodnih tijela za ove poslove, kao i međunarodnim certifikatima za obavljanje svoga posla (navode 4 certifikata: Pružanje operativnih usluga u zračnom prometu (ATS), Pružanje usluga komunikacije, navigacije i nadzora (CNS), Pružanje usluga zrakoplovnog informiranja (AIS), te Pružanje usluga zrakoplovne meteorologije (MET) – sve sukladno sustavu ISO 9001:2008). Osim zračnog prostora iznad Republike Hrvatske i istočne obale Jadrana, HKZP pokriva i oko 45 posto zračnog prostora Bosne i Hercegovine (dok preostalih 55 posto pokriva SMATSA iz Beograda), a taj se posao, osim iz centrale u Zagrebu, obavlja iz još 7 podružnica – po redu Osijek, Zadar, Rijeka, Pula, Dubrovnik, Split/Brač i Lošinj (gdje u numeraciji podružnica pri sudskom registru u oči upada nedostatak još dvije podružnice u njihovoj inače uzastopnoj numeraciji).

Jedno od dva zatvorena dvorišta – valjda za igranje šaha u pauzama

Nakon adaptacija postojećih prostora Uprave kontrole leta na Plesu 2000. godine – za potrebe obavljanja ovih poslova, a u sklopu šireg procesa modernizacije Zračne luke Zagreb, nedaleko aerodroma je sagrađen i zaseban kompleks zgrada. Objekte s oko 8000 kvadrata površine na dva nadzemna kata gradilo je zagrebačko poduzeće Tehnika od siječnja 2003. do prosinca 2004. godine, a prema projektu tvrtke CONGAMA iz Trakošćana (danas ugašen dio varaždinske Coning grupe). Elektroinstalacije je tu radila tvrtka Elektrometal iz Bjelovara, strojarske instalacije izvodila je tvrtka Montmontaža Inžinjering, a sve to su nadzirali iz poduzeća Interkonzalting iz Zagreba. U funkciju je kompleks bio pušten 2005. godine, uz ukupan trošak od oko 100 milijuna kuna, te brojne komentare o luksuzu njegova planiranja te izvedbe. Od tuda HKZP zračnim prometom nad Hrvatskom upravlja putem sustava Eurocat 2000 (proizvod kompanije Thales), smještenom na prvome katu zgrade – u dvorani od oko 820 kvadrata, u kojoj je raspoređeno 30-ak radnih konzola. Ukupna vrijednost ovog elektroničkog sustava procjenjivala se na oko 47 milijuna eura – glavnina ovoga iznosa riješena je kreditima uz jamstvo RH (20 milijuna eura Europske investicijske banke i još 25 milijuna eura Europske banke za obnovu i razvoj – gdje je otplata za EBRD udio navodno trajala između 20. studenoga 2005. i 20. svibnja 2013.godine).

Hrvatska kontrola leta, sa svojih oko 750 djelatnika, navodno je četvrti izvoznik usluga u Hrvatskoj. HKZP godišnje okrene oko 600 milijuna kuna, od čega oko 37 posto (oko 220 milijuna kuna) vrati u državni i lokalni proračun kroz doprinose, poreze i prireze. Oko 95 posto prihoda ostvaruje se od inozemnih zrakoplovnih kompanija, koje godišnje nad Hrvatsku dovedu nešto manje od 500.000 zrakoplova. I sve do ovdje stvari izgledaju gotovo pa idealno…

Poplava u podrumu

Provala oblaka u Zagrebu, nakon 14 sati, 30. srpnja 2014.

Druga strana medalje oko poduzeća “Hrvatska kontrola zračne plovidbe d.o.o.” otkrila se široj javnosti u srijedu, 30. srpnja ove godine. Naime, tog je dana u ranim popodnevnim satima šire područje Zagreba pogodila neuobičajeno jaka oluja – nebo se smrknulo kao da je noć, palo je dovoljno kiše da se i pista zračne luke Zagreb nađe poplavljena, a pijavice su u gradu razbacivale kioske te trgale sjedalice na stadionu u Maksimiru. Upravo u to vrijeme došlo je i do kompletnoga nestanka struje u famoznoj novoj zgradi kontrole leta na Plesu. U to se doba nad Hrvatskom nalazilo oko 120 zrakoplova, kontrola leta imala je i 8 otvorenih sektora, a mediji navode da je situacija bila poprilično kritična – barem su se tri zrakoplova dovoljno međusobno približila da im se upale posebni, baš za tu situaciju instalirani alarmi. Prekid u opskrbi strujom trajao je oko 100 minuta. U tom je periodu s neba iznad Hrvatske moralo biti preusmjereno oko 300 zrakoplova, a tijekom čitavog tog vremena navodno je iz funkcije bio izbačen i sustav za slijetanje u uvjetima loše vidljivosti Zračne luke Zagreb, koji je također bio spojen na sustav električnog napajanja HKZP-a.

Rupa nad Hrvatskom – posao preuzele kolege iz regije

Odmah su bili aktivirani sigurnosni protokoli, a aktiviran je bio i Krizni stožer Kontrole leta. Šef smjene u Oblasnoj kontroli zračnoga prometa u 15 sati i 10 minuta donio je odluku o zatvaranju cjelokupnog zračnog prostora Hrvatske, a onda je uslijedilo i kontaktiranje susjednih kontrola zračnog prometa (Slovenija, Italija, Austrija, Mađarska, Srbija), ne bi li one svojim sustavima preuzele posao preusmjeravanja i spuštanja spomenutih zrakoplova u najbliže zračne luke. Pri kontroli leta u Zagrebu je navodno u funkciji ostala tek radio-veza, kojom su stariji djelatnici uspjeli proslijediti informacije o nastavku leta pojedinih aviona, koristeći pri tome papirnate zrakoplovne karte. Dok je u 16 sati i 50 minuta donesena odluka o ponovnom otvaranju zračnog prostora iznad Hrvatske, čulo se da je pravi početak normalizacije stanja započeo tek oko 17 sati i 40 minuta. Dan kasnije oko podneva, u četvrtak, 31. srpnja, kapacitet Oblasne kontrole zračnog prometa Zagreb dostigao je tek oko 75 posto normalne razine. Uspostava uobičajenih radnih kapaciteta navodno je uslijedila tijekom idućih dva do tri dana.

Glavna sala sustava Hrvatske kontrole zračne plovidbe

Uzrok ove katastrofe pronađen je u prodoru vode u podrum spomenute nove glavne zgrade HKZP. No, nije tu bila riječ o prodoru podzemnih voda ili pucanju cijevi – što bi kao prvo moglo pasti na pamet slučajnome promatraču. Naime, voda je u zgradu prodrla kroz jedna vrata u prizemlju, koja su pod silnim pritiskom ujedno završila izbačena iz svojih šarki. Nakon toga, voda se izgleda slijevala unutar zgrade, te završila u najdubljem podrumu ovoga objekta – dva kata ispod zemlje, gdje je gotovo metar vode potopilo kompletan sustav napajanja kompleksa. Iako se u prvo vrijeme čulo i o prodoru vode u same radne prostore Oblasne kontrole leta – ti su navodi kasnije i službeno opovrgnuti. U pomoć su bili pozvani i vatrogasci, ne bi li pomogli u pumpanju vode iz podzemlja zgrade. Pri svemu tome, naravno, otvara se pitanje fantastične izvedbe prvo projekta, a onda i same zgrade HKZP – gdje su jedna vrata, kao prvo, tako izložena nakupljanju vode da ih to može uništiti, a da bi onda, kao drugo, taj jedan otvoren prolaz u okoliš građevine omogućio poplavu u samoj jezgri ovog kompleksa od kritičnoga značaja za Republiku Hrvatsku.

Iako zgrada ima dva srednjenaponska priključka, agregatsko napajanje i besprekidno napajanje autonomije dva sata, koje je tu navodno duplicirano – svi su ti sustavi izgleda bili smješteni blizu jedni drugima, te u konačnici ipak spojeni u isti sustav – koji je onda potpuno prestao raditi. Činjenicom kako je po incidentu došlo do potpunoga kolapsa u radu Oblasne kontrole leta, ta je situacija od obične nezgode prerasla u najteži tehnički incident u dosadašnjoj povijesti Hrvatske kontrole zračne plovidbe. Nije pomogla ni činjenica da se naknadno saznalo i kako je upravo taj problem izostanka paralelne te odvojene električne mreže u zgradi još prije najmanje godinu dana prepoznala Hrvatska agencija za civilno zrakoplovstvo, inače institucija zadužena za nadzor HKZP. Ona je navodno o tome reagirala i službeno, ali po tome nikakve dorade energetskoga sustava HKZP očito nije bilo ni do fatalnog 30 srpnja ove godine.

Što nakon poplave?

Iako je na kraju tamošnja opskrba strujom ipak riješena – privremeno i alternativno, vjerojatno uz korištenje priključka na gradsku mrežu Velike Gorice ili pak na struju same Zračne luke Zagreb – ostalo je otvoreno pitanje istrago o tome što se zapravo dogodilo. Po tom je pitanju Siniša Hajdaš Dončić izjavio:

“Preko Nadzornog odbora HKZP-a odmah u srijedu poslijepodne zatražio sam provođenje hitne istrage koja mora dati precizne odgovore zbog čega je voda prodrla u prostorije s elektropostrojenjima i zbog čega su svi sustavi napajanja električnom energijom zakazali. Ovo je ozbiljan sigurnosni incident koji se dogodio dok je u našem zračnom prostoru bilo oko 100 aviona. Mi moramo znati zbog čega se to dogodilo i utvrditi čija je to odgovornost“.

Dok mediji saznaju da prve rezultate ove istrage treba očekivati tek za koji tjedan, dodatnu sol na ranu oko čitave situacije sloma sustava hrvatske kontrole leta s kraja srpnja dodalo je i otkriće da zahvale kolegama iz susjednih država, koji su tijekom oko pola sata od incidenta preuzeli posao i riješili probleme – nije otposlao nitko od nadležnih u upravi Hrvatske kontrole zračne plovidbe, već tamošnji sindikat i Hrvatska udruga kontrolora leta. A gdje su za to vrijeme bili nadležni? To smo 5. kolovoza saznali iz izjave Nataše Sumirat Adikusumah, predsjednica Hrvatskog strukovnog sindikata kontrolora letenja: “Naša uprava, direktor Društva se tada nalazio na godišnjem odmoru u inozemstvu i vratio se tek nakon 7 dana, a direktor najvažnijeg sektora u HKZP-u je još uvijek na godišnjem odmoru“.

Posljedice ovdje i ondje

I sada, dok su postupanja neposredno nadležnih ministara bila slična – zatražili su istrage – sve je ostalo tu različito. Javnost i mediji su pad MiG-a dočekali kao krunu priča o antikvitetima u zraku, o zakašnjelom remontu u Ukrajini i avionima koji padaju po nevinim građanima, cijeli ili u dijelovima. Za razliku od buke od prije nekoliko tjedana, kad su pojedini umirovljeni zrakoplovci zazvali odgovornost ministra za pogodovanje – iz tih krugova sada nije bilo za čuti ni glasa. Umjesto toga, rasprava se usmjerila na lamentiranja o tome tko je uopće pilotima dopustio da budu piloti, traženje ostavke nadležnoga ministra, i zazivanja kraja Hrvatskog ratnog zrakoplovstva uopće. Upravo su se na ove posljednje teze nadovezali i hrvatski političari, ispipavajući teren puštanjem balona o kraju nadzvučnog zrakoplovstva u RH – ne bi li u slučaju odgovarajućeg odaziva birača na takve ideje tom mjerom barem na trenutak pokušali ostaviti dojam da nešto rade, reformiraju i štede. Kada to nije prošlo glatko i na prvu loptu – ponovo se diskusija vratila u dosadašnje okvire, gdje se zrakoplovstvo ne financira na odgovarajući način, gdje smo se transportnih zrakoplova izgleda u tišini već i odrekli, a gdje i za lovačku komponentu polagano kuca sat.

Za razliku od toga, preko teškog incidenta u kontroli leta prešlo se je glatko. Za razliku od situacije oko pada lovca MiG-21 – ni jednom riječju nije spomenuta ostavka resornoga ministra. Dapače, nitko čak nije spomenuo niti ikakve mjere prema upravi tvrtke (kad se jednom vrate s godišnjih u inozemstvu), ili barem prema osobi koja je trebala paziti da sva vrata budu ispravna i zatvorena – sa ili bez kiše i oluje. Iz medija, kao ni iz službenih izvora nije se čulo ništa o novčanome iznosu štete koja je nastala tim propuštanjem rada s zrakoplovima u preletu, kao ni o štetama u Zračnoj luci Zagreb, koja se našla na neko vrijeme zatvorena jednako kao i kad je tjedan dana kasnije u njenoj blizini pao MiG-21. Uz to, nije ozbiljnije preispitivano ni općenito stanje u Hrvatskoj kontroli zračne plovidbe – poduzeću iz čijeg se smjera već duže čuju glasovi o zanimljivom kadroviranju, luksuzu i rastrošnosti, i gdje je incident od prije nekoliko dana na valjda najjasniji mogući način pokazao da je nova zgrada građevinski planirana te izvedena loše, a vjerojatno i preskupo. I sve to u situaciji kada je ta ista nacionalna kontrola leta dio kritične infrastrukture u zemlji, jednako kao i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. A riječ je tu o instituciji koju je, skupa s njenom 100 milijuna vrijednom zgradom, iz stroja temeljito izbacila jedna kiša – ne potop ili kakva druga katastrofa biblijskih razmjera – za razliku od Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, koje se ni gubitkom 20 posto ukupnih operativnih MiG-ova nije našlo onesposobljeno u provođenju kontrole zračnoga prostora Hrvatske.