Među nekoliko tema grubo vezanih za obrambeni sustav u Republici Hrvatskoj, koje su posljednjih dana pokrenuli hrvatski dnevni listovi, posebno bodu oči priče o ponovnom uvođenju općeg obveznog služenja vojne obveze. Kao prvo, iako nije jasno kolika je zapravo javna potpora ovakvoj promjeni dosadašnjeg sustava OS RH – skoro da se već i krenulo u provođenje ove čudne ideje. Dok mediji već neko vrijeme spominju kako je to bila predizborna ideja današnje vladarice Pantovčaka, prošle su godine o tome govorili iz Mosta i Hrvatske stranke prava Ante Starčević, što definitivno nije doprinijelo ozbiljnosti otvaranja ove teme – koja je onda i očekivano zamrla, doduše na samo 10 mjeseci.
U međuvremenu, posljednjih dana neke dnevne novine ovo postavljaju skoro kao gotovu stvar – napominjući: “Odluka o ponovnom uvođenju obveznog vojnog roka praktički je već donesena i samo treba proći potrebnu proceduru kako bi se počelo s njenom primjenom“. S druge strane, jasno je da, kao i 2016. godine, ovaj demagoški pritisak nailazi na sasvim drugačiji prijem u Ministarstvu obrane, koje je na upit internetskog medija Tportal tek kratko odgovorilo da još nikakva odluka nije donesena. Uz to, napominju kako se u “Oružanim snagama RH trenutačno rade analize i simulacije o prednostima, odnosno izazovima takve moguće odluke“. Dakle, odluka je kao već donesena, jedino iz Sabora (koji je tu formalno ključan) nema ni glasa, jednako kao ni iz Ministarstva obrane (koje je stvarno ključno za te stvari). No, pogledajmo ponešto detaljnije o kakvoj je tu fantaziji ovoga puta riječ.
O koliko ljudi tu uopće pričamo?
Državni zavod za statistiku navodi kako je 1999. u Hrvatskoj bilo živorođeno 45.179 djece, koja će tijekom ove godine postati punoljetna. Od tada broj živorođenih postupno opada, da bi se 28. siječnja ove godine putem Večernjeg lista moglo pročitati kako Ministarstvo uprave tvrdi da je u 2016. godini taj broj iznosio do sada rekordno niskih 36.372 djece. Dakle, svaka ideja o obveznom vojnome roku mora računati na ovu punu kvotu mladih (ako se ide dosadašnjim putem rodne ravnopravnosti, kojim se popunjavalo i profesionalni sastav i kvote dragovoljnih ročnika), ili na oko pola te kvote – ako se Hrvatska odluči vratiti na zasade JNA, i u vojsku natjerati samo muško stanovništvo.
Za usporedbu – kao što se lijepo jučer moglo čuti u Temi dana na HRT1, iz usta umirovljenog generala Pavla Miljavca (koji je krajem 1990-tih bio i ministar obrane) – netom prije 2000. godine je godišnja muška kvota za služenje vojnoga roka bila “… skoro 30.000 ljudi, a mogli smo primiti oko 24 do 26 u obučne centre. Znači, još 4, 5 tisuća nismo mogli svake godine primati, nego se prebacivalo nagodinu“. To je bilo prije svih drastičnih smanjivanja brojnosti i opsega Oružanih snaga RH, koje su tada bile i višestruko brojnije nego što je to današnjih oko 14.465 djelatnih vojnih osoba (prema internetskim stranicama OS RH, za sredinu siječnja 2017. godine). Dakle, s ondašnjim sustavom možda bi se i moglo obučavati današnje manje generacije mladih muškaraca (ako se poziva samo njih), dok je ravnopravno pozivanje kompletnih generacija, i muškaraca i žena, danas u Hrvatskoj jednako nesavladiv izazov, kao što je to bio i krajem 1990-tih godina. Imajući u vidu ove podatke, ne čudi da i današnji zagovarači obveznog služenja vojnoga roka ostavljaju na stranu praksu ravnopravnosti spolova (na koju su inače OS RH vrlo ponosne), birajući tu neka druga vremena.
Gdje bi se takva obuka uopće radila?
Ako se prisjetimo doba prije zamrzavanja obveznog služenja vojne obveze u Republici Hrvatskoj – tu se spominjalo nekoliko velikih obučnih središta. Prije svega je tu riječ bila o kompleksu Muzil u Puli (od 1995. do kraja 1999. “Središte za obuku i odgoj vojnika – Pula”, a onda do kraja 2007. godine “Središte za obuku pješaštva – Pula”), pa “Ban Krsto Frankopan” u Koprivnici (od 1993. “Središte za obuku i odgoj vojnika – Koprivnica”, a od 1999. do rujna 2007. godine “Središte za obuku pješaštva – Koprivnica”), Požega (od “Centara za obuku i odgoj vojnika pješaštva”, do sadašnjeg “Središte za temeljnu obuku”), a onda još i Sinj (kompleks “Kukuzovac” i vojarna “Kula”), Jastrebarsko, te niz manjih lokacija.
Od svega toga, jedino je još vojni kompleks u Požegi aktivan. Vojarna u Koprivnici napuštena je u rujnu 2007. godine, te potom predana lokalnoj zajednici 2010. godine – da bi novi vlasnici već u veljači 2011. godini, tijekom obilaska kada se planiralo nove namjene tog prostora, zaključili kako je sve devastirano “više od očekivanja“. Sličnu je sudbinu prošao i poluotok Muzil – čija je glavnina također napuštena krajem 2007. godine, ali gdje je glavninu devastiranja ipak spriječila vojna policija (čuvajući to poprište grandioznih, a neuspješnih turističko-građevinskih snova). Nije razlika ni ako se pogledaju vojarne u Sinju, koje su kao neperspektivne predane Državnome uredu za upravljanje državnom imovinom (DUUDI), a gdje već godinama traje rat lokalnih vlasti da u devastiranoj vojarni Kula osvanu inženjerci brigade iz Knina (koji bi se zapravo izgubili u prostorima nekad građenim za primanje oko 2500 ljudi). Dakle, pogledamo li pažljivo, pretežiti dio kompleksa i objekata koji su se još prije desetak godina koristili u takve svrhe vojnog obučavanja danas ne samo da više nije u rukama Ministarstva obrane, već je predan civilnim vlastima, a često i devastiran. Teško je zamisliti da se u takve prostore krene smještati velik broj ljudi, bez ozbiljnih prethodnih ulaganja.
Moguće mjesto za “vojni rok” u Karlovcu, zapuštena vojarna Luščić
Pri tome, mediji navode kako pitanje prostora za moguće prisilne aktivnosti mladih uopće nije teško – sve bi se to odvijalo “… u postojećim vojnim objektima, u trenutno praznim državnim zgradama kojih ima mnogo. Tako ročnici ne bi odlazili daleko od svojih kuća. Zgrade će trebati tek nešto malo dotjerati, preurediti sanitarne čvorove, ubaciti krevete… Budući da je riječ o vrućima ljetnim mjesecima, neće se trošiti na grijanje…“. Dakle, kao da se tu ni ne računa na bivše obučne kapacitete OS RH (kojih pretežito više ni nema), koliko na razne bivše vojarne razasute širom Hrvatske. To što je za dobar dio takovih objekata mnogima teško pojmljiva razina devastacije izvedene tijekom proteklih godina, nije ni bitno – budući će to valjda mladim “ročnicima” samo dodati na dozi avanturizma i neugode koju trebaju savladati u hodu.
Čime bi se takva obuka vršila?
Zanimljivo je koliko ljudi u Republici Hrvatskoj nije do kraja zamijetilo promjene u opremi Oružanih snaga RH. Naime, od negdašnjeg maskirnog uzorka tipa “Europa2”, OS RH su 2005. u uporabu uvele varijante opreme vlastitog pustinjskog maskirnog uzorka, da bi onda od 2009. godine započelo i kompletno opremanje Oružanih snaga opremom s novim, digitalnim uzorkom specifičnim za RH. Time je ne samo postupno promijenjen vizualni identitet Oružanih snaga, već je i napravljena jasna razlika prema prethodnim vremenima. Pri tome, dok su one odore u maskirnom uzorku iz vremena Domovinskog rata dostupne globalno, a proizvode se masovno – nove odore OS RH rade se u bitno manjim serijama. Kako se moglo čuti od proizvođača, MORH je pustinjsku varijantu naručivao tek u količinama po nekoliko stotina godišnje, a ukupno je bilo vrlo teško postići narudžbe veće od oko 10.000 godišnje (što bi jamčilo punu racionalnost proizvodnje). Za primjer, ove godine kupljeno je ukupno tek 6.000 kompleta, kao i 2015. godine – dok je za 2016. godinu MORH izbjegao dati točan broj kompleta, navodeći tek kupovinu gomile pojedinih elemenata takvih širih kompleta odora.
Uz to, u opremu su uvrštena zaštitna sredstva od kevlara – kacige i pancirni prsluci. No, ne samo da takva oprema nije jeftina – već ona ima i rok trajanja. Dakle, za razliku od negdašnje čelične kacige koju se moglo koristiti desetljećima – današnja oprema za balističku zaštitu vojnika u pravilu traži zamjenu svakih 5 godina, odnosno u roku kojeg specificira proizvođač (davanjem garancije na proizvod). Time je dodatno poskupjela redovita oprema za djelatnu vojsku, a upitna je i raspoloživost takve opreme za ostale skupine ljudstva u obrani (dragovoljce, pričuvu, a onda i spomenute “obvezne ročnike” – za koje je doduše spomenuto kako ionako neće imati “besmislenih marševa“, sa ili bez opreme). Sve to spominjemo u situaciji kada se za aktualnih 5.464 vojnika, 5.358 dočasnika i 3.111 časnika u OS RH – tijekom iduće godine planira kupiti samo 500 novih kevlarskih kaciga, što je broj koji ni proteklih godina nije bitno varirao u svojoj nedovoljnosti.
Jednako je polagano i teško pribavljanje naoružanja i streljiva za OS RH. Iako je postupak prenaoružavanja na domaću jurišnu pušku VHS započeo još 2009. godine – nije tajna da to sve napreduje iznimno sporo. Početkom 2015. godine moglo se čuti kako OS RH imaju oko 7.000 novih pušaka, na što je onda te godine bilo dokupljeno njih još gotovo 1.600. Na to je uslijedila 2016. kada je takva kupovina praktično pa potpuno izostala, dok se nadležni ni za tekuću godinu nisu pohvalili pribavljanjem novih pušaka. Time je jasno da bi bilo kakvi ročnici zasigurno ostali zakinuti za uvježbavanje korištenja jurišnih pušaka u kalibru 5,56*45 NATO, i vjerojatno bi koristili nešto od skladišnih zaliha AK-47 (streljivo kalibra 7,62*39) – ako je toga uopće još preostalo nakon hrvatskih trgovačkih avantura na Bliskome istoku tijekom posljednjih godina.
Naravno, svi oni kojima smeta da mladi “… ne znaju razlikovati pušku od pištolja. Ili povući okidač, zlu ne trebalo” – nisu ujedno našli za shodno sličnom se glasnoćom angažirati po pitanju izmjena Zakona o nabavi i registraciji oružja građana, koji je baš sada u saborskoj proceduri. Tim je propisom po tko zna koji put otežan položaj zakonitih posjednika vatrenog oružja u Hrvatskoj, i to na način koji postupno ubija streljački sport i lov – a sve pod lažnom firmom suzbijanja nasilja počinjenog vatrenim oružjem. Naravno, kao i masu puta ranije, tu nadležni namjerno zaboravljaju kako se golema većina tog nasilja čini ilegalnim oružjem, a hrvatski je običaj za kaznena djela ilegalnih posjednika oštrijim režimom kažnjavati legalne posjednike vatrenoga oružja. U takvoj apsurdnoj situaciji, kada je spomenuti zakon gotovo pa opet projurio kroz Sabor bez ozbiljnih promjena (rasprava je zaključena 18. siječnja, po hitnome postupku, i uz amandmane koje će teško itko uvažiti), onda ne čudi ni rješenje koje u svom pamfletu o novom sustavu obveznog vojnog roka nudi Slobodna Dalmacija – da bi rukovanje oružjem mladi baš i mogli znati “… s obzirom na našu tradiciju i ‘kućne zalihe’ oružja“, ilegalne naravno.
Koliko obuke uopće treba?
Od vojnoga roka od godinu dana već se davno spalo na 10 mjeseci, a onda i na šest mjeseci. Da može i manje pokazao je sustav dragovoljnih ročnika, čija je obuka prvo trebala trajati 14 tjedana, da bi se to krajem 2009. godine (u doba nastupanja gospodarske krize) smanjilo na 8 tjedana. Dok su se mnogi kleli kako manje od pet mjeseci obuke zapravo nema smisla (tri mjeseca osnovne, i još dva specijalističke), praksa je pokazala da je i ukupno dva mjeseca sasvim dovoljno. Naravno, time OS RH onda zapravo ne dobivaju kvalitetne specijaliste – ali to nije ni tako strašno, kada je već sustav za kojeg se očekivalo da po broju polaznika bude više nego duplo veći od aktualnoga (2.000 dragovoljaca godišnje po planovima, i njih maksimalno oko 950 godišnje u praksi), za sve tri grane OS RH – zapravo svede na metodu “popune gardijskih brigada”, kako je to 30. siječnja mirno definirao general u miru Pavao Miljavac. No, može i još lošije, još bezveznije i ispraznije!
Dnevne novine zato sada spominju trajanje “vojnoga roka” od “tri tjedna ili najviše mjesec dana“, dakle, maksimalno do 4 tjedna. Naravno, uz takvo trajanje nalik malo duljem kampiranju nema ni govora o ikakvome iole ozbiljnome savladavanju vojničkih vještina koje bi nadilazile pojedinca. U opis poslova sudionika takvog “kampiranja” išlo bi da se sudionici trebaju “upoznavati s oružjem, vježbati pucanje, svladati prvu pomoć, naučiti iskopati rov ili skloniti se kad prašte eksplozije i savladati slične praktične vještine” – ne bi li se time dopunilo obrazovanje generacija mladih koji “ne znaju ni kako zaleći na tlo u slučaju eksplozije, ni kako staviti masku na lice, ni kako pomoći drugome, ugroženome ili ozlijeđenome“. Dakle, nakon ukidanja gomile praktičnih školskih predmeta (kao Domaćinstvo, Tehnički odgoj, Prva pomoć, Obrana i zaštita, i drugi) – sada bi se manjak u školovanju mladih prebijao preko Ministarstva obrane, bez da time išta korisno dobiju bilo djelatne snage OS RH ili pričuva, za koju takva mladež isto ne bi bila dovoljno uvježbana.
Pri tome se najednom očekuje da u nekoliko ljetnih tjedana odgoj i školovanje mladih (pretežito muškaraca) tu na neki način obavi vojska, nakon što si je država priuštila luksuz da od čitavog svog obrazovnog sustava napravi dinosaurusa zakočenog zastojem nacionalne kurikularne reforme. Naravno, ako nešto ne može obrazovni sustav milom kroz niz godina, valjda će to bolje ići vojsci, silom kroz samo tri ili četiri tjedna ljetnog radnog logora. U takvom kontekstu onda ne čude ni prijedlozi o laganom oblačenju danas pretežito urbanih mladih, koje bi se tako krajem srpnja ili tijekom kolovoza (možda i na plus 40) usrećilo kopanjem rovova po divljinama zapuštenih vojnih objekata širom Hrvatske. Pri tome je svaki smisao takve aktivnosti već u startu izgubljen, i jedino nije jasno zašto bi se tu prisilnu parodiju zvalo “vojnim rokom” umjesto nekim prikladnijim nazivom.
Što s onima koji ne bi u logor?
Budući izgleda kako je prva ideja tu ipak bila na neki maštoviti način kazniti mlade, ne čudi ni činjenica kako se pri promišljanju ovog “radno-odgojnog tretmana” nimalo pažnje nije posvetilo pitanju prigovora savjesti – a onda i pitanju civilnog služenja takve, ali i svake druge “opće vojne obveze”. Naime, treba podsjetiti kako je već u Ustavu iz 1990. bilo spomena prigovoru savjesti, budući da članak 47. stavak 2 glasi:
“Dopušten je prigovor savjesti onima koji poradi svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama. Te su osobe obvezane ispunjavati druge dužnosti određene zakonom“.
Na to je onda 2003. godine donesen i Zakon o civilnoj službi (NN 25/03, objavljene 19. veljače 2003. godine) – što je potaklo masovno korištenje prava na civilno služenje vojne obveze, te baš izbjegavanje svih divota koje bi se sada željelo mladima priuštiti usred ljeta. Primjena ovoga zakona posebno je isticana u doba ukidanja obveznog služenja vojne obveze u Hrvatskoj – kada je 2007. bilo objavljeno da je samo 2.051 osoba iz ukupne kvote od 25.130 mladih muškaraca zapravo i odslužila svojih šest mjeseci vojnoga roka. Za one koji se možda ne sjećaju dobro – to je doba kada je više ljudi biralo civilno služenje nego ono obvezno, a kvota zainteresiranih za “vojni rok” vjerojatno je utjecala i na postavljanje željenoga broja dragovoljnih ročnika baš na 2.000 godišnje.
Naravno, ako se sada krene prisilno pozivati sve mlade, ili samo mlade muškarce na obvezno “kampiranje” uz radni preodgoj – naravno da će ponovo biti onih koji to jednostavno ne žele. Neki od njih će to opravdavati ustavnim pravom na prigovor savjesti, dok se već moglo čuti i bitno pragmatičnije argumentacije – kako se planirani termini “ljetnog tretmana ročnika” direktno preklapaju s glavnim razdobljem sezonskoga rada u Hrvatskoj, koji mnogima daje priliku za kratkotrajnu zaradu u društvu u kojem normalnih poslova za mlade više zapravo ni nema. Time je već sada jasno kako će prigovora savjesti itekako biti, a kako odmrzavanjem ročne službe ujedno opet važi i spomenuti Zakon o civilnoj službi – tek ostaje za vidjeti stvarni učinak najavljivanih prisilnih ljetnih radnih akcija za mlade.
U tom svjetlu treba podsjetiti da, kao što smo prije desetak godina radili cirkus od sustava obveznog služenja vojnoga roka, tako smo onda nakon 2008. bez zadrške krenuli i u akrobacije s dragovoljnim služenjem te iste obveze. Tu je bilo godina kada su brojevi pozvanih ročnika bili kriminalno niski, dok im je obuka skraćivana, naknade smanjivane, a onda ponekad i jednostavno uskraćivan pristup profesionalnoj vojsci (što je jedan od osnovnih motiva za ulazak u čitavu tu avanturu). Sada kad polagano postaje jasno koliko je malo kada država ima pod normalno tek oko pola planirane kvote dragovoljaca – opet se kreće raditi cirkus, a umjesto popravljanja sustava dragovoljnog služenje vojne obveze – što se započelo nedavnim dizanjem naknada – kao lažno rješenje svih problema opet se nudi tek prisila, samo sada provedena na način još manje ozbiljan od onoga do 2008. godine.
Koliko bi taj cirkus koštao?
E, to već uopće nije jasno. Za ozbiljan povratak vojnoga roka još i ima cifri – bivši ministar Ante Kotromanović za medije spominje mjesečni iznos od oko 5.000 kuna troška po ročniku, a onda iz toga izvodi procjenu o 300 do 500 milijuna kuna za početak povratka služenja vojnoga roka u Hrvatskoj. To je još i vrlo skromno, ako se ima na umu činjenica da je u Srbiji prije samo tri mjeseca bilo spomenuto 570 milijuna eura (praktično pa jedan godišnji proračun za obranu Republike Hrvatske) – kao iznos potreban za ponovnu uspostavu čitavog sustava tamošnjeg sustava općeg služenja vojne obveze, po brojnosti nešto većeg on ovog zamislivog u RH.
Kada se imaju na umu takve cifre – posebice u vrijeme u kojem je i jednostavan povratak obrambenoga proračuna RH u granice iz krizne 2015. godine nedavno doživljen kao velika financijska pobjeda, koju je dio javnosti shvatio kao “veliko hrvatsko ulaganje u obranu” – ne čudi suzdržanost MORH-a. Ono što je bilo jasno ministru Kotromanoviću 2015. godine, a onda i Buljeviću 2016. godine, sada je sasvim nedvojbeno jasno i resornome ministru Krstičeviću. I otuda nastavak stalne suzdržanosti Ministarstva obrane RH, koje ustrajno šuti umjesto da povlađuje čisto političkoj ideji koja zagovara trošenje gomile ionako nedovoljnih obrambenih novaca na svoju viziju nečega što tek rubno ima ikakve veze s obveznim služenjem vojne obveze.
S druge strane, činjenica da politički pritisak za provođenje te loše i nepraktične ideje očigledno ne slabi – jedini je razlog zašto se pristalice prisilnog “odgajanja” mladih muškaraca sada najednom pristaju zadovoljiti i tako očigledno smiješnim kompromisima kakav zapravo predstavlja u medijima izneseni koncept “obveznog vojnog roka na ljetni način”. Naime, za volju čiste etikete “obveznog vojnog roka”, njegovi su podržavatelji pristali da taj sustav prestane imati ikakvu praktičnu vojnu svrhu, i da se pretvori u čistu parodiju “ljetnih radnih akcija” za one koji nisu dovoljno vješti da tu glupost zaobiđu. U isto doba, nema ni spomena o tome da se namakne dovoljno novaca za konačno pokretanje sustava dragovoljnog služenja vojne obveze u punome opsegu i na ozbiljan način – što bi bilo bitno pametnije ulaganje novaca, koje bi ujedno riješilo i usko grlo u novaćenju budućeg djelatnog sastava OS RH.
Iako, treba priznati da sve to s dragovoljcima ipak nije jednako zabavno kao maltretiranje onih koji zlostavljanje ne mogu izbjeći, budući da imaju opću obvezu – dragovoljno služenje ne ostavlja jednake traume, ne traži vojarne u svakom većem mjestu, ne povećava bitno ni postojeće troškove za opremu i naoružanje – a ne daje ni mogućnost raspredanja priča o tome kako je nekad “vojska od djece silom radila ljude”. A upravo je to možda usluga koju bi Hrvatska vojska trebala priuštiti baš onima koji imaju razumijevanja za sve vrste neracionalnih ideja – kakve se u zadnje vrijem javno promiču bez ikakvoga obzira prema financijskoj realnosti, stvarnim potrebama nacionalne sigurnosti RH ili izazovima pred kojima Hrvatska zaista stoji.
