Dok već duže vrijeme traju svakojake diskusije o budućnosti HRZ-a, prvenstveno njegove nadzvučne borbene komponente, uz bitno manje pompe i galame prolaze javni natječaji u koje je Republika Hrvatska krenula putem javnog poduzeća Agencija Alan d.o.o. tijekom posljednjih dana. Konkretno, riječ je o tri odvojena natječaja vrlo sličnog ustroja, za koje je jučer (11. studenog 2014.) obavljena objava osnovne obavijesti u hrvatskom dnevnome tisku, uz usmjeravanje na internetsku stranicu poduzeća Agencija Alan za sve daljnje detalje.

Natječaji raspisani od Agencije Alan

1. Rabljeni školski zrakoplovi

PC-9M na Zemuniku, 6. studenog 2014. godine

Kao prvo, raspisan je natječaj za prodaju ukupno 6 školskih zrakoplova – (1) 3 komada PC-9 (pod evidencijskim brojevima 051 iz 1988. godine, 052 iz 1986. godine, te 053 iz 1991. godine), te (2) još 3 zrakoplova PC-9M (pod evidencijskim brojevima 058, 060 i 065, sviiz 1997. godine). Sve se te letjelice prodaje bilo skupno ili pojedinačno, a oni zainteresirani moraju uz pismo namjere položiti i jamčevinu od 15 tisuća eura. Uz pismo namjere treba dostaviti još i dokumente o zainteresiranim osobama te poduzećima, na hrvatskom ili engleskom jeziku, ne bi li se steklo pravo stručnog pregleda na prodaju ponuđenih letjelica i njihove dokumentacije. Temeljom tog pregleda podnosi se ponuda – čiji je sastav također definiran u natječaju.

Što se satnice postupka tiče, u roku od 21 dana od objave natječaja (jučer, 11. studenog 2014.) – dakle, do 2. prosinca ove godine, mogu se dostaviti pisma namjere za kupovinu. Nakon toga, po pozivu se obavlja stručni prijedlog na prodaju ponuđenih zrakoplova, da bi onda potencijalni kupci u roku od 14 dana od dana pregleda imali krajnji rok za podnošenje kompletne ponude za kupnju.

Pri tome, na kraju natječaja uvršten je i niz odredbi koje čitav ovaj načelno jasan postupak dovode u pitanje isključivanjem transparentnosti. Naime, specificira se da: (1) otvaranje ponuda neće biti javno, i da (2) prodavatelj može od prodaje odustati bez ikakvog obrazloženja, tek uz slanje pismenih obavijesti o ishodu natječaja potencijalnim kupcima unutar 60 dana od roka za predaju konačnih ponuda.

2. Rabljeni transportni zrakoplovi

Nesretni Antonov An-32B u doba kad je još služio i za medicinski prijevoz, 4. studenog 2011. godine

Kao drugo, raspisan je i natječaj za prodaju ukupno 2 transportna zrakoplova – letjelice tipa Antonov AN-32B, evidencijskih brojeva 707 iz 1993. godine i 727 iz 1991. godine. I ova dva transportna aviona prodaju se skupno ili pojedinačno, kupcu koji ponudi najvišu cijenu – nakon što on podnese pismo namjere s dodatnim dokumentima, te položi i istih 15 tisuća eura jamčevine. I ovdje se dokumentacija može podnijeti na hrvatskom ili engleskom, ne bi li se time steklo pravo i stručnog pregleda na prodaju ponuđenih zrakoplova te njihove dokumentacije (što, kao i kod prije spomenutog natječaja, zaključuje mogućnost podnošenja faktičnih prigovora). Temeljem svega toga se onda podnosi ponuda, čiji je sastav također definiran u natječaju.

Što se rokova tiče, i oni su praktično istovjetni onima iz prethodno spomenutog natječaja: pismo namjere s priloženom dokumentacijom mora biti podneseno zaključno do isteka 21. dana od javne objave ovog natječaj (do 2. prosinca, 21 dan od jučerašnje objave natječaja u medijima). Onda ide po pozivu određen termin stručnog pregleda na prodaju ponuđenih zrakoplova, te rok za podnošenje kompletne ponude od 14 dana po izvršenju ovog stručnog pregleda. Dodatno, unutar 60 dana od isteka roka za podnošenje kompletne ponude prodavatelj mora potencijalne kupce i pismeno izvijestiti o ishodu natječaja, dok se unutar 15 dana od te obavijesti sklapa i ugovor o kupoprodaji transportnih letjelica – jednako kao i kod prethodno spomenutog natječaja o školskim zrakoplovima. Ujedno, u roku od 15 dana od izbora najboljeg potencijalnog kupca ostalim sudionicima natječaja bit će vraćena i jamčevina koju su položili, ako nisu nastupili u natječaju specificirani uvjeti za njeno zadržavanje.

I ovdje, kao i u prethodnom natječaju, otvaranje ponuda neće biti javno, nema obveze javne objave rezultata ovog natječaja kojim se prodaje javna sredstva, a prodavatelj ima pravo i “odustajanja od izbora ponuditelja i prodaje zrakoplova bez posebnog obrazloženja ponuditeljima“.

3. Rabljeni borbeni helikopteri

Odavna politički ‘zbrinuti’ hrvatski Mil Mi-24V

Kao treće, jučer je raspisan i natječaj za prodaju ukupno 7 borbenih helikoptera tipa Mil Mi-24V. Riječ je tu o letjelicama s evidencijskim brojevima H-303 (iz 1981.), H-304 (iz 1979.), H-305 (iz 1978. godine), H-306 (iz 1978.), H-307 (iz 1987.), H-308 (iz 1979.), te H-310 (iz 1986. godine). I njih se može kupiti pojedinačno ili skupno, ponudivši najvišu cijenu, “ukoliko ne postoje zakonske i/ili druge prepreke za provedbu kupoprodaje“.

I ovdje se definira potreba podnošenja pisma namjere i dodatnih dokumenata (istovjetnog raspona kao i u protekla dva natječaja), te obveza polaganja 15 tisuća eura jamčevine. Kao i u prethodnim natječajima, time se stječe pravo da ovlaštene osobe potencijalnih kupaca pregledaju letjelice ponuđene na prodaju, kao i njihovu raspoloživu dokumentaciju, ne bi li nakon toga bila zaključena faza u kojoj se mogu iznositi prigovori na ponuđenu tehniku i došlo vrijeme za podnošenje ponuda.

Rokovi u postupku prodaje spomenutih borbenih helikoptera isti su kao i u prethodna dva spomenuta natječaja, budući su i strukture svih ovih postupaka identične. Nažalost, ovdje su na kraju ostavljena i ista, već ranije spomenuta ovlaštenja za prodavatelja (izostanak javnosti pri otvaranju ponuda, nejasno definiranje javnosti objave izbora, mogućnost za odustajanje bez obrazloženja), koja su sve samo ne doprinosi transparentnosti postupanja.

Što to sve znači?

Iako bi na prvi pogled izgledalo kako ovi natječaji koje provodi Agencija Alan d.o.o. uopće nisu sporni – budući se prodaje tehnika koja već duže nije u uporabi (borbeni helikopteri Mil Mi-24V), odnosno za koju se već neko vrijeme aktivno priča o otpisu (Antonov AN-32B), ili letjelice koje su navodno prekobrojne (što se već neko vrijeme čuje za dio hrvatske flote Pilatusa), lako bi moglo biti i da je ovdje zapravo riječ o svojevrsnoj šminki. Naime, više je tu stvari zanimljivo i upitno.

Kao prvo, dok je prije nekoliko godina bilo govora o prodaji i jednako zastarjelih mornaričkih sustava, od toga nije bilo ništa – dok posljednje vrijeme za HRZ kao da ne prestaje “sezona lova”. Pri tome, ovdje se skupno prodaju tri vrlo različita tipa opreme, koja zapravo prvenstveno povezuje tek činjenica da su se na listi za otpis našli jednako tako iz političkih, kao i iz tehničkih razloga.

Posebice ovaj utjecaj politike vrijedi za borbene helikoptere Mil Mi-24V, čijim se naglim povlačenjem prije ponešto godina jednim potezom radikalno smanjilo udarnu moć kompletnih hrvatskih Oružanih snaga – da bi ih se onda neuspješno pokušalo prodati u Gruziju (praktično pa poslom u maniri najlošijih hrvatskih poslova s oružjem u 1990-tima). Vrlo je tu slična situacija i s transportnim zrakoplovima An-32B – koje se obnovilo, da bi onda njihov letni resurs bio gotovo pa kriminalno potrošen na upitne izlete, a letjelice stavljene na “listu smrti” (naravno, bez ikakvih javnih analiza o njihovom mogućem pametnijem korištenju ili prenamjeni, o čijim smo mogućnostima već pisali i na portalu Obris.org). Iako nije isto, teško se oteti dojmu da i iza prodaje navodno “suvišnih” zrakoplova Pilatus PC-9 jednako tako stoje neke više političke igre. Naime, uz njihovo korištenje na protupožarnim zadaćama, u obuci pilota i za potrebe akrobatske grupe “Krila oluje”, ali i uz povremenu neraspoloživost pojedinih letjelica uslijed održavanja ili teškoća u financiranju popravaka – teško je jasno vidjeti ovakav veliki višak tih aviona, kakvog bi implicirao ovaj natječaj (ne ulazeći tu u temu malog broja sati njihova leta – što je posljedica nedostatka novca, i više razlog za traženje dodatnih sredstava, nego za prodaju tako slabo iskorištenih aviona).

Ujedno, tu se mora spomenuti i pitanje navodnog skorog “Opremanja avionom za taktički zračni prijevoz i padobransku obuku” – posla koji je postao notoran po svojoj mogućoj koruptivnoj prirodi još od svog prvog spomena u široj javnosti. Naime, dok je službeno objašnjenje kako se tu prvenstveno radi o letjelici potrebnoj za provedbu padobranske obuke – što je cilj sposobnosti definiran kroz odnose RH i NATO saveza – zanimljivo je da se ta ista obuka navodno i danas provodi, doduše ne baš adekvatno, uporabom transportnih helikoptera iz flote HRZ, dok već dugo nije bilo spomena korištenju već postojećih zrakoplova An-32B za ovu svrhu. Jednako tako, riječ je tu o taktičkome prijevozu – kojeg se nije obavljalo ni postojećim An-32B, čiji su letni resursi svojedobno bili “spaljeni” na relacijama Zagreb-Kabul i Zagreb-Bagdad – dok tu ujedno nema ni slova o vojnome VIP prijevozu, za kojeg se također svojedobno najviše koristilo spomenute zrakoplove AN-32B (uz velike prigovore, budući su to sve samo ne tihe i komotne letjelice). Umjesto toga, dok se svi službeni izvori tu strogo ograđuju od ikakvih detalja, već se dugo te kontinuirano čuju glasi o pikiranju pojedinih osoba na nabavu lakog turboprop zrakoplova Pilatus PC-12NG u ovu svrhu – gdje bi onda mogle doći u obzir i razne kreativne opcije, poput zamjene starih Pilatusa za nove ili što već.

PC-12NG, iznimno ugodan za putnike, ponešto skučen za padobrance BSD-a

Riječ je tu o istom onom zrakoplovu PC-12 kojeg je, vidi čuda, sasvim slučajno i vodstvo švicarskog Pilatusa krajem prošloga tjedna prezentiralo predstavnicima HRZ-a na Zemuniku (povodom proslave “Dana Eskadrile aviona i 50 000 sati naleta na PC-9M”) . Tom je prilikom spomenuti vrh zrakoplovstva i ušao u spomenuti PC-12NG, ovjekovječivši ujedno njegov interijer – očigledno zgodan za poslovne letove i taktički transport “glavonja”, a ponešto teže zamisliv za obično vojno ljudstvo te stvarno masovniju padobransku obuku (za što Hrvatska navodno taj jedan ili maksimalno dva primjerka formalno nabavlja).