General Sverker John Olof Göranson od 25. ožujka 2009. godine obavlja dužnost Vrhovnog zapovjednika švedskih Oružanih snaga – po njegovim vlastitim riječima, dužnost ugrubo prispodobivu našoj načelnika Glavnog stožera OS RH. Ovaj časnik na tom je odgovornome mjestu naslijedio generala Håkana Syréna, mornaričara i trenutnog predsjedavatelja Vojnog odbora EU. Göranson je osoba koja, uz dugu službu u samim švedskim Oružanim snagama (oklopnik po specijalnosti), ima i iskustvo iz misija na prostoru bivše Jugoslavije (UNPROFOR i IFOR), te svojedobne vojno-diplomatske službe u Sjedinjenim američkim državama.

Nakon što je general Göranson na Aerospace forumu Sweden 2012 održao predavanje o trenutnom stanju švedskih Oružanih snaga, nizu problema s kojima se susreću, ali i njihovim mogućim rješenjima – iskoristili smo priliku i s njim 1. lipnja snimili kratki interview. Dakle, general Sverker Göranson o švedskoj vojsci, njenom sudjelovanju u misijama i svladavanju krize, konceptu “pooling & sharing”, ali i o suradnji s hrvatskim Oružanim Snagama u okvirima Nordijske borbene skupine EU.

Osvrnut ću se najprije na to što ste mi maloprije rekli… Vi, dakle, imate iskustva s našom regijom?

Zasigurno imam. Sredinom 1990-tih, tijekom rata na Balkanu, bio sam raspoređen u bojni koja se tada zvala „Nordijski bataljun broj 2“, koja je tada popunjavana pripadnicima iz Švedske i Danske. Iskustvo sam stjecao i kasnije, u sklopu nordijsko-poljske brigade – u kojoj smo imali švedsku bojnu, u čijem sam sastavu također služio. Dakle, bio sam ondje i u doba UN, i kasnije, kao NATO. Dapače, to je prvi put da je švedska postrojba bila stavljena pod NATO zapovjedništvo.

Kada govorimo o Švedskoj i obrani danas – o čemu tu zapravo govorimo?

gen. Sverker Göransson, Vrhovni zapovjednik švedskih Oružanih snaga

Sada sam već 35 godina u Oružanim snagama, i to su snage koje su se s vremenom – kao rezultat švedske sigurnosne, ali također i obrambene politike – u osnovi izokrenule u nešto potpuno novo i drugačije – u oružane snage, verzija 2.0! Kao rezultat toga, rekao bih da naša okolina gotovo da ima tendenciju mijenjati se brže nego što smo mi sposobni s time se suočavati. I, ako želite – kao što to žele naš parlament i naša vlada – imati oružane snage koje su jedan od vaših alata na području sigurnosne politike, tada morate svoje oružane snage promijeniti da budu fleksibilnije, rasporedivije (terenski), i spremnije na djelovanje u operacijama – za obranu svoje nacije, ali i za obranu švedskih interesa, gdje god oni bili – kao rezultat našeg članstva u Europskoj uniji, ili djelovanja i događanja u sklopu organizacije UN. Tijekom posljednjih godina, mi smo također bili i aktivan partner NATO savezu. Ali mi i dalje, a to ćemo nastaviti i u budućnosti – mi nećemo raditi ništa s NATO-om, u operacijama, što nije pokriveno mandatom UN. To je, također, i osnova švedske sigurnosne politike.

Ranije ste rekli da idete podijeliti neka odličja za švedska djelovanja u Afganistanu. Što točno radite u Afganistanu?

Zapravo, Švedska već gotovo 10 godina vodi ono što se u tamošnjim terminima zove „Provincijski tim za obnovu“ (“Provintial Reconstruction Team” – PRT) u 4 provincije, u sjevernom i srednjem dijelu Afganistana – u Balkhu, Jowzjanu, Sar-e-Polu, i Samanganu. Ondje smo, zajedno s našim prijateljima iz Finske, vodili jedinice, koje su mentori i treneri, ali i borbene jedinice – koje su radile zajedno s Afganistanskom nacionalnom vojskom, ali u nekim krajevima i zajedno s afganistanskom policijom. Onaj dio, koji u PRT-u radi na raznim stvarima – tu je, naravno, i osiguranje, koje radimo, ali i razvojni poslovi, te pitanja vladanja i upravljanja – što su sve civilne stvari. I to je razlog zašto smo ovoga proljeća tehnički predali naš PRT u ruke civilnog upravitelja, koji je u rangu veleposlanika, i koji nastavlja raditi s nečim što zovemo „Tim za podršku tranzicije“ (“Transition Support Team”), zabavljenim pitanjima razvoja i državnog upravljanja. Vojni dio, koji zovemo „Jedinica za podršku tranzicije“ (“Transition Support Unit”), vojnički gledano još je uvijek potpuno uključen u zapovjedni lanac misije ISAF, i još uvijek neprekidno radi s Afganistanskom vojskom. Ali, Afganistanska vojska radi čitavo planiranje, oni vode u svim operacijama – a mi smo ondje s njima – dakle, u neku ruku možete reći da smo mi bili u prvome redu kada je to sve počelo, da smo iz učili tako da smo ih pozivali s nama, i da smo zamijenili mjesta kad je započela tranzicija. Tako da su sada oni naprijed, a mi smo negdje iza njih. A sada, polagano ali sigurno, poduzimamo korake, ne bi li na neki način njima dali sve više i više odgovornosti. A mi smo i dalje ondje – da nas se može pitati, da im u nekim područjima pomažemo bespilotnim letjelicama (UAV), bliskom podrškom iz zraka ili medicinskim helikopterima.

Međutim, koja je razlika između, recimo, misije u Afganistanu i misije u Libiji? Za nju se smatra da je na neki način prijelomna za Švedsku…

Za nas je velika stvar bila činjenica da je u slučaju Libije, nakon gotovo 50 godina, odlučeno da se na teren rasporede i borbeni zrakoplovi iz sastava Ratnoga zrakoplovstva. Iako je bilo odlučeno da ćemo raditi ISR („Intelligence, Surveillance and Reconnaissance“), sakupljanje obavještajnih podataka, nadzor i izviđanje), ali ipak – bio je to prvi put u 50 godina da smo ih rasporedili da budu dio međunacionalne operacije. Ali, opet je ključan bio mandat iz rezolucije UN, koji se ticao zaštite civila. Po mom mišljenju, on je bio ključna točka koja je okrenula volju Šveđana, izraženu kroz parlament i vladu – da se odluči i ipak krene! Dakle, mi smo tijekom posljednjih 50 godina koristili i helikoptere i transportne zrakoplove, ali nikad borbene letjelice – to je, dakle, bila ta velika stvar. Sve ostalo – biti dijelom multinacionalne operacije, s drugim nacijama planirati i provoditi operacije – to je sve u biti ista shema – u Afganistanu, kao i nad Libijom. Ali, kao što znate, vrlo se često  onaj težak i prljav posao odrađuje na tlu – dakle, u tom pogledu, cijena koju smo platili u Afganistanu, u ranjenim i u izgubljenim vojnicima, mnogo je teža. Među ostalim, i zato što smo ondje već 10 godina…

Biste li rekli da je taj tip djelovanja u Libiji koristio i švedskoj obrambenoj industriji? Mislim, bilo je to prvo borbeno iskustvo novog borbenog zrakoplova…

O tom aspektu trebate pitati obrambenu industriju. Za mene, kao čelnika obrane, ključna je stvar bilo postojanje potrebe za skupljanjem ISR podataka. Mi smo odlučili ići… Dakle, za Oružane snage, a posebice za Zrakoplovstvo – bilo je vrlo, vrlo važno poduzeti daljnji korak ka sudjelovanju u rasporedivim snagama, i provjeriti ondje svoje sposobnosti. Druge bih stvari ostavio političarima i industriji – jer za mene je ključ u osiguravanju da Oružane snage, kao obitelj, budu u stanju provesti zadaće koje pred njih postave Vlada i parlament.

To je provedeno bez problema?

Apsolutno! Rekao bi da je to, sve u svemu, bila jedna izvrsna ocjena. To se nije dalo obaviti bolje! Kao što ste to čuli, mi smo u Libiji priskrbili oko 30 posto svih ISR podataka. Mi smo to obavili na razini velikih zemalja, a ja moram reći da je to postignuto jer su piloti, inženjeri i timovi za podršku vrlo vješti, i jer su mnogo vježbali. Sada su pokazali da je provedeno uvježbavanje bilo zaista dobro.

Švedski angažman u Libiji

Pretpostavljam da je bilo teško pomiriti ovu razinu efikasnosti i krizu, njen učinak na obrambeni proračun?

To je uvijek izazov. Ali mi trebamo – kao što sam to već više puta napomenuo tijekom posljednjih godina – uvijek trebamo raditi na našoj efikasnosti. Što možemo raditi drugačije…što možemo raditi pametnije…ne bi li osigurali da troškovi administracije, logističkih poslova, i sličnoga, budu što je moguće niži – tako da novac onda možemo prebacivati na stavke operacija i na uvježbavanje snaga. Na tome se može raditi do jedne određene točke, do jedne određene razine, a tada treba pribjeći nečem drugom… Također, mi smo tijekom posljednjih godina opsežno radili, posebice u okviru Nordijske regije, na suradnji u okviru nečega što zovemo NORDEFCO (“Nordic Defence Cooperation”), ne bi li pronašli puteve za objedinjavanje obuke, nabave i sredstava za operacije. Upravo sada vrlo detaljno proučavamo načine na koje bi Švedska i Finska, koje su godinama surađivale u Afganistanu, mogle objedinjavati sredstva s Norvežanima i Latvijcima, ne bi li zajedno mogli i ubuduće djelovati kvalitetno. I to je ključna stvar! Efikasnost, „pooling and sharing“, a onda – budući da mislim da će troškovi ljudstva i opreme i dalje rasti – na duži rok će se pred švedske Oružane snage postaviti i pitanje – ili dodavanja neke dodatne sume vladinog novca, ili donošenja odluke o tome kako smanjiti ambicije, što prestati raditi, ne bi li se uspjelo ostati u zadanim financijskim okvirima.

Ako se ne varam, Švedska je s Njemačkom bila prva nacija koja je počela govoriti o temi „pooling i sharing“?

Zapravo, baš i ne. Jer, već je trajala Nordijska suradnja, a onda su naši ministri obrane prije nekoliko godina također poduzeli taj korak, kroz takozvanu „Inicijativu iz Ghenta“. I ja sam radio sa svojim pandanom, generalom Volkerom Wiekerom, na tim pitanjima – ne bi li našli načine i područja na kojima bi mogli surađivati, na korist obiju strana. Taj posao i dalje traje. No, ne sudeći o tom poslu, ja bi rekao… da, budući da se mi u nordijskim zemljama time bavimo već duže vrijeme, barem već pet ili šest godina, mi smo tu uspjeli i postići više. Na neki način, kako sam već napomenuo na EU sastancima ili na NATO sastancima u Bruxellesu – ako dijelite istu geografsku regiju, ako dijelite i ponešto od kulture, ako ima više sličnosti nego razlika, onda je sve jednostavnije. No, sve treba biti izvođeno u sklopu strategije malih koraka, jer se tu gotovo na dnevnoj bazi susrećete s legislativnim problemima. To je rezultat činjenice da živimo u nacionalnim državama, da su i naši propisi bili sastavljani za život u nacionalnim državama, tijekom većine Hladnoga rata i kasnije. A sada trebamo imati neograničenu suradnju, ali na drugi način. Dakle, mi sada na dnevnoj bazi provodimo ono što zovemo „prekogranična obuka“ u sjevernoj Švedskoj – među zrakoplovstvima Norveške, Švedske i Finske. 48 sati unaprijed trebamo izvijestiti koje se vježbe planiraju odraditi, i onda letimo iz pojedinih lokalnih zračnih luka. Plan nam je da to vrijeme sporazumijevanja skratimo na 24 sata, da mogu danas planirati što će se sutra raditi. Tako kako to sazrijeva, i naša zrakoplovstva postaju sve efikasnija. Jer umjesto da letite s dva švedska zrakoplova, možete letjeti sa po dva iz svake od nacija, ili možda sa 4 iz svake od nacija. I tako sada iznenada imate veće formacije, s kojima možete planirati obuku na dnevnoj bazi.

Mislite da bi se to moglo prenijeti na širu europsku razinu?

Prilično sam siguran u to, ali tako nešto treba započeti među susjednim nacijama. Dakle, prvo treba poduzeti mali korak, kako sam rekao, a onda nastaviti – korak po korak. Također, mislim da će to kod vas u Središnjoj Europi biti većim izazovom i radi pitanja zračnoga prostora, nego što je to bilo kod nas, tu na sjeveru Švedske. Ove ćemo godine pokušati izvesti to isto i između Danske, Švedske i Finske, a na prostoru južnog Baltičkoga mora. To će biti zapetljanije, već i radi više stope zagušenja tamošnjeg zračnog prometa.

Odlična suradnja s Hrvatskom u Nordijskoj borbenoj skupini

Moram Vas pitati još jedno pitanje. Hrvatska je sudjelovala u Nordijskoj borbenoj skupini, i to je bilo tijekom vašeg mandata kao Vrhovnog zapovjednika u Švedskoj. Možete li nam reći kako ocjenjujete to sudjelovanje?

To je bilo vrlo, vrlo visoko cijenjeno u to doba, jer je Hrvatska u Nordijsku borbenu skupinu (NBG 11) unijela nešto što nam je nedostajalo, po pitanju helikoptera i takvih sposobnosti. Donesena je odluka da će Švedska organizirati Nordijsku borbenu skupinu i za 2015. godinu (NBG 15), i da naše interne pripreme mogu započeti. O tome sam kratko razgovarao s mojim pandanom iz Hrvatske, kada smo se nedavno sreli u Bruxellesu. Razmotrit ćemo mogućnosti za nastavak te suradnje. Nacije koje su već sudjelovale prošli put u našoj borbenoj skupini same će odlučiti jesu li još uvijek zainteresirane za sudjelovanje u NBG 15. Ali, ja vam mogu potvrditi da su sposobnosti koje je Hrvatska stavila na stol bile vrlo cijenjene s naše strane, i da će tome biti tako i u budućnosti. Ipak, mnogo toga ovisi i o volji pojedinih nacija.