Vojna apomoć Ukrajini počela je pritjecati i prije samog početka opće ruske agresija 24. veljače 2022. godine, no čitavo vrijeme teško se bilo oteti dojmu da roba od saveznika zapravo dolazi izrazito postupno i teškom mukom. Prvih dana agresije u Ukrajinu krenula se slijevati uglavnom pješačka oprema te laki protuzračni i protuoklopni sustavi – što je odgovaralo dojmovima da bi Ukrajinci lako mogli izgubiti konvencionalne sukobe i naći se u gerilskoj borbi protiv pobjedonosne ruske vojske. No, za razliku od juga Ukrajine, gdje je agresor imao poprilično borbenih uspjeha – na sjeveru i sjeveroistoku njihov je napad bio prvo zaustavljen, a onda su napadači natjerani i na povlačenje. Doduše, to je Rusima dalo priliku da se koncentriraju na istok i jugoistok bojišta, čime su se postupno promijenile i potrebe branitelja. Sve više se krenulo tražiti topništvo (zapadnih kalibara, budući je postalo jasno da se neće moći osigurati dovoljno streljiva za nastavak masovne uporabe oružja sovjetskih kalibara), a onda i višecijevni raketni lanseri te razna oklopna tehnika. Naravno, i tu je prvo te osnovno došlo do pražnjenja zaliha starih vozila sovjetskog podrijetla iz raznih članica NATO saveza, da bi tek postupno počele i donacije robe zapadnog podrijetla. Zapadne države su ipak čitavo to vrijeme gotovo na dnevnoj bazi odmjeravale reakcije Ruske Federacije, tako da se čitav proces slanja pomoći uvelike iscrpljivao na raznim ukrajinskim zahtjevima (temeljem potreba ili želja), ruskim “crvenim linijama” i postupnom zapadnom slanju pomoći – nakon bolnih političkih grčeva koji su agresoru redovito davali vremena za pripremu na nove oružne sustave na bojištima.

Istaknuti oružni sustavi iz donacija

Posebno treba istaknuti nekoliko tipova donirane vojne opreme koja je na ukrajinskim ratištima imala zamjetan borbeni uspjeh. Kao prvo, tu spadaju razne bespilotne letjelice – od turskih Bajraktara TB2 (posebno uspješni u prva dva mjeseca rata), do njemačkih izviđačkih letjelica Vector i danskih RQ-35 Heidrun i američkih kamikaza-dronova Switchblade (koji se na kraju baš i nisu pokazali na bojištu). Sve to je i samim Ukrajincima pokazalo koliki je značaj te bespilotne tehnike – u koju su onda i oni sami krenuli masovno ulagati. Pri tome, treba napomenuti golemu ulogu kupovina raznih civilnih/komercijalnih dronova (pretežito kineskih proizvođača, kao letjelica Mavic tvrtke DJI) – koje se kupovalo na tisuće, bilo kao gotove sustave ili u dijelovima – što je trend koji ne jenjava ni s masovnim jačanjem domaće ukrajinske proizvodnje. Dapače, može se bez puno oklijevanja reći da je masovna primjena bespilotnih letjelica svih kategorija bitno obilježila dosadašnji tijek rata u Ukrajini, ne samo kao sredstva izviđanja ili navođenja vatre, već i kao samostalnog oružja za izvođenje napada – bilo na kratki, srednji ili na dugi domet po raznim ciljevima u dubini Ruske Federacije. U prvim fazama odbijanja agresije 2022. godine posebno su se istakle turske bespilotne letjelice Bayraktar TB2, koje su još 2019. po prvi puta kupljene za kopnene snage i ratnu mornaricu Ukrajine, da bi tijekom 2021. bile i borbeno korištene u Donbasu. Ipak, usprkos gubitku gotovo pola od prvotno dostupnih 20 komada – borbeni i propagandni učinak Bayratktara TB2 bio je takav da se već sredinom ožujka 2022. Ukrajinom krenula širiti i pjesma o ovom oružnom sustavu kao brani pred agresijom. Nažalost, konsolidiranjem ruske trupne protuzračne obrane ta je faza prestala sredinom 2022. godine i Bayraktari do danas više nisu oslonac ukrajinske bespilotne flote, iako ih se u više navrata dodatno pribavljalo bilo kupovinom ili iz donacija (posebno kroz javni „crowdfunding” u nizu europskih država). S druge strane, treba spomenuti iranske bespilotne letjelice Shaheed-136, koje su Rusi prvo koristili iz uvoza od sredine rujna 2022. godine, da bi onda uskoro pokrenuli i vlastitu masovnu proizvodnju u Tatarstanu pod nazivom „Geranj-2”. Ove letjelice, iako relativno spore i uočljive, svojim skoro svakodnevnim napadima širom Ukrajine rade itekako masivne probleme i štete.

Sjevernokorejske samohodne haubice M-1978/1989 Koksan na putu u Rusiju

Što se tiče topništva, izvori iz SAD navode kako je prema Ukrajini poslano više od 200 komada haubica kalibra 155 mm, kako samohodnih tako i tegljenih. Iako je tu bilo mnoštvo modela, posebno se svojim karakteristikama istaknula američka tegljena haubica M777A2, čija je masovna isporuka u Ukrajinu započela tijekom travnja 2022. godine. Značaj pomoći u topništvu dobro ilustriraju i podaci iz ukrajinskog topništva, koji govore da je 2022. godine s ukrajinske strane ukupno ispaljeno oko 1,5 milijuna raznih mina i granata – od toga oko polovica u sovjetskim kalibrima 152 i 122 mm, dok je kalibra 155 bila oko trećina. Samo godinu dana kasnije, ispaljeno je bilo ukupno oko 3 milijuna mina, granata i raketa – od čega je kalibra 155 mm bilo između 1,6 i 1,7 milijuna komada, dakle preko polovice. Što se dobave topničkog streljiva tiče, SAD se službeno hvale isporukom preko 3 milijuna komada, EU je usprkos obećanja od 20. ožujka (milijun komada do ožujka 2024. godine) sada tek na putu isporuke te količine, dok se barem 500.000 navodno kupilo na svjetskim tržištima posredovanjem Češke. Zato i ne čude ukrajinski navodi da na njihovih 300-350 tisuća komada mjesečno Ruska Federacija ispaljuje u prosjeku oko 2 milijuna komada na mjesec. No, dok se Ukrajina pouzdala na svoje zapadne saveznike, Rusija je uz vlastite zalihe i proizvodnju ovdje koristila i pomoć prvo Bjelorusije (preko 130.000 tona streljiva u prvih godinu dana opće agresije), a onda i Sjeverne Koreje (najmanje 2 milijuna komada topničkog streljiva), dok se nagađa i o ulasku Irana u ovakve poslove s režimom u Moskvi. Uz streljivo, Ruska Federacija je vjerojatno primila pomoć saveznika i u konkretnim topničkim instalacijama – gdje treba posebno napomenuti 14. studenog zabilježeno pristizanje samohodnih haubica M-1978/1989 Koksan kalibra 170 mm iz Sjeverne Koreje u Rusiju kao novo zaoštravanje vojno-diplomatske situacije.

Američki sustav HIMARS posebno je utjecao na rusku logistiku

Posebno tu treba napomenuti i ulogu modernih višecijevnih raketnih sustava M142 HIMARS koje je Zapad od sredine 2022. počeo slati u Ukrajinu, da bi ih do danas službeno bilo poslano više od 40 iz SAD i 3 iz Njemačke. Već dolazak prvih sustava HIMARS, od 23. lipnja 2022. godine, temeljito je promijenio rusku logistiku na bojištima – budući je niz velikih eksplozija agresore natjerao da sva svoja bitnija skladišta pomaknu dalje od 80 km od bojišnice. To ne samo da je usporilo opskrbu fronte, već je itekako pojačalo i trošenje ruske flote vojnih kamiona, te je agresore natjeralo na uspostavu mreže malih skladišta u prilazu bojištu i bitno više manevriranja zalihama. Ovakav učinak, gdje se u šali rane večernje sate zvalo „HIMARS-vrijeme”, dodatno je pojačan uvođenjem raketa s bojnim glavama koje se rasprskavaju u zraku iznad cilja, te onda i postupnijim slanjem usporedivih gusjeničnih sustava M270 (njemački MARS 2, francuski LRU, britanski M270B1) koji nose po dvije kolijevke za rakete umjesto samo jedne na lakšem sustavu HIMARS zasnovanom na kamionskom podvozju. Usporedivi ruski moderni višecijevni raketni sustavi tipa Tornado nisu ostavili posebnog utjecaja na dosadašnji tijek rata u Ukrajini.

Što se protuzračne obrane tiče – treba posebno napomenuti ulogu starijeg njemačkog sustava Gepard zasnovanog na tijelu tenka Leopard 1, te opremljenog radarom koji kontrolira dva topa Oerlikon GDF kalibra 35 mm. Iako je svih ovih godina bilo problema u dobivanju izvoznih dozvola švicarskih proizvođača topa i njegovog streljiva, u Ukrajini je postupno završilo barem 55 oklopnjaka Gepard iz njemačkih zaliha, a onda navodno i još nekoliko iz Jordana. Ovo oružje, koje se smatralo zastarjelim te je krajem 2010. bilo i povučeno iz aktivne službe u Njemačkoj, ispalo je pravim hitom protuzračne obrane u Ukrajini. Naime, u svom borbenom dometu ti su oklopnjaci postali izuzetno ubojiti kako za helikoptere i bespilotne letjelice, tako i za brojne tipove ruskih krstarećih raketa. Slično su se pokazali i protuzračni sustavi IRIS-T (u verzijama SLM i SLS), kojih je desetak isporučeno iz Njemačke, kao i sustav NASAMS (12 došlo iz SAD, a još nekoliko i od raznih europskih korisnika). No na kraju se u praksi pokazalo da s raznim ruskim balističkim raketama na kraj uspješno izlazi samo MIM-104 Patriot kojeg se u Ukrajini vidi od travnja 2023. godine (ukupno do sada 3 baterije iz SAD, 3 iz Njemačke i jedna iz Rumunjske), dok se usprkos navoda o donacijama nije čulo ništa o francusko-talijanskom sustavu SAMP/T, koji bi trebao biti barem donekle usporedivih sposobnosti.

Vozilo Bradley u sastavu 100. samostalne mehanizirane brigade ukrajinske vojske

Što se oklopnih vozila i tenkova tiče, Ukrajina se postupno našla zasuta raznim vozilima s raznih strana. Od sveg tog šarenila ipak treba istaknuti američka borbena vozila pješaštva M2A2 Bradley (kojih je do danas isporučeno preko 300 komada, uz još preko 190 vozila Stryker, te više stotina vozila HMMWV i raznih MRAP-ova). Konkretno, vozila Bradley su u Ukrajini pokazala da je riječ o zrelom dizajnu iznimne visoke ofenzivne snage, uz posebno izraženu sposobnost preživljavanja na bojištu čak i uz brojne napade ruskih bespilotnih kamikaza-letjelica. Kako izgleda, slično se pokazalo i starije njemačko borbeno vozilo Marder 1A3, kojih je do sada u Ukrajinu isporučeno barem 140 komada. Uz to, u Ukrajini je završilo i više stotina raznih starijih oklopnjaka, bilo sovjetskog podrijetla (BMP-1, BMP-2, BTR-60, BRDM-2 i drugi) ili sa Zapada (prvenstveno M113), no oni su se pokazali korisnima i ništa preko toga. Slično je na kraju završila i priča o tenkovima, gdje se uz brojne donacije tenkova istočnog podrijetla u Ukrajinu poslalo i ponešto zapadne opreme. Riječ je prvenstveno o 31 komadu američkih tenkova M1A1 Abrams, 18 Leopard 2A6 iz Njemačke te 14 britanskih Challenger 2, i još ponešto tenkova Leopard 2A6 (3 iz Portugala), tenkova Leopard 2A4 (preko 74 komada iz Poljske, Norveške, Kanade, Španjolske, Finske te Nizozemske/Danske), te Stridsvagn 122 (10 komada iz Švedske, ekvivalent Leopard 2A5). Uz to, u ovu se priču uklopilo i slanje barem 88 starijih njemačkih tenkova Leopard 1A5. Doduše, njihova isporuka se itekako otegla, a u doglednoj budućnosti očekuje se njih barem još 47 komada. Sveukupno ta se skupa i masivna oprema pokazala nužnom, ali i izuzetno ranjivom na ukrajinskim bojištima (kako na mine, tako još i više na bespilotne kamikaza-dronove, što je problem kojeg će itekako tek trebati rješavati).

„Čarobni štapići” – propagandni i stvarni

Za razliku od zapadnih tenkova, za čije se doniranje borba intenzivno vodila preko 8 mjeseci, natezanja o doniranju zapadnih borbenih aviona trajala su preko godinu i pol. Naime, iako je to borbeno sredstvo Ukrajina tražila još u veljači 2022. tek su u kolovozu 2023. Sjedinjene Američke Države dale dozvolu za transfere – da bi onda 4 europske države (Belgija, Danska, Nizozemska i Norveška) krenule postupno isporučivati svoje stare avione dok se istodobno radilo i na obuci ukrajinskih pilota te tehničara. Prvi F-16 su u Ukrajinu bili isporučeni krajem srpnja 2024. godine. Od tada se nekoliko puta čulo o njihovom borbenom korištenju, uglavnom vezanom za rušenje ruskih raketa i bespilotnih letjelica – dok je suzdržanost u korištenju možda i pojačana nakon štoje 26. kolovoza 2024. godine u padu takvog borbenog aviona poginuo mladi pilot Oleksij Mes (borbeno ime „Moonfish”). Kako bilo da bilo, borbenih aviona F-16 u Ukrajini za sada ima maksimalno desetak i oni se definitivno nisu pokazali ikakvom prekretnicom u ovome ratu. Usprkos žestokoj medijskoj propagandi, opet se tu ispravnijom pokazala suzdržanost pojedinih stručnih izvora koji su isticali kako za njihovu iole masovniju ili intenzivniju uporabu Ukrajini ipak treba bitno više vremena (ali i reformi ukupnog ratnog zrakoplovstva).

Dok se za sada stvarno ne može govoriti o ikakvom revolucionarnom učinku borbenih aviona F-16 u Ukrajini, još je nejasno kakve će učinke imati zapadna taktička oružja dugog dometa – prvenstveno britanske i francuske zrakoplovne rakete Storm Shadow/SCALP EG (dometa do 250 km) te američke balističke rakete ATACMS (dometa do 300 km). Velika Britanija je isporučila prve rakete Storm Shadow krajem travnja i početkom svibnja 2023. godine (objavljeno 11. svibnja), da bi se samo nekoliko dana kasnije čulo i o francuskoj isporuci njihove varijante ovog oružja pod oznakom SCALP-EG. Oružja je lansirano s prilagođenih ukrajinskih aviona Su-24MR, koristeći rabljene britanske pilone s borbenih aviona Tornado GR4. No dok je za čitavu ovu donaciju bila potrebna i dozvola Sjedinjenih Država (radi sustava karti koje ove rakete koriste u navigaciji), odmah je postalo jasno da se dozvolu dalo pod uvjetom da ta oružja smiju biti korištena samo na okupiranim prostorima Ukrajine. Zato i nije čudilo da se prvo njihovo korištenje bilježilo širom okupiranih dijelova Luganske, Zaporiške i Hersonske oblasti te u rujnu 2023. po ciljevima u Sevastopolju na okupiranom Krimu. Iako se od svibnja 2024. diskutiralo o davanju dozvole za korištenje ovog oružja i na prostorima Ruske Federacije, do toga je došlo tek u studenom 2024. godine – da bi se prvi takav napad bilježio 20. studenog na rusko zapovjedno središte kod mjesta Marino u regiji Kursk. Rakete ATACMS ispaljuju se iz lansera HIMARS ili M-270, a načelno mogu nositi kasetnu ili unitarnu bojnu glavu. Kako izgleda, Ukrajina je tijekom rujna 2023. godine od saveznika dobila rakete ATACMS rane verzije MGM-140M39 s kasetnom bojnom glavom i dometom od 160 km – koje su prvi put iskoristili sredinom listopada 2023. za napad na aerodrome agresora kod Berdjanska na okupiranom jugu ukrajinske regije Zaporižje. Do sredine travnja 2024. pojavile su se naznake o donaciji te borbenom korištenju varijati raketa ATACMS dužeg dometa (napad na zrakoplovnu bazu Džankoj na Krimu) – dok je ostalo izvjesno da i za njih vrijede ograničenja o korištenju samo na prostorima Ukrajine. Jednako kako se rakete ATACMS krenulo masovnije slati u Ukrajinu tek nakon što su ta oružja u američkoj operativnoj službi bila otpisana (a od prosinca 2023. počele su i isporuke zamjenskog sustava PRsM, dometa oko 500 km, također ispaljivog iz lansera HIMARS i M-270), tako se i Storm Shadow/SCALP-EG usporedno s isporukom u Ukrajinu na zapadu krenulo mijenjati novijim raketama usporedivog tipa, čija se operativnost očekuje oko 2028. godine – dok je nepostojanje zamjenskog programa po nekima i glavni razlog zašto Njemačka ustrajno odbija Ukrajini isporučitit svoje rakete tipa Taurus. Napomenimo još i da se politika SAD o zabrani korištenja raketa ATACMS te Storm Shadow/SCALP-EG na prostoru Ruske Federacije javno promijenila 17. studenog, temeljem pristizanja vojnika iz Sjeverne Koreje prema bojištima ruske agresije na Ukrajinu – tako da se 19. studenog bilježilo napad većim brojem raketa ATACMS na rusko strateško skladište streljiva kod grada Karačev na sjeveroistoku regije Brijansk. Kao uzvrat za spomenute napade raketama ATACMS od 19. studenog i raketama Storm Shadow 20. studenog, Ruska Federacija je u četvrtak 21. studenom ukrajinski grad Dnipro napala verzijom strateške balističke rakete srednjeg dometa RS-26 Rubež, kao još jednom u nizu eskalacija svoje agresije na Ukrajinu.

Sustav Starlink Elona Muska na ukrajinskom bojištu

Za kraj spomenimo i civilnu te vojnu ulogu američkog privatnog sustava satelitske komunikacije Starlink. Nakon početka lansiranja brojnih satelita ovog sustava u svibnju 2019. godine, mreža je početkom 2021. počela s komercijalnim radom, koji je poboljšavan redovitim dodavanjima satelita u njegovu konstelaciju. Vojna primjena u Ukrajini započela je početkom ožujka 2022. godine, nakon apela Vlade iz Kijeva da se tim sustavom nadomjesti redovite komunikacijske sustave koje su Rusi uspješno ometali. Uz civilnu uporabu, ove se komplete za satelitski internet uskoro počelo koristiti i za kontrolu besposadnih sustava, koordinaciju topništva, te održavanje i vojnih komunikacija širom Ukrajine. No usluga koja je na početku bila besplatna uskoro je postala kritično važan dio ukrajinskog obrambenog sustava s troškovima procijenjenim i preko 100 milijuna USD mjesečno. Ne bi li olakšali podmirivanje tih troškova, u američkom Ministarstvu obrane su početkom lipnja 2023. sklopili i poseban ugovor o financiranju usluge Starlink za Ukrajinu. Ipak, uz sve operativne prednosti, ovaj je sustav pokazao i određene probleme – posebno od trenutka kad se njegov vlasnik Elon Musk počeo baviti politikom. To je išlo od njegove vizije mirovnog plana za Ukrajinu i Rusiju iz listopada 2022., preko rujna 2023. kada se čulo o povremenim gašenjima Starlink sustava nad Krimom i Ukrajinom u korist ruske vojske te mornarice, pa onda i njegovim otvorenim angažiranjem u predsjedničkoj kandidaturi Donalda Trumpa za predsjednika SAD i brojnim direktnim kontaktima prema Vladimiru Putinu koje su otkrili američki istraživački novinari. Dakle, i ovdje je u pitanju tehnološki sasvim koristan sustav, koji je tek postupno otkrio i neke za Ukrajinu neželjene karakteristike (doduše, ovoga puta ne u opremi nego u osobi svog vlasnika).

Dakle, iz svega ovoga možemo zaključiti kako se zapadna vojna pomoć do sada pokazala ključnom za ukrajinsko preživljavanje u ratu s Ruskom Federacijom. Ipak, ta sredstva ustrajno dolaze previše usporeno i u relativno malim količinama, dok često i duge javne diskusije o njihovom slanju daju Rusima dovoljno vremena za pripremu na učinke tih „novih” (zapravo često vrlo starih) oružja na konkretnom bojištu. Naravno, time se s jedne strane Ukrajini omogućava da nastavi preživljavati rusku agresiju, ali bez da im se ujedno daju sredstva potrebna za odlučnu pobjedu – što onda agresijom pogođenu državu čini i posebno osjetljivom na „zapadni zamor ovim ratom”, te pritiske na otvaranje ovakvih ili onakvih pregovora s agresorom (bez puno obzira na stanje stvari širom bojišnice).

**ovaj tekst je dio projekta “NATO i Hrvatska pred neočekivanim izazovima” i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

Od početka pune ruske agresije na Ukrajinu, 24. veljače 2022. godine, odmah je postalo jasno da su ukrajinske obrambene sposobnosti itekako ograničene, posebno u usporedbi s Ruskom Federacijom. Možda se baš i dobar dio onih prvotnih očekivanja da će ruska agresija izazvati brzi raspad ukrajinskih Oružanih snaga, pa i države, bazirao na promatranju podataka o ruskom vojnom proračunu koji je za 2021. iznosio oko 45,8 milijardi USD (i onda 2022. skočio na oko 74,7 milijarde, te 2024. na oko 117 milijardi USD) nasuprot ukrajinskom od 4,27 milijardi USD 2021. godine (što je palo na 3,55 milijardi 2022. i onda dostiglo od 40 milijardi USD u 2024. godini). Dok su omjeri proračunskih novaca za obranu u ratno doba bitno uvećani u Ukrajini, pa je time smanjena i razlika prema agresoru, ponešto su manje razlike bile u direktno raspoloživom ljudstvu za ratovanje. Na ruskih predratnih oko 900.000 vojnika i još oko 554 tisuće pripadnika policije i žandarmerije dolazilo je 2021. ukrajinskih 196,6 tisuća vojnika i oko 102 tisuće pripadnika policije i žandarmerije – da bi 2024. bilo riječi o otprilike 1,1 milijun vojnika i još oko 559 tisuća pripadnika policije i žandarmerije u Rusiji, ali oko 500 do 800 tisuća vojnika, te još oko 250 tisuća ljudi u policiji i žandarmeriji za Ukrajinu. Napomenimo pri tome da je velika većina ukrajinskog ljudstva stvarno angažirana u obrani, dok se ruski kontingent u Ukrajini krajem 2024. procjenjuje na oko 700.000 boraca, uz još oko 50.000 angažiranih u odbijanju ukrajinskog upada u regiju Kursk. Dakle, i tu je primjetan bitno intenzivniji porast ukrajinskog angažiranja ljudi u obrani, iako je popuna vojnih postrojbi za konkretna borbena djelovanja zadnje vrijeme možda i veći problema za vlasti u Kijevu nego za one u Moskvi. Naravno, sasvim je drugačija bila stvar po pitanju volje za otporom agresoru – koja se u napadnutoj Ukrajini pokazala bitnim faktorom obrane. Tu su stvari krenule od političkog vrha (koji je umjesto strane evakuacije zatražio pomoć u oružju i streljivu) pa sve do običnog stanovništva Ukrajine koje se u više valova masovno javljalo u vojsku (prije nego se moralo posegnuti za širom sustavnom mobilizacijom, koja ide uz mnogo problema).

Općenito o međunarodnoj pomoći

Upravo je taj poziv Vlade iz Kijeva za slanjem zapadne pomoći tijekom zadnjih skoro tri godine naišao na dobru volju – ne samo organizacija kao NATO, Europska unija ili skupina G7, već i niza pojedinačnih država. No, dok je za neke organizacije i države to bio tek nastavak dotadašnjeg pomaganja započetog nakon početka rata sredinom 2014. godine – brojnim drugim donatorima se Ukrajina pojavila na horizontu tek od 24. veljače 2022. godine, i to za humanitarnu, financijsku te vojnu pomoć. Što se država tiče, osim već spomenutih okvira organiziranja pomoći (bilateralno, kroz EU/NATO i G7 okvir), treba spomenuti i rad tzv. „Ramstein formata” („Kontaktna skupina za obranu Ukrajine”) u kojem su SAD od 26. travnja 2022. okupile do 57 država i organizacija na temi prvenstveno vojne pomoći napadnutoj Ukrajini. Jednako tako treba spomenuti i kontinuirano djelovanje brojnih građana i skupina građana koji samostalno skupljaju pomoć Ukrajini te robu i novce dostavljaju mimo svih službenih kanala pomoći – što po ukupnom učinku uopće nije zanemarivo. Posebno su tu bili javno prepoznati i pokreti za skupljanje novaca (tzv. „crowdfunding” kampanje) namijenjenih kupnji bespilotnih letjelica, ali i pojedinih tipova optoelektronike te zaštitne opreme za pješaštvo i raznih vozila te strojeva. Iako se ovakve masovne napore zapravo i nije javno obračunavalo na nekoj zajedničkoj bazi – nije teško zaključiti kako se radi o prikupljanjima stotina milijuna USD u inozemstvu, a barem jednako toliko i među građanstvom Ukrajine, koje se time i posredno angažiralo u obrani domovine. Ujedno, teško je tu pobrojati i same inicijative, a kamoli ukupna njima prikupljena sredstva.

Što se organizirane državne pomoći tiče – glavnina je pristigla iz Europske unije i SAD, iako uz iznimne varijacije od mjeseca do mjeseca (što je u Ukrajini itekako otežavalo svako sustavno i dugoročnije planiranje). Prema podacima Instituta za međunarodnu ekonomiju iz Kiela u Njemačkoj, od 24. siječnja 2022. do kraja kolovoza ove godine iz Europske je unije ukupno bilo otposlano 100,82 milijarde eura (od toga 56,99 milijardi od pojedinih država članica i još 43,83 milijarde od same Unije) – no obećano je bilo poprilično više (ukupno 161,11 milijardi eura, od toga 81,33 milijarda od članica, te još 79,78 milijardi od same EU). Međutim, sva ta sredstva zapravo se dijele na financijsku, humanitarnu i vojnu pomoć, tako da od stvarno poslanih 100,82 milijarde eura govorimo o 43,64 milijarde vojne pomoći (registrirana samo od članica), 9,22 milijarde humanitarne pomoći (6,88 od članice i 2,34 od tijela EU) i 47,96 milijardi eura financijske pomoći (6,47 od članica i 41,49 od tijela EU).

Što se Sjedinjenih Američkih Država tiče, one su u istom periodu od 24. siječnja 2022. do 31. kolovoza 2024. godine obećale 100,15 milijardi eura, a isporučile su 84,73 milijarde. Od tih isporučenih novaca – 56,8 milijardi je bilo vojne pomoći, 2,93 milijarde humanitarne pomoći te 25 milijardi financijske pomoći. Dakle, njihova je ukupna humanitarna pomoć u promatranom periodu iznosila otprilike kao jedna mjesečna kvota vojne pomoći. Ukupno tu govorimo o šest velikih proračunskih alokacija, 4 u 2022. godini i onda po jedna u 2023. i 2024. godini – koje bi onda SAD postupno ispunjavale u odvojenim kvotama. Pri tome je sama vojna pomoć bila pretežito ispunjavana kroz dva odvojena mehanizma – (1) kroz neposredno slanje vojne pomoći iz robnih rezervi državnih tijela SAD (tzv. „Presidential Drawdown Authority”) ili (2) naručivanjem robe kod američke vojne industrije (tzv. „Ukraine Security Assistance Initiative”). Od novčanih kvota odobrenih u američkom Kongresu 24. travnja 2024. godine, do 16. listopada računalo se prema službenim američkim izvorima da je do kraja mandata predsjednika Joe Bidena dostupno još oko 7,5 milijardi USD za isporuku roba iz državnih zaliha, te oko 4,1 milijarda USD za narudžbe kod američke vojne industrije. Iako je zadnjih mjeseci bilo govora o usporavanju slanja konkretne robne pomoći – tijekom studenog (a posebno nakon izbora Donalda Trumpa za novog predsjednika SAD), iz Washingtona se čuje o namjeri korištenja svih raspoloživih sredstava do trenutka predaje vlasti (inauguracija tradicionalno zakazana za 20. siječnja godine nakon izbora). To se posebno tiče isporuke vojnih roba iz državnih zaliha, dok se za sredstva usmjerena prema industriji ipak izražava nadu da je dovoljno izvesti sklapanja ugovora uz prve avansne uplate, dok bi onda tako sklopljeni ugovori za proizvodnju ipak trebali ostati važeći i u vrijeme nove administracije (u što neki također otvoreno sumnjaju).

Konačno, tu treba spomenuti još i pojedine individualne države koje su se iskazale velikim kvotama pomoći za Ukrajinu, posebno tu ističući  Veliku Britaniju, Japan, Kanadu i Norvešku, koje djeluju izvan EU/SAD okvira. Velika Britanija je za Ukrajinu u promatranom periodu otposlala 13,67 milijardi eura ukupne pomoći od obećanih 20,92 milijarde. Od toga je 9,42 milijarde bilo vojne pomoći, 0,85 milijardi humanitarne pomoći, te još 3,41 milijarda eura financijske pomoći. Sasvim je obrnuta situacija s Japanom – koji je obećao 12,38 i od toga isporučio 9,02 milijarde eura pomoći. U tome je bilo sadržano samo 0,06 milijardi vojne pomoći, 1,02 milijarde humanitarne pomoći te 7,93 milijarde eura financijske pomoći. Ponešto su uravnoteženije Kanada i Norveška. Naime, Kanada je od obećanih oko 8,38 milijardi eura otposlala 7,79 milijardi (od toga 2,48 milijardi vojne pomoći, 0,42 milijardi humanitarne pomoći, te 4,89 financijske pomoći). Norveška je obećala 7,84 milijarde od čega je u promatranom periodu isporučila 2,83 milijarde eura (od toga 1,53 milijardi vojne pomoći, 0,49 humanitarne pomoći i još 0,81 milijardu financijske pomoći). Dakle, svugdje se vide veći ili manji raskoraci između obećanja i isporuka koje često idu u ratama, dugo nakon što su se ugasila svjetla medija pred kojima su političari mahali velikim obećanjima i brojkama. Nije tu mnogo pomoglo ni sklapanje bilateralnih „sigurnosnih sporazuma” kojima su vlasti u Kijevu od siječnja 2024. (prvo s Velikom Britanijom) nastojale fiksirati pojedina nacionalna obećanja i njihovu isporuku. Naime, proračunski problemi doveli su u pitanje ispunjavanje i takvih finacijskih obećanja kako u Njemačkoj tako i u Francuskoj (obje su takve sporazume s Ukrajinom potpisale 16. veljače ove godine).

Bitna stavka – vojna pomoć

Već i prije konkretnog pokretanja opće vojne agresije Ruske Federacije na Ukrajinu bilo je jasno da konkretna vojna pomoć igra veliku ulogu u čitavoj ovoj situaciji. Naime, nakon problematičnih ishoda borbi tijekom 2014. godine i onda sklapanja mirovnih sporazuma u Minsku, postalo je jasno da Ukrajini hitno treba zapadna podrška u obuci ljudstva, provedbi reformi obrambenog sektora, ali i u modernizaciji (sve to u vrijeme problematičnog opstajanja domaće vojne industrije, koja je sve teže nosila teret održavanja koraka s vojnom tehnologijom i Zapada i Ruske Federacije). Dok se oko 400 milijuna USD vojne pomoći Ukrajini još 2019. koristilo kao sredstvo političkih pritisaka (radi čega je tadašnji predsjednik Donald Trump bio izložen i svom prvom postupku opoziva, u postupku otpočetom 18. prosinca 2019. i dovršenom 5. veljače 2020. godine) – još u listopadu 2019. kao posebno bitnu spominjalo se prvu američku isporuku protuoklopnog naoružanja vrijednu oko 39 milijuna USD, izvršenu neovisno o ovim spominjanim stotinama milijuna blokirane pomoći. No prvi masovni paketi vojne pomoći započeli su pristizati nakon otpočinjanja ruske agresije krajem veljače 2022. godine – od čega je slanje prvih oko 350 milijuna USD vrijedne vojne robe iz zaliha državnih tijela SAD (prvenstveno Pentagona) predsjednik Joe Biden autorizirao 25. veljače 2022. godine, da bi 12. ožujka tome bilo dodano još 200 milijuna USD (prvenstveno protuzračne i protuoklopne tehnike), a onda 16. ožujka još 800 milijuna USD. Pri tome treba napomenuti kako se postupno mijenjao i konkretan sadržaj ovih paketa, ovisno o procjenama stanja i konkretnih potreba na bojištima Ukrajine. Tako se na početku uvelike slalo mobilnu opremu pogodnu za potrebe pješaštva koje u hodu odbija masovne napade teže opremljenog neprijatelja, da bi postupno naglasak došao i na topničku tehniku – gdje se zapadnim naoružanjem nadomještalo ukrajinske manjkove streljiva i naoružanja istočnog podrijetla, streljivo (posebno topničke granate kalibara 105 te 155 mm za donirano zapadno naoružanje), a onda i raznu težu tehniku, vozila i opremu.

S druge strane, Ruska Federacija je u ovom ratu angažirala preko 75 posto svih svojih rasporedivih vojnih snaga (početno oko 200.000 ljudi), da bi do kraja 2023. u borbama izgubila do 90 posto djelatnog vojnog osoblja kojim je ukupno raspolagala na početku invazije. Ipak, brojnost ruskog ljudstva u Ukrajini rasla je od oko 360.000 početkom 2023. prema oko 410.000 u lipnju 2023. i do 470.000 početkom 2024. godine, a provedene su i brojne reorganizacije njihove strukture snaga te vojne doktrine koje su onda omogućile i dodatno bitno jačanje tog kontingenta. Iako je Ukrajina s osloncem na saveznike ograničila opći učinak ruskog Ratnog zrakoplovstva (osim po pitanju vrlo preciznih tzv. „planirajućih zrakoplovnih bombi“), a ruske pomorske snage na Crnom moru uvelike su potisnute na istok (što je otvorilo put oživljavanju ukrajinskog pomorskog izvoza), ipak su agresori na kopnu nastavili napredovati. No masivnost ovog sukoba i njegove potrošnje resursa, razmjeri gubitaka vojnika i tehnike, te visok intenzitet borbi na oko 1.000 km bojišnice (nakon koncentriranja invazije na istok, jugoistok i jug Ukrajine u travnju 2022. godine) – doveli su do niza praktičnih izazova. S jedne strane, jasno se pokazala nedostatnost ukupne zapadne vojne proizvodnje (posebno topničkih granata koje se u Ukrajini zbog obostranog manjka učinkovitog zrakoplovstva troše na razini Prvog i Drugog svjetskog rata), te izraziti zapadni manjak kopnenih sustava protuzračne obrane sposobnih štititi i od dalekometnih projektila u balističkoj putanji (proturaketna obrana). Uz to, iako je pomoć u osnovnoj obuci ljudstva mnogo pomogla Ukrajini – zapadni vojni savjeti često su se pokazali limitirano uporabivima, posebice u inzistiranju na manevarskom ratovanju nasuprot ruske duboke linijske obrane početkom 2023. godine. Stvari su tu pogoršavala i kašnjenja u isporukama vojne pomoći (oklopna tehnika, zrakoplovi, oružja dugog dometa), koja je stizala otegnuto i u gotovo simbolički malim količinama. No situacija se još i dodatno zaoštrila kada su kašnjenja tipična za početak 2023. (doba priprema za najavljenu ukrajinsku ofenzivu) prerasla u široki izostanak pomoći iz SAD i Europske unije baš krajem 2023. (u doba otpočinjanja velikog niza ruskih napadnih operacija koje su se produžile praktički i tijekom čitavog dosadašnjeg dijela 2024. godine). Naime, usprkos brojnim izjavama političke podrške, jako se jasno pokazalo koliko može ograničavajuće djelovati bilo politička nesloga (koja je u SAD zaustavila isporuke pomoći od kraja 2023. barem do kraja travnja 2024. godine), ili izostanak konsenzusa u odlučivanju (kako je Mađarska u okviru EU usporila sve mjere pomoći tijekom 2023., ali i u 2024.). Konačno, kada su takve političke prepreke i bile nadiđene, ostala je činjenica da pojedine kategorije potrebnih vojnih roba baš i nisu lako dobavive – tako da je i sam Pentagon na kraju kasnio s ispunjavanjem svojih robnih isporuka, toliko da se krajem američke fiskalne godine 2024. (krajem mjeseca rujna ove godine) na kraju moralo pribjegavati dodatnim računovodstvenim trikovima ne bi li se trošenje već određenih sredstava ipak nekako produžilo do kraja mandata predsjednika Joe Bidena.

Dok je dio ovako nastalih manjkova Ukrajina uspjela nadomjestiti promjenama vlastitih borbenih metoda, inventivnim snalaženjem te pojačanim korištenjem naprednih tehnologija – nije bilo teško uočiti da ipak i masa topničkih granata i brojna oklopna tehnika te druga skupa vojna roba teško da može biti kompletno nadomještena većim količinama lakih bespilotnih letjelica ili lakim vozilima, bez obzira na volju i želju ukrajinskih branitelja. Naravno, za kraj treba uočiti i činjenicu da otvaranje spomenutih kanala pomoći iz EU i SAD tijekom prve polovice ove godine ipak nije riješilo i sve probleme. Ne samo da obnova pritoka vojne robe nije agresoru oduzela borbenu inicijativu, već su uočeni manjkovi time tek privremeno sanirani – dok ostaje kompletno nejasno kakvog će učinka na buduće prikupljanje te slanje pomoći za Ukrajinu imati izborna pobjeda Donalda Trumpa 5. studenog 2024. te njegovo preuzimanje vlasti nakon 20. siječnja 2025. godine. Možda će najbolji primjer mogućih problema tu dati objava Donalda Trumpa juniora na društvenoj mreži Instagram stavljena 9. studenog, o tome kako će za nekoliko desetaka dana Volodimir Zelenski „izgubiti džeparac” koji mu je do sada stizao iz SAD.

**ovaj tekst je dio projekta “NATO i Hrvatska pred neočekivanim izazovima” i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

Samo 10 dana od javne pojave prvih video-snimaka sjevernokorejskih vojnika na obuci u Ruskoj Federaciji, danas je i vrh NATO saveza potvrdio ne samo ozbiljnost ove novine, već i nagađanja da se takva strana vojska raspoređuje nedaleko Ukrajine – s očiglednim usmjerenjem na miješanje u tamošnju agresiju koju Rusija vodi od veljače 2022. godine.

U svojoj izjavi 28. listopada u Bruxellesu, glavni tajnik NATO saveza Mark Rutte je objasnio:

“Jutros je delegacija iz Republike Koreje, bliskih NATO partnera, izvijestila Sjevernoatlantsko vijeće i naše ostale indopacifičke partnere, Australiju, Japan i Novi Zeland – o sjevernokorejskoj rastućoj umiješanosti u ruski ilegalni agresivni rat protiv Ukrajine. Delegacija je uključivala starije predstavnike iz nacionalne obavještajne službe Republike Koreje i Ministarstva nacionalne obrane. Saveznici su također podijelili svoje obavještajne procjene. Danas mogu potvrditi da su sjevernokorejske trupe bile poslane u Rusiju i da su sjevernokorejske vojne postrojbe raspoređene u regiju Kursk.

Raspoređivanje sjevernokorejskih trupa predstavlja, kao prvo, bitnu eskalaciju u već tekućoj umiješanosti DPRK u ruskom ilegalnom ratu. Kao drugo, to je još jedno kršenje rezolucija Vijeća sigurnosti UN. I, kao treće, to je opasno širenje ruskog rata. NATO poziva Rusiju i DPRK da odmah prestanu s tim aktivnostima. Sve dublja vojna suradnja Rusije i Sjeverne Koreje je prijetnja za oboje – i indopacifičku i euroatlantsku sigurnost. Ona potkopava mir na Korejskom poluotoku i pogoni ruski rat protiv Ukrajine. Pjongjang je već isporučio Rusiji milijune komada streljiva te balističke rakete, koji pogone ogromni konflikt u srcu Europe i potkopava globalni mir te sigurnost. U zamjenu, Putin osigurava Sjevernoj Koreji vojnu tehnologiju i drugu potporu za zaobilaženje međunarodnih sankcija. To sve podcrtava važnost za demokracije da stoje zajedno, ne bi li održale naše vrijednosti i suočile se s našim zajedničkim sigurnosnim izazovima.

No, raspoređivanje sjevernokorejskih trupa u Kursk ujedno je i znak Putinovog rastućeg očaja. Preko 600.000 ruskih vojnika je bilo ubijeno ili ranjeno u Putinovom ratu, i on nije u stanju održati svoj napad na Ukrajinu bez inozemne potpore. Tome je tako jer Ukrajinci uzvraćaju hrabrošću, izdržljivošću i snalažljivošću. NATO saveznici će nastaviti podupirati slobodnu i demokratsku Ukrajinu, jer je sigurnost Ukrajine ujedno i naša sigurnost. Danas smo raspravljali i potrebu daljnjeg jačanja vojne potpore Ukrajini. Mi se aktivno konzultiramo sa saveznicima, s Ukrajinom i s našim indopacifičkim partnerima, o ovim događanjima – a nastavljamo i pažljivo promatrati ovu situaciju. Za kasnije danas zakazao sam i poziv s predsjednikom Republike Koreje Yoon-om i s ministrom obrane Umerovim iz Ukrajine“.

Dok se i do sada na samim bojištima u Ukrajini i oko njih moglo vidjeti raznih inozemnih dragovoljaca (na ukrajinskoj strani) ili plaćenika (kakve Ruska Federacija već neko vrijeme aktivno skuplja širom Azije, Bliskog Itoka i Afrike) – ovo je prvi put da se na širem bojištu rata u Ukrajini uočava i organizirani borbeni kontingent neke strane države. Naime, iako je NATO tako nešto povremeno spominjao, o toj temi nije bilo ni naznaka suglasja – dok se s ruske strane sada vidi doprema postrojbi možda i veličine korpusa na rubove ukrajinskog ratišta. Dakle, riječ je tu o do sada neviđenoj novoj eskalaciji ruske agresija na Ukrajinu, koja je započela u veljači 2022. godine.

Ne samo da je ovim novostima i službeno potvrđen novi aspekt vojne suradnje Ruske Federacije i Demokratske Narodne Republike Koreje – nakon isporuke topničkog streljiva koje masovno traje od kolovoza 2023. godine, te isporuke balističkih raketa kratkog dometa Hwasong-11Ga (KN-23) u listopadu 2023. (borbeno korištene u Ukrajini od početka 2024. godine) – već su iz NATO izvora naznačene i moguće koristi koje Sjeverna Koreja ima od ovog posla. Napomenimo da se time zapravo produbljuje vojna suradnja koja je ionako bujala zadnjih godina, i koja je 18. lipnja 2024. bila formalizirana potpisivanjem “Ugovora o sveobuhvatnom strateškom partnerstvu Ruske Federacije i Demokratske Narodne Republike Koreje” tijekom ljetošnje posjete ruskog predsjednika Vladimira Putina Sjevernoj Koreji. Ovaj je ugovor u ruskoj Državnoj dumi ratificiran 24. listopada ove godine, a izgleda da je tim temeljem iz Sjeverne Koreje u Rusiju tijekom zadnjih mjesec dana bilo otposlano prvih oko 3.000 vojnika od ukupno možda 10 do 12 tisuća – prvo na dodatnu obuku prije njihova raspoređivanja,  a onda i bliže Ukrajini.

Dok se zadnjih desetak dana aktivno diskutiralo i o njihovom mogućem slanju u samu Ukrajinu, u žarišta sukoba, prema NATO podacima za sada su vojnici iz Sjeverne Koreje izgleda raspoređeni u rusku regiju Kursk, na čijem se jugozapadu po ukrajinskom vojnom upadu već gotovo tri mjeseca vode ogorčene borbe. Bit će itekako zanimljivo vidjeti opseg uzvratnih mjera NATO saveza, te konkretne reakcije vlasti Južne Koreje (Republike Koreje) na ovakvo vojno i političko jačanje pozicije Sjeverne Koreje, koja se izgleda nakon logističke potpore Rusiji sada planira i otvoreno miješati u samu rusku agresiju na Ukrajinu.

Subota 10. prosinca ujedno je i 290. dan ovogodišnjeg intenzivnog ratovanja u Ukrajini, gdje protek 42. tjedna sukoba obilježavaju jake kišne padaline te privremeno zatopljenje iznad 0 stupnjeva. Ovakvi vremenski uvjeti krajem ovog te tijekom idućeg tjedna ne samo da usporavaju sve vojne aktivnosti obiju zaraćenih strana, nego posebno otežavaju i korištenje civilnih bespilotnih letjelica – sredstva koje je u Ukrajini posljednjih mjeseci postalo ključno u topničkom izviđanju i preciznoj korekciji vatre. Pa ipak, i dalje postoje točke na kojima sukobljavanje teče nesmanjenom žestinom. Ukrajinske snage izgleda da i dalje nastoje održati pritisak na ruske položaje oko mjesta Svatove na sjeveru Donbasa, gdje se posljednjih dana registriralo prikupljanje dodatnih ruskih pojačanja, ali još ne i neka bitnija protunapadna djelovanja. Kako izgleda, nije oslabio ni ukrajinski pritisak prema istoku, u smjeru ceste Svatove-Kremina oko 24 km južnije (područje sela Plošćanka i Červonopopivka), iako ni tu nije došlo do bitnijih pomaka, kao ni još desetak kilometara južnije oko ruskog uporišta u okupiranom gradu Kremina. S južne strane rijeke Siverski Donjec i dalje traju intenzivna ruska kopnena djelovanja. No, za razliku od poteza Bilogorivka-Vehnokamjanske-Spirne, pritisak vidljivo raste s približavanjem prostoru Soledara i Bahmuta.

Ukrajinska 93. mehanizirana brigada drži položaje kod Bahmuta

Oko 20 km od rijeke, na bojišnici koja tu prati cestu T1302, nejasno je da li su Rusi uspjeli zauzeti selo Jakovlivka na oko 4 km sjeveroistočno od Soledara. Ujedno, jasno je da se teške cjelodnevne borbe vode oko Bahmuta, jednog od fokusnih točaka ruskih djelovanja, s posebnim naglaskom na prostor istočno te južno od grada. Kod južnog prigradskog naselja Opitne, izgleda da su Rusi neuspješno pokušali sa zapada zaobići ukrajinske položaje, nadovezujući se ondje na napade prema selu Klišćivka (oko 4 km jugozapadno od Bahmuta). Jednako tako, po višednevnim borbama oko 12 km južno od Bahmuta – krajem ovoga tjedan je zabilježen i pokušaj daljnjeg ruskog napredovanja na zapad, iz prostora sada ipak temeljitije okupiranih sela Kurdjumivka i Ozarjanivka pa preko tamošnjih vodnih kanala – što je navodno zaustavljeno samo koji km zapadnije, pred ukrajinskim selom Bila Gora. Jednako žestoki ruski napadi bili su bilježeni i oko 40 km jugozapadno, oko okupiranog Donjecka, iz kojeg ruske snage nastoje izvoditi napade prema obližnjim ukrajinskim uporištima Avdiivka, Marinka, Novomihailivka i Vugledar.

Iako tu ima malo konkretnih službenih vijesti, neslužbeno se čuje o mogućem ukrajinskom oslobađanju pojedinih nedavno izgubljenih položaja oko sela Vodjane (na oko 7 km jugozapadno od Avdiivke), dok na ostaku poteza linija bojišta uglavnom stagnira. Usprkos brojnim navodima o topničkim djelovanjima uzduž oko 130 km fronte od Velike Novosilke do rijeke Dnjepar kod Vasilivke, kao i dalje uz Dnjepar do njegova utoka u Crno more – ti prostori Donjecke, Zaporiške te Hersonske oblasti ipak su borbeno mirniji. Dapače, s tih je krajeva dio ljudstva bio poslan na žestoka bojišta istočnog Donbasa, dok se lokalno prvenstveno bilježi ruske radove na utvrđivanju obrambenih položaja (kako na bojištu, tako i u dubokoj pozadini), te povremene napade ukrajinskih preciznih dalekometnih raketnih sustava i ukrajinskih partizana na okupatorove suradnike. Posebno ovdje treba napomenuti i stanje oko okupirane nuklearne elektrane Zaporižje u Energodaru, gdje su agresori posljednjih dana na prostoru tog kompleksa vidljivo rasporedili višecijevne bacače raketa – valjda kao dodatnu potvrdu neispravnosti svih glasina o navodno mogućem tamošnjem ruskom povlačenju.

Struja i dezinformacije

Zadnji val ruskih raketnih udara, tijekom ranog popodneva u ponedjeljak 5. prosinca, napravio je štete koje se i dalje teškom mukom otklanjaju. Dok se tijekom srijede 7. prosinca iz Kijeva čulo kako za čitav grad nedostaje oko 30 posto struje, situacija je bila posebno neugodna u četvrtima na lijevoj obali Dnjepra, gdje je nedostajalo oko 70 posto potrebne struje. Iako je dio tih problema riješen u nadolazećim satima, ipak je ostala činjenica da Kijev, kao i brojni veći gradovi, ostaju pogođeni nizom izvanrednih isključenja struje dok stručnjaci nastoje popravljati štete te stabilizirati opskrbni sustav. Pri tome treba napomenuti kako je analiza dosadašnjih šteta, koje je nanijelo više mjeseci ruskih zračnih napada na sustave ukrajinske energetske infrastrukture, pokazala više zanimljivih stvari. Kao prvo, ti se napadi ne izvode slučajno, već u njihovu planiranju očito sudjeluju stručnjaci s iskustvom po pitanju konkretne elektromreže u Ukrajini. Osim toga, raspored šteta ujedno ukazuje i na nastojanje da se tamošnja mreža razbije na segmente, od kojih je posebno bitno izoliranje prostora sjeveroistoka Ukrajine, od Žitomira i Kijeva na zapadu pa do Harkiva na istoku, te od sjeverne granice Ukrajine, otprilike do Kremenčuka na Dnjepru – područja koje je veliko, relativno gusto naseljeno, te ujedno ima i manje kapaciteta za vlastitu proizvodnju struje. Zato nisu čudile ni izjave kijevskog gradonačelnika Klička posljednjih dana – “Pripremili smo oko 500 autonomnih toplinskih točaka, ali za grad od tri milijuna ljudi 500 točaka nije ništa” – dok je od poduzetih mjera ipak više pomoglo spomenuto privremeno zatopljenje u Ukrajini. To posebno vrijedi u pozadini borbenih linija, gdje agresori ipak dosežu tek iz zraka, dok je bliže bojišnicama zadnjih dana bilježeno i sustavno izvođenje ruskih topničkih napada baš na te “toplinske točke” (tzv. “točke nepobjedivosti”) kao posebne ciljeve.

Za to vrijeme, žestoko traje i informacijski rat, kako na prostoru same Ukrajine, tako i u brojnim zemaljama saveznicama. Prijeteća pisma i paketi kakve se zabilježilo i u Hrvatskoj pristigli su u 15 zemalja, a 31 takva pošiljka navodno je bila otposlana iz Njemačke, odnosno iz autokuće Tesla u mjestu Sindelfingen, oko 15 km jugozapadno od Stuttgarta. Njemačka je, međutim, posljednjih dana očigledno bila na višekratnom nišanu ruskih obavještajnih operacija, budući se u srijedu 7. prosinca čulo i o razbijanju tamošnje skupine koja je pokušavala organizirati nekakav desni rojalistički državni udar, da bi se u četvrtak čulo i o valu lažnih pisama kojima se tamošnje građane iz ukrajinskog konzulata u Düsseldorfu lažno pozivalo da se za novčanu nagradu pridruže “legiji stranaca u Ukrajini“. U petak se pažnja ipak vratila na prostor bivšeg SSSR-a, gdje je Ukrajina široko obavještavala svoje građane kako elektronička pošta iz njihove Državne službe za hitne situacije zapravo predstavlja zlonamjerni trik nepoznatih hackera, kojim se uz dokument o prepoznavanju neprijateljskih kamikaza-dronova zapravo šalje virus, dok je inače suzdržani Kazahstan i službeno demantirao da snimke oklopnih vozila na željezničkim vagonima ne predstavljaju njihovu vojnu pomoć Ruskoj Federaciji – već se radi o krivom ruskom opisu njihova slanja vojne opreme u svoje Oružane snage nakon remonta u vlastitim tvornicama.

Nafta, plin i druge sankcije

Crvena gužva pred Bosporom – tankeri koji čekaju prolazak

Iako je posljednjih dana nesmetano nastavljen izvoz ukrajinskih prehrambenih proizvoda prema tržištima Azije i Afrike, kojim je od početka kolovoza 531 brod eksportirao preko 13,3 milijuna tona robe – sasvim je drugačija bila situacija po pitanju pomorskog izvoza ruske nafte Crnim morem. Naime, po uvođenju maksimalne cijene za izvoz ruske nafte u Europskoj uniji u petak 2. prosinca, a onda i sankcija EU na prijevoz takve nafte u ponedjeljak 5. prosinca, budući da se sankcijskom režimu pridružila i Turska, očekivano je došlo do gomilanja tankera u Bosporu i Dardanelima. Dok su neki europski izvori navodili da ondje na provjeru dokumentacije o pomorskom osiguranju takvih pošiljki čeka i do 100 tankera, ilustrirajući svoje teze kartama brodova prema sustavu Marine Traffic – turski su službeni izvori krenuli smirivati stanje – tvrdeći u četvrtak da u tom redu čeka samo 15 brodova. Naravno, dok za dobar uvid u ovu temu samo treba pričekati, već su se počele ostvarivati i priče o aktivnom turskom pregovaranju oko daljnjeg korištenja ruskoga plina, gdje Ankara navodno traži popust od 25 posto – o čemu bi navodno u nedjelju 11. prosinca Recep Tayyip Erdogan trebao telefonski razgovarati s Vladimirom Putinom.

Dok Europska unija za idući tjedan najavljuje početak konzultacija po pitanju energetskih priprema za iduću zimu, Ruska Federacija je usred brojnih aktivnosti kojima nastoji konsolidirati svoju energetsku izvoznu poziciju u svjetlu nastupajućih sankcija. Tu nisu na djelu samo konzultacije s ostalim proizvođačima nafte – kao one koje je Putin u srijedu 7. prosinca održao s emirom Ujedinjenih Arapskih Emirata – na kojima se nastoji oslikati kako bi sadašnje maksimalne izvozne cijene za rusku naftu mogle u budućnosti dopasti i neke druge države, na kojima bi se mogla lomiti europska dominacija na polju osiguravanja pomorskoga prometa, ili već spomenuti plinski pregovori s Turskom. Naime, važnu ulogu tu igra i ruska inicijativa da se u Srednjoj Aziji stvori tzv. “Tranzitna plinska unija”, kojom se 28. studenog za početak željelo okupiti Rusiju, Kazahstan i Uzbekistan ne bi li se na moguću opskrbu jeftinijim plinom nadovezalo i razne oblike politike suradnje. Iako je Uzbekistan takvo povezivanje u četvrtak odbio, na istu se temu u petak razgovara i u Kirgiziji, gdje su se na sastanku “Euroazijske ekonomske unije” okupili čelnici Ruske Federacije, Armenije, Bjelorusije, Kazahstana i Kirgistana. Među ostalim, ondje se u petak od Putina moglo čuti i kako Rusija, usprkos visokim cijenama energenata, u ovoj godini ipak očekuje pad BDP-a od oko 2,9 posto – koji bi iduće godine mogao biti i veći ako Europska unija, NATO i G7 uspiju nastaviti sa svojim sankcijama.

Dok se u četvrtak ponovo čulo kako Mađarska zaustavlja aktualne pregovore o 9. po redu paketu EU sankcija prema Ruskoj Federaciji – koji je blokirala jednako kao i usvajanje velikog paketa financijske pomoći Ukrajini, kao svoj odgovor na EU blokiranje 7,5 milijardi eura iz fonda za uravnoteženi razvoj, te još 5,8 milijardi sredstava za oporavak od pandemije – u petak su u javnost ipak došle optimistične note kako bi te sankcije možda mogle biti usvojene nadolazećeg ponedjeljka, 12. prosinca. I dok nije jasno kako se to misli do tada Mađarsku potaknuti na borbu protiv korupcije te provođenje demokratskih reformi, ipak se čuje da bi uz navedena širenja popisa sankcioniranih osoba i poduzeća te mjere trebale obuhvatiti i širi zahvat u robu potencijalne dvojne namjene, zrakoplovnu i svemirsku industriju, te prijenosna računala, tvrde diskove, kamere i leće. No, dok se EU mjere tek očekuje, u petak je svoje daljnje sankcije prema Rusiji objavila Velika Britanija. U njihovom paketu dodatno sankcioniranih ruskih i iranskih osoba našao se veći broj osoba iz vojnih te sigurnosnih krugova, dok je u susjedstvu Hrvatske posebno odjeknulo i sankcioniranje nekoliko osoba u Srbiji bliskih vladajućem SNS-u, među kojima je i Slobodan Tešić, poznati trgovac oružjem.

Obuka ukrajinskih vojnika i druga pomoć

Dok Velika Britanija s jedne strane jača svoje sankcije, s druge strane proteklog je tjedna i službeno za ovu godinu okončan program obuke ukrajinskih vojnika, kojeg se u toj državi provodilo od početka ljeta. Aktivnost nazvana “Operacija Interflex” nije bila sporna, okupila je na britanskim vojnim poligonima instruktore iz niza partnerskih država, a prema najavama trebala bi se nanovo pokrenuti u siječnju iduće godine. Za razliku od ovog obučnog programa, slična misija Europske unije tek je u začetku, čemu je u Poljskoj svjedočio i Josep Borell, visoki povjerenik EU za vanjsku politiku i obranu. Misija EUMAM Ukraine, kojoj se možda u nekom momentu pridruži i Republika Hrvatska, kada se po tom pitanju riješe unutarnje politički prijepori, bila je usuglašena 17. listopada, službeno pokrenuta 15. studenog, a postala je na terenu, operativna rekordnom brzinom, već 30. studenog. Namjera je, slično kao što se prvotno čulo i po pitanju usporedive britanske aktivnosti, ukupno obučiti oko 15 tisuća ukrajinskih vojnika, za što je u prve dvije godine rada planirano oko 107 milijuna eura. Do sada je, tvrdi Borrell, iz 24 zemlje članice navodno predloženo oko 100 potencijalnih obučnih modula, od čega se trenutno provodi njih 15 – u čemu sudjeluje 1.125 ukrajinskih vojnika, dok je njih 377 u ovih desetak dana navodno već okončalo nekakvih 9 kratkih obučnih modula.

Sve je to, doduše, tek sjena političkih i ekonomskih preslagivanja koja su se po pitanju Ukrajine posljednjih tjedana odvijala u Sjedinjenim Američkim Državama. Naime, ondje je u toku bilo usuglašavanje narednog obrambenog proračuna SAD, koji u sebi sadrži i oko 800 milijuna USD neposredno vezano uz američke vojne aktivnosti u Ukrajini – dok se odvojeno od toga kroz kongresnu proceduru kreće i paket težak dodatnih oko 37 milijardi USD pomoći vlastima u Kijevu. U ovom okviru su sredstva za Ukrajinu navodno razdijeljena među 4 američka državna resora: (1) Ministarstvo obrane koje će 21,7 milijardi utrošiti na vojnu pomoć i potporu, (2) State Department koji predviđa 14,5 milijardi za humanitarnu te proračunsku potporu, (3) Ministarstvo energetike koje 626 milijuna usmjerava u ukrajinsku nuklearnu i energetsku sigurnost, te (4) Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, koje bi oko 900 milijuna trebalo investirati u medicinsku pomoć. Dok se to sve ne usuglasi u kompleksnom političkom postupku – Ukrajini je ostalo tek iskoristiti priliku i NATO zemlje zamoliti da se u njihovome pravcu usmjeri fond financijskih sredstava preostao iz doba prije talibanskog preuzimanja Afganistana, u kojem navodno još zamrznuto stoji oko 3,4 milijarde USD doprinosa raznih saveznica.

K tome treba napomenuti da je u petak objavljen i idući konkretni paket vojne pomoći SAD, kojim je predsjednik Joe Biden iz zaliha američkih tijela državne uprave (Presidential Drawdown Authority – PDA) izdvojio robu vrijednu oko 275 milijuna USD. Ovaj paket, 27. po redu, sadrži dodatne rakete za precizni sustav HIMARS, 80.000 granata kalibra 155 mm, raznu protuzračnu opremu (među ostalim i specijaliziranu protiv besposadnih sustava), oko 150 generatora za struju, te dodatna HMMWV vozila u medicinskim konfiguracijama. Sve ove nabrojene stavke pomoći uvelike se poklapaju i s navodima koji posljednjih dana dolaze iz niza europskih partnera Ukrajine. Naime, uz granate 155 mm iz Litve, protuzračno naoružanje iz Španjolske i Poljske, najavu dodatnih 18 RCH 155 samohodnih haubica na kotačima iz Njemačke – iz Italije je poslano 50 tona opreme za elektrosustave, a generatori za struju su krenuli iz Slovačke (300), Francuske (100), te Estonije i Češke. No Kanada, Norveška i Češka su poslale i dodatna sanitetska vozila te medicinski materijal – što sve govori kako na bojištima Ukrajine i dalje itekako treba vojnih vozila, težeg naoružanja i pripadajućeg streljiva, materijala za popravljanje energetskog sustava oštećenog ruskim napadima – ali i dodatnog medicinskog materijala, budući da su ofenzivna djelovanja posljednjih tjedana očigledno izazvala povećane brojeve ozlijeđenih na strani ukrajinskih branitelja.

A dok nema sumnje da saveznici prate i sve te ukrajinske potrebe, posljednjih se dana ujedno čulo i kako se borbena djelovanja u toj ruskom agresijom pogođenoj državi posebno detaljno proučava – ne samo kako bi se temeljem konkretnih podataka moglo isplanirati buduću proizvodnju za zadovoljavanje ukrajinskih potreba, nego i kao putokaz za potrebe nekih drugih mogućih modernih sukoba. Naime, tijekom posljednjih mjeseci postalo je potpuno jasno da aktualni proizvodni kapaciteti SAD i NATO saveznika zapravo nisu dovoljni u slučaju ikakvog većeg sukoba, dok se na terenu vidi i direktne učinke brojnih novih tehnoloških rješenja koja se također treba uklopiti u buduće moderne vojne snage ozbiljnih država. Dok tako SAD planira svoju proizvodnju granata kalibra 155 mm do idućeg proljeća povećati na oko 20 tisuća komada mjesečno, a onda na oko 40 tisuća mjesečno, jasno je da će takve promjene uskoro morati provesti i niz europskih NATO država.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 10. prosinca 2022. pod nazivom “Bukti žestoki informacijski rat: Ruski obavještajci izveli višestruki udar na Njemačku” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/bukti-zestoki-informacijski-rat-ruski-obavjestajci-izveli-visestruki-udar-na-njemacku-15284734

Svjedoci smo intenzivnog razaranja Ukrajine. Rusko djelovanje daleko od bojišnice i razaranje energetskih kapaciteta te nacije bez sumnje je ratni zločin. Jednog dana, s naknadnom pameti, mogli bi zaključiti kako je ovo svjetski rat ili u najmanju ruku euroazijski rat, rat za prevlast na glavnom zemaljskom kopnenom prostoru. Veliki broj zemalja uključen je izravno ili neizravno. Bez velike međunarodne pomoći na gospodarskom, diplomatskom i vojnom području Ukrajina bi bila okupirana i jedino što bi joj preostalo je generacijska borba za oslobođenje, s katastrofalnim posljedicama i mogućnošću nestanka države i nacije. U zadnjem javnom obraćanju pred širim auditorijem Putin zagovara imperijalnu politiku uz tvrdnju kako su Ukrajinci i Rusi jedan narod, pa bi se ovo (agresija) trebalo smatrati građanskim ratom u koji se nitko izvanjski ne bi trebao miješati.

Dugoročna potpora Ukrajini jedina je mogućnost da se ne ide u svjetsku eskalaciju rata. Dolazi zima pa će – sudeći prema povijesnim iskustvima – doći do zastoja na ratištu. To je upravo vrijeme intenzivnih priprema za bitke koje će se voditi čim se poboljšaju uvjeti, a to će biti u manjoj mjeri kada tlo zamrzne i bude prohodno za oklopno-mehanizirane postrojbe, te s maksimalnim intenzitetom nakon proljetne „rasputice“. Na bojišnici će u većem broju biti postrojbe s manjim borbenim sposobnostima orijentirane na obranu, a borbeno sposobnije postrojbe se moraju odmoriti i popuniti obučenim ljudstvom. Za oslobađanje teritorija trebat će formirati i vrhunski obučiti nove postrojbe.

Pitanje je sad!

Postavlja se pitanje: “Treba li Republika Hrvatska sudjelovati u procesu obuke Ukrajinskih OS i kolike su naše mogućnosti?!”. Kao prvo, treba biti svjestan da mi nemamo puno toga za učiniti, a da bi to imalo veći utjecaj na obučenost UOS (Ukrajinske OS). Pomoć bi ipak mogla biti dio zajedničkog doprinosa jer bi oslobodila dio umornih ratnika kako bi se odmorili i pripremili za nove izazove. Držim kako bi OS RH mogle vršiti obuku prvenstveno na oružnim sustavima, te za zapovjednike rodovskih postrojbi do razine voda, izuzetno satnije. Također bi mogli poslati timove za obučavanje u veće europske države i priključiti se zajedničkom naporu. Težište obuke bi svakako bilo na oružjima i elementima vojske (KoV). HKoV ima dosta oružja čije je porijeklo iz bivšeg SSSR, s respektabilnim sposobnostima, a UOS bi ga bez većih problema mogle uklopiti u već postojeće snage. Dobar dio tog oružja, a i nešto zapadnog, uz dogovor sa saveznicima iz NATO mogao bi se isporučiti ukrajinskoj vojsci. Naravno, treba voditi računa u očuvanju vlastitih borbenih sposobnosti jer i u našem okruženju sigurnosna situacija nije na razini koja ulijeva povjerenje. Obuka na oružnim sustavima prema svemu bi bila povezana i s mogućom isporukom istog. Posebnu pozornost privlače topnički sustavi, sovjetske haubice kalibra 122 i 152 mm, top 130 mm, te VBR – 122mm ali i u NATO kalibru 105 i posebno 155 mm. Za ova oružja u RH postoje i odgovarajući poligoni. HKoV također ima BOV i BVP, te glavni tenk M-84 iz vremena SFRJ. Neka od ovih oružja dobro bi došla i u Ukrajini, u prvom redu jer se u kratkom vremenu mogu staviti na raspolaganje i uvesti u borbu. Naravno da to nisu najmodernija oružja, ali ako nema boljih – dobro bi došla i takva, posebice tenk. Za sve navedene oružne sustava moguće je organizirati obuku u RH. Pitanje je ima li Ukrajina potrebu za tim?!

Nažalost, HRM malo toga ima za ponuditi. HRM raspolaže stručnim protuminskim roniocima pa bi mogli pomoći. Od oružja pod određenim uvjetima i uz pomoć Švedske i Finske, uz dogovor sa saveznicima te jamačnu nabavu u razumnom vremenu zamjenskog sustava, Ukrajini bi dobro došli mobilni obalni lanseri (MOL) na bazi rakete RBS-15. To bi moglo biti aktualno nakon, kako se čini, intenziviranja korištenja ruske Crnomorske flote. Što se tiče Ratnog zrakoplovstva, mogla bi se provesti obuka na sovjetskim helikopterima Mi-8/Mi-171. Ti helikopteri nemaju neku perspektivu za HRZ u sjeni sankcija Rusiji i rata u Ukrajini, a mogli bi biti korisni.

Što se tiče postrojbi, to bi mogli biti rodovski zapovjednici do razine satnije/bitnice, a moguće i cijele postrojbe do razine voda/bitnice u HKoV, te razne razine desetine protuminskih ronilaca, bitnice/divizijuna raketa obala-more u HRM. Sigurno da doprinos OS RH u obuci pripadnika UOS ne može biti prevaga, ali mi trebamo biti na pravoj strani jer nema sumnje tko je u ovoj agresiji na Ukrajinu žrtva, a tko agresor. Ako se pitamo je li to miješanje u sukob, odgovor je – da! To je neizravno,  ali u svakom slučaju opravdano miješanje. Sad je vidljivo kako je svijet zakasnio s pravovremenim reagiranjem. Kasni se bar od 2008. ili u najboljem slučaju od 2014. kada je gruzijski model (Južna Osetija i Abhazia) iz 2008. ponovljen u Ukrajini (Krim) 2014. godine. Izgleda da čovječanstvo ništa nije naučilo iz iskustva kako je puzajući počeo i onda se u svoj žestini razbuktao Drugi svjetski rat.

Operacija “Interflex” – obuka ukrajinskih vojnika u UK

Više od toga hoćemo li ili nećemo obučavati Ukrajince u Hrvatskoj ili izvan Hrvatske zabrinjava nepoštivanje vlastitog Ustava, izostanak odgovorne komunikacije, neprihvatljivo i primitivno prepucavanje, te izrečeni stavovi glede rata u Ukrajini. Apsolutno je neprihvatljiva teza kako Rusi ne smiju izgubiti rat, te čak da moraju pobijediti. Istovremeno ne kažu što bi značilo “pobijediti”, a što “ne izgubiti”. Sramotno bi bilo ako bi itko bio spreman platiti ratni predah ukrajinskim teritorijem jer ovaj rat zorno pokazuje da Rusija želi ukrajinski teritorij, a Ukrajince vide tek kao odmetnute Ruse. To je nedemokratska tvorevina koju može održati samo i jedino monstruozni aparat državne prisile, kojem pomaže i da se narod(e) drži u stanju uvjerenja kako im drugi spremaju uništenje pa, eto, oni sami moraju preventivno djelovati.

Na kraju, odgovor na naslov teksta je – da, treba obučavati!

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini

Iako Republika Hrvatska nije iz službenih izvora rekla ni riječ o vojnoj pomoći koju se posljednjih mjeseci šalje put Ukrajine, stvari ipak prije ili kasnije isplivaju na vidjelo u tom ratu kojeg kao nijedan do sada karakterizira i iznimna gustoća objava slikovnog i video materijala s terena. Pri tome, prvo ti materijali obično osvanu na društvenim mrežama, a onda se preliju i šire, u tradicionalnije medije. Jučer popodne su se tako pojavile i snimke terenskog korištenja topova M46H1 kalibra 130 mm iz Hrvatske, o čijem smo slanju u Ukrajinu pisali prije točno mjesec dana.

Pri tome, osim samog oružja na paljbenom položaju, tu se vidi i topničko streljivo koje je vjerojatno također poslano iz Hrvatske – prema ukrajinkim izvorima – u opsežnim količinama. Konkretno, riječ je o sanducima trenutno-fugasnih granata OF-482, uz koje se koriste upaljači PD M572E, što se može pročitati na priloženoj fotografiji barem 24 takva sanduka s pojedinačnim granatama uskladištenim nedaleko paljbenih položaja.

—————————-

—————————-

U galeriji slika objavljenoj na društvenoj mreži Twitter vidi se maskirani ukrajinski paljbeni položaj, hrvatski top M-46H1 u akciji, zaliha streljiva u sanducima, te granate s upaljačima i potisna punjenja koja se priprema za skoro korištenje.

Ipak, pogleda li se malo podrobnije, vidi se da je tu zapravo riječ o materijalima iz reportaže s donjeckog bojišta, koju je jučer ujutro objavila ArmijaInform, službena informativna agencija ukrajinskog Ministarstva obrane. U reportaži pod naslovom „Topnici u Donječini svakodnevno uništavaju neprijateljske ciljeve“ autorice Anne Gudž, napominje se da se položaji ove topničke jedinice iz sastava jedne od mehaniziranih brigada u Donjeckoj regiji nalaze na udaljenosti svega od 8 do 10 kilometara od neprijatelja. „Specijalna dopisnica agencije ArmijaInform doznao je kako su naši branitelji topom M46 gađali mete ‘rašista’. Topnici kažu da su tijekom 19 dana borbenih djelovanja uništili oko 17-18 ciljeva okupatora“. Ostatak ove kratke reportaže prenosimo u cijelosti.

„Svaki dan uništavamo jedan cilj – pomažemo pješaštvu u eliminaciji neprijateljske tehnike i ljudstva. To su topničke instalacije, minobacački položaji, MLRS ‘Grad’, neprijateljske samohodne topničke instalacije, itd. Vatrom možemo pokriti i rovove, zemunice, šumska područja“, kaže zapovjednik jedinice Oleksandr. Prema zapovjedniku oružja Vladyslavu, topničkim proračunima može se prirediti pokrivanje čitave neke paljbene zone, ali i uništavanje točkastog cilja. Vojnici postrojbe kažu da im je najupečatljiviji trenutak bio uništavanje ruskog minobacača 2S9 Nona. „Mi smo je ‘lovili’ od prvog hica. Bio je to prekrasan trenutak kada shvatite da ste uništili opremu kojom se neprijatelj razmetao po cijelom svijetu“, kaže zapovjednik Vladyslav.

Topnici napominju da koriste različite modifikacije granata za top M46. „Koristimo i ‘starinske’ i moderne projektile zapadnih partnera. Sa streljivom nema problema. Rijetki su slučajevi da gađamo ciljeve ruske vojske i na udaljenosti do 37 kilometara“, kažu naši branitelji. Topnici kažu da je intenzitet borbi sada visok, ali se taktika neprijatelja nije promijenila. „Borbena gotovost je stalna, jer neprijateljsko zraakoplovstvo i topništvo djeluju po nama i danju i noću. Rusi se nastavljaju pridržavati taktike ‘Čornobajevke’ — to jest, idu bezglavo i, naravno, trpe značajne gubitke“, kaže zapovjednik jedinice Oleksandr. Na kraju, vojnici napominju da je pješaštvo više puta zahvaljivalo „bogovima rata“ (op.ur. – kako je u govoru iz 1944. Staljin nazvao topništvo) za obavljeni posao i spašene živote svojih suboraca.

*Photo: ArmijaInform

Nije posebna novost da je Republika Hrvatska već prije nekoliko mjeseci, na samome početku ovogodišnjeg intenzivnog ratovanja u Ukrajini, svu pomoć toj napadnutoj državi proglasila tajnom. Navodno se od tada slalo ponešto pomoći, no nije jasno ni koliko niti kada. Prema navodima njemačkog Kiel Institute for the World Economy, koji održava pregled nazvan “Ukraine Support Tracker”, Hrvatska je Ukrajini ukupno obećala 0,02 milijarde eura vojne pomoći. No, do 1. srpnja po tom izvoru – ništa nije bilo isporučeno.

“Hrvatska uništa”, tvrdi Instiitut za svjetsku ekonomiju iz Kiela

Kako je na tu temu u ponedjeljak, 11. srpnja, pisala agencija LETA iz Latvije, samo je deset europskih država, uključujući Latviju, u potpunosti ispunilo obećanja o slanju vojne pomoći u Ukrajinu. Njemačka, koju se po tom pitanju često proziva, do početka srpnja je bila otposlala nepunih 40 posto obećanih sredstava. Konkretno, vodeća ekonomija Europske unije Ukrajini je obećala vojne pomoći u vrijednosti 675 milijuna eura, a od toga je stvarno isporučila vojnih roba u vrijednosti od tek 269 milijuna eura, odnosno 39,9 posto obećanoga.

Kako piše njemački Bild, a prenosi LETA, ukupna obećana pomoć iz Europe navodno je bila vrijedna oko 80,7 milijardi eura. Listu isporučitelja iz Europe predvodi Poljska, koja je otposlala 100 posto obećanog naoružanja, vrijednog oko 1,8 milijardi eura. Poljska je ukupno druga i u apsolutnim razmjerima, iza Sjedinjenih Američkih Država – koje su u Ukrajinu do početka srpnja isporučile oko 2,33 milijarde eura vojne pomoći, odnosno 38,4 posto od obećanih 6,3 milijarde eura.

Osim Poljske, tu su istaknute i Latvija (220 mijijuna eura), Francuska (160) milijuna, Italija (150 milijuna), Belgija (80 milijuna), Luxembourg (50 milijuna), Finska (30 milijuna), Slovenija (10 milijuna), Bugarska (3,5 milijuna), te Austrija (3,5 milijuna eura) – koje su sve ispunile svoja obećanja. Što se tiče ispunjenja obećanih količina pomoći, nakon SAD i Poljske, u ovim je pregledima slijedila Velika Britanija – koja je obećala poslati 1,12 milijardi eura, a od toga ispunila 90,7 posto – te Kanada, koja je otposlala 82,5 posto od obećanih 920 milijuna eura vojne pomoći.

SAD – vodeća zemlja po obećanoj i isporučenoj pomoći Ukrajini

Za to vrijeme je i Estonija otposlala 98 posto obećanoga (250 milijuna eura vojne pomoći), Norveška je na 96 posto od obećanih 450 milijuna eura, Češka na 88,9 posto od obećanih 260 milijuna, Nizozemska na 84,9 posto od obećanih 80 milijuna eura, a Litva na 82,6 posto od obećanih 50 milijuna eura vojne pomoći Ukrajini. Njih na ovim njemačkim pregledima onda slijede Slovačka, Španjolska, Švedska, Danska i Australija, prema udjelu ispunjenog od ukupnih nacionalnih obećanja.

Pri dnu ovih njemačkih ljestvica su Novi Zeland (isporučen 31 posto od obećanih vojnih roba vrijednih 3,6 milijuna eura), te Grčka (isporučeno samo 5,8 posto od obećanih 250 milijuna eura). No, na kraju dolazimo do podatka koji je posebno zanimljiv. Naime, kako navodi latvijska LETA, citirajući njemački Bild – iz Europe Austrija, Bugarska, Cipar, Irska, Malta, Mađarska, Portugal, Rumunjska, ali i Hrvatska,  navodno da po javno dostupnim podacima nisu do sada isporučile baš ništa od vojne pomoći koju su obećale Ukrajini.

Ukupno gledano, prema podacima njemačkog Kiel Institute for the World Economy, Republika Hrvatska je ukupno Ukrajini obećala 23 milijuna eura svekolike pomoći (30. na listi), odnosno oko 0,042 posto svog BDP-a – čime je ukupno 19. država izlistana po ovom kriteriju. Pri tome ,Hrvatska nije Ukrajini obećavala gotovinu, nego humanitarnu i vojnu pomoć. Humanitarne pomoći se obećalo u protuvrijednosti 6 milijuna eura (po čemu smo 25. na listi), što čini 0,012 posto hrvatskog BDP-a (time smo 13. na listama). Vojne pomoći se obećalo u protuvrijednosti 16 miljuna eura (čime je RH 23. na listama), što iznosi oko 0,030 posto hrvatskog BDP-a – a time smo 16. na listama, iako njemački institut tu bilježi potpuni podbačaj hrvatskog izvršenja preuzetih obveza. Tu ipak treba podsjetiti i na službene Vladine odluke o pomoći za Ukrajinu – još u veljači Vlada RH donijela je odluku o slanju paketa zaštitne opreme, kao i vojnog paketa u vrijednosti od 124 milijuna kuna ili kako je rekao ministar obrane Banožić – “dovoljno opreme za 4 brigade”. Naknadno je Vlada odlučila poslati i simboličan paket opreme za zamatanje i zaštitu kulturne baštine Ukrajine, kao i dodatnu medicinsku opremu, ukupne vrijednosti 1,5 milijuna kuna.

Da su okolnosti u hrvatskom obrambenom sustavu normalnije, te da još postoje barem naznake nekad relativno ozbiljno primjenjivane transparentnosti u obrani, a i šire – bilo bi lako na argumentiran način ili potvrditi ili opovrgnuti ove međunarodne navode. Kako sada stvari stoje, radi aktualno popularnog stava da “neprijatelj uvijek sluša”, ostaje nam tek citirati strane navode i Vladina obećanja, i nadati se da Republika Hrvatska ipak nije tako temeljito zatajila u pomoći prijateljskoj Ukrajini, kako to izgleda kad se čitaju liste međunarodnih instituta te navodi raznih inozemnih medija.

Među raznim naporima da se pomogne u obrani Ukrajine, posebnu medijsku pažnju zaslužio je poduhvat litvanskog TV voditelja i poduzetnika Andrusa Tapinasa. On je 25. svibnja u Litvi pokrenuo akciju javnog skupljanja novaca za kupovinu turske borbene bespilotne letjelice Bayraktar TB2 za potrebe ukrajinskih branitelja. Cilj tog crowdfunding poduhvata bio je skupiti 5 milijuna eura u pet dana, dok je paralelno provjerena i mogućnost da takav borbeni sustav bude prodan iz Turske u Litvu, uz namjeru kasnijeg slanja put Ukrajine. Do tada se čulo tek o ukrajinskoj kupovini oko 20 komada bespilotnih letjelica Bayraktar TB2 od turske kompanije Baykar, da bi onda 27. siječnja ove godine bila objavljena kupovina njih još 16 komada – koji su izgleda bili isporučeni već tijekom trajanja aktualnih ratnih sukob au Ukrajini, početkom ožujka ove godine.

Čitavom poduhvatu javnog prikupljanja novaca za Bayraktar TB2 vjerojatno je pomogla i činjenica da je svoju podršku dao i litvanski ministar obrane Arvidas Anushauskas, te niz prominentnih javnih osoba u Litvi. No, iako je početno bilo zamišljeno da to bude litvanski nacionalni poduhvat, uplate su brzo počele stizati i iz brojnih drugih država – pretežit dio im je bio u iznosima od 5 do 100 eura, a u pojedinim fazama skupljanja postizan je bio i ritam od oko 1.500 eura na minutu. Konačno, do 31. svibnja bilo je skupljeno ukupno 5.915.207 eura. Potom je svoju ulogu odigrala i država Litva, čiji je zamjenik ministra obrane Vilius Semeška tog istog utorka 31. svibnja otputovao u Tursku dogovarati provedbu posla. Tim su temeljem i samo dan kasnije, u srijedu 1. lipnja, zamjenik Semeška i predsjednik turkse Agencije za obrambenu industriju dr. Ismail Demir potpisali i poseban Sporazum o obrambenoj suradnji Litve i Turske, kojim se otvorilo put ostvarenju ove “građanske” kupovine. Kako je objavilo litvansko Ministarstvo obrane, ovaj “povijesni sporazum stvara temelj za bližu suradnju dviju zemalja u nabavi obrambenih resursa i obrambenoj industriji, na nabavi i/ili modernizaciji vojne opreme, uključujući i bespilotnu letjelicu.”

No, najveća vijest na ovu temu ipak je došla danas, 2. lipnja, iz samog poduzeća Baykar, proizvođača borbenih bespilotnih letjelica Bayraktar TB2, koje su se već itekako iskazale na bojištima Ukrajine. Oni su na svom Twitteru tada objavili da su počašćeni naporom građana Litve za pribavljanjem njihovog borbenog sredstva, te da će jednu letjelicu Bayraktar za Litvu osigurati bespalatno, dok bi sredstva skupljena za nju bila usmjerena za humaniterne potrebe Ukrajine. Tijekom današnjeg popodneva se i od organizatora akcije prikupljanja novaca čulo kako će letjeica biti poklon Turske državi Litvi, a da će od prikupljenih gotovo 6 milijuna eura suma od oko 1,5 milijuna eura biti transferirano Ministarstvu obrane Litve za podmirenje troškova dodatnog naoružanja za letjelicu Bayraktar, dok će preostalih oko 4,4 milijuna otići na projekte humanitarne i obrambene prirode te obnovu u Ukrajini. Od turskog proizvođača se čulo da će letjelica biti isporučena za oko 3 tjedna.

O svemu ovome organizator akcije Tapinas – zajedno s predstavnicima Ministarstva obrane Litve – trebao bi sutra ujutro održati i konferenciju za medije u Vilniusu.

Iako je prošlog tjedna bilo sasvim izvjesno da ni Poljska, a pogotovo ne Bugarska ili Slovačka, nemaju baš nikakvu namjeru ustupiti svoje borbene avione MiG-29 i Su-25 Ukrajini, danas je po tom pitanju došlo do potpunog preokreta. Naime, Ministarstvo vanjskih poslova Republike Poljske večeras je objavilo spremnost te države da sve svoje borbene avione MiG-29 preda Sjedinjenim Američkim Državama.

„Nakon konzultacija između Predsjednika i Vlade, vlasti Republike Poljske spremne su smjesta i besplatno rasporediti sve svoje avione MiG-29 u zrakoplovnu bazu Ramstein, te staviti ih na raspolaganje Vladi Sjedinjenih Američkih Država. Istodobno, Poljska traži od SAD-a da nam dostave rabljene zrakoplove s odgovarajućim operativnim sposobnostima. Poljska je spremna odmah utvrditi uvjete nabave aviona. Poljska Vlada također traži od drugih NATO saveznika – vlasnika aviona MiG-29 – da učine isto“,

stoji u večerašnjoj objavi poljskog Ministarstva vanjskih poslova. Ovdje je riječ o čak 29 borbenih aviona – 22 komada MiG-29A i 7 komada MiG-29UB. Hoće li se potom ti isti poljski MiG-ovi nekako naći u ukrajinskim rukama, ili će na njima letjeti američki piloti iznad Floride, Poljsku dalje nije briga. Nešto slično je svojedobno napravila i hrvatska Vlada, poklanjajući Vladi SAD-a svoje staro naoružanje, prije svega jurišne puške AK-47, ne pitajući što će Amerikanci s njima napraviti i hoće li se one potom naći npr. u Afganistanu ili Iraku. Štoviše, tadašnji premijer Zoran Milanović je odluku svoje Vlade o poklanjanju „viška hrvatskog naoružanja“ SAD-u prokomentirao: „A što će oni s tim napraviti… Ako s time pomognu u borbi za demokraciju, a protiv isključivosti, fundamentalizma – ne muslimanskog, islamskog, nego bilo kojeg, može biti i kršćanski… (…) Ako to posluži time, onda je to po meni prihvatljivo“.

Poljska promjena stava došla je nakon tjedan dana vrlo intenzivne diplomatske komunikacije, uključujući i posjet američkog ministra vanjskih poslova Anthonya Blinkena Poljskoj. Blinken je prije 2 dana rekao da „SAD vrlo aktivno gleda na isporuku vojnih aviona Poljskoj, ako Varšava svoje odluči poslati u Ukrajinu“.  No Poljska ih ne želi poslati u Ukrajinu, već u američku bazu u Njemačku. Time Poljska pokazuje da – barem formalno – ne želi biti prva na Putinovoj listi osvete, koju je kremaljski diktator najavio svima onima što vojno pomažu Ukrajinu.

Prve američke reakcije, međutim, ne pokazuju oduševljenje. Naime, najprije je poslana poruka iz Pentagona, gdje je visoki ali anonimni dužnosnik rekao: „Vidjeli smo objavu poljske Vlade. Za sada nemamo ništa za ponuditi“ – referirajući se na potrebu nadomještanja ovih letjelicama novim ili rabljenim američkim/zapadnim ekvivalentima. Potom je službeno reagirala i Victoria Nuland, Blinkenova osoba zadužena za politička pitanja u State Departmentu, rekavši da poljska ponuda nije ranije bila izkonzultirana s američkom stranom, te da je to jedan vrlo iznenađujući potez Poljaka. Lako bi se moglo dogoditi da je večerašnja poljska objava tek odgovor na pritiske kojima su očito bili izloženi proteklih dana, uključujući i brojne anonimne izvore te komentare u američkim medijima, o tome kako Poljska i SAD razgovaraju o avionima za Ukrajinu. Sada su sve oči uperene u SAD, i to će večeras i sutra biti vrlo vruća tema na liniji Varšava-Washington-Kijev-Bruxelles.

No, oko ponoći na srijedu 9. ožujka po hrvatskome vremenu ova je tema dobila i svoj službeni zaključak kroz izjavu Johna F. Kirbya, glasnogovornika američkog Pentagona:

„Sada smo u kontaktu s Vladom Poljske, temeljem njihove današnje izjave. Kao što smo rekli, odluka o tome da li će se avioni u poljskome vlasništvu transferirati u Ukrajinu, u konačnici je na Vladi Poljske. Mi ćemo nastaviti konzultacije s našim saveznicima i partnerima o daljnjoj sigurnosnoj pomoći Ukrajini, budući da, zapravo, prijedlog Poljske pokazuje tek neke od kompleksnosti koje ova tema nosi. Mogućnost da borbeni avioni ‘na raspolaganju Vladi Sjedinjenih Američkih Država’ polijeću iz baze SAD/NATO u Njemačkoj, da bi letjeli u zračni prostor nad Ukrajinom, koji svojata i Rusija, predstavlja ozbiljan izvor briga za čitav NATO savez. Jednostavno nam nije jasno da za tako nešto postoje ozbiljni temelji. Nastavit ćemo konzultacije s Poljskom i našim ostalim NATO saveznicima o toj temi, i o zamršenim logističkim izazovima koje ona nosi, ali mi ne držimo da je taj poljski prijedlog održiv“.

NATO saveznici jačaju svoju političku i praktičnu podršku Ukrajini, koja se nastavlja braniti od ruske invazije. Na tisuće komada protutenkovskog oružja, stotine protuzračnih projektila i tisuće komada ručnog oružja, kao i zalihe streljiva, poslane su u Ukrajinu, priopćio je danas poslijepodne NATO savez. Saveznici su također osigurali milijune eura financijske i humanitarne pomoći, kao i medicinske potrepštine za pomoć ukrajinskim obrambenim snagama. Belgija, Kanada, Češka, Estonija, Francuska, Njemačka, Grčka, Latvija, Litva, Nizozemska, Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, UK i SAD već su poslale ili odobrile slanje značajnih količina vojne opreme za Ukrajinu, uključujući projektile Javelin. Albanija, Bugarska, Hrvatska, Danska, Mađarska, Island, Sjeverna Makedonija, Norveška, Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Španjolska, UK i SAD ponudile su humanitarnu pomoć ili otvaranje svojih granica za prihvat ukrajinskih izbjeglica. Hrvatska, Poljska i Rumunjska već su započele s prihvatom izbjeglica iz Ukrajine. Italija je poslala hitnu financijsku pomoć ukrajinskoj Vladi, a Turska je produbila svoje veze s Ukrajinom dostavom humanitarne pomoći, napominje NATO.

„Pozdravljam napore država saveznica u podršci Ukrajini u obliku dodatne vojne opreme, financijske i humanitarne pomoći. Pravo na samoobranu proizlazi iz Povelje UN-a, i saveznici pomažu Ukrajini u ostvarivanju tog prava. To šalje jasnu poruku da NATO u potpunosti podržava ukrajinski suverenitet i teritorijalni integritet“,

izjavio je glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg.

Zabrana zračna prometa za ruske avione – stanje danas popodne (Izvor: Flight Radar)

Jučer je EU napravila veliki pomak – predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen najavila je da je postignut dogovor o uklanjaju pojedinih ruskih banaka iz globalnog sustava za plaćanje SWIFT, kao i o zamrzavanju sredstava Ruske središnje banke, čije se rezerve procjenjuju na oko 530 milijardi eura. Zemlje članice EU podržale su i limitiranje davanja tzv. „zlatnih putovnica“, koje su bogatim Rusima povezanima s ruskim vlastima omogućavale lagano stjecanje državljanstva na EU-području i tako olakšavale njihovo poslovanje na euro-atlantskim tržištima. Danas je predsjednica Komisija najavila i korak dalje – osim daljnjih sankcija Rusiji i Bjelorusiji, zatvorit će se cjelokupni zračni prostor za ruske avio-kompanije, a predložit će se i ograničenja za sve zrakoplove u vlasništvu ili pod kontrolom ruskih tvrtki ili pojedinaca, uključujući tu i privatne avione ruskih oligarha. „Europska unija će onemogućiti državni medijima Russia Today i Sputnik, kao i njihovim regionalnim podružnicama, širenje laži kako bi se opravdao Putinov rat, te se trenutno razvijaju mehanizmi za zabranu širenja njihovih toksičnih i štetnih dezinformacija u Europi“, najavila je von der Leyen danas poslijepodne. Poseban paket sankcija priprema se za Bjelorusiju, kako bi se spriječio njen izvoz određenih vrsta roba u EU. Unija će nastaviti pomagati Ukrajini, te će se kroz „Instrument za mirovnu pomoć“ izdvojit određena financijska sredstva za  kupovinu vojne opreme kao pomoć toj napadnutoj zemlji.

Zgrada Vlade RH u subotu je bila osvijeljena u boji ukrajinske zastave (Photo: Vlada RH)

Dok se sada već treći dan zemlje članice Europske unije solidariziraju s Ukrajinom, održavaju hitne sjednice Vlade i šalju materijalnu pomoć, hrvatska Vlada od svoje zadnje sjednice, održane u četvrtak 24. veljače, šuti. Vlada RH u četvrtak je Ukrajini namijenila paket vrijedan nešto više od 9 milijuna kuna, od čega je većina medicinskog materijala i opreme za vatrogasce i civilnu zaštitu, dok je od elementarnih potrepština za obranu izdvojila 50 čizama i 50 zaštitnih kaciga. To je manje nego je 2013. Vlada RH pripremila za Mali, kojem je tada poslala 50 pištolja TT, 1.000 pušaka, 50 minobacača i 10.000 mina za dotične. Hrvatska je proteklih dana uredno održavala zračni promet s Ruskom Federacijom (linije za Moskvu i Sankt Peterburg), dok o SWIFTU nije bilo ni govora.

Prve ukrajinske izbjeglice stigle u Hrvatsku (Photo: Crveni križ)

Jučer je premijer Andrej Plenković praćen dijelom ministara održao radne sastanke s predstavnicima Civilne zaštite i Crvenog križa zbog podizanja stupnja pripravnosti vezano za prihvat izbjeglica iz Ukrajine. Prve izbjeglice već su, naime, pristigle u Hrvatsku – kako je jučer rekao ministar unutarnjih poslova, radi se o njih 10-ak, žena i djece, koji su za sada smješteni privatno, dok se danas taj broj popeo na 63. Trenutno je u osnivanju posebna međuresorna radna skupina za izbjeglice i prognanike iz Ukrajine, a premijer Plenković najavio je uspostavu 3 prihvatna centra – u Varaždinu, Osijeku i Zagrebu (motel „Plitvice“). Pojedini vlasnici smještajnih kapaciteta na Jadranu već su zaustavili „bookiranje“ svojih apartmana za ruske građane i ponudili ih kao smještaj ukrajinskim izbjeglicama.

Danas je cijela Vlada imala radne sastanke, a popodne je premijer Plenković najavio da će se i Hrvatska pridružiti mjerama EU protiv Rusije i za pomoć Ukrajini. Na sutrašnjoj sjednici Vlade, zakazanoj za točno u podne, donijet će se paket mjera, rekao je premijer Plenković, koje uključuju isključenje ruskih banaka iz SWIFT-a (o čemu bi se večeras trebala donijeti i formalna odluka na razini EU) te zatvaranje zračnog prometa za ruske zrakoplovne kompanije. U Ukrajini se još uvijek nalazi između 35 i 50 hrvatskih građana, koji su u kontaktu s veleposlanicom RH Anicom Đamić, a Hrvati koji su u Ukrajini radili u misiji EU ili su vraćeni u RH ili su u procesu evakuacije. Osim za prihvat ukrajinskih izbjeglica, čiji je ukupan broj danas premašio 380 tisuća, hrvatski krizni tim pripremit će i mjere vezane za opskrbu plinom, posebice kako ne bi bila ugrožena opskrba plinom za kućanstva.

„Naša politika prema Ukrajini je uvijek bila politika dobrih, kvalitetnih, prijateljskih odnosa i poštivanje njezinih cjelovitosti. Iskustvo koje je RH imala u mirnoj integraciji je važno i boljeg modela od toga nije bilo. Političke poruke koje su rekle pojedine države, mi ih razumijemo, ali mi moramo prije svega mudro i konkretno donositi naše odluke i pomagati Ukrajini u tom kasnijem europskom procesu. Ne može doći do nekih grupnih odluka, to nije realno. To su političke odluke”,

izjavio je premijer Plenković, a na izričito pitanje hoće li Hrvatska Ukrajini poslati i štogod oružja – osim zaštitne opreme – odgovorio je:

“Radimo i na tom segmentu. Ministarstvo obrane je pripremilo jedan prijedlog oko kojeg mislim da ćemo se usuglasiti tijekom večeri i sutrašnjega dana. Ujedno ćemo o tome obavijestiti i predsjednika Republike”.

No ta vojna pomoć vjerojatno neće biti nešto posebno velika, budući da i hrvatskim Oružanim snagama nedostaje sve ono što kritično manjka i ukrajinskoj vojsci, zbog čega ne čudi ni da premijer nije htio govoriti o detaljima, najavljujući tek da će se sve saznati sutra.