Kako je 4. prosinca bez mnogo buke u Sjedinjenim Američkim Državama bila objavljena sadržajno radikalna nova Strategija nacionalne sigurnosti (National Security Strategy), tako je 23. siječnja slično osvanula i nova američka Nacionalna strategija obrane (National Defense Strategy). Riječ je o dokumentu koji nastoji donekle operacionalizirati veliki dio ideja iznesenih u prosincu 2025. godine, te tako planira i popriličnu promjenu dosadašnjeg obrambenog postava SAD, te njegove principe djelovanja. Dakle, riječ je o planskom dokumentu koji u okviru američkog obrambenog resora razrađuje neke od aspekata Strategije nacionalne sigurnosti i ujedno je nadređen dokumentu „Nacionalna vojna strategija“ (National Military Strategy), čije skoro donošenje treba očekivati. Zato treba uočiti kako u SAD Strategiju nacionalne sigurnosti donosi Bijela kuća, dok Nacionalnu strategiju obrane donosi Pentagon i potpisuje aktualni ministar obrane (odnosno, kako su to sada krenuli zvati, usprkos izostanku formalne procedure promjene imena institucije, američki „ministar rata“ Pete Hegseth). No, dok je Strategija nacionalne sigurnosti u pravilu javna, Nacionalna strategija obrane uglavnom do javnosti dođe tek u namjenskom sažetku (dok je punina sadržaja klasificirana) – da bi američka „Nacionalna vojna strategija“, koju donosi Načelnik Združenog stožera, u pravilu bila kompletno klasificirana te nedostupna javnosti.

Sada, kada smo riješili položaj i značaj ovih dokumenata, treba još napomenuti i da se „Nacionalna strategija obrane“ u Sjedinjenim Državama zapravo radi tek od nedavno. Naime, aktualni tekst je tek treći po redu takav dokument – koji je sadržajno naslijedio bitno trajniji „Četverogodišnji pregled obrane“ (Quadrennial Defense Review). Dok se spomenuti „Četverogodišnji pregled obrane“ redovito radilo od 1996. do 2014. godine – u prvom mandatu predsjednika Donalda Trumpa njegov tadašnji ministar obrane James Mattis odlučio je planirati sažetije, te je od 2018. godine prešao na format „Nacionalne strategije obrane“, koja je u startu krenula s 11 stranica teksta i postala dokument oko 80 posto kraći od svojih prethodnika. Takva se praksa možda nastavila i 2022. godine, iako je tada u javnosti bilo objavljeno tek kratko priopćenje o sadržaju dokumenta – uz najavu objave javne verzije Obrambene strategije, do koje onda nikad nije došlo. Zato se s povratkom Donalda Trumpa na mjesto predsjednika SAD ipak vratilo na objavu spomenutog javnog sažetka za 2026. godinu, među ostalim i kao sredstva dodatne propagande radikalnih teza već iznesenih početkom prosinca u Strategiji nacionalne sigurnosti. Konkretno gledano, riječ je o dokumentu od ukupno 34 stranice, gdje teksta ima 18 stranica dok je ostatak ili prazan ili posvećen prigodnim grafikama. Dakle, Nacionalna strategija obrane SAD opet je počela rasti opsegom, iako je sadržajno ostala jedan maksimalno skraćeni dokument sa sadržajem prepunim fraza i podložnim daljnjim političkim te profesionalnim tumačenjima. Nažalost, i Republika Hrvatska se povodila takvim primjerima, te je svoj zadnji Strateški pregled obrane (SPO) napravila u svibnju 2018. godine, da bi onda nakon duge pauze u srpnju 2025. krenula s objavom „Strategije obrane RH“ kao kraćeg javnog dokumenta upitne redovitosti.

Sadržaj Strategije

Na početku američkog dokumenta se na dvije stranice javnosti obratio kontroverzni američki ministar obrane Peter Brian (Pete) Hegseth – postavljajući i tu početne postavke tipične za administraciju Donalda Trumpa. Dakle, prethodne administracije su „potratile naše vojne prednosti i živote, dobru volju, i resurse našeg naroda u grandioznim projektima izgradnje nacija i zavjeta samohvale, ne bi li održali apstraktne dvorce u zraku kao što je to međunarodni poredak zasnovan na pravu i pravilima“. Ujedno se time narušilo i „ratnički etos“ i naglasak na pobjeđivanju bez ikakvih obzira. „Time je predsjednik Trump dospio na dužnost s nacijom na rubu katastrofalnog rata za koji nismo bili pripremljeni“ – uz navodno inzistiranje na „fleksibilnom, praktičnom realizmu, koji gleda svijet jasnim pogledom, što je osnovno za postizanje američkih interesa“. Pri tome, naglasak je već na početku stavljen na „zapadnu hemisferu“, Kinu i Indo-Pacifik, ali opet naglašavajući snagu (prijetnje) umjesto širokih konfrontacija. Uglavnom, sve ono što Trump i suradnici uporno propagandno ponavljaju, bez obzira na stvarne činjenice i međunarodne odnose. Ipak, zanimljivo je da se i u takvom svijetu kompletno okrenutom interesima SAD ipak očekuje i suradnja saveznika – kojima se istodobno ne planira pomagati da nadiđu svoja ograničenja i probleme, pazeći na odgovorno upravljanje „američkim životima, novcem i potporom“. Ipak, od partnera se očekuje da preuzimaju teret, a valjda i da kupuju vojnu robu – budući je jačanje američke vojne industrije jedan od ključnih ciljeva ove strategije, barem na verbalnoj razini.

Uvodni dio Strategije (4 i pol stranice teksta sa slikama) opet započinje konstatacijom da je baš Trump u svom prvom mandatu i prvih godinu dana drugog mandata „obnovio američku vojsku da postane najbolja na svijetu“ – u međunarodnim okolnostima koje spadaju „među neke od najopasnijih u povijesti nacije“. Prema gledanju Pentagona, SAD su u siječnju 2025. bile s preplavljenim granicama, narko-teroristi i drugi neprijatelji su ojačali širom zapadne hemisfere, a bio je u pitanju i američki pristup ključnim točkama kao Panamski kanal i Grenland. Zato je prošla administracija NATO prepustila provlačenju mimo obveza tako da nije bio u stanju spriječiti ili efikasno odgovoriti na rusku invaziju Ukrajine – dok je jedino Izrael nakon 7. listopada 2023. bio u stanju odgovoriti na izazove, te se time pokazao „uzornim saveznikom“. Ujedno je izražena i spoznaja kako Kina i njeno susjedstvo predstavljaju najveću svjetsku trgovinsku zonu, s bitnim utjecajem i na SAD. Uzrok za dobar dio navedenih problema Pentagon vidi u zanemarivanju tzv. „Monroeove doktrine“ (političkom konceptu iz 1823. godine, kasnije dopunjenom i tzv. „Doktrinom velikog brata“ te „Rooseveltovim korolarom“ da SAD mogu intervenirati širom Latinske Amerike „ne bi li se predusrelo europsku (stranu) intervenciju“) , te ohrabrivanju saveznika da se ponašaju kao podanici više nego kao partneri.

Rezultat svega toga je navodno bila situacija u siječnju 2025. godine – da su SAD bile u svijetu pojedinih regija u ratu, s prijetnjom da i Amerika bude uvučena u „simultane velike ratove širom raznih poprišta – Treći svjetski rat, kako je to upozorio predsjednik Trump“. Naravno, takvo „zanimljivo“ poimanje nedavne povijesti sada se kompletno mijenja novim strategijama Bijele kuće i Pentagona, gdje se napore misli koncentrirati na: (1) obranu domovine SAD, (2) obeshrabrivanje Kine u Indo-pacifičkoj regiji, ali bez konfrontacije, (3) jačom podjelom tereta sa saveznicima i partnerima, te (4) jačanjem američke vojno-industrijske baze.

Kao prvo, američku domovinu se misli jačati na kopnenim i morskim granicama, uz obranu zračnog prostora „Zlatnom kupolom“ – protuzračnim sustavom nejasnog sadržaja i upitne efikasnosti – uz zadržavanje nuklearnog arsenala i aktivni progon islamističkih terorista koji bi mogli napasti i unutar zemlje. Ujedno se najavljuje „aktivnu i neustrašivu obranu američkih interesa širom Zapadne hemisfere“, te garantiranje pristupa ključnim točkama – posebice Panamskom kanalu, „Američkom zaljevu“ (Meksički zaljev) te Grenlandu – uz očekivanje da će i Kanada te države Središnje i Južne Amerike doprinositi obrani zajedničkih interesa. No, ako to ne naprave, SAD će biti spremne na „fokusirane te odlučne akcije koje konkretno doprinose američkim interesima“. Taj naglasak na grubu vojnu silu u regionalnim odnosima prozvan je tzv. „Trumpovim korolarom“ na već spomenutu Monroeovu doktrinu, osvjedočenim akcijom „Absolute Resolve“ 3. siječnja ove godine u Venezueli. Kao drugo, pitanje Kine je stavljeno u bitno pitomiji plan, s naglaskom odnosa trgovine i poštovanja s tamošnjim predsjednikom Xi Jinpingom. S kineskom Narodnom armijom se namjerava komunicirati uz rad na stalnoj dekonflikciji odnosa, prateći kinesko vojno jačanje te izbjegavajući da oni direktno krenu dominirati i nad Sjedinjenim Državama. I ovdje bi se željelo što više konkretnog tereta prebaciti na lokalne saveznike, dok SAD (Trump) ostaje u situaciji pregovarati s Kinom za američke interese. Slično se planira, kao treće, i za ostale saveznike i partnere SAD – naglasak na konkretne, praktične interese SAD, dok bi saveznici trebali surađivati iz vlastitih interesa. Posebno se napominje kako u Europi i drugim područjima baš ti saveznici moraju voditi u rješavanju prijetnji koje su akutnije za njih nego za SAD, s kritično bitnom ali ograničenom potporom Amerike. Za to se najavljuje „promjenu tona i stila iz prošlosti“, ponovno iznoseći tezu o američkom „subvencioniranju“ njihove obrane (s naglaskom na to koliko je Trump natjerao NATO da poveća izdvajanja za obranu). No, takav se pristup želi primijeniti i izvan NATO i Europe – iako nije jasno kako se to očekuje da svi poslušno trpe prijetnje i pritiske jednako iz SAD, kao i iz raznih regionalnih izvora prijetnji.

Na sve to se nadovezuje, kao četvrto, i pitanje jačanja vojne industrije SAD, koja je navodno dio deklarirane (ali ne i ekonomskim pokazateljima vidljive) reindustrijalizacije zemlje. Dapače, ozbiljno se računa na saveznike i partnere kao kupce američkih vojnih proizvoda usprkos promjeni „pristupa, tona i stila“ međusobnih odnosa, očekujući prodaju širom svijeta (s naglaskom i na nove tehnologije kao umjetnu inteligenciju – AI) te uklanjanje regulatornih prepreka kod kuće. Doduše, u situaciji kada široko zahlađenje savezničkih odnosa itekako dovodi u pitanje ne samo buduće poslove nego i desetine milijardi USD već sklopljenih obrambenih poslova sa SAD – potpuno je nejasno kako SAD ujedno misle poticati i samostalne savezničke te partnerske obrambene industrije, kao recept podizanja „dodatnih vojnih snaga“, usmjerenih protiv koga već. Međutim, Pentagon si tim pitanjima izgleda ne razbija glavu, zadržavajući se na konstataciji kako će predsjedniku Trumpu „jasnim pogledom“ pružiti operativnu fleksibilnost za pokretanje operacija širom svijeta, s posebnim navodom (objektivno neuspješnog) napada na ciljeve iranskog nuklearnog programa 22. lipnja 2025. godine (pompozno nazvanog „Operacija Ponoćni čekić – „Operation Midnight Hammer“). Konačno, ponavljaju se tu i razne druge propagandne fraze trenutne dnevne politike SAD, od toga da Trump vodi zemlju u „novo zlatno doba“ pa do toga kako će „Ministarstvo rata“ biti mač i štit nacije, „svakodobno na raspolaganju za odlučne zamahe na predsjednikovu smjeru“.

Sigurnosno okruženje

Nakon toga slijedi segment posvećen sagledavanje sigurnosnog okružja SAD (ukupno 6 i pol stranica teksta s grafikama) s ponovljenim naglaskom na fraze o praktičnosti i realizmu pogleda na prijetnje te postizanje američkih interesa. Posebno se naglašava razlika u gledanju prema prethodnim sličnim strateškim dokumentima – gdje se sada ne vodi računa o „osobama udaljenim pola svijeta“ kao o interesima Amerikanaca, ne misli se nametati američki način života ili rješavati „svjetske probleme“. Naravno, posebno je to čudno ako se ima na umu ranije navode nedavnih intervencija u Venezueli i Iranu, s najavama daljnjih sličnih akcija kada to bude u interesu SAD. Prijetnje koje su posebno istaknute popisane su po područjima: (1) Domovina i zapadna hemisfera, (2) Narodna Republika Kina, (3) Rusija, (4) Iran i (5) Narodna Republika Koreja, kao i (6) problem simultanosti izazova za saveznike i partnere.

Kao prvo, problemi na granicama SAD pripisani su bivšim administracijama (od kojih su neke imale manje useljavanja nego aktualna Donalda Trumpa) – koje su navodno željele „oslabiti granične kontrole i olakšati ilegalne imigracije ljudi te nepošteni tok dobara bez kontrole“ – tako da su se SAD našle preplavljene poplavom ilegalnih stranaca te narkotika (s naglaskom na trgovce drogama koje se proglasilo „Stranim terorističkim organizacijama“, kakve Trump suzbija u „Operaciji Južno koplje“ – „Operation Southern Spear“, uz opet spomen i američke intervencije u Venezueli). Uz to se spominju i direktne prijetnje – bilo nuklearne, kibernetičke, ili od radikalnih Islamista. Ponovno se tu izrijekom naglašava Monroeova doktrina i njen „Rooseveltov korolar“ – što se sve navodno zanemarilo, tako da su interesi suparnika narasli od Grenlanda na Arktiku, preko „Američkog zaljeva“ i Panamskog kanala, do „južnijih lokacija“. Ta situacija navodno ne samo da otežava „pristup SAD ključnim terenima“, već i čini SAD manje stabilnima, prema Pentagonu – potkopavajući interese kako SAD tako i regionalnih partnera (kojih god već).

Kao drugo, Kina je prepoznata kao druga najmoćnija država na svijetu, čija snaga i dalje raste – baš kao i njihova ulaganja u vlastite vojne snage te sposobnosti. Usprkos sporovima i nametanju carina, Sjedinjene Države prepoznaju i trgovinsku važnost Kine i njenog susjedstva koje bi „uskoro moglo sačinjavati preko pola globalne ekonomije“ – gdje žele ostati aktivne kroz trgovinu te „sposobnost djelovanja s pozicije snage“ – pribojavajući se kompletnog zatvaranja te zone za pristup SAD u suprotnome slučaju. Zato je želja osigurati da Kina ne dominira nad SAD-om (ili saveznicima), što ne znači ujedno i „promjenu režima“ ili nekakva „egzistencijalna sukobljavanja“, nego postizanje obostrano povoljnih odnosa putem diplomacije (gdje Pentagon osigurava podlogu „snage“). Kao treće, Ruska Federacija se u ovom dokumentu ne doživljava usporedivo s Kinom ili bilo kojim drugim izvorom prijetnji. Ona je tek „ustrajna ali savladiva prijetnja za istočne članice NATO“ u nadolazećoj budućnosti, koja pati od vlastitih demografskih te ekonomskih problema. Iako se pokazuje sposobnom održavati dugoročno ratovanje u Ukrajini i ima najveći nuklearni arsenal na svijetu, vojno je fokusirana na istok Europe i nije u poziciji posegnuti prema općoj „europskoj hegemoniji“ – dok Sjedinjene Države ostaju spremne suzbiti njihove prijetnje usmjerene direktno prema Americi. Pri tome, SAD „kalibriraju postav snaga i aktivnosti“ za bolji odgovor na ugrožavanje američkih interesa te utjecaj na sposobnosti vlastitih saveznika. Posebno se tu ističe i razlika u omjeru bruto društvenog proizvoda NATO članica (bez SAD) i same Rusije – 26 bilijuna USD prema 2 bilijuna USD – što je grafički prikazan podatak kakvog se ne navodi za nijednu drugu državu ili područje spomenuto u dokumentu (uz ponovljene hvale predsjedniku Trumpu za postizanje rasta NATO obrambenih izdvajanja). Tim se temeljem najavljuje i prepuštanje tamošnjim saveznicima odgovornosti za „konvencionalnu obranu Europe“ i rat u Ukrajini, uz „kritičnu ali ograničenu podršku SAD“.

Dok se Rusiju tako umanjuje kao prijetnju, kao četvrto, istaknut je Iran i njegovo navodno nastojanje stjecanja nuklearnog naoružanja. Iako se navodi kako je „operacijom Ponoćni čekić“ uništen njihov nuklearni program, ističe se i pružanje pomoći Izraelu u njihovom 12 dana dugom napadu na Iran (13. do 24. lipnja 2025. godine), što je doprinijelo slabljenju utjecaja te države širom Bliskog Istoka (radi slabljenja Hezbollaha i Hamasa, te provedbe operacije „Rough Rider“ protiv Hutista u Jemenu od sredine ožujka do početka svibnja 2025. godine) – no već i sami pokušaji rekonstituiranja obrambenih snaga Irana doživljeni su kao nova prijetnja (uz navode izbjegavanja pregovora, nastavka neprijateljstva prema Izraelu te održavanja i regionalnih kriza, koje štete i interesu ljudi širom regije). Time je opet iskorištena i prilika da se Izrael pohvali kao „primjerne saveznike“, koji ostvaruju svoje interese uz „kritičnu ali ograničenu potporu iz SAD“ – spominjući i inicijative predsjednika Trumpa za mirom u regiji, te jačanjem partnera u Perzijskom zaljevu, kao dobrih kupaca američke vojne opreme. Sličan je situacija, kao peto, i sa Sjevernom Korejom, koju se opisuje prvenstveno kao izvor prijetnji za Južnu Koreju i Japan – iako se istodobno priznaje da njihovo nuklearno oružje može biti „jasnom i bliskom“ prijetnjom ne samo za neposredne susjede već i za same Sjedinjene Države.

Konačno, kao šesto, skreće se i pažnja na potrebu da SAD i saveznici budu spremni odgovoriti na suradnju pojedinih pobrojanih takmaca – što nije samo hipotetična konstrukcija poput ove u dokumentu iz Pentagona, već praktična suradnja vidljiva gotovo svakodnevno u Ukrajini. Naravno, i tu aktualna vojna hijerarhija SAD odgovornost za stanje prvenstveno vidi u partnerima i saveznicima koji nisu zadnja desetljeća „investirali adekvatno u svoju obranu“, nego u socijalne dobrobiti te druge programe – u čemu su ih ohrabrivale prošle američke administracije potaknute pogrešnom idejom da je bolje da svi oni budu više ovisnici nego partneri. Naravno, takvo se stanje sada okreće zahvaljujući Donaldu Trumpu koji ih sve tjera da „snose pošteni udio tereta kolektivne obrane“, kako u Europi tako i u Koreji. Time bi SAD i saveznici, kao bitno bogatiji, trebali biti u stanju stvoriti dovoljne snage za odvraćanje protivnika, makar oni i radili usklađeno. U tom svjetlu se i ponavlja kako SAD misle biti koncentrirane na Domovinu (uključujući tu i „zapadnu hemisferu“) te Indo-Pacifik, dok se saveznici sa svojim izazovima trebaju suočiti sami (uz tek „kritičnu ali više ograničenu potporu SAD“).

Strateški pristup problemima

Posljednjih 6 stranica Nacionalne obrambene strategije posvećeno je mjerama kojima SAD namjeravaju postići planirano stanje te odgovoriti na pobrojane prijetnje. Kao prvo, to je obrana američke domovine (uključujući tu i interese širom „zapadne hemisfere“). To se misli postići (1) jačanjem granica kako putem vojnih snaga, tako i suradnjom s Ministarstvom domovinske sigurnosti (čije snage ICE zadnjih dana izazivaju javne incidente širom SAD). Uz to, (2) planira se i nastavak raznih djelovanja protiv „narko-terorista“ – i to širom hemisfere. Pri tome se misli pomagati partnerima ako misle surađivati ili raditi samostalno ako lokalni partneri to izbjegnu (opet primjer akcije u Venezueli). U tu svrhu se (3) planira osigurati ključne terene širom „zapadne hemisfere“ – za što Pentagon planira pripremiti i vojne opcije od Arktika do Južne Amerike (s posebnim naglaskom na Panamski kanal, „Američki zaljev“ i Grenland – naizgled mimo svih nedavnih više pomirljivih izjava iz Davosa). Time se izrijekom osigurava primjenu Monroeove doktrine u praksi, s posebice istaknutim „Trumpovim korolarom“ američke vojne dominacije u „zapadnoj hemisferi“ sukladno američkim interesima. Ujedno se (4) zračni prostor planira braniti sustavom „Zlatna kupola“ i jednako slabo specificiranim „dron-specifičnim mjerama“, uz „odgovarajuću kontrolu i elektromagnetskog spektra“ potrebnog za takve aktivnosti – paralelno s (5) jačanjem te modernizacijom američkih nuklearnih snaga (kako za odvraćanje, tako i za upravljanje potencijalnim eskalacijama). Nadalje se spomenulo kratko i (6) kibernetičke prijetnje zbog kojih treba jačati obranu vojnih ali i određenih civilnih resursa, te (7) suprotstavljanje islamističkom terorizmu (fokusirano na organizacije sposobne za napade na ciljeve unutar samih SAD).

Kao drugo, tu je opet „odvraćanje Kine“ u Indo-Pacifičkoj regiji, ali bez ulaska u otvorene konfrontacije (iako takve ograde odmah u startu pokazuju i oštre granice takvog odnosa prema aktivnom takmacu u navodno nedvojbenom usponu snage). Prvenstveno se tu naglašava komunikacija među vojnim strukturama SAD i Kine, uz rad na dekonflikciji i široj deeskalaciji, ali uz zadržavanje pristupa „mir kroz snagu“ te suradnju sa saveznicima (kako god ograničeno) ne bi li oni sami preuzeli dobar dio tereta kolektivne obrane (kao metode odvraćanja prijetnji i američkim interesima, uz zadržavanje i vlastite sposobnosti provođenja razornih udara te operacija).

Kao treće, naglašeno je pitanje podjele tereta obrane sa saveznicima i partnerima – koje se u skladu s američkim strategijama planira „pažljivo i mudro pritiskati i osposobljavati“ za preuzimanje odgovornosti u slučaju prijetnji koje SAD ne doživljava ključnima (opet uz naglasak na „kritičnoj ali više ograničenoj potpori SAD“) – kako u Europi, na Bliskom istoku, tako i na Korejskom poluotoku. Za to se najavljuje i mogućnosti uske suradnje na formiranju snaga i operativnom planiranju, kao i pri podizanju razina spremnosti za djelovanja – ali s naglaskom na „uzorne saveznike“ koji se odlikuju kupovinom vojne opreme, vojno-industrijskim suradnjama, podjelom obavještajnih podataka i drugim aktivnostima u američkom interesu. Naravno, iako se u dokumentu kao takav „uzorni saveznik“ spominje samo Izrael, potpuno je otvoreno pitanje koje to druge države tu zapravo dolaze u obzir u doba učestalih prijetnji, pritisaka kroz logističke lance, te javno objavljenih barem djelomičnih zastoja u podjeli obavještajnih podataka čak i u krugu najbližih saveznika (kao nedavno u slučaju Velike Britanije).

Posebno se tu misli staviti naglasak na (1) zemlje „zapadne hemisfere“, posebice Meksiko i Kanadu (uz spomen ograničavanja prometa ilegalnih useljenika te narkotika) – očekujući i suradnju oko kontrole Grenlanda (što je Kanada nedavno izrijekom otklonila), „Američkog zaljeva“ i Panamskog kanala. Zatim je navedena i (2) Europa koja treba preuzeti odgovornost za vlastitu „konvencionalnu obranu“ – opet uz „kritičku ali ograničenu potporu SAD“. Posebno se tu inzistira i na ispunjenju proklamiranih povećanja obrambenih ulaganja, kao i razvoju suradnje obrambenih industrija (ali i suzbijanju trgovinskih barijera, koje su tijekom protekle godine postale specijalitet administracije Donalda Trumpa). Naravno, pri svemu tome se od Europljana očekuje da ostanu fokusirani na Europu, što je posebno zanimljivo ako se ima u vidu opseg dosadašnjih obrambenih suradnji širom svijeta, pa i na Dalekom istoku koji je sada poseban prioritet za SAD). Uz to se naglašava i (3) Bliski istok – gdje se diplomatski surađivalo sa Saudijskom Arabijom ne bi li se poboljšali odnosi s Izraelom (tzv. „Abrahamski sporazumi“), ali i pomoglo izoliranju Irana te slabljenju njegova utjecaja u regiji. Slično je kratko spomenuta (4) i Afrika, gdje je naglasak na suzbijanju islamističkog terorizma (koji bi potencijalno mogao dohvatiti i same SAD) – bilo neposrednim akcijama, ili u suradnji sa stranim partnerima (koje za takve poduhvate nedvojbeno tek treba jačati). Konačno, (5) spomenut je i Korejski poluotok – gdje dominira Južna Koreja sa svojim jakim obrambenim sustavom i vojnom industrijom (zato sposobna sama preuzeti odgovornost za odvraćanje Sjeverne Koreje, opet „sa kritičnom ali više ograničenom potporom SAD“). Dakle, i tu se usprkos priča o fokusu na Kinu i njeno susjedstvo SAD zapravo planiraju izmaknuti iz dosadašnjih odnosa, ustrajavajući tek na održanju sposobnosti zaštite američkih interesa i obrambenih prioriteta – kao da je više slučajna te sadržajno prevladana potreba koja je Sjedinjene Države tako masivno i dugotrajno držala ondje.

Kao četvrto i konačno ponovljena je i želja za bitnim jačanjem obrambeno-industrijske baze SAD kao preduvjeta zadržavanja vodeće vojne pozicije u svijetu. Usprkos priča o uspjehu Donalda Trumpa u jačanju industrijske proizvodnje SAD, te s time povezanih investicija – ovdje se nadalje ustrajava u ideji američkog naoružavanja saveznika i partnera, dok se na njih istodobno prebacuje sve više zasebnih odgovornosti. Posebno imajući u vidu i razne prijetnje te slabo obrazložena carinska opterećenja, to se u aktualnim okolnostima pokazuje sve više upitnim. Ujedno se najavljuje i daljnje jačanje američkih Oružanih snaga, njihovih sposobnosti razvoja, korištenja, održavanja, opskrbe te transporta opreme i naoružanja – za što će trebati „nacionalna mobilizacija“ unutar SAD (koju se spominje), ali i dobra suradnja sa saveznicima (koju se verbalno pretpostavlja, a praktično otežava ili suzbija na dnevnoj bazi). Dakle, kao i u nizu drugih okolnosti – i ovdje se u praksi jasno vidi najveći problem aktualnih vlasti u Sjedinjenim Državama, koje s jedne strane proklamiraju ambiciozne unutarnje-političke ciljeve, ali za njihovo ostvarivanje jednako računaju na vlastitu snagu, kao i na prisiljavanje saveznika i partnera da pomognu i sudjeluju, htjeli oni to svojevoljno ili ne.

* Ovaj je tekst na portalu Jutarnjeg lista objavljen 27. siječnja 2026. pod nazivom “23. siječnja je u SAD-u osvanuo dokument. U dijelu koji nije tajan, prvi se put vidi što vojna hijerarhija u Pentagonu hoće od Europe” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/23-sijecnja-je-u-sad-u-osvanuo-dokument-u-dijelu-koji-nije-tajan-prvi-se-put-vidi-sto-vojna-hijerarhija-u-pentagonu-hoce-od-europe-15665690

U domaćoj javnosti je prilično tiho prošla objava nove Strategije nacionalne sigurnosti (National Security Strategy) Sjedinjenih Američkih Država, zabilježena krajem prošlog tjedna. Radi se tu o periodičkom dokumentu zasnovanom američkim zakonskim aktima o reorganizaciji obrambenog resora od listopada 1986. godine, koji se između 1987. i 2002. godine pojavljivao praktički godišnje, da bi onda opala učestalost objave, praktično na jednom u mandatu pojedinog predsjednika SAD (osim Joe Bidena, koji je u ožujku 2021. objavio “Privremenu SNS”, da bi onda u listopadu 2022. išao s punim dokumentom). Dakle, nakon strategije iz 2017. godine, koja je obilježila prvi predsjednički mandat Donalda Trumpa, sada je objavljena i nova Strategija nacionalne sigurnosti SAD. Dok se od takvog dokumenta očekuje da pobroji izazove na polju nacionalne sigurnosti koje vidi pojedina američka administracija, a onda i navede načine na koje se ona s tim izazovima planira suočiti – treba naglasiti da je nova američka Strategija nacionalne sigurnosti ne samo kraća od standarda, te grublja u jasnoći izričaja, već predstavlja i praktični lom sa prethodnih 80 godina američke vanjske, obrambene i sigurnosne politike. To se posebno vidi već i u načelnom izostanku spomena Sjeverne Koreje, te ograničenom osvrtu na Rusku Federaciju i Narodnu Republiku Kinu – koje se spominje u ekonomskom i političkom, ali ne i u vojnom smislu. Zato je posebna pažnja posvećena tzv. Zapadnoj Hemisferi (objema Amerikama, u izričitom kontekstu tzv. Monroeove doktrine iz 1823. godine), te Europi koju se također tretira na način kako se to do sada nije vidjelo – bitno sveobuhvatnije i oštrije nego se to, recimo, moglo čuti od američkog potpredsjednika JD Vancea na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu 14. veljače 2025. godine. Za ponešto detaljniji uvid u ovaj bitan odraz strateških gledanja (ali i budućih postupanja) SAD, s dozvolom autora prenosimo tekst kojeg je tom temom na društvenim mrežama 8. prosinca objavio Robert Barić, ugledni stručnjak iz Zagreba.

Ujutro u petak, 5. prosinca 2025. godine, iznenada je u javnost došla vijest da je u noći 4. na 5. prosinca bez najave objavljena nova Strategija nacionalne sigurnosti SAD. Strategija se pripremala tokom ljeta, ali njezino objavljivanje je usporeno zbog inzistiranja ministra financija Scotta Bessenta o ublažavanju ocjene Kine, kako se ne bi ugrozili trgovinski pregovori koji se vode sa Kinom.

Nova strategija odbacuje temelje vanjske politike SAD prisutne od početka XX. stoljeća – sustav vrijednosti (demokracija, liberalizam, međunarodna trgovina) i njegovo širenje na globalnoj razini, te do sada uspostavljena američka savezništva. Umjesto toga predstavljena je Trumpova vizija globalnog poretka zasnovana na fokusiranju američkog djelovanja na područje Zapadne hemisfere (Sjeverna, Srednja i Južna Amerika), zanemarivanje regija koje su do sada imale strateški značaj za Washington – Europa, Afrika i Bliski istok), konfrontaciju s Kinom i Rusijom ali bez izbijanja rata, te odbacivanje uloge SAD kao ključnog oslonca dosadašnjeg liberalnog međunarodnog poretka koji je Washington izgradio nakon II. svjetskog rata. Umjesto toga Trump se vraća na vanjskopolitičko djelovanje XIX. stoljeća – politiku sile i sfere utjecaja umjesto multilateralizma i djelovanja kroz međunarodne institucije. Umjesto poštivanja normi međunarodnog prava sada ćemo imati političke i ekonomske pritiske, neravnopravne bilateralne sporazume i transakcionalizam.

Vizija novog ekonomskog poretka

Iako se u analizama strategije kao njezino ključno obilježje navodi fokusiranost na Zapadnu hemisferu, ja bih ipak stavio na prvo mjesto Trumpovu viziju transformacije međunarodnog ekonomskog poretka. Bit nove ekonomske strategije je osiguravanje američkog pristupa rijetkim metalima i drugim strateški važnim sirovinama, te odbacivanje ključnog obilježja globalizacije – slobodna trgovina – i inzistiranje na carinama te podređivanju ekonomskih interesa druge strane američkim. To je strategija ogoljelog ekonomskog nacionalizma.

Ova zadnja točka vidljiva je u zahtjevu da američki saveznici i partneri (Europa, Japan, Južna Koreja, Australija, Kanada, Meksiko i drugi) usvoje trgovačke politike koje će podržati zadržavanje kineskog utjecaja. Pri tome bi se trebala koristiti sredstva u međunarodnim financijskim institucijama (7 bilijuna USD u Europi, Japanu, Južnoj Koreji i drugim zemljama saveznicima; 1,5 bilijun USD u međunarodnim financijskim organizacijama). Time se šalje poruka da Washington očekuje uključivanje Europe u globalnu ekonomsku strategiju SAD usmjerenu protiv Kine.

Zapadna hemisfera

Strategija naglašava potrebu američke dominacije Zapadnom hemisferom, što uključuje i američko pravo svih oblika intervencije (uključujući i vojnu intervenciju) protiv vlada zemalja koje nisu po volji Washingtonu. Zato se u strategiji koristi i specifični izraz – Trump Corollary to the Monroe Doctrine – koji znači upravo to. Pozivanje na Monroeovu doktrinu je jasno – Trump želi spriječiti utjecaj bilo koje vanjske sile u Zapadnoj hemisferi, što je i bio cilj Monroeove doktrine u XIX. stoljeću.

Naglasak se zato stavlja na borbu protiv krijumčarenja droga i ilegalnih migracija, pri čemu Trump traži nove saveznike. Za njega su to konzervativni političari, što je vidljivo u slučaju odobravanja zajma od 40 milijardi USD za spas argentinske ekonomije i sadašnjeg predsjednika Javiera Meleia. Ove mjere traže povlačenje američkih vojnih snaga iz drugih svjetskih regija. Krajnji cilj je zaustavljanje ulaska Kine u Latinsku Ameriku.

Europa

Kada se pogleda dio teksta strategije o Europi, ne samo da je ona izgubila dosadašnji značaj za SAD, već Trump želi potpunu dekonstrukciju političkog i ekonomskog poretka Europe (slabljenje ili nestanak EU). U strategiji se Europa predstavlja kao kontinent koji ekonomski sve više slabi i civilizacijski propada. Uzroci ekonomskog nazadovanja su prema ovom dokumentu nacionalna i supranacionalna regulacija koja potkopava kreativnost i ekonomsku ekspanziju. Takva Europa za Washington više nije koristan partner već postaje potencijalni problem. I to u situaciji kada Europa i dalje treba američku zaštitu kada ne može organizirati vlastitu obranu (jasno izrečena prijetnja). Prema strategiji Europa je u civilizacijskoj krizi. Progresivna depopulacija kontinenta, odvojenost političkih elita od većine društva, gubljenje slobode govora i suzbijanje političke opozicije, te nekontrolirane masovne migracije vode prema gubljenju nacionalnog identiteta. To će u nekoliko desetljeća dovesti do toga da će nekoliko članica NATO-a “postati većinski ne-europske” (izgubiti europski etnički identitet). Paralelno se spominje i nastavljanje ovisnosti Europe o energentima i sirovinama iz Rusije (naglašen je primjer Njemačke), te o kineskom ekonomskom utjecaju kao primjer strateške ovisnosti Europe o vanjskim pritiscima protivnika Zapada. Ako ne bude promjene opisane situacije takva će Europa u idućih dvadeset godina prestati biti pouzdani saveznik SAD. Američka strana neće imati interes ulaganja u održavanje sigurnosti Europe (još jedna ucjena). I time dolazimo do Ukrajine i budućnosti NATO-a.

Po pitanju rata u Ukrajini, ova strategija navodi kao ključni interes SAD potrebu brzog završetka neprijateljstava i uspostave strateške stabilnosti sa Rusijom. To bi se postiglo kroz posredovanje SAD između Rusije i Ukrajine/Europe, a svodi se na ispunjenje zahtjeva Moskve. Time bi se spriječio sukob Rusije i europskih država. To znači da je Washington spreman podrediti sve brzom završetku rata. Cijena ruskih zahtjeva je i dalje neprihvatljiva za niz europskih zemalja (Skandinavija, Baltik, Poljska, Rumunjska). Usprkos tome Washington inzistira da Europa odustane od svojih ciljeva i prihvati Trumpove uvjete za završetak rata. Rusija je izuzetno zadovoljna takvim razvojem situacije što pokazuje i izjava Putinovog glasnogovornika Dimitrija Peskova. Prema Peskovu ciljevi strategije su u skladu sa ruskom vizijom globalne situacije.

Za NATO se navodi da treba prekinuti percepciju stalno ekspandirajućeg Saveza, što znači da se odbacuje i ukrajinsko članstvo u Savezu. Iako to nije izravno rečeno, Trumpova administracija definira novu ulogu SAD u Savezu – to nije više vodeća uloga, već samo potpora djelovanju NATO-a. A i ta ograničena potpora ovisiti će o tome da li će europske zemlje prihvatiti političke i ekonomske zahtjeve Washingtona (vidite prvi dio). Naravno, i kupovati američko oružje (i odustati od razvoja europske obrambene industrije koji bi ugrozio američki primat na ovom području – to je tema s kojom ću vjerojatno detaljnije pozabaviti u budućnosti). To se već događa. Na to ukazuje Trumpov zahtjev o podizanju izdataka za obranu na 5 % BNP (3,5 % za izravnu kupnju naoružanja i 1,5 % za ulaganje u infrastrukturu) koji su članice prihvatile.

To više nije zajedničko dijeljenje tereta, već prebacivanje tereta na saveznike (Washington neće povećati obrambene izdatke). O tome govori i vijest koju je u petak objavio Reuters, kako Pentagon očekuje da će do 2027. godine europske članice NATO-a morati najveći dio konvencionalne obrane Europe. Ako to ne urade, SAD će prestati sudjelovati u radu dijela mehanizama obrambenog planiranja u Savezu. U subotu 6. prosinca je zamjenik američkog ministra vanjskih poslova Christopher Landau zaprijetio europskim saveznicima prekidom sigurnosnih jamstava SAD ako se nastave mjere protiv američkih kompanija (kazna od 120 milijuna USD društvenoj mreži X). Nešto ranije Landau je kritizirao europske saveznike zbog ograničavanja pristupa američkim proizvođačima europskim programima razvoja oružanih sustava.

Najgore tek slijedi. Europske zemlje optužuje se za subverziju demokratskih procesa koja se očituje na dva načina. Prvi su nerealistična očekivanja nekih europskih vlada po pitanju ishoda rata u Ukrajini koja blokiraju široko rasprostranjeno traženje Europljana za mirom. S time je, kao drugo, povezana cenzura slobodnog govora i suzbijanje političke opozicije. Ovime Trump šalje poruku da preferira politički model organizacije Europe zasnovan suverenitetu nacionalnih država, a ne na ključnom obilježju procesa europske integracije – razvoju supranacionalog okvira (a to je EU). EU ograničava suverenitet članica, nameće ideološke programe (npr. zelena tranzicija) i ušutkuje političku opoziciju (kroz provođenje vladavine zakona, ograničavanje ekstremizma, borbu protiv dezinformacija). Iz svega ovog proizlazi zaključak da bi optimalni model za dalji razvoj Europe trebala biti zajednica snažnih nacionalnih država koje će u okviru NATO-a surađivati sa SAD na način da slijede američko vodstvo. EU se ne bi smjela razvijati u smjeru “europske superdržave” već biti svedena na okvir za ekonomsku suradnju koji bi bio podređen interesima članica (i ne bi ugrožavao globalne interese SAD).

Iz strategije je vidljivo da Washington posebnu pažnju posvećuje zemljama srednje i istočne Europe. Za Trumpa to su prirodni američki saveznici zbog snažne proameričke orijentacije ovih država, kao i njihovog suprotstavljanja jačanju procesa europske integracije zbog straha da bi se time ugrozio njihov suverenitet. Kroz jačanje veza sa ovom skupinom zemalja Washington se nada bi imao saveznike koji bi slijedili njegovo vodstvo u demontaži institucija EU. Europa bi trebala prihvatiti stvarne demokratske vrijednosti koje zastupa američka desnica (sjetite se govora američkog potpredsjednika Vancea na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu u kome su iznesene ideje desničarskog kršćanskog nacionalizma u SAD). Zbog toga će SAD podržati patriotske političke stranke (čitaj nacionaliste i konzervativce) u Europi. SAD će na taj način podržati “europsku veličinu”, što je otvorena najava miješanja u unutrašnje poslove europskih država.

Strategija navodi da će se to ostvariti kroz njegovanje otpora sadašnjem putu kojim se kreće Europa, te da je to strateški interes SAD. Strategija traži davanje potpore krajnjim desnim političkim snagama koje zastupaju nacionalističke i socijalno konzervativne programe. To bi razbilo jedinstvo Europe, a u ovim uvjetima mogli bi postojati samo transatlantski odnosi zasnovani na modelu slijepog ispunjavanja američkih zahtjeva od strane krajnje desnih vlada u Europi. Hej, pa to je zapravo američka verzija strategije koju Putin provodi prema Europi. Na ekonomskom području navodi se da Europa mora otvoriti svoje tržište američkoj robi i uslugama. To znači da se traži demontiranje i regulatornog okvira EU (te ukidanje oporezivanja američkih kompanija u Europi). Washington također očekuje da europske države poduzmu mjere usmjerene prema slabljenju kineske ekonomije. Time se zapravo kaže da bi Washington trebao odlučivati o ekonomskim politikama Europe.

Evo i rezimea svega navedenog po pitanju Europe. Strategija traži otvorenu dominaciju Washingtona nad Europom kroz jačanje populističkih desničarskih stranaka i pokreta. Cilj je slabljenje EU kroz razvoj skupina suverenih država koje će poslušno slijediti Washington na političkom, sigurnosnom i ekonomskom području. To bi oslabilo jedinstvo Europe i dugoročno otvorilo vrata svođenju EU samo na zonu slobodne trgovine (jedinstveno unutarnje tržište Unije nestalo bi ako bi se prihvatili američki ekonomski zahtjevi prema Europi). NATO bi prošao kroz sličan proces transformacije.

Kina i Azija

U prijašnjim američkim Strategijama nacionalne sigurnosti Kina je bila navođena kao ključni protivnik američkim globalnim interesima. Te percepcije više nema. Umjesto toga naglašava se potreba američke pobjede u ekonomskom natjecanju u Aziji i uspostava ravnoteže u trgovini sa Kinom. To će se postići zajedničkim radom sa saveznicima u regiji, gdje se naglašava uloga Indije. Problem je da su odnosi SAD i Indije pali na najnižu razinu, a Washington ipak očekuje da će New Delhi podržati američke sigurnosne i ekonomske inicijative usmjerene protiv Kine.

Kina se u strategiji tretira ne kao protivnik ili prijetnja, već kao potencijalni suparnik. To je urađeno sa davanjem naglaska ne na sukob vrijednosti (gdje je naglasak na sprječavanje jačanja kineskog autoritarizma kroz očuvanje međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima i normama), već na suprotstavljanje različitih ekonomskih interesa obje strane. Cilj je ekonomski oslabiti Kinu tako da ne bude sposobna pokrenuti vojne akcije koje bi štetile interesima SAD (invazija Tajvana). Ovo je potpuni zaokret u odnosu na prijašnje američke strategije koje su od Tiān’ānména naglašavale potrebu demokratizacije Kine. Po pitanju Tajvana ističe se njegov ekonomski značaj (veliki proizvođač kompjuterskih čipova) te strateški značaj za kontrolu Južnokineskog mora (zauzimanjem Tajvana Kina dolazi do drugog otočnog lanca). Odvraćanje kineske invazije Tajvana treba se zasnivati na očuvanju vojne nadmoći nad Kinom, ali Washington očekuje da američki saveznici u regiji (Japan, Južna Koreja) podnesu najveći teret ulaganja u vojne sposobnosti.

Bliski istok i Afrika

Prema novoj strategiji područje Bliskog istoka više nema strateški značaj za SAD. Dva razloga koji su definirali važnost Bliskog istoka za Washington – energija i sprječavanje sukoba koji bi mogli ugroziti opskrbu naftom – više nemaju važnost (SAD sada zadovoljava svoje energetske potrebe). Prema strategiji poboljšanje sigurnosne situacije na Bliskom istoku (primirje u Gazi, iranski poraz u kratkotrajnom ratu sa Izraelom) otvara mogućnost ekonomskog napretka regije. SAD i dalje imaju interes za djelovanjem u regiji (sigurnost Izraela, zaštita energetskih opskrbnih lanaca) ali razdoblje dominantnog utjecaja Bliskog istoka na vanjsku politiku SAD je završeno.

Afrika je u strategiji svedena na samo tri paragrafa. SAD više nisu zainteresirane za poticanje razvoja demokracije u Africi već samo za uspostavljanjem ekonomskih partnerstava sa zemljama u kojima će presudni kriterij biti poslovni interesi i zarada američkih kompanija. To uključuje i otvaranje afričkih tržišta za američku robu i usluge. Kao ključni ekonomski sektori za ovu vrstu suradnje navode se energija i rijetki minerali. Što se tiče sigurnosnih pitanja, SAD su spremne dati doprinos sprječavanju sukoba, ali samo ako to ne uključuje dugoročno američko angažiranje.

Širenje demokracije

Ovo središnje obilježje vanjske politike SAD sada prestaje važiti. Umjesto promoviranja vrijednosti (zaštita ljudskih prava, širenje demokracije) Washington će nastojati ostvariti svoje interese, posebno na ekonomskom području. A ti interesi su (1) ponovna industrijalizacija SAD, (2) osiguravanje dostupa energentima i rijetkim mineralima te (3) jačanje američke vojne industrije. Ipak, SAD će selektivno koristiti pitanje vrijednosti radi pritiska u određenim slučajevima kako bi prisilile drugu stranu na davanje ekonomskih (i drugih) ustupaka. To je vidljivo na primjeru Europe ali i cijele anglosfere (Velika Britanija, Australija, Novi Zeland, Kanada – čuvajte se). Naravno, to nisu demokratske vrijednosti već principi MAGA pokreta. Sve što nije u skladu sa nacionalističkim (i rasističkim) MAGA vrijednostima je štetna ideologija, a posebno se odbacuju “ideologija” (izmišljotina) o klimatskim promjenama i potrebi borbe protiv njih.

Globalna sigurnost

Ne postoji nikakva razrada globalnih sigurnosnih trendova i načina odgovora na izazove u budućnosti. Samo dvije teme mogle bi se navesti pod ovaj nazivnik. Prva je davanje strateškog značaja predloženom sustavu proturaketne obrane “Golden Dome”, što je zapravo ponovno oživljavanje ideje o sveobuhvatnoj obrani protiv interkontinentalnih balističkih projektila s nuklearnim bojnim glavama. To se prije četiri desetljeća pokušalo sa SDI inicijativom ali bez uspjeha. Sve ukazuje da će i u ovom slučaju ishod biti isti. Problem je u činjenici da bi Kina i Rusija mogle percipirati “Golden Dome” kao stvaranje uvjeta za američki prvi nuklearni udar. I odgovoriti na vrlo jednostavan način – povećanjem broja balističkih projektila te novih načina za prenošenje nuklearnih bojnih glava (npr. lansiranje iz orbite). Drugi izazov koji se provlači kroz cijelu strategiju je pitanje ilegalnih migracija, ali bez ikakve razrade. I to je sve o globalnoj sigurnosti.

Zaključak

Ova nazovi Strategija nacionalne sigurnosti uopće nije strategija već Trumpov MAGA program prenesen na globalnu razinu. Strategije nacionalne sigurnosti se (uglavnom) fokusiraju na područje vanjskog djelovanja (procjena strateškog okruženja, ciljevi i načini djelovanja), a unutarnju politiku nastoje izostaviti (ili je svesti na minimum). Nova američka strategija radi upravo suprotno – umjesto jasnih ciljeva vanjskog djelovanja bavi se stavovima Donalda Trumpa i unutarnjim političkim podjelama u SAD. MAGA podrijetlo vidi se i u snažnoj kritici vanjskopolitičkih elita koje su kroz proces globalizacije “prodale Ameriku”.

Trump se glorificira (“The President of Peace” koji je svojim sposobnostima sklapanja “dealova” riješio osam globalnih sukoba), a sama strategija svodi se na slanje političkih poruka bez ikakvih naznaka kako će SAD provesti rečeno. Jednostavno, nema nikakve metrike kojom bi saveznici (a i protivnici) mogli procijeniti buduće američko djelovanje. To sprječava i bilo kakvo zajedničko djelovanje demokrata i republikanaca. Demokrati su osudili novu strategiju kao povlačenje SAD sa globalne scene koje slabi ne samo Ameriku već i njezine saveznike. To je vidljivo u oštrim izjavama člana Predstavničkog doma Jasona Crowa (“Provedba strategije će Ameriku učiniti manje sigurnom“) i senatora Richard Blumenthala (“Amerika neće biti sigurnija već će kroz provođenje ciljeva navedenih u strategiji ostati usamljena i platiti visoku cijenu takvih politika“).

Strategija je kontradiktorna. Najbolji primjer je naglašavanje suvereniteta i nemiješanja u unutrašnje poslove drugih država (odustajanje od poticanja procesa demokratizacije). To se navodi za područje Bliskog istoka, ali i u budućoj politici prema Kini i Rusiji. A onda se u dijelu strategije o Europi zagovara potpuno suprotan pristup. Isto vrijedi i za područje Zapadne hemisfere. Drugi primjer je konstatacija kako SAD i dalje treba saveznike, posebno u djelovanju prema Kini. Od njih se očekuje slijeđenje američkog vodstva a ono što im zauzvrat pruža Washington je samo status slugu o čijim se interesima ne vodi računa.

Koja je glavna poruka nove strategije?

SAD se povlače sa predvodničkog mjesta Zapada i Slobodnog svijeta (ali odbacuju i sam koncept Slobodnog svijeta). To je vidljivo kroz odbacivanje glavnog obilježja vanjske politike SAD u zadnjih 80 godina – globalnog promoviranja demokracije. Druga poruka je kraj međunarodnog liberalnog poretka. Umjesto toga Trump želi suradnju a ne sukobljavanje sa Kinom i Rusijom. Ostatak svijeta (uključujući Europu) su objekti djelovanja tri sile.

Za nas je najvažnije pitanje Trumpovog odnosa prema Europi. Ovdje strategija nudi jasnu i konzistentnu viziju odnosa – kroz suradnju sa Rusijom i davanje potpore političkim strankama krajnje desnice želi podijeliti i oslabiti Europu. Dalja američka potpora Europi ovisiti će o europskom ispunjavanju niza uvjeta – povećanju izdataka za obranu, političkom preoblikovanju Europe i spremnosti davanja potpore američkom ekonomskom sukobu sa Kinom. To znači da će SAD kontrolirati svaki europski korak. Suradnju na temelju zajedničkih vrijednosti i interesa zamjenjuje uvjetovana suradnja gdje će se o svakom pitanju voditi pregovori koji trebaju odrediti cijenu koju će europska strana platiti za dalju suradnju. Na sigurnosnom području SAD nastoje redefinirati NATO kao europski savez u kome će Washington osiguravati određene sposobnosti ali ne i biti oslonac djelovanja NATO-a.

Kako odgovoriti na ove planove Trumpove administracije prema Europi? O tome ćemo drugom prilikom.

* Gost autor je izv. prof. dr. sc. ROBERT BARIĆ s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, uz čiju dozvolu prenosimo članak

Tri i pol godine nije se sastalo Vijeće za obranu, već gotovo 6 mjeseci nema Dugoročnog plana razvoja OS RH,  a danas je u samo sat i pol dogovoreno ono što je bilo točka prijepora između predsjednika i premijera zadnjih godina. Premijer Plenković godinama je odbijao sjesti za isti stol s predsjednikom Milanovićem, međusobno su se častili brojnim uvredama, na posljednjoj sjednici Vijeća za obranu – održanoj u studenom 2021. godine – dvije zaraćene strane nisu se mogle dogovoriti niti o zapisniku niti o zajedničkom priopćenju, da bi sada sve misteriozno bilo pometeno pod tepih.

Vijeće za obranu počelo je danas točno u podne, a o ishodu sjednice prvo se priopćenjem oglasio Ured predsjednika. Priopćenje prenosimo u cijelosti:

“Sjednica Vijeća za obranu održana je u petak 23. svibnja u Uredu predsjednika Republike Hrvatske. Na sjednici Vijeća za obranu razmotreni su strateški dokumenti iz područja obrane te su doneseni zaključci i preporuke iz područja obrane:

• Prihvaćen je nacrt Strategije obrane Republike Hrvatske i preporuka da se nacrt uputi u zakonom propisanu proceduru donošenja.
• Prihvaćen je nacrt Dugoročnog plana razvoja Oružanih snaga Republike Hrvatske za razdoblje od 2025. do 2036. i preporuka da se nacrt uputi u zakonom propisanu proceduru donošenja.

U skladu sa Zakonom o obrani, sjednicu Vijeća za obranu zajednički su sazvali predsjednik Republike Zoran Milanović i predsjednik Vlade Andrej Plenković. Na sjednici su bili svi članovi Vijeća za obranu: predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, predsjednik Vlade RH Andrej Plenković, potpredsjednik Vlade i ministar obrane Ivan Anušić, potpredsjednik Vlade i ministar financija Marko Primorac, načelnik Glavnog stožera OSRH general-pukovnik Tihomir Kundid, predsjednik Odbora za obranu Hrvatskog sabora Arsen Bauk i savjetnik Predsjednika Republike za obranu Ivica Olujić.

Vijeće za obranu je koordinacija tijela državne vlasti za usklađivanje stavova i donošenje zaključaka i preporuka iz područja obrane.”

Istovjetnim priopćenjem potom se oglasila i Vlada RH.

Bauk: “ne mogu se sjetiti da je bilo značajnijih razmimoilaženja”

O današnjoj sjednici Vijeća za obranu nešto više rekao je tek predsjednik saborskog Odbora za obranu Arsen Bauk, koji je po završetku Vijeća u Hrvatskom sboru održao mini press-konferenciju. Bauk je prvo ustvrdio da atmosfera na sjednici Vijeća za obranu nije bila onakva kakva je bila prije 3,5 godine, kao i da je načelno dogovoren tekst dvaju strataeških dokumenata o kojima se danas raspravljalo – preostaje još konačno usuglašavanje prijedloga Strategije obrane i Dugoročnog plaana razvoja OS RH i javno savjetovanje, nakon čega će ta dva dokumenta biti upućena  u saborsku proceduru.

“U Dugoročnom planu razvoja predviđeno je također da Vlada u roku od 90 dana donese i odluku o provedbi tog Dugoročnog plana, koja će biti nešto detaljnija i  za javnost nešto interesantnija jer će tamo biti, pretpostavljam, navedeni i odeđeni tipovi vojne opreme i ono što će biti nabavljano za Oružane snage Republike Hrvatske. A također je u Planu razvoja predviđeno i da će se u sklopu Godišnjeg izvješća o obrani – koje je za 2024. primjerice već stiglo u Hrvatski sabor – kojeg Sabor redovno raspravlja, posebna točka biti i provedba Dugoročnog plana razvoja, jer zadnja dva koja su donesena nisu imala neki veliki utjecaj na to što se događalo u Oružanim snagama,”

rekao je Bauk. Pod točkom razno dotaknute su još neke teme, primjerice održavanje mimohoda i temeljno vojno osposobljavanje, no ni po tom pitanju nije bilo nekih značajnih razlika u pristupu između Vlade i Predsjednika RH. Daatum mimohoda povodom 30-obljetnice VRO Oluje je načelno dogovoren (spominje se 31. srpanj), ali prije službene objave još mora biti iskomuniciran i s Gradom Zagrebom. Bauk pretpostavlja da će se o temeljnom vojnom osposobljvanju ozbiljno razgovarati na sljedećoj sjednici Vijeća za obranu, nakon što Vlada obznani tekst izmjena Zakona o obrani:

“Čini mi se da – što se tiče samog trajanja i ostaloga – da je tu više-manje postignuta suglasnost. A što se tiče ciljeva, vjerujem da se radi o tome – i ono što sam javno komunicirao dosad – da želimo da i brojčani sastav Oružanih snaga, a i pričuve, dođu na razinu koja bi bila prihvatljiva jer trenutno – obzirom na manji broj građana ili mladih muškaraca i žena koji bi pristupili dragovoljnom služenju vojnog roka – taj broj trenutno nije na onoj razini na kojoj bi trebao biti.”

Na dokumentima o kojima se danas razgovaralo na sjednici Vijeća za obranu ranije su radili predstavnici i Vlade i Ureda predsjednika, pa je Vijeće sazvano tek kada su ti dokumenti u najvećoj mjeri usuglašeni. Bauk očekuje da će u velikoj mjeri takvo suglasje vladati i u Saboru,bez obzira kada do rasprava dođe – bilo u naredna 2 mjeseca, koliko je preostalo do saborske ljetne pauze, bilo na jesen, što je vjerojatnije.

*Photo: Ured predsjednika Republike Hrvatske/Filip Glas

Sada je već sasvim izvjesno – Vijeće za obranu konačno će se održati, i to u petak, 23. svibnja. Na dnevnom redu će biti rasprava o prijedlozima nekih strateških dokumenata u obrani, ali i prijedlog o uvođenju temeljnog vojnog osposobljavanja. Nakon 4 godine za isti će stol sjesti donedavni politički neprijatelji – predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković, koji su još donedavno zagađivali javni prostor međusobnim najnižim uvredama, a Oružane snage rastezali do mile volje natječući se tko je jači. No sve je to tajanstveno nestalo nakon zadnjih predsjedničkih izbora, pa je pomalo tragikomično  gledati kako su se ovih dana razni dužnosnici krenuli natjecati u što pomirljivijim izjavama.

Danas su u tome prednjačili predsjednik Sabora Gordan Jandroković i potpredsjednik Vlade i ministar branitelja Tomo Medved. Jandroković je nakon sastanka vladajuće koalicije rekao da je pozitivna već sama činjenica da će se sjednica Vijeća za obranu održati nakon dugog razdoblja:

“Dogovorene su dvije teme: Strategija obrane i Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga. Očekujem konstruktivan razgovor i pozitivan zaključak”,

poručio je predsjednik Sabora potvrdivši da rasprava o ovlastima Predsjednika Republike nije na dnevnom redu jer “vremena su vrlo složena i traže odgovornost od svih izabranih dužnosnika“.

Potpredsjednik Vlade Tomo Medved u današnjoj emisiji HRT-a “A sada Vlada” također je zazivao “meku” kohabitaciju premijera i predsjednika:

“Nadam se da će razdoblje pred nama biti usmjereno na kvalitetnu koordinaciju. Moramo zajednički odgovarati na sigurnosne izazove, osobito u ovom složenom geopolitičkom trenutku.”

Medved je pritom podsjetio na porast izdvajanja za obranu:

“Od 2016. godine Vlada snažno investira u sektor obrane. Tada smo na raspolaganju imali 534 milijuna eura, a danas ulažemo 1,5 milijardi eura”,

rekao je Medved, naglasivši kako više od 20 posto tih sredstava ide za modernizaciju i opremanje. Upravo će novi strateški dokumenti usmjeriti ta ulaganja i postaviti okvir za novu fazu razvoja sektora obrane, smatra Medved, nakon čega će uslijediti izmjene Zakona o obrani i Zakona o službi u Oružanim snagama. I on je potvrdio da se pritom neće dirati u ovlasti Predsjednika:

“Ne govorimo o redefiniranju uloge predsjednika Republike, već o stvaranju preduvjeta za uvođenje temeljnog vojnog osposobljavanja mladih. Moramo imati ljude spremne za profesionalne postrojbe, ali i sposobne za pričuvu.”

Zakoni će tijekom lipnja biti upućeni u javno savjetovanje, a Medved očekuje širu društvenu raspravu te podršku i s Pantovčaka:

“Vjerujem da će predsjednik Milanović podržati prijedloge na sjednici Vijeća, te da će oni biti podržani i kroz daljnju raspravu u Saboru.”

Iako je godinama tražio od predsjednika Milanović da se ispriča zbog vrijeđanja HDZ-a i njenih članova, kao i njega osobno, što je bio uvjet da  se uopće razgovara o ključnim pitanjima, premijer Andrej Plenković sve je to zanemario. Jučer je iz Ženeve poručio:

“Očekivanja su da raspravimo dvije teme koje su na dnevnom redu. Jedna je Strategija obrane koju smo dostavili Uredu predsjednika prije više od nekoliko tjedana. Druga je Dugoročni plan razvoja obrane. I jedan i drugi dokument mislim da su kvalitetno pripremljeni i mislim da će se oni prihvatiti, odnosno raspraviti, a kasnije ih Vlada šalje u daljnju proceduru. (…) Ne vidim da će biti nekih velikih prijepora oko ova dva dokumenta”.

Plenković je i danas u Karlovcu  najavio da će osnova Vijeća za obranu biti dva strateška dokumenta, te da se još uvijek poliraju neke sitnice: “Dokumenti su pripremljeni, vode se konzultacije oko nekih sitnih detalja.”

“Bolje ikad nego nikad“, komentirao je danas u Brelima predsjednik Zoran Milanović. Nedavno je, rekao je predsjednik RH, dogovoreno da se sjednica Vijeća za obranu održi između dva kruga lokalnih izbora kako bi se raspravili određeni dokumenti s područja obrane i sada je došlo to vrijeme:

Zoran Milanović u Brelima (Photo: UPRH/Filip Glas)

“Neki dokumenti su i u mojoj ingerencije, a neke Vlada, odnosno vladajuća većina, može donijeti formalno i bez mene, ali bilo bi dobro da se dogovorimo jer kasnije to može imati daljnje reperkusije na upravljanje vojskom. Tu je potreban neprestani razgovor i dogovor ako je moguće. Ja ne mogu odrediti kolika će biti izdvajanja za obranu u Hrvatskoj, to radi Vlada, ali onda preuzima i odgovornost za uspjeh ili neuspjeh“.

Predsjednik Milanović potvrdio je da bi se trebalo razgovarati i o ponovnom uvođenju vojnog roka, „ali sa svim ograničenjima koja nameće hrvatski Ustav“, dodavši da se svatko od toga može izuzeti i tražiti civilnu formu služenja vojnog roka: „Mislim da je ovo kako je zamišljeno bolje od onoga što imamo trenutno. Trenutno nemamo ništa“.

Pritom je istaknuo zabrinutost zbog trenutnog stanja pričuve:

“Mislim da ostajemo bez pričuve, a pričuvnici su ljudi koji su imali neku vojnu obuku. Zadnja vojna obuka je bila bazična 2007. godine. Dakle, to su ljudi koji su sad 18 godina stariji i uskoro neće biti za ono što vojska zahtijeva. Potrebno je motivacijom i pozivom nagovoriti jedan veći broj ljudi da se uključe u obuku koja bi trajala dva mjeseca. Kraće ne može i to je prekratko. Ali, i to je bolje nego što je bilo do sada“.

Milanović je usput komentirao i najave o mogućem povećanju izdvajanja za obranu na čak 5 posto BDP-a:

Ministar obrane Ivan Anušić i načelnik GS OS RH general Tihomir Kundid – u očekivanju Vijeća za obranu

„To nije zakon. Dakle, ako NATO donese takvu odluku na sljedećem samitu, to nema zakonski karakter. Hrvatska se sigurno neće protiviti takvim zaključcima, ali da ćemo ih biti u stanju provesti – nećemo. To je previše. Trenutno trošimo manje od dva posto. A dva posto je trenutno dvije milijarde dolara. A sad pazite što je pet posto, to je pet milijardi jer, prema zadnjim podacima, naš ukupni nominalni BDP je praktički 100 milijardi dolara. Dakle, zvuči jako puno, ali pitanje je što s tim možeš kupiti.“

Oprema je, kaže Milanović,  užasno skupa, a i ne može se više dobiti u nekom kraćem roku, kao što je bilo prije rata u Ukrajini:

“Mi ne možemo kupovati od Kineze ili od Rusa, to je kraj priče. Onda smo na jako suženom tržištu. A jako suženo tržište znači monopol i mogućnost svakog odsustva kompetitivne utakmice. A to na kraju netko treba platiti, a to plaćaju hrvatski ljudi, građani, porezni obveznici. I nema tu Vlada nekakav manevarski prostor, ali ono što može je da cijelo vrijeme vodi računa o tome da to ne preplaćujemo jer cijene su nezamislive s obzirom na to što sustavi pružaju i što potencijalni protivnik može imati da ih neutralizira i uništi. Ogromni su to novci.”

I tako se u općem suglasju dočekuje sjednica Vijeća za obranu kada će “plameni jazavac”, “54-godišnji  šmrkavac”, “herojski zec” i  “korumpirani ludonja” napokon sjesti za isti stol i razgovarati kao odrasli ljudi.

Da su odnosi na relaciji Markov trg-Pantovčak ipak zatoplili, pokazuje i današnji odgovor Ureda predsjednika RH na jučerašnje priopćenje Vlade. Jučer je, naime, Vlada RH prema Uredu predsjednika uputila prijedloge Strategije obrane i DPR OS  RH uz  prijedlog da se o tome razgovara na sjednici Vijeća za obranu. Danas je iz Ureda predsjednika stigao odgovor kojeg prenosimo u cijelosti:

Zadnje Vijeće za obranu održano je u studenom 2021.

“Predsjednik Republike Zoran Milanović pozdravlja činjenicu što je predsjednik Vlade RH Andrej Plenković prihvatio njegov prijedlog da se sazove sjednica Vijeća za obranu na kojoj će se raspravljati o nacrtu Strategije obrane Republike Hrvatske i nacrtu Dugoročnog plana razvoja Oružanih snaga Republike Hrvatske. Ured Predsjednika Republike Hrvatske zaprimio je nacrte spomenutih dokumenata koji će narednih tjedana biti analizirani kako bi se na sjednici Vijeća za obranu o istima mogla provesti temeljita rasprava.

Predsjednik Republike suglasan je s prijedlogom predsjednika Vlade RH da se sjednica Vijeća za obranu održi tijekom mjeseca svibnja. Točan termin održavanja sjednice te dodatne teme o kojima bi Vijeće za obranu trebalo raspravljati, kao što je prijedlog uvođenja obveznog vojnog roka, usuglasit će Ured Predsjednika Republike i Ured predsjednika Vlade RH.”

Vijeće za obranu zadnji put je održano 09. studenog 2021. godine. Tada se “zaraćene” strane nisu mogle dogovoriti o zajedničkom priopćenju, a kako su se odnosi dodatno zaoštravali (a Ured predsjednika i Vlada RH sporili djelomično i o formalnim sitnicama) Vijeće za obranu nakon toga više nikada nije održano. Jedna od posljedica ovakvog odnosa je i nepostojanje Dugoročnog plana razvoja OS RH, budući je dosadašnji DPR istekao sa zadnjim danom prošle godine.

Nakon višegodišnjeg mudrovanjaa, čekanja i pregovaranja, nacrti Strategije obrane i Dugoročnog plana razvoja OS RH konačno su dospjeli u fazu da mogu biti poslani iz Vladine radionice u Ured predsjednika  RH. O tome je  danas poslijepodne stiglo kratko priopćenje iz Vlade RH, u kojem se navodi:

“Predsjednik Vlade Andrej Plenković danas je uputio predsjedniku Republike Zoranu Milanoviću nacrt Strategije obrane Republike Hrvatske i nacrt Dugoročnog plana razvoja Oružanih snaga Republike Hrvatske, uz prijedlog da se o tim dokumentima raspravi na sjednici Vijeća za obranu.

Nakon toga, ovi dokumenti bit će upućeni u formalnu proceduru donošenja, u skladu sa Zakonom o obrani.

Predsjednik Vlade u dopisu je predložio da predstojnici ureda u izravnoj komunikaciji dogovore precizan termin sjednice, kao i druge teme koje se mogu raspraviti na sjednici Vijeća za obranu.”

Time su usvojena dva od tri prijedloga Zorana Milanovića nakon što je u siječnju ponovno pobijedio na predsjedničkim izborima. On je, naime, tada zatražio sazivanje 16. sjednice Vijeća za obranu na kojoj bi prva tema bila”priprema i usvaajanje Strategije obrane RH, druga – priprema i usvajanje DPR OS RH, a treća – razmatranje potrebe i provedbe uvođenja obveznog vojnog roka u RH.

Do sada je predsjednik Milanović isticao da se nema namjeru očitovati o dokumentima koji su pripremljeni jednostrano, bez sudjelovanja Ureda predsjednika. Hoće li i u ovom slučaju biti tako, saznat ćemo možda već i večeras ako Ured predsjednika na Vladino priopćenje dogovori vlastitim priopćenjem. Ili su “zbog mira u kući” radili tajni pregovarački kanali koji su usuglasili ova dva neophodno potrebna dokumenta, i ujedno odustali od zadiranja u predsjedničke ovlasti kroz izmjene Zakona o obrani koje su još nisu našle na dnevnom redu.

Europska komisija (EK) u utorak je, sukladno najavama, predložila prvu Europsku strategiju za obrambenu industriju (EDIS), u kojoj se ističe da države članice EU-a moraju u području obrane ulagati više, bolje i zajedno. Također, EK ističe da jačanje suradnje među članicama u području obrane ni u kojem slučaju ne znači da EU preuzima ovlasti država članica, koje su i dalje isključivo nadležne za pitanja obrane

Kao prvi korak u provedbi Strategije, Komisija je predstavila i zakonodavni prijedlog Europskog programa za obrambenu industriju (EDIP), za koji je iz europskog proračuna namijenjeno 1.5 milijardi eura u razdoblju od 2025. do 2027. , te okvir mjera kako bi se osiguralo da obrambeni proizvodi budu pravodobno dostupni. “Snažna, otporna i konkurentna europska obrambena industrija strateški je imperativ i preduvjet za jačanje naše obrambene spremnosti”, istaknuo je visoki predstavnik EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell. On je dodao da su članice EU-a desetljećima vrlo malo izdvajale za obranu te da je sada nužno investirati “više, bolje i zajedno”. Nakon ruskog napada na Ukrajinu, koji predstavlja povratak konvencionalnog rata visokog intenziteta na europskom tlu, Komisija naglašava da Europska unija i njezine države članice moraju pojačati svoju pripravnost, što znači osigurati svojim oružanim snagama potrebne količine obrambene opreme i sustava. Analize EK pokazuju da su zemlje članice u proteklom razdoblju trošile znatno ispod dva posto svoga BDP-a na obranu, što je cilj koji su sebi postavile  države članice NATO-a. U slučaju da su doista u zadnjih 15 godina ulagali tih dva posto, to bi danas iznosilo dodatnih trilijun eura. “To je red veličine onoga što sada trebamo nadoknaditi“, tvrde u Komisiji.

Izvršna potpredsjednica Komisije Margrethe Vestager kaže da je strategija odgovor na promjenu sigurnosne paradigme u Europi. Ona ističe da su države članice do sada trošile na obranu kupujući različite sustave oružja, uglavnom izvan EU i da je sada – kada njihovi obrambeni proračuni snažno rastu – potrebno ulagati bolje, što znači zajedno kao Europljani. To znači da je potrebno smanjiti fragmentaciju i povećati suradnju kako bi se ostvario puni potencijal sve većeg ulaganja država članica u obranu. Komisija poziva države članice da do 2030. godine najmanje 40 posto obrambene opreme nabavljaju zajednički i da do 2030. godine europska industrija osigura najmanje 50 posto vojne opreme u EU-u.

Na stranicama EK navodi se kako je prije dvije godine ruski neopravdani agresorski rat koji je u tijeku protiv Ukrajine označio povratak sukoba visokog intenziteta na našem kontinentu. Europska obrambena industrijska strategija (EDIS) postavlja jasnu, dugoročnu viziju za postizanje spremnosti obrambene industrije u Europskoj uniji. Kao prvo neposredno i središnje sredstvo za provedbu Strategije, Europska komisija danas je predstavila zakonodavni prijedlog za Program europske obrambene industrije (EDIP) i okvir mjera za osiguranje pravovremene dostupnosti i opskrbe obrambenih proizvoda. Strategija ujedno ocrtava izazove s kojima se trenutačno suočava Europska obrambena tehnološka i industrijska baza (EDTIB), ali i priliku da se iskoristi njezin puni potencijal i postavlja smjer za sljedeće desetljeće.

Program europske obrambene industrije (EDIP) nova je zakonodavna inicijativa koja će premostiti kratkoročne hitne mjere, usvojene 2023. i završavajući 2025., na strukturniji i dugoročniji pristup postizanju spremnosti obrambene industrije. Time će se osigurati kontinuitet u podršci europskoj obrambenoj tehnološkoj i industrijskoj bazi, kako bi se popratila njezina brza prilagodba novoj stvarnosti. EDIP uključuje i financijske i regulatorne aspekte. EDIP će mobilizirati 1,5 milijardi eura iz proračuna EU-a u razdoblju od 2025. do 2027. kako bi nastavio s jačanjem konkurentnosti EDTIB-a. Financijska potpora EDIP-a posebno će proširiti intervencijsku logiku EDIRPA-e (financijska potpora iz proračuna EU-a za nadoknadu složenosti suradnje između država članica u fazi nabave) i ASAP-a (financijska potpora obrambenim industrijama koje povećavaju svoje proizvodne kapacitete), kako bi se dodatno potaknula ulaganja putem EDTIB. EDIP će također podržati industrijalizaciju proizvoda koji proizlaze iz kooperativnih aktivnosti istraživanja i razvoja koje podupire Europski fond za obranu.

Proračun EDIP-a također se može koristiti za uspostavu Fonda za ubrzanje transformacije opskrbnih lanaca obrane (FAST). Taj će novi fond imati za cilj olakšati pristup zaduživanju i/ili vlasničkom financiranju za mala i srednja poduzeća i mala poduzeća srednje kapitalizacije koja industrijaliziraju obrambene tehnologije i/ili proizvode obrambene proizvode. Proračun EDIP-a također će poboljšati suradnju obrambene industrije EU-a s Ukrajinom i podržati razvoj njezine obrambene industrijske i tehnološke baze. Da bi to učinio, EDIP bi eventualno mogao izvući dodatna sredstva iz neočekivane dobiti koja proizlazi iz imobilizirane ruske državne imovine (ovisno o odluci Vijeća na prijedlog visokog predstavnika). Što se tiče regulatornih aspekata, EDIP dolazi s novim rješenjima. Njime će se omogućiti novi pravni okvir, Struktura za europski program naoružanja (SEAP), kako bi se olakšala i povećala suradnja država članica u pogledu obrambene opreme, u potpunosti komplementarno s okvirom PESCO. Također podrazumijeva režim sigurnosti opskrbe obrambenom opremom na razini cijele EU, koji će osigurati stalni pristup svim potrebnim obrambenim proizvodima u Europi i osigurati okvir za učinkovito reagiranje na moguće buduće krize opskrbe obrambenim proizvodima. Osim toga, EDIP će omogućiti pokretanje europskih obrambenih projekata od zajedničkog interesa, uz potencijalnu financijsku potporu EU-a. Konačno, EDIP predlaže uspostavu strukture upravljanja, u koju su u potpunosti uključene države članice, kako bi se osigurala ukupna dosljednost djelovanja EU-a u području obrambene industrije (Odbor za spremnost obrambene industrije). Jača i osjetljivija europska obrambena industrija donijet će koristi državama članicama i na kraju građanima EU-a. Također će koristiti ključnim partnerima EU-a, uključujući NATO i Ukrajinu, objasnila je EK na svojim mrežnim stranicama.

​

Europska komisija će u utorak, 5. ožujka, objaviti prijedlog „Europske strategije za obrambenu industriju“ (European Defence Industrial Strategy – EDIS) i program ulaganja u obranu, te ujedno i usvojiti prijedlog Europske strategije za obrambenu i industriju kao i novi Europski program ulaganja u obranu (EDIP). Pitanje sigurnosti i obrane postaje jedna od glavnih tema u Europskoj uniji zbog novih geopolitičkih okolnosti i mogućnosti da krajem ove godine na američkim predsjedničkim izborima dođe do promjene koja dovodi u pitanje ključno načelo NATO-a kako napad na jednu članicu znači napad na sve. Ruska agresija na Ukrajinu natjerala je članice EU da (1) preispitaju nedostatne proizvodne kapacitete obrambene industrije i da (2) traže odgovor kako što hitnije osigurati potrebnu obrambenu opremu.

Prema dosadašnjim najavama iz Komisije, Strategija će se temeljiti na analizi nedostataka ulaganja u obranu, iskustvu Europskog obrambenog fonda i drugim obrambenim instrumentima EU-a, kao i nedavnim inicijativama za poboljšanje zajedničke nabave između država članica te povećanje industrijskih kapaciteta za potporu Ukrajini. EDIS će dati dodatni poticaj razvoju obrambenih sposobnosti država članica, poduprtih modernom i otpornom europskom obrambenom tehnološkom i industrijskom bazom, uspostavljajući strateški okvir za naredne godine. To ne samo da će državama članicama omogućiti obnavljanje zaliha i nabavu nove obrambene opreme, već će i dugoročno ojačati Europsku uniju kao sigurnosnog i obrambenog čimbenika, u skladu s ambicijom postavljenom u Strateškom kompasu. Protekla 3 mjeseca su trajale konzultacije unutar EU, prikupljali su se pisani prijedlozi i održavale konzultativne radionice na razini niza nacionalnih tijela i institucija kako bi se dobio zajednički, što bolji prijedlog novih europskih obrambenih dokumenata.

Inače, kako je na svojim internetskim stranicama objavio Klub zastupnika Europske pučke stranke (EPP), Klub EPP snažno se zalagao za jačanje europske obrambene industrije. „Putinov brutalni rat protiv Ukrajine pokazao je da smo predugo zanemarivali svoju obranu. Budući da je Rusija nedvojbeno dugoročna prijetnja našoj sigurnosti, moramo ojačati našu europsku obrambenu industriju. Za to su nam potrebni snažni zajednički napori kao Unije da što bolje iskoristimo novac europskih poreznih obveznika“, rekao je Michael Gahler, glasnogovornik EPP-a za vanjske poslove. Christian Ehler, glasnogovornik EPP-a za industriju, dodaje da „bez konkurentne i inovativne obrambene industrijske baze Europa ne može jamčiti vlastitu sigurnost i sigurnost. Potrebna nam je akcija sada i u godinama koje dolaze“.

Također, ovaj tjedan u Bukureštu europski pučani potvrdit će Ursulu von der Leyen za svoju kandidatkinju za predsjednicu Komisije. Ona je prošli tjedan u Europskom parlamentu najavila da će EU u sljedećih pet godina morati snažno jačati svoje kapacitete u obrambenoj industriji kako bi Unija imala „operativne sposobnosti za pobjede u bitkama“. Kako navode mediji, ankete pokazuju da će EPP i nakon izbora u lipnju ostati najjača grupacija u Europskom parlamentu, što von der Leyen daje velike izglede da i sljedećih pet godina ostane na čelu Komisije.

Danas je u Banskim dvorima održan redovni radni sastanak premijera Andreja Plenkovića i izaslanstava Ministarstva obrane i Oružanih snaga, predvođenih Ivanom Anušićem i admiralom Robertom Hranjom. Ovakav tip sastanka izmišljen je u mandatu Marija Banožića ne bi li se nekako ublažila neugoda redovnih susreta predsjednika RH i Vrhovnog zapovjednika Zorana Milanovića s vrhom Oružanih snaga, a bez prisutnosti ministra obrane. Tako je Banožićev zadnji sastanak održan u zadnjim danima 2021. (28. prosinca) i to na temu daljnjih ulaganja u modernizaciju i opremanje Hrvatske kopnene vojske, s posebnim osvrtom na opremanje vozilima M2A2 ODS Bradley. Glavne teme današnjeg sastanka u Vladi bile su, vidi iznenađenja, „daljnja ulaganja u opremanje i modernizaciju Hrvatske vojske“, pri čemu su nabave Bradleya i borbenih aviona Rafale ocijenjeni kao „strateški iskoraci i potvrda kontinuiranog osnaživanja svih sastavnica Hrvatske vojske“.

Neizostavna tema bio  je i rast obrambenog proračuna, koji za sljedeću godinu iznosi 1,17 milijardi eura što je, kaže Vlada RH u prigodnom priopćenju, „što je u odnosu na 2016. godinu povećanje za 644 milijuna eura, odnosno 122 posto. Ulaganje u opremanje i modernizaciju Hrvatske vojske i u izgradnju infrastrukture povećano je za čak 622 posto”. Osim toga, razgovaralo se o izradi i donošenju nove Strategije obrane i novog Dugoročnog plana razvoja Oružanih snaga, temeljnih dokumenata za unapređenje strateškog okvira za provedbu ciljeva i prioriteta na području obrane. Kako izgleda, smisao izrade novog Strateškog pregleda obrane (SPO) u ovim stvarima više nitko ne vidi.

Premijer Plenković podsjetio je da će Vlada uskoro donijeti uredbu sa zakonskom snagom kojom će se dobna granica za prestanak vojne službe po sili zakona, za ugovorne vojnike i mornare, sa sadašnjih 45 godina života povećati na 50 godina. Glavna namjera je omogućiti vojnicima da po završetku službe s 50 godina starosti mogu direktno u mirovinu. Dobnu granicu od 45 godina za profesionalne vojnike uveo je bivši HDZ-ov ministar Damir Krstičević uz obrazloženje da se time daje prilika za „drugu karijeru”, iako je i tada, baš kao i sada, bilo jasno da je zapošljivost s navršenih 45 godina života gotovo pa nikakva. To su nakon nekoliko godina ustanovili i u Ministarstvu obrane, pa sada jednim potezom namjeravaju potući dvije muhe – s jedne strane, poštedjeti vojnike uzaludnog obilaska Zavoda za zapošljavanje, a s druge strane – barem donekle sačuvati ljude u sustavu, budući da je interes mladih za vojsku sve manji. Time se, naravno, dobiva sve starija vojska, no i do toga će MORH doći tek za koju godinu.

*Photo: Vlada RH

Premijer UK Rishi Sunak objavio je jučer da će Velikaa Britanija povećati svoje investiranje u obranu ne bi li odgovorila na izazove sve kompleksnijeg i promjenjivijeg svijeta, a radi toga je Vlada objavila osvježenje strateškog dokumenta Integrirani pregled iz 2021. godine. Osvježeni Integrirani pregled 2023 (IR23) potvrđuje da će Ministarstvu obrane UK tijekom iduće dvije godine biti na raspolaganju dodatnih 5 milijardi funti, ne bi li se pomoglo ojačati i dopuniti vitalne zalihe streljiva, modernizirati britanske nuklearne snage, te financirati iduću fazu podmorničkog programa AUKUS. Radi se o povećanju sredstava koje se nadovezuje na dodatnih 24 milijarde funti kroz 4-godišnje razdoblje usuglašenih 2020., što je najveći kontinuirani porast takvih izdvajanja od Hladnog rata.

Premijer Sunak također će postaviti i okvire za podizanje obrambenih izdvajanja na 2,5% BDP na malo duži rok, a UK će voditi i diskusije sa saveznicima o budućem obrambenom postavu te podjeli troškova na NATO summitu u Litvi ovog ljeta. Velika Britanija namjerava u svjetlu ovih ciljeva ponovno razmatrati svoja obrambena izdvajanja nakon 2025. godine.

Dokument IR23 bio je naručen ne bi li se odgovorilo na nadolazeće geopolitičke prijetnje, od ilegalne ruske invazije na Ukrajinu do kineskih ekonomskih pritisaka i pojačanog nadmetanja među državama. Ovi trendovi su već bili identificirani u originalnom Integriranom pregledu, a tijekom zadnje 2 godine su se pojačali, a dalekosežnim posljedicama za sigurnost i prosperitet britanskih građana. Ovaj izvještaj identificira niz prioriteta kojima se neposredno odgovara na ove prijetnje. Prvo i osnovno je odnos prema fundamentalnom riziku koji Rusija predstavlja za europsku sigurnost, te uskrata Moskvi bilo kakvih koristi od njihove ilegalne invazije na Ukrajinu.

Rishi Sunak na putu za San Diego

Osvježeni Integrirani pregled također određuje kako će UK prilagoditi svoj pristup Kini ne bi li se izašlo na kraj s epohalnim izazovom kojeg predstavlja kineska Komunistička partija sa svojim pojačanim aktivnostima po pitanju vojske, financija i diplomacije. On sadržava i nove mjere za jačanje ekonomske sigurnosti, tehnoloških sposobnosti i međunarodne razvojne pomoći Ujedinjene Kraljevine u okolnostima te prijetnje. Premijer Sunak je postavio i međuresorne smjernice za Vladu kojima se želi postići konzistentan, koherentan i robustan pristup Kini, utemeljen u nacionalnim interesima i usklađen sa saveznicima.

IR23 potvrđuje da će UK nastaviti igrati vodeću ulogu u euro-atlantskoj sigurnosti, prateći ujedno i strateški pomak prema indo-pacifičkom prostoru. Kao prvi korak pri ispunjenju tih prioriteta premijer je jučer, u ponedjeljak 13. ožujka, u San Diegu (SAD) gdje se sastao s predsjednikom Bidenom i australskim premijerom Albaneseom, ne bi li se pokrenulo iduću fazu podmorničkog programa AUKUS.

Premijer Rishi Sunak je rekao da uzimajući u obzir da svijet postaje sve nestabilniji i natjecanje među državama sve intenzivnije, UK mora biti spremna zadržati svoju poziciju:

Premijeri Velike Britanije i Australije

„Dugoročnim investiranjem u naše Oružane snage bit ćemo spremni za današnje i buduće izazove. Kao što ću raspraviti s našim američkim i australskim saveznicima danas u SAD-u, Velika Britanija će ostati vodeći kontributor NATO savezu i pouzdan međunarodni partner, zalažući se za naše vrijednosti od Ukrajine sve do Južnog kineskog mora. (…) Iznimno jasno smo tijekom prošle godine vidjeli kako nas pogađaju međunarodne krize, gdje je ruska šokantna invazija Ukrajine potjerala uvis cijene energije i hrane. Mi ćemo ojačati našu nacionalnu obranu od ekonomske sigurnosti do tehnoloških lanaca opskrbe i obavještajnih vještina, ne bi li osigurali da nikad više ne budemo ranjivi aktivnostima neprijateljskih snaga.“

Dokument IR23 postavio je niz dodatnih prioriteta po kojima treba djelovati u okviru naše osvježene strategije, među ostalim:

1. Kreiranje nove ustanove za nacionalnu zaštitu sigurnosti (National Protective Security Authority) u okviru MI5, koju se osniva od ponedjeljka (13. ožujka), ne bi li širokom krugu britanskih poslovnih i drugih organizacija pružila neposredni pristup ekspertnom savjetovanju iz pitanja sigurnosti,
2. Uspostava inicijative za ekonomsko odvraćanje (Economic Deterrence Initiative) za jačanje snage britanskog režima sankcija, zatvaranje puteva koje koriste zlostavljači ljudskih prava te oligarsi pri izbjegavanju sankcija,
3. Udvostručenje fondova za državni program sposobnosti vezanih uz Kinu, uključujući investiranje u učenje mandarinskog jezika, te diplomatsku ekspertizu na temu Kine. Također će se pokrenuti kurikulum pri koledžu za nacionalnu sigurnost ne bi li ojačali sposobnosti vezane uz nacionalnu sigurnost širom državnih redova,
4. Uspostava novog integriranog sigurnosnog fonda (Integrated Security Fund), vrijednog milijardu funti, za postizanje osnovnih ciljeva Integriranog pregleda kod kuće i u svijetu, uključujući na poljima ekonomske i cyber sigurnosti, kontra-terorizma i ljudskih prava. Ovo će zamijeniti već postojeći fond za konflikte, stabilnost i sigurnost (Conflict, Stability and Security Fund – CSSF),
5. Objava osvježene strategije kritičnih minerala za UK kojom će se osigurati da država ima siguran pristup bitnim komponentama za svakodnevne i buduće tehnologije,
6. Osiguravanje dodatnih 20 milijuna funti financiranja za BBC World Service, osiguravajući time njegovu sposobnost da i nadalje pruža usluge na 42 bitna jezika – uključujući i u državama na koje nama neprijateljske države usmjeravaju dezinformacije.

Dokument „Osvježeni Integrirani pregled 2023: odgovor na sve izazovniji i nemirniji svijet“ bio je prezentiran u parlamentu od strane ministra vanjskih poslova Jamesa Cleverlyja tijekom ponedjeljka, i potom objavljen u cjelini na web-stranici britanske Vlade.

Istovremeno, treba podsjetiti da obrambeni sektor u Hrvatskoj još uvijek funkcionira temeljem Dugoročnog plana razvoja OS RH za razdoblje 2015.-2024., donesenog u prosincu 2014., iako se novi hrvatski strateški dokumenti za polje obrane (Strateški pregled obrane i DPR OS RH) službeno razvijaju još tamo od početka svibnja 2017. godine. No oni nisu ugledali svjetlo dana za mandata ministra Krstičevića, a usprkos brojnim najavama do danas ih nije u proceduru poslao ni njegov nasljednik, aktualni  ministra obrane Mario Banožić. Za razliku od Velike Britanije, koja je spremna svoje strateške dokumente bitno osuvremenjivati samo dvije godine po njihovom donošenju i u skladu s aktualnim trenutkom, Hrvatska ne samo da nije primijenila mehanizam godišnjih osvježavanja aktualnog DPR-a, već se u gotovo 6 godina nije pokazala sposobnom iznjedriti ni bilo koji od novih strateških dokumenata obrane. Pri tome, naravno, u bilo kakvim normalnim okolnostima novom Dugoročnom planu razvoja OS RH opet bi prethodio i odgovarajući svježi Strateški pregled obrane – dokument kojeg zadnjih godina više nitko ni ne spominje, i koji je zadnji put donesen otprilike godinu dana prije DPR-a, davnog 25. srpnja 2013. godine.