Kako je danas kratko priopćio Ured predsjednika, pripadnici OS RH uspješno su evakuirani iz Iraka. Time Hrvatska više nema svojih vojnika na kriznim područjima Bliskog istoka. Priopćenje prenosimo u cijelosti:

Hrvatski vojnici na utrci “50 Miler Baghdad” u veljači 2025. (Foto: NATO Mission Iraq)

“Svih sedam pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske, koji su sudjelovali u misiji u Iraku, evakuirani su sigurno iz Iraka i na povratku su u Hrvatsku. Povlačenje pripadnika OSRH iz misija u Iraku i Libanonu provedeno je prema Odluci Predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika OSRH Zorana Milanovića. Pripadnik OSRH koji je bio u misiji u Libanonu evakuiran je sigurno iz Libanona još prije tjedan dana.

Odluku o povlačenju hrvatskih vojnika iz Iraka i Libanona predsjednik Milanović je donio odmah nakon početka ratnog sukoba na Bliskom istoku prvenstveno vodeći računa o sigurnosti pripadnika OSRH.”

Dok je pripadnik OS RH iz Libanona evakuiran uz pomoć Njemačke, tko je pomogao u evakuaciji iz Iraka još nema vijesti. No nije nemoguće da je opet u pomoć priskočila Njemačka, čiji su vojni transportni avioni noćas u nekoliko navrata letjeli prema trusnom području Bliskog istoka.

Nakon što je u ponedjeljak, 02. Ožujka, predsjednik RH i vrhovni zapovjednik OS RH Zoran Milanović naredio povlačenje osmorice pripadnika OS RH iz Iraka i Libanona, počelo se postavljati pitanje kako to učiniti. Za razliku od nekih drugih država, pa i nama susjednih, Hrvatska u evakuaciji svojih građana iz trusnih područja nažalost tradicionalno kasni. No, zato je premijer Andrej Plenković bio brz na jeziku pa je brže-bolje uzvratio Milanoviću:

„Vojnici su i dalje tamo, na sigurnom su. Njih ima svega osam, jedan u Libanonu, 7 u Iraku, koliko mi je poznato. Kada se steknu uvjeti, sigurnosne mogućnosti da se može nastaviti s tim procesom onda će se nastaviti. U ovom trenutku oni su tamo gdje jesu“,

rekao je Plenković prilikom posjeta Koprivnici, pritom komentirajući Milanovićevu zapovijed o povlačenju kao „potez bez konzultacija“.  No hrvatski vojnici „nisu u ovom trenutku ni na koji način fizički ugroženi“, zaključio je premijer. Slično je komentirao i ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman:

„Ne znam u čemu je problem povlačenja u Iraku. Čuo sam se jučer s ministrom vanjskih poslova Iraka i razgovarali smo o sigurnosnoj situaciji u Iraku. Irak je sigurna zemlja“.

S druge strane:

„Također postoji jedan vojnik pod mandatom Ujedinjenih naroda u Libanonu, u sklopu misije UNIFIL. Koliko znam, on je već trebao biti povučen i ranije. Ali predsjednik je odlučio pokazati vjerojatno svoja prava, raspolagati svojim ovlastima na taj način. Zašto to radi i kako to radi, pitajte njega“,

rekao je u utorak hrvatski ministar vanjskih poslova.

U međuvremenu je ipak započela organizacija evakuacije hrvatskih građana – prema podacima Ministarstva vanjskih poslova, na Bliskom istoku je oko 2.000 rezidentnih hrvatskih građana, te 460 turista. Za njih su organizirana 4 aviona koja bi ih danas trebala prevesti iz Dubaija u Zagreb. Jučer je o tome u programu RTL-a opet govorio Gordan Grlić-Radman, koji je na pitanje u evakuaciji pripadnika OS RH iz Iraka i Libanona ustvrdio:

„A hrvatski vojnici, pazi, nisu vojnici. (…) Ja sam nedavno bio u posjetu Bagdadu. To su stručni ljudi koji djeluju savjetodavno, koji djeluju obučno. Oni nisu sad tu u uniformi“.

Nakon što je lupio tu glupost, Grlić-Radman je dodao:

„Ja sam razgovarao jučer s ministrom vanjskih poslova, razgovarao sam jutros s našim veleposlanikom u Bagdadu. Tamo je situacija sigurna. Naravno da postoje prostori gdje nije, to je Kurdistan, ali u principu, u Bagdadu je sve sigurno“.

Danas se na tu temu ponovno priopćenjem oglasio predsjednik Zoran Milanović, u kojem je ponovljeno da je „odluka Predsjednika Republike izvršna, a za provedbu Odluke zadužen je načelnik Glavnog stožera OSRH“. U naredne četiri točke priopćenja navodi se:

1. „Načelnik Glavnog stožera OSRH postupio je u skladu s Odlukom Predsjednika Republike, započeo je postupak povlačenja pripadnika OSRH iz misija u Iraku i Libanonu vodeći računa o sigurnosnim i operativnim uvjetima te o svemu redovito izvještava Predsjednika Republike;
2. Nakon što Odluka o povlačenju pripadnika OSRH bude u cijelosti provedena, javnost će o tome biti obaviještena;
3. Odluku o povlačenju pripadnika OSRH iz misija u Iraku i Libanonu Predsjednik Republike donio je sukladno svojim ustavnim i zakonskim ovlastima, a Odluka je utemeljena na sigurnosnoj procjeni stanja na području na kojemu borave hrvatski vojnici.
4. Kao i do sada, Predsjednik Republike i ubuduće će prije svega voditi računa o sigurnosti hrvatskih vojnika i nacionalnim interesima, poštujući hrvatski Ustav i zakone“.

Time je predsjednik Milanović pokazao da nema namjeru odustati od povlačenja hrvatskih vojnika i njihovog povratka u domovinu, unatoč Vladinim pokušajima da situaciju opiše kao sigurnu, barem što se Iraka tiče, zbog čega tamošnji pripadnici OS RH – koji, bez obzira na to što kaže Gordan Grlić-Radman, JESU hrvatski vojnici – očito nisu Vladin prioritet. Zato ne bi bilo nemoguće da načelnik Glavnog stožera OS RH, general Tihomir Kundid, provodi izvlačenje hrvatskih vojnika potpuno mimo Vlade, a uz pomoć NATO saveznika.

Predsjednik Milanović zadužio je generala Kundida da organizira evakuaciju

Najnovija odluka o povlačenju hrvatskih vojnika nije jedina te vrste. Još u ožujku 2013. vlada Zorana Milanovića donijela je odluku o povlačenju pripadnika OS RH iz mirovne misije UNDOF na Golanu zbog 3 incidenta koja su se dogodila na području za koje je ranije bila odgovorna satnija HRVCON-a. Procedura je tada poštivana do samoga kraja, pa je odluku o povlačenju iz ove misije Ujedinjenih naroda ekspresno donio i Hrvatski sabor, nakon čega je došlo do evakuacije pripadnika OS RH.

Sedam godina kasnije, 2020., došlo je do par povlačenja. Najpoznatije je povlačenje OS RH iz Afganistana, što je opet zapovijedio tada novi predsjednik RH Zoran Milanović. No na samom početku te godine, u siječnju 2020., NATO je iz sigurnosnih razloga odlučio kompletnu obučnu misiju NATO Mission Iraq izmijestiti iz Iraka u Kuvajt. To je uključivalo i 14 hrvatskih vojnika – 7 kojima je upravo završio mandat, i novih 7 koji su upravo bili stigli u Bagdad na preuzimanje dužnosti. Tada premijer Andrej Plenković nije imao ništa protiv, štoviše, rekao je da je njihov povratak u Hrvatsku moguć, budući da u Iraku „nisu nužni“, a „sigurnost hrvatskih vojnika je najvažnija“. Iz posljednje Milanovićeve zapovijedi o povlačenju hrvatskih vojnika nije do kraj jasno znači li to ujedno i kopletno povlačenje RH iz sudjelovanja u misijama u Iraku i Libanonu, za što bi bila potrebna i odluka Hrvatskog sabora, ili tek o privremenom povlačenju ljudstva iz ratom uzdrmane regije.

Nakon što je u subotu 28. veljače došlo do američko-izraelskog napada na Iran, situacija na Bliskom istoku i u području Perzijskog zaljeva eskalira iz sata u sat. U današnjem sudjelovanju na Euronewsu, hrvatski premijer Andrej Plenković osudio je iranske napade na mete koji nisu samo vojne. Odgovarajući na pitanje jesu li američko-izraelski napadi na Iran u skladu s međunarodnim pravom, Plenković je rekao da su Sjedinjene Američke Države i Izrael na sastanku Vijeća sigurnosti UN-a ukazali na to da su bili iscrpljeni pregovori o nuklearnom programu Irana, kao i da Izrael percipira Teheran i njegov nuklearni program egzistencijalnom prijetnjom. “To je očito bio razlog zašto je operacija poduzeta i to na način da u osnovi ne uništava samo postrojenja nuklearnog programa ili navodna nuklearna postrojenja ili vojne ciljeve, već je očito jasno usmjerena i prema promjeni režima“, zaključio je Plenković.

Hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (MVEP) pozvalo je danas hrvatske državljane na pojačan oprez te na pravodobno informiranje o putovanjima u bliskoistočne zemlje. Posebno upozorenje ponovno su uputili Hrvatima koji borave u Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE), kao i da ostave svoje podatke na namjenskoj web-adresi ili u diplomatsko-konzularnim predstavništvima.

Putem društvenih mreža odlasio se i predsjednik Zoran Milanović, objavivši da povlači i konkretne poteze kada su u pitanju pripadnici Oružanih snaga RH smješteni u područjima pogođenim sukobom.

Teheran 01.03.2026.

“Opasna je svaka jednostrana primjena vojne sile kojom se krši međunarodno pravo i poredak jer to ugrožava mir i globalnu sigurnost ne samo danas, nego i u budućnosti. Vojna intervencija bez mandata Ujedinjenih naroda, a kakvoj danas svjedočimo u Iranu, neće pridonijeti rješavanju krize, već izaziva dodatnu eskalaciju sukoba i dugoročnu nestabilnost. Posebno osuđujem vojne napade na civile, s bilo koje strane dolazili. 

Evidentna namjera vojne intervencije, a to je promjena vlasti u Iranu, može imati teške i dugoročne posljedice i za građane Europe, što znači i za građane Hrvatske. Iskustvo ranijih intervencija te vrste u regiji Bliskog istoka i Mediterana pokazalo je kako je posljedice trpjela i još trpi upravo Europa. S razlogom stoga trebamo biti zabrinuti zbog opasnosti od ekonomske štete u vidu poskupljenja nafte i naftnih derivata, zbog opasnosti novog vala migracije izbjeglica prema europskih zemljama kao i zbog opasnosti terorističkih prijetnji i ugrožavanja mira i sigurnosti građana Europe. Hrvatska u svakom daljnjem potezu mora voditi računa prvenstveno o svojim građanima i njihovim interesima i sigurnosti, posebice što je riječ o sukobu koji nije izazvala i od kojeg može imati samo štete.

Vodeći brigu o sigurnosti hrvatskih vojnika koji se nalaze u misijama u zemljama Bliskog istoka, donio sam odluku o povlačenju sedmorice hrvatskih vojnika iz Iraka i jednog vojnika iz Libanona te sam zapovjedio načelniku Glavnog stožera OSRH da odmah pokrene aktivnosti povlačenja hrvatskih vojnika.

Pozivam Vladu RH da u okviru svoje nadležnosti poduzme sve potrebne mjere radi zaštite i povratka hrvatskih građana koji su se zatekli na području vojnih aktivnosti.”

Pro-iranski prosvjedi u Bagdadu

Kao što je objavio predsjednik Milanović, Hrvatska simbolično – s jednim pripadnikom OS RH sudjeluje u misiji Ujedinjenih naroda UNIFIL u Libanonu, te sa 7 vojnika u misiji Inherent Resolve” u Bagdadu (Irak).

Gotovo u isto vrijeme na press-konferenciji u Ministarstvu obrane v.d. ravnateljice Uprave za obrambenu politiku Nikolina Volf potvrdila je da u slučaju potrebe postoje planovi za izvlačenje pripadnika OS RH, uključujući i iz Iraka, no o njima se ne može javno komunicirati.

Davanje naoružanja partnerskim vojskama nije uvijek dobro za njih same. Tako i obilje američke opreme koju su zarobili talibani pokazuje da Nacionalna vojska Afganistana nije propala zbog manjka opreme. Pa ipak, pružanje materijalne pomoći partnerskim snagama ostalo je relativno loše sagledano u cijeloj slici poraza u Afganistanu. Moglo bi izgledati da je svaka materijalna pomoć ujedno i korisna pomoć. No gratis-oprema često je kontraproduktivna, a naoružanje koje traži opsežnu logistiku kakvu SAD daju svojim partnerima može se pokazati i većim problemom od same hrpe otpadnog metala.

Moje vlastito iskustvo sa snagama Peshmerga u Iraku otkriva 3 osnovna načina na koja pokloni kao što su MRAP i HMMWV vozila mogu stvoriti probleme za partnere SAD. Kao prvo, tu su troškovi održavanja. Nakon toga, tu je i stalna potreba za potrošnim dijelovima. I konačno, problem je i u ljudskom i organizacijskom kapitalu koji treba za osiguravanje ova prva dva faktora. Vojne snage SAD imaju bogat proračun za održavanje i pribavljanje potrošnog materijala u zonama djelovanja. Osim toga, SAD imaju i dobro uvježbano osoblje za održavanje i logistiku – da ne spominjemo tu i mnoštvo raznih stručnjaka pod ugovorom – koji svi mogu osigurati da rezervni i potrošni dijelovi dospiju gdje god su potrebni i da čitav taj sustav radi (relativno) glatko. Pa ipak, partnerskim snagama često nedostaje baš ta vrsta kapitala i specijalizirane infrastrukture. I dok SAD mogu plaćati partnerima potrebne rezervne dijelove i održavanje na raznim razinama, sve će to biti od male koristi ako ti partneri ujedno nemaju ljudskog kapitala i organizacijske snage za održavanje i „hranjenje“ oružnih sustava koji su im poklonjeni.

Mogli bi si zamišljati kako će partneri barem imati nekih koristi od takvih oružnih sustava koji traže mnogo logistike prije nego što se jednom pokvare. Nažalost, to nije način na koji te stvari funkcioniraju. Partnerske snage koje vježbaju za borbu uz korištenje sustava koji onda lako zatajuju u trenucima potrebe zapravo se često suočavaju s bitno težom borbenom situacijom negoli je ona za koju su se pripremali. Upravo zato bit će im lošije s takvom opremom dobivenom “badava” nego što bi im bilo da je uopće ni nemaju. Ne bi li izbjegle takve situacije, SAD bi se trebale suzdržati od davanja logistički zahtjevnih oružja i vozila partnerima koji ih ne mogu odgovarajuće koristiti. Istovremeno, oni partneri koji su već dobili takve vrste opreme trebali bi od SAD primiti i savjetnike koji dobro poznaju lokalnu kulturu – u uniformi ili civilu – izvan njihovih glavnih baza i u sklopu partnerskih operativnih postrojbi, ne bi li se ozbiljno ocijenila njihova spremnost i uklanjali uočeni problemi.

Badava stvari zapravo su skupe

Rat u Afganistanu dobro je istaknuo kontraproduktivnu prirodu logistički zahtjevnih sustava u više jasno vidljivih primjera. Najpoznatiji je primjer afganistanskog Zrakoplovstva kojeg su mučili problemi s održavanjem i čiji je doprinos u ratu bio zanemariv usprkos obilnom financiranju iz SAD. No logistički zahtjevni sustavi nisu sinonim za zrakoplove. Nakon 20 godina napora afganistanska Nacionalna vojska je tijekom zadnje godine svog postojanja bila sposobna sama izvesti tek oko 20% potrebnih radova na održavanju opreme. Američki model snaga koje imaju „malo zuba za puno repa“ nije se u Afganistanu pokazao dobrim. Usprkos moru službenih priopćenja o napretku, tijekom godina bilo je jednako mnogo indikatora ustrajnih i teških problema.

Osim oružja, i vozila koja traže mnogo logističke podrške također mogu stvarati probleme. Na primjer, MRAP vozila pokazala su se uspješnima u zaštiti ljudstva od improviziranih eksplozivnih naprava, ali njihovo relativno žurno uvođenje na bojište ostavilo je za sobom probleme s održivošću takve opreme. Nakon smanjivanja brojnosti ljudstva u Iraku u Afganistanu, SAD su se našle suočene s pitanjem što ubuduće početi s tim masivnom vozilima? Mnoga od njih su otposlana u pričuvu, dok su druga završila bilo u prodaji, bilo na rezanju. Pa ipak, mnoga su bila dana i partnerskim snagama bez odgovarajućeg obzira na teškoće njihovog održavanja u operativnom stanju.

Održavanje MRAP vozila u pogonu je skupo. Inicijalna nabava MRAP-ova uključivala je i logistički paket vrijedan 1,1 milijun USD po vozilu. U 2009. godini američki vojni proračun sadržavao je i oko 2,6 milijarde USD sredstava za održavanje oko 16.000 MRAP vozila raspoređenih na terenu, što je sugeriralo godišnje troškove održavanja od oko 164.000 USD na godinu. Uz troškove rezervnih dijelova i održavanja u remontnim centrima, tu je i cijena goriva koja je nužno visoka za vozila koja mogu napraviti 4 do 6 milja po galonu goriva. Upravo to je razlog zašto su i mnoge policijske organizacije u samim SAD vratile svoja gratis dobivena MRAP vozila nakon otkrivanja njihove pune cijene u operativnom stanju s održavanjem.

Donacija 55 vozila HMMWV Kosovu, Priština, 30. kolovoza 2021. godine

Čak i relativno jednostavno HMMWV vozilo stvara teškoće partnerima. Sa svojom godišnjom cijenom od oko 4.940 USD održavanje za takvo dooklopljeno vozilo na kotačima je otprilike 1/10 onoga za MRAP, ali je ipak gotovo 10 puta više nego za prosječan civilni SUV ili „pickup“. Ekonomičnost potrošnje od oko galona za 10 prijeđenih milja također čini cijenu potrošnih sredstava za takva vozila vrlo visokom. A ta vozila nisu ni vrlo trajna. Njihov životni vijek je definiran za 45.000 milja, što se vjerojatno i skrati dodavanjem oklopa. To znači da za partnere koji ih dobivaju rabljene takva HMMWV vozila stvarno neće dugo trajati.

Pa ipak, visoki troškovi i kratki životni vijek ovakvih sustava ne čine cjelinu problema koji čekaju američke partnere. Čak ako SAD i plate troškove održavanja i potrošnih sredstava, ovi sustavi traže i dosta ljudskog kapitala te organizacije za svoje djelovanje. Često se takve sustave daje vezano sa specijaliziranim ugovorima o održavanju i određenom količinom goriva – što bi sve trebalo riješiti cjelinu problema na razini logistike i njihovog održavanja. Ipak, ispunjavanje takvih ugovora je u praksi dosta teško. Čitav smisao tih vozila je da budu korištena u borbenom okolišu, daleko od sigurne pozadine. Osoblje pod ugovorom je pak ograničeno baš na rad u takvoj sigurnoj pozadini. Dakle, vozila dobivena “badava” moraju prvo biti vraćena u neku od rijetkih sigurnih američkih baza u kojima živi i radi to ugovorno osoblje ne bi li se na njima obavilo održavanje. Ako nema partnera koji su sposobni transportirati oštećena vozila u pozadinu, ili nema američkih snaga koje bi na terenu održavale prednje logističke točke za radove na takvoj tehnici, ovaj model jednostavno ne radi. Isto tako, ako SAD osiguravaju gorivo za svoje partnere, ti partneri ipak moraju biti u stanju relativno precizno predvidjeti svoje potrebe za gorivom i onda to gorivo transportirati do svojih prvih linija.

Konačno, mnogi napredni sustavi traže da se održavanje na razini postrojbe na njima provodi svakodnevno. Uzevši opet za primjer HMMWV vozilo, u američkim postrojbama (koje su dobro opremljene alatom, rezervnim dijelovima i mazivima) svako takvo vozilo traži oko 168 direktnih radnih sati godišnje za svoje održavanje. Dakle, možemo očekivati da će dobro opremljeni održavatelj biti u stanju držati 9 takvih vozila operativnima, što je otprilike njihov odgovarajući broj za vod vojnika. I dok bi moglo izgledati da onda SAD jednostavno trebaju uvježbati dovoljno takvog osoblja za održavanje, to je zadatak o kojem je jednostavnije pričati nego ga obaviti – dio osoblja za održavanje bit će ili bolestan ili ranjen, pojedini traženi alati mogu nedostajati ili biti ukradeni, rezervni dijelovi neće pristići na vrijeme, itd, itd.

Problemi u snagama Peshmerga

Ovi problemi nisu ograničeni samo na Afganistan. Dok niska razina pismenosti čini Afganistan ekstremnim primjerom, ovi su nedostaci bili vidljivi i kod snaga Peshmerga na prostorima iračkog Kurdistana. Kada su SAD počele s povlačenjem svojih snaga iz Iraka u ljeto 2020. godine, pojavio se ondje višak desetaka tisuća MRAP i HMMWV vozila. Budući da prebacivanje takvih vozila u SAD i njihova tamošnja obnova može koštati stotine tisuća dolara, ocijenjeno je da nema smisla sve ih vraćati kući. Davanje takvih viška vozila snagama Peshmerga i Iračanima nesumnjivo je izgledalo kao jednostavan način da se jednim udarcem ubiju dvije muhe: da se izbjegne troškove transporta i ujedno ojača sposobnosti partnera.

Donacija 150 vozila Kurdskoj regionalnoj vlasti u Iraku, Erbil, 8. rujna 2021. godine

Tijekom zadnjih mjeseci vojne snage SAD ponosno su na Twitteru objavljivale fotografije HMMWV i MRAP vozila predanih u ruke Peshmerga. Vidjelo se redove i redove dodatno oklopljenih vozila na kotačima koja su bila za predaju, zajedno s MRAP vozilima i obračunima (nominalne) vrijednosti takve materijalne pomoći u američkim dolarima. No, što se s takvom tehnikom događalo nakon njenog fotografiranja? Je li Amerika zaista pomogla svojim partnerima u njihovoj daljnjoj borbi s organizacijom ISIL?

Na istraživačkom posjetu tijekom 2021. godine posjetio sam brigadu Peshmerga kod Kirkuka i ondje vidio koliko je neefikasan naš trenutni model materijalne pomoći. U jednoj bojni 4 od ukupno 9 HMMWV vozila bilo je onesposobljeno, čekajući popravak. Dok su svi MRAP-ovi mogli upaliti motor, jednom je nedostajao volan i vozilo je bilo na klocnama, a i stanje ostalih vozila bilo je upitno. Rezerve goriva te bojne bile su prazne, a većina vozila imala je rezervoare napunjene tek do četvrtine. Na svim su vozilima mjerači pređene kilometraže pokazivali 15.000 km, ali Peshmerge su tvrdile kako na njima nije bilo ni osnovnog održavanja kao što je promjena ulja.

Uočeni problemi održavanja bili su ustrajni i usprkos logističkom ugovoru s kompanijom DynCorp i američkog osiguravanja goriva za snage Peshmerga. Sve ove mjere nisu ublažile organizacijske izazove koje je predstavljalo odvoženje takvih vozila s prvih linija u pozadinu gdje se moglo obaviti održavanje i isporučiti potrošna sredstva. Takav transport je posebno teško osigurati na ugovor budući da on traži kretanje osoblja od sigurne pozadine na opasnije prednje položaje. Osim toga, to se pokazalo i politički problematičnim za Peshmerge budući da bilo kakvo kretanje vrijedne vojne opreme prema njihovim većim gradovima otvara i sumnje na puč ili krađu u regiji koja je duboko prožeta sektaškim nepovjerenjem. Ovaj problem su dodatno komplicirale i ograničavajuće mjere za zaštitu snaga koje su američkim savjetnicima branile odlazak u partnerske postrojbe na točkama aktivnih napetosti. U slučaju snaga Peshmerga američki koalicijski časnici ne mogu napuštati svoje baze bez velikih konvoja i zapravo ne mogu posjećivati one postrojbe koje stvarno koriste opremu dobivenu od SAD. Zato i ne čudi da nisu u stanju odrediti koji je remontni status pojedinih sustava ili kako sve to unaprijediti.

Konačan problem predstavljao je i nedostatak kvalificiranog osoblja za održavanje tehnike u postrojbama Peshmerga. I u samim vojnim snagama SAD je 43% osoblja zaduženog za održavanje kazivalo kako je njihova obuka za HMMWV vozila bila nedostatna. Nakon dobivanja takve opreme partnerskim snagama nedostaje iskusnog osoblja koje je provelo godine i godine održavajući HMMWV vozila pa onda znaju i sve trikove potrebne ne bi li ih se održalo u pogonu.

Popravljanje sustava materijalne pomoći

Peshmerga snage bliske stranci KDP, 2015. godine

Ondje gdje je Washington već dao opremu trebalo bi se i posebno baviti njenim održavanjem u funkcionalnom stanju. Prvi korak za to je upućivanje stručnih savjetnika i izvan baza, te u same partnerske postrojbe. Ako to nije politički izvedivo, onda stručno osoblje pod ugovorom treba imati ponešto manje ograničavajuće mjere za zaštitu snaga ne bi li bili u stanju ocjenjivati stvarnu spremnost takve opreme. Uz to, treba poduzimati više napora na „obuci obučavatelja“ i na terene slati časnike s lokalnim iskustvom za nadzor takvih programa opremanja. Ti časnici bili bi bolje u stanju shvatiti lokalnu kulturu i politiku partnerskih snaga. Drugo rješenje za ovaj problem moglo bi biti i dovođenje partnerskog ljudstva u same SAD na obuku, gdje bi oni bili uklopljeni u američke sustave održavanja prije nego što se kao stručnjaci vrate u svoje domaće snage. Konačno, ako partneri SAD i dalje ne budu u stanju održavati opremu koju su tako dobili, Washington bi se trebao pomiriti sa stanjem i izmijeniti očekivanja po pitanju upotrebe takvih sredstava – npr. prihvatiti korištenje oklopnih vozila kao stacionarnih utvrda ili planirati kanibalizaciju sredstava na način da se barem jezgra partnerskih snaga opremi funkcionalnom tehnikom.

Zarobljeni afganistanski HMMWV na autoputu jugoistočno od Tehrana, 2. rujna 2021. godine

No za osiguravanje da se partneri ne nalaze suočeni s takvim izazovima i ubuduće Washington bi zapravo trebao svoju materijalnu pomoć odmaknuti od sustava s velikim logističkim potrebama. Troškovi same nabave svakog oružnog sustava načelno predstavljaju trećinu ukupnih troškova njihovog životnog vijeka. Kao što su pokazali primjeri Peshmerga i afganistanske Nacionalne vojske, čak i plaćanje potrošnih sredstava i održavanja zapravo ne rješava partnerske nedostatke u njihovom ljudskom i organizacijskom kapitalu. Samo partneri koji raspolažu jakim birokratskim organizacijama i dovoljnom razinom tehničkih sposobnosti širom svojih snaga bit će u stanju imati dugoročnu korist od opreme koja ima velike logističke zahtjeve. Za sve ostale, umjesto da se bez razmišljanja nameće vlastitu doktrinu i „skalameriju“, američki obrambeni sustav trebao bi im dati samo ono što zapravo trebaju.

* Ovaj je tekst autor Matthew Cancian objavio 13. prosinca 2021. godine na internetskoj stranici portala „War on the rocks“ (https://warontherocks.com/). Cancian priprema doktorat iz politologije na sveučilištu Massachusetts Institute of Technology temeljem razgovora s 2,301 boraca Peshmerga o njihovom ratu s organizacijom ISIL. Prije toga on je magistrirao na Fletcher School sveučilišta Tufts, i bio je u mjestu Sangin, provincija Helmand, kao marinski časnik tijekom Operacije trajna sloboda (Operation Enduring Freedom). Original članka pod naslovom „Stop undermining partners with ‘gifts’“ dostupan je na internetskoj adresi: https://warontherocks.com/2021/12/stop-undermining-partners-with-gifts/

Nakon višednevnog radnog posjeta, jučer je Hrvatsku napustilo izaslanstvo Ministarstva obrane Republike Irak, predvođeno državnim tajnikom Jabbarom Thajeelom Mutlaqom Al-Haidarijem. Tijekom nekoliko dana boravka u RH, osim par znamenitosti te prirodnih ljepota, iračko je izaslanstvo u pratnji hrvatskog veleposlanika u Iraku Ivana Jurića posjetilo HS Produkt, te Ministarstvo obrane RH, gdje ga je primio državni tajnik Zdravko Jakop sa suradnicima – direktorom GS OS RH general-bojnikom Ivicom Olujićem, ravnateljem Uprave za materijalne resurse Ivicom Grebenarom, te predstavnicima Uprave za obrambenu politiku i Uprave za materijalne resurse MORH-a.

Višegodišnja suradnja iračkog i hrvatskog Ministarstva obrane ogleda se uglavnom u nabavi naoružanja za iračku vojsku pri HS Produktu, te u recentnom hrvatskom angažmanu u NATO misiji u Iraku. No Al-Haidari se ovoga puta zanimao i za proširenje te suradnje – prvenstveno na području ujvežbavanja i obuke, pri čemu je Iračanima navodno posebno zanimljiv novi vojnopomorski studij na engleskom jeziku pri Sveučilištu u Splitu, kao i obuka u Središtu za međunarodne vojne operacije „Josip Briški“. Prostora za proširenje odnosa ima i na području vojno-tehničke suradnje, pa se očekuje da će uskoro iračko i hrvatsko Ministarstvo obrane potpisati i određeni memorandum o razumijevanju na te teme. Proširenju suradnje mogao bi se nadati i HS Produkt, budući je to navodno bila jedna od ozbiljnih tema razgovora s iračkim državnim tajnikom.

Inače, MORH je pozvao iračko izaslanstvo da posjeti predstojeću vojnu izložbu ASDA u Splitu, no to je ipak ostalo otvoreno kako zbog epidemiološke situacije, tako i zbog skorašnjih parlamentarnih izbora u Iraku, zakazanih za 10. listopada ove godine.

*Photo: MORH/T.Brandt

Na danas dovršenom dvodnevnom sastanku ministara obrane NATO država bila je riječi i o stanju NATO obučne misije u Iraku. Nakon američke likvidacije Qassema Soleimanija 2. siječnja ove godine, NATO je 4. siječnja suspendirao njen rad – da bi se 7. siječnja i iz Ministarstva obrane RH čulo kako su njeni pripadnici iz sastava OS RH premješteni na sigurno, iz Bagdada u Kuvajt. Nakon iranskog raketnog odgovora po američkim ciljevima u Iraku, povratak NATO ljudstva u tu zemlju bio je uvjetovan poboljšanjem tamošnje sigurnosne situacije, te odgovarajućim iračkim sigurnosnim garancijama.

Kako izgleda, ta se situacija smirila i došlo je vrijeme da se NATO misija Irak (NM-I) vrati na posao. O tome je ministar obrane Damir Krstičević danas u Bruxellesu izjavio:

„Što se tiče Hrvatske, vi znate da smo mi prisutni sa sedam vojnika. Mi smo se isto povukli. U međuvremenu, dva vojnika, hrvatska, su se vratila. Ostalih pet će se postupno vraćati. To je sada odluka zapovjednika misije i operacije. Jasno, u svemu tome moramo uvijek voditi računa o sigurnosti hrvatskih vojnika“.

Formalni uvjeti za povratak u Irak više stotina obučavatelja, savjetnika i pomoćnog osoblja iz 29 zemalja-članica Saveza, kao i partnerskih zemalja, sklopili su se jučer, kako je to ministar Krstičević objasnio novinarima:

„Dogovoreno je da se sve vrati na početno stanje od 4. siječnja, što znači da se nastavlja NATO-ova misija u Iraku. Sinoć je došao dokument iračke vlade u kojem podržava i jamči sigurnost osoblju NATO-a i stoga je donesena odluka da se vojnici postupno vraćaju“.

Napomenimo da RH trenutno sudjeluje u sedam operacija potpore miru te u dvije operacije ojačane Prednje prisutnosti (NATO eFP) – kako navode mediji, pri tome je ukupno angažirano 438 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Iranski raketni napadi izvršeni 8. siječnja 2020. godine na američke ciljeve u Iraku od početka su nosili dosta nedoumica. Ako se slušalo iranske izvore, tada je bilo ispaljeno više desetina balističkih raketa Fateh-313 i Qiam-1, opremljenih kasetnim bojnim glavama, a rezultat je – osim uništavanja ciljeva – obuhvaćao i ranjavanje brojnih Amerikanaca. S druge, američke strane slika je bila sasvim drugačija – govorilo se o 13 raketa, od kojih su neke zatajile u letu i pale bez aktiviranja, šteta je navedena kao mala, i nije bilo spomena žrtava. Tijekom jučerašnje konferencije za medije, američki predsjednik Donald Trump slabi učinak napada objasnio je „poduzetim mjerama predostrožnosti, raspršivanjem snaga, te sustavom ranog upozoravanja koji je vrlo dobro radio“. Oko 36 sati kasnije, slika je ipak nešto jasnija i ukazuje na određeno smanjivanje napetosti te ratne groznice.

Trumpovo obraćanje javnosti

Kako je i najavio u svojem jedinom oglašavanju u vrijeme trajanja iranskoga napada, američki predsjednik Donald Trump javnosti se po prvi put šire obratio preko 10 sati od napada, oko 11 sati po washingtonskom vremenu (17 sati po hrvatskome vremenu) 8. siječnja 2020. godine. Izjava duga oko 9 minuta započela je vizualno-režiranim prizorom izlaska pred kamere iz svjetla, i sadržajno je ostavila netaknutima gotovo sva otvorena pitanja o budućem odnosu Sjedinjenih Američkih Država i Irana.

Izlaganje je započelo tezom: „Dokle god sam predsjednik SAD-a, Iranu nikad neće biti dozvoljeno posjedovanje nuklearnog oružja“ još i prije pozdrava prisutnima – što je bilo tumačeno kao teza usmjerena na umjerene političke krugove, inače skeptične prema politici Trumpa oko Irana, ali ustrašene potencijalnim iranskim naoružavanjem. Nakon toga, Trump je objavio kako javnost SAD treba biti zahvalna i sretna što u iranskom napadu nije bilo ljudskih žrtava – do kojega ne bi ni došlo bez prethodne likvidacije iranskog generala Qassema Soleimanija. Hrabrost američke vojske je povezana s 1979. godinom i tadašnjom krizom SAD-Iran, od kada su „države tolerirale iransko destruktivno te destabilizirajuće ponašanje na Bliskom istoku i šire od njega“. Likvidacija iranskog generala od 2. siječnja ove godine opisana je kao „odlučna akcija kojom se zaustavilo nemilosrdnog teroristu da ne prijeti američkim životima“, bez osvrta na aktualnost prijetnje, ali uz širi osvrt na neke njegove davnije grijehe. Na račun mu je stavljeno „usmjeravanje posljednjih napada na američko osoblje u Iraku, koje je dovelo do teškog ranjavanja 4 pripadnika i smrti jednog Amerikanca“, kao i orkestriranje nasilja oko veleposlanstva SAD u Bagdadu 1. siječnja 2020. godine, te planiranje nekih novih napada na američke mete. Ovo je opisano kao jedna od mjera odgovora SAD koje, dok promišljaju daljnje odgovore na „iransku agresiju“, planiraju uvesti i dodatne ekonomske sankcije Iranu.

U drugoj polovici tog kratkog govora Trump je ustvrdio kako se iranska agresivnost bitno povećala od početka pregovaranja oko Sporazuma o kontroli nuklearnog programa (Joint Comprehensive Plan of Action – JCPOA) 2013. godine, iz kojeg su SAD jednostrano izašle 2018. godine – navodeći i navodno američko davanje Iranu 150 milijardi USD (zapravo odmrzavanje sankcijama blokiranih iranskih sredstava) te još 1,8 milijardi USD u gotovini (zapravo 1,7 milijardi temeljem namirenja bilateralnog duga SAD za plaćenu i neisporučenu američku vojnu robu iz vremena prije 1979. godine). Prema Trumpu, baš ti svi novci iskorišteni su za iranska teroristička djelovanja u Jemenu, Siriji, Libanonu, Afganistanu i Iraku – dok su i rakete koje je Iran 8. siječnja ispalio na američke ciljeve po Iraku za njega bile plaćene sredstvima koje im je na raspolaganje stavila administracija predsjednika Obame. Zaključno, uz spomen iranske podrške terorizmu i nasilja nad vlastitim građanima, Trump je zaključio i kako će JCPOA ionako brzo biti okončan, pružajući Iranu put za dostizanje nuklearnog oružja. Sve to bi trebale prihvatiti i UK, Njemačka, Francuska, Rusija, te Kina, uz slijeđenje američkog primjera – odustajanja od sporazuma koji se provodio točno po slovu ugovorenih obveza – ne bi li se sklopilo neki novi sporazum s Iranom, glavnim krivcem za sve negativnosti na Bliskome istoku. Trump je istim putem objavio i kako misli tražiti od NATO saveza „da se bitno više uključi u proces na Bliskome istoku“ – bez obzira na generalne problema s nizom članica Saveza te ovotjedno povlačenje njegove obučne misije iz Iraka nakon izostanka upozorenja o bitnom potezu kakvim se pokazala likvidacija iranskog generala Soleimanija. Sve je to začinjeno navodima o uspješnosti ekonomije SAD, nove neovisnosti te države od energenata s Bliskoga istoka, te navođenjem obnove američkih vojnih snaga u koje je zadnjih godina investirano 2,5 bilijuna USD – koje se ne želi koristiti, jer „američka snaga, i vojna i ekonomska, predstavlja najbolje sredstvo odvraćanja“, dok se nedavno uspješno obračunalo i s organizacijom ISIS te njenim vođom al-Baghdadijem – koji je bio i iranski neprijatelj.

Španjolski vojnik obučava Iračanina u traženju improviziranih bombi, Besmaya Range Complex u Iraku

O jučerašnjim navodima Donalda Trumpa, koji su se ticali NATO saveza, jučer je telefonom bio konzultiran Jens Stoltenberg, nakon izjave američkog predsjednika – kada su zaključili da „NATO ima potencijala doprinijeti više regionalnoj stabilnosti i borbi protiv međunarodnog terorizma“. Tu je temu glavni tajnik Saveza danas u Bruxellesu i proširio izjavom: „Čvrsto vjerujem kako najbolji način na koji su možemo boriti protiv međunarodnog terorizma nije uvijek kroz raspoređivanje NATO trupa u velike borbene operacije“. Nastavio je navodom: „Najbolji je način da se omogući lokalnim snagama da se same bore protiv terorizma, a to je baš ono što radimo u Afganistanu, što radimo u Iraku, i naravno da možemo pogledati da li možemo izvoditi još takvih aktivnosti“. Pri svemu tome ostalo je nejasno koja su točno američka očekivanja, o kojima je Stoltenberg zaključio: „Ono što je predsjednik Trump jučer tražio je više NATO uključenosti, i mi istražujemo što još možemo napraviti“, ujedno dodavši: „Neću spekulirati o ishodima tog procesa“.

Efekti iranskoga napada

Prema izvorima iz iračke vojske, koja potvrđuje i da nije imala žrtava, čulo se da je Irak u noći napada između 1:45 i 2:15 po lokalnom vremenu bio gađan s ukupno 22 rakete. Kako se jučer spominjalo da je prvi val raketnog napada obuhvaćao 13 raketa, time bi opseg drugoga vala bio 9 raketa – naravno, ako su zaista bila dva jasno razdijeljena vala napada.Od toga, navodno je 17 raketa bilo usmjereno na zrakoplovnu bazu al-Assad. Prema komercijalnim satelitskim fotografijama (Planet Labs for the Middlebury Institute of International Studies), mediji navode kako je ondje bilo uništeno ukupno 5 zgrada. Pa ipak, postalo je jasno i da nisu sve te rakete pogodile cilj ili njegovu neposrednu okolicu – dvije su pronađene neeksplodirane kod naselja Hitan, zapadno od grada Hita, oko 40 kilometara udaljene od baze Ain al-Assad.

Što se tiče ciljeva kod grada Erbila u iračkom Kurdistanu, irački vojni izvori navode kako je onamo bilo ispaljeno ukupno 5 raketa. Dok se u noći napada čulo navode o dvije glasne eksplozije, irački izvori navode da su dvije rakete pale kod sela Sidan, oko 16 kilometara sjeverozapadno od Erbila, dok je još jedna pala u kraju Bardah Rashsh, oko 47 kilometara sjeverozapadno od Erbila. Za razliku od raketa koje su pale u zapadnom Iraku, kojih se moglo vidjeti veće segmente, projektil iz kratera Bardah Rashsh je ostao u vrlo malim komadima.

Nema navoda o napadima na vojne ciljeve nedaleko mjesta Taji kod Bagdada, kao ni informacija o učincima pratećih napada šijitskih vojnih organizacija iz samoga Iraka, koje se sve spominjalo u noći iranskog raketnog napada na američke ciljeve u Iraku.

Prethodna obavijest?

Ostaci jedne od raketa usmjerenih na bazu Ain al-Assad

Kako se čulo od agencije Reuters, a onda i šireg niza američkih te europskih medija, jasno je da su vlasti Irana nastojale na najmanju moguću mjeru smanjiti posljedice ovih raketnih napada. To je bilo u skladu s navodima iranskih dužnosnika iz doba izvođenja samih raketnih udara po Iraku, a izvedeno je kroz više odvojenih aspekata. Američki vojni izvori su navodno već tijekom utorka, 7. siječnja, znali da se napad priprema, iako nije bilo jasno koji su mu točni ciljevi – ova su saznanja navodno bila prikupljena (1) iz obavještajnih izvora (od nadzora komunikacijskih kanala, pa sve do širih satelitskih sustava za rano upozoravanje u slučaju lansiranja balističkih projektila), ali i (2) od iračkih vlasti u Iraku, koje su navodno njihovi saveznici iz susjednog Irana upozorili na predstojeća djelovanja. Takva saznanja, dobivena i više sati prije samoga napada, omogućila su da se zaštiti ljudstvo i posebno izloženu vojnu tehniku.

Sve to jasno je pokazalo da napetosti između Irana i Sjedinjenih Američkih Država nisu okončane, ali da u neposrednoj budućnosti ipak neće ni nastaviti nekontrolirano eskalirati, budeći širom svijeta strah od velikog regionalnog rata koji bi bez problema obuhvatio desetak država te potjerao cijene nafte i plina nebu pod oblake.

Kako je potvrđeno oko 1 sat ujutro (po hrvatskom vremenu), u utorak 7. siječnja oko 23:30 (po hrvatskom vremenu) Iran je izveo napade balističkim projektilima srednjeg dometa Fateh-313 (varijanta raketa Fateh-110 povećanog dometa), te Qiam-1 – koji su iz okolice gradova Kermanshah i Tabriz ispaljivani na niz američkih ciljeva u Iraku. Prema prvim informacijama, glavni ciljevi akcije nazvane “Operacija mučenik Soleimani” su iračka zrakoplovna baza al-Assad (nekad zvana al-Qadisiyah) u guvernoratu al-Anbar na zapadu Iraka, te prostor zračne luke i obližnjih vojnih instalacija kod Erbila, najvećeg grada iračke Kurdske autonomne oblasti. Dok se spominje udar barem dviju raketa kod Erbila, naknadno su se pojavili izvještaji i o napadu na bazu u gradu Taji (“Camp Cooke”, oko 25 km sjeverno od Bagdada), koji je pogođen s oko 5 projektila. Iz US Central Command su došle izjave da je Iran ispalio prema Iraku ukupno 15 projektila, pri čemu je 10 projektila pogodilo bazu Al-Asad kod Bagdada, 1 projektil je pao na područje Međunarodnog aerodroma u Erbilu na sjeveru Iraka (i navodno nije eksplodirao), dok su 4 projektila zatajila tijekom leta. No, izvještaji s terena u Iraku govore ponešto drugačije.

Okolnosti napada

Spomenuti raketni napadi izvedeni su iz samoga Irana, navodno od postrojbi iz sastava Iranske revolucionarne garde, praktično još za trajanja sprovoda ubijenog iranskog generala Qasima Soleimanija. Prema navodima Iranske revolucionarne garde, ove napade koordinira osobno ajatolah Ali Khamenei iz vojnog kontrolnog centra. Izgleda da je u prvom valu napada bazu Al-Assad pogodilo barem 13 raketa. Većina napada bila je izvedena iz velike daljine (preko 300 km), no barem dio napada izveden je i iz blizine (oko 10 km) – što bi ukazivalo na sudjelovanje lokalnih šijitskih snaga iz Iraka. Ovdje se posebno spominju lansiranja oko 40 raketa iz VBR-a na zrakoplovnu bazu Al-Assad, koje su navodno ispalile snage iračke organizacije Kataib Hezbollah. Prema prvim informacijama, ima stradalih, prvenstveno na iračkoj, ali ne i na američkoj strani.

——————-

——————-

Tijekom 7. siječnja, na pogrebu Qassema Soleimanija u iranskome gradu Kermanu, zapovjednik Iranske revolucionarne garde general Hossein Salami je najavio: “Osvetit ćemo se, tvrdom i definitivnom osvetom“. Nije trebalo dugo čekati na ostvarenje ovih najava, koje su se zapravo tek nadovezale na prijetnje Iranu koje se proteklih dana moglo pročitati na Twitter-profilu američkog predsjednika Donalda Trumpa, U novim okolnostima, ovakva bi retorika lako moglo dovesti do nizanja uzvratnih udaraca sve veće i veće snage – eskalirajući u opći rat Irana i Sjedinjenih Američkih Država.

U ovom kontekstu treba gledati i reakcije Martina Hutha, veleposlanika EU u Iraku, koji je oko 1:30 sati 8. siječnja napomenuo kako i aktualne iranske akcije predstavljaju kršenje suvereniteta Iraka, jednako kao i zračni napadi SAD-a tijekom posljednjih tjedana – gdje u slučaju nastavka izmjene ovakvih napada Irak zapravo postaje posrednim bojištem globalnih te regionalnih sila i glavnom žrtvom.

Nakon prijetnji proteklih dana, tijekom iranskog napada se od Trumpa nije čulo ni riječi

Drugi val napada

Nakom prvoga vala raketnih napada, oko 1,40 ujutro po hrvatskom vremenu Iran je lansirao i drugi val raketnih napada iz Irana. Postoje naznake kako je u ovom, drugom valu djelovalo i iransko Ratno zrakoplovstvo. Prema iranskim najavama, napadi bi mogli biti usmjereni i na regionalne saveznike Sjedinjenih Američkih Država, dok je izričito napomenuto kako službeni Tehran tu ne radi razliku ni između SAD-a i Izraela. Ipak, u prvim satima nakon ovih vijesti nije bilo dodatnih informacija o ciljevima, opsegu te učincima ovih dodatnih napada.

Prema medijskim najavama, mogući su i uzvratni napadi SAD po Iranu, budući je bilo vijesti o polijetanjima američkih borbenih aviona širom regije u vrijeme prvog vala iranskih raketnih napada (više od 6 aviona F-35A iz baze Al-Dhafra u Ujedinjenim Arapskim Emiratima). Iako se očekivalo da o svemu ovome nešto kaže i američki predsjednik Donald Trump, koji je navodno bio u Situacijskoj sobi Bijele kuće, zajedno s članovima svoga tima za nacionalnu sigurnost – oko 2:35 po hrvatskome vremenu je Stephanie Grisham, glasnogovornica Bijele kuće, ipak objavila kako noćas takvog predsjedničkog obraćanja naciji ipak neće biti.

“Ukoliko SAD odgovore na večerašnji napad, očekujte naš odgovor unutar SAD-a“, zaprijetila je Iranska revolucionarna garda na svom kanalu na društvenoj mreži Telegram. U svojoj objavi od oko 2:15 po hrvatskome vremenu, oni su naglasili i kako bi američki uzvrat na dva vala iranskih raketnih i zrakoplovnih udara po američkim ciljevima u Iraku izveden po iranskome teritoriju, doveo do iranskog lansiranja trećeg vala projektila – no, ovoga puta na gradove Dubai (Ujedinjeni Arapski Emirati), te Haifu (Izrael). Američki odgovor na sve to sveo se na Tweeter-objavu Donalda Trumpa oko 3:45 ujutro prema hrvatskome vremenu, u kojoj je predsjednik SAD-a tek konstatirao napad, objavio da procjene žrtava i štete još traju, te najavio svoje sutrašnje istupanje u javnosti.

Ministarstvo obrane RH priopćilo je jutros da su „sukladno odluci NATO saveza o izmještanju misije iz Iraka u Kuvajt, pripadnici Hrvatske vojske izmješteni iz Bagdada u Kuvajt i nalaze se na sigurnom“. Trenutno se u Kuvajtu nalazi ukupno 14 pripadnika OS RH, od čega je 7 pripadnika 2. HRVCON-a u misiji NATO Mission Iraq (NM-I) kojima je završilo vrijeme trajanja misije i čekaju povratak u Hrvatsku. Ostalih 7 hrvatskih vojnika čini 3. HRVCON u istoj misiji, koji su u Irak stigli proteklih dana, nakon što su 27. prosinca upućeni u tu misiju.

„Pratimo sigurnosnu situaciju sa saveznicima i donosit će se odgovarajuće odluke u koordinaciji sa saveznicima. Ističemo kako je sigurnost hrvatskih vojnika najvažnija“, poručuju iz Ministarstva obrane.

Podsjetimo – jučer je premijer Andrej Plenković, koji boravi u službenom posjetu Francuskoj, najavio moguće povlačenje hrvatskih vojnika iz Iraka: „I ta opcija, ukoliko oni nisu nužni, u ovakvim okolnostima, dolje, nije isključena“. Hrvatska sudjeluje u misiji NM-I od prosinca 2018. godine, kada je u Irak upućen prvi HRVCON, a za tu su misiju ove godine predviđena financijska sredstva od 4.456.300,00 kuna.

NATO je privremeno suspendirao provođenje ove iračke misije, a među zemljama koje već jesu ili planiraju izmjestiti svoje vojnika iz Iraka nalaze su i Slovačka i Njemačka. Štoviše, Slovačka je objavila da je evakuirala svojih 7 vojnika na „nepoznatu lokaciju“, te da će se konzultirati s NATO saveznicima o daljnjim koracima. Izmještanje vojnika najavila je i Njemačka, koja u misiji NM-I sudjeluje sa 120 pripadnika. Njemačka ministrica obrane Annegret Kramp-Karrenbauer i ministar vanjskih poslova Heiko Maas najavili su da će 30 njemačkih vojnika, najvećim dijelom baziranih u gradovima Bagdad i Taji, biti privremeno evakuirani u Jordan i Kuvajt. Ostalih 90 stacionirano je u Erbilu, u okviru američke misije „Operation Inherent Resolve“ (OIR), te neće biti u ovom prvom valu izmještanja. U sastavu njemačkog kontingenta u Erbilu je i 6 slovenskih vojnika koji će, prema riječima predsjednika Boruta Pahora, tamo i ostati sve dok se ne odluči drugačije, ovisno o sigurnosnoj situaciji. Slovenija u misiji OIR sudjeluje od 5. rujna 2016. godine.

U Tajiju su smješteni i novozelandski vojnici – njih 45, te još 5 u Bagdadu – no još jučer je ministar obrane Novog Zelanda Ron Mark izjavljivao kako se oni za sada neće povlačiti. Rumunjska je također najavila kako će iz sigurnosnih razloga izmjestiti svojih 14 vojnika iz Iraka u neku drugu sigurnu koalicijsku bazu. Ovisno o razvoju situacije, rumunjska vojska spremna je nastaviti sa svojim zadaćama u NATO misiji u Iraku, poručuju iz službenog Bukurešta. Mađarski ministar obrane Tibor Benkő danas je izjavio da čelni ljudi mađarskih Oružanih snaga prate situaciju u Iraku, te da su spremni poduzeti sve potrebne radnje, uključujući i evakuaciju snaga. Za sada, tvrdi Benkő, nije još proglašen najviši stupanj prirpavnosti za nekolicinu mađarskih vojnika koji se trenutno nalaze u Iraku.

Američka likvidacija general pukovnika Qasema Soleimanija, zapovjednika elitnih Quds snaga iz sastava iranske Revolucionarne garde, izvedena 2. siječnja nedaleko međunarodne zračne luke u Bagdadu, zaoštrila je sigurnosnu situaciju na čitavom Bliskom istoku. Proteklih dana tekle su konzultacije na tu temu i među raznolikim saveznicima Sjedinjenih Američkih Država – promišljanja koja su dovela do obustave rada više međunarodnih misija u Iraku, da bi tijekom ponedjeljka, 6. siječnja, bila okrunjena i izvanrednim sastankom Sjevernoatlantskog vijeća NATO saveza u formatu akreditiranih veleposlanika zemalja članica pri Savezu. Tom prilikom su tijekom oko dva sata duge video-konferencije dužnosnici američkog Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva obrane pokušali saveznicima objasniti okolnosti koje su dovele do likvidacije Soleimanija, te vjerojatno razmotriti i predstojeći razvoj situacije nakon ovog spektakuarnog poteza.

Dok nije jasno s kakvim su stavovima pojedine članice ušle u ovo događanje (i MORH je propustio odgovoriti na ta pitanja) – u hrvatskoj javnosti odjeknula je izjava premijera Andreja Plenkovića koji je popodne u Parizu objasnio kako će na sastanku s Macronom biti riječi i o iračko-iranskoj krizi. O mogućem povratku hrvatskih instruktora iz Iraka, Plenković je rekao:

„Situacija je vrlo ozbiljna, izrazito ozbiljna, i… trebamo se, kao zemlja predsjedajuća, ali i kao Hrvatska, pripremiti na različite scenarije koji se mogu sada zbivati. Naša je pozicija, naravno, ta da želimo dezeskalaciju cijele ove situacije. Ali, u ovom trenutku… danas je bila i rasprava na Vijeću Sjevernoatlantskoga saveza. Želimo imati jednu zajedničku, čvrstu poziciju, i Europske unije i NATO-a, o koracima za dalje. Prema tome, važna nam je stabilnost, važno nam je da ne dođe do nemira i ozbiljne destabilizacije cijeloga Bliskog istoka. To se vrlo lako može dogoditi“.

Plenković se osvrnuo i na mogući povrata u RH hrvatskih instruktora u misiji, napomenuvši:

„Pa, razgovarat ćemo o tome. I ta opcija, ukoliko oni nisu nužni, u ovakvim okolnostima, dolje, nije isključena“.

NATO skup na istu temu

Slične stavove onima premijera Plenkovića čulo se i od Jensa Stoltenberg, glavnog tajnika NATO saveza, kada se on javnosti obratio nakon spomenute video-konferencije predstavnika NATO članica. Prvo je predstavio kratku i iznimno pažljivo sročenu izjavu za javnost, nakon čega je odgovorio i na nekoliko pitanja prisutnih novinara. U spomenutoj izjavi Stoltenberg je naglasio kako NATO kao organizacija te njene članice djeluju u Iraku u dva osnovna aspekta – (1) kroz Globalnu koaliciju za pobjedu nad organizacijom ISIS (Global Coalition to Defeat ISIS), te (2) kroz NATO obučnu misiju u Iraku, koja doprinosi glavnim ciljevima spomenute Globalne koalicije. Saveznici su izrazili podršku ovim aktivnostima, iako se potvrdilo suspenziju njihovih obučnih aktivnosti. Nastavak tog rada ovisit će o situaciji na terenu, koju se planira pažljivo pratiti u koordinaciji s iračkim vlastima.

Nakon toga je spomenut i američki napad od 2. siječnja, koji je lišio života iranskog generala Soleimanija – tijekom izlaganja SAD o „regionalnoj situaciji, nakon nedavnih napada na koalicijske snage u Iraku, te napada na generala Soleimanija“. Države saveznice izrazile su zabrinutost nad iranskim aktivnostima koje destabiliziraju regiju te iranskim testiranjima raketne tehnike, a potvrdile su svoju odlučnost oko sprečavanja Irana u pribavljanju nuklearnog oružja. Osuđena je i podrška Irana brojnim regionalnim terorističkim organizacijama. Zaključno, saveznice su pozvale na suzdržavanje i deeskalaciju napetosti, budući da „novi konflikti ne bi bio ni u čijem interesu“ – izričito pozvavši Iran da se suzdrži od daljnjeg nasilja i provokacija.

Nakon ovih pažljivo sastavljenih stavova, red je došao na pitanja novinara, koja su donekle otkrila dubinu krize i vjerojatnih neslaganja među sudionicima današnjeg NATO sastanka. Naime, prvo pitanje odnosilo se na pitanje suzdržanosti – vrijedi li ona samo za Iran ili se i SAD pozvalo na jednako suzdržavanje – kao i na situaciju mogućeg odlaska SAD iz Iraka, da li će ona ujedno značiti i odlazak ostatka NATO saveza iz Iraka? Uz oduže naglašavanje važnosti obučnih aktivnosti NATO saveza, koje se u Iraku provode temeljem poziva lokalnih vlasti, Stoltenberg je zapravo izbjegao dati odgovor na oba ova pitanja. Nakon toga, postavilo se pitanje odgovora SAD na moguću osvetu Irana, koji bi mogao obuhvaćati i ponovno aktiviranje članka 5 Washingtonskog sporazuma na kojem se temelji NATO savez. Tu je Stoltenberg napomenuo kako NATO nastoji spriječiti eskaliranje situacije i rast napetosti u regiji. No, naglasio je i: „I ja mislim da ako krenem spekulirati o tome kako ćemo reagirati, to neće pomoći zaustavljanju eskalacije, nego će zapravo postiči sasvim suprotno. Zato mi pozivamo… na odgovorno ponašanje“ – čime je ponovo izbjegao odgovor na konkretno pitanje.

Treće pitanje došlo je od norveških novinara koje je zanimalo da li su koje od saveznica kritizirale američku likvidaciju Soleimanija, kao i gledanje samog Stoltenberga na taj sporan akt. U svom odgovoru Jens Stoltenberg je naglasio jedinstvo svih saveznika po pitanju borbe protiv međunarodnog terorizma, uz važnost svih dosadašnjih aktivnosti NATO saveza u Iraku – kojima NATO članice doprinose na razne načine, među ostalim i svojim ljudstvom na terenu. Stoltenberg je ponovio i višestruko izraženu osudu napada na koalicijske snage, koje izvode Iran i s tom državom povezane grupe, bez direktnog odgovora na novinarska pitanja. No, na ponovljeno pitanje o likvidaciji Soleimanija, Stoltenberg se ipak ogradio te objasnio:

„To je odluka SAD-a. To nije odluka donesena bilo od Globalne koalicije ili NATO saveza. No, sve saveznice su zabrinute iranskim destabilizirajućim aktivnostima u regiji, iranskom podrškom raznim terorističkim grupama. I, naravno, mi smo ekstremno zabrinuti posljednjim napadima kojima smo svjedočili, usmjerenima protiv civilne energetske infrastrukture u Saudijskoj Arabiji, te protiv koalicijskih baza u Iraku – baza koje su važne za naše napore u borbi protiv terorizma u Iraku i Siriji“.

Konačno, postavilo se i pitanje opravdanja za likvidaciju iranskog generala, za koje su njemački novinari željeli znati – jesu li predstavnici SAD i dokazima potkrijepili navodni scenarij da je tom likvidacijom spriječena provedba napada na američke diplomate? O ovoj temi, koja posljednjih dana okupira pažnju i brojnih američkih medija, Stoltenberg je naveo da su SAD iznijele „razloge za svoju akciju protiv generala Soleimanija“ – da je više osoba iz SAD (State Department i Pentagon) objasnilo zašto se poduzelo tu akciju, no da točan sadržaj tih izlaganja nije dostupan javnosti (a njegovo je objavljivanje prepušteno samim Sjedinjenim Američkim Državama). Ipak, prema Stoltenbergu, time se potvrdila uloga NATO saveza kao platforme kojom se države članice iz Europe i Sjeverne Amerike mogu sresti te raspraviti sigurnosne brige koje ih sve zabrinjavaju.