Skandal je krenuo u petak, 27. ožujka, kada je Armin Papperger (generalni direktor njemačkog koncerna Rheinmetall) u razgovoru za „The Atlantic“ uspio uvredljivo komentirati aktualno stanje ukrajinske industrije besposadnih sustava. Po njemu, „to je kao igranje LEGO-kockama“, od kojeg on ne očekuje da omete „pravu obrambenu industriju“. Prema Pappergeru, „koja je to inovacija u Ukrajini?“ – naime, „oni nemaju neki tehnološki prodor. Oni rade te inovacije sa svojim malim dronovima, i onda kažu ‘Wow!’. I to je sjajno. Kako bilo. Ali to nije tehnologija jednog Lockheed Martina, General Dynamicsa, ili Rheinmetalla“. Konačno, na pitanje o masovnoj proizvodnji ukrajinskih dronova Papperger je pitao: „Tko je najveći proizvođač dronova u Ukrajini?“ – da bi nakon navođenja nekoliko imena zaključio „To su ukrajinske kućanice, koje „imaju 3-D printere u kuhinji, i onda proizvode dijelove za dronove. (…) To nije inovacija“.

Ove posljednje tvrdnje o „kućanicama, koje dijelove proizvode u kuhinji“ odmah su krenule izazivati razne reakcije, kako na društvenim mrežama, tako i širom međunarodnih obrambenih te vanjskopolitičkih krugova. Osnovni ton prvo je bio obilježen iznenađenjem, pa sve intenzivnijim porugama, a onda i ozbiljnim komentarima temeljem shvaćanja kako generalni direktor ogromne obrambene tvrtke iz Savezne Republike Njemačke uopće ne razumije dubinu promjena što ih je za globalni sektor obrane zadnjih godina donijelo ratovanje u Ukrajini.Na Pappergerovu izjavu reagirao je čak i predsjednik Volodimir Zelenski: “Ako svaka ukrajinska kućanica stvarno može proizvesti dronove, onda svaka ukrajinska kućanica također može biti i generalni direktor Rheimetalla. Čestitam našoj obrambenoj industriji na tom dostignuću.”

Do nedjelje 29. ožujka stvar je dostigla takve razmjere da se među konkretne učinke ovih izjava brojalo i pad burzovne vrijednosti kompanije Rheinmetall – što je onda pokrenulo i svojevrsno PR-spašavanje „vojnika Pappergera“:

„Gajimo iznimno poštovanje za ogromne napore ukrajinskog naroda u obrani od ruskog napada – sada već preko četiri godine. Svaka pojedina žena i muškarac u Ukrajini tome daje nemjerljivi doprinos. Posebno ide Ukrajini na čast da se bori vrlo efikasno, makar i s ograničenim resursima. Inovativna snaga i borbeni duh ukrajinskog naroda su nam inspiracija. Zahvalni smo što možemo podupirati Ukrajinu resursima koji su nam na raspolaganju“.

Mnogo fraza, ali bez isprike. I daljnje reakcije nisu izostale. No, dok su mnogi ostajali tek na kratkim komentarima ili oštrim opaskama na račun njemačkog industrijalca – teško je zaobići odgovor u obliku otvorenog pisma koje je Arminu Pappergeru otposlao Oleksandr Jakovenko, osnivač ukrajinskog obrambenog poduzeća „TAF Industries“. Jakovenko je u ponedjeljak 30. ožujka svoje misli prvo objavio na društvenoj mreži Facebook, da bi to kasnije prenijela i „Ukrajinska pravda“ u prigodnoj kolumni:

„Poštovani gospodine Armin Papperger, generalni direktore Rheinmetalla,

Kada ste ukrajinske proizvođače dronova nazvali ‘ukrajinskim domaćicama s 3-D printerima u kuhinjama’, pokazali ste koliko duboko europski obrambeni establišment još uvijek ne razumije prirodu modernog ratovanja. Ovdje se ne radi o emocijama. Ovdje se radi o stvarnosti bojišta. Evo brojki koje vaša industrija odbija priznati:

Samo u 2025. godini ukrajinski dronovi izveli su 819.737 potvrđenih napada. Oni su bili izvor 90 posto svih borbenih gubitaka ruske vojske – više od svih ostalih vrsta oružja zajedno. Jedna tvrtka, TAF Industries, proizvodi do 100.000 FPV dronova mjesečno. Tijekom bilo kojeg razdoblja od 90 dana, samo proizvodi moje tvrtke imaju više potvrđenih pogodaka nego cijela vaša flota opreme tijekom cijele povijesti njene borbene uporabe u svim sukobima. I što je najvažnije – izgradio sam ovu tvrtku i postigao ove rezultate za dvije godine, a ne za pedeset. Razmislite o tome.

Naši dronovi u 3 mjeseca postižu veći kinetički učinak nego vaše vodeće platforme u pola stoljeća. Zašto? Zato što se bojište promijenilo, a vaš poslovni model nije.

Rusko elektroničko ratovanje učinilo je zapadno streljivo s GPS-om (Excalibur, GMLRS itd.) gotovo neučinkovitim. Skupi i složeni sustavi dizajnirani za ratove s nadmoći u zraku i konvencionalne sukobe ‘peer-on-peer’ postali su lake mete za dronove koji koštaju 500-2.000 USD i napadaju odozgo. Omjer isplativosti je okrenut naglavačke: jedna Rheinmetall granata od 120 mm ili jedna protuoklopna raketa koštaju više od desetak naših dronova – a ipak naši dronovi i dalje pobjeđuju.

Ovo nije ‘igra Lego-kockicama’. Ovo je industrijski darvinizam u stvarnom vremenu. Iteriramo tjedno. Gubimo tvornice zbog raketnih napada i obnavljamo ih u roku od nekoliko tjedana. Dijelove printamo u podrumima i isporučujemo 100.000 udarnih sustava mjesečno, dok vašim inženjerima i dalje treba 3-5 godina te stotine milijuna eura za certificiranje čak i manjih nadogradnji. Rat u Ukrajini nije privremena anomalija. To je prvi pravi rat dronova i industrije. I već je dokazao da zastarjele europske platforme – bez obzira koliko skupe ili ‘ozbiljne’ bile – postaju sve više nebitne ako ne integriraju upravo one tehnologije kojima se vi rugate.

Dakle, kada kažete ‘ovo nije inovacija’, ja čujem nešto drugo: ‘Ne želimo priznati da se budućnost piše u ukrajinskim radionicama, a ne po uredima u Düsseldorfu’. Hashtag #MadeByHousewives je u trendu s razlogom. Jer ove ‘domaćice’ uništavaju više neprijateljske opreme svaki mjesec nego cijele europske vojske tijekom punih kampanja. I to čine dok vaša industrija nastavlja prodavati rješenja iz 20. stoljeća po cijenama 21. stoljeća.

Poziv ostaje, gospodine Papperger. Prestanite se smijati kuhinjskom stolu. Dođite i naučite kako se zapravo vodi rat sutrašnjice. Jer kada netko idući put bude pitao: ‘Kome ​​trebaju tenkovi u doba dronova?’, odgovor bi mogao biti jednostavniji nego što mislite: Oni koji još uvijek vjeruju u 1979. izgubit će od onih koji grade 2026.

S poštovanjem (ali s činjenicama),

Oleksandr Jakovenko
Osnivač TAF Industries
Jedna od onih „ukrajinskih kućanica“.

Nastavlja se niz  nesnalaženja NATO-snaga u uvjetima modernog ratovanja kakvo se vidi u Ukrajini već petu godinu. Tijekom prošlogodišnjih pomorskih vježbi u Portugalu, ukrajinske trupe “potopile” su NATO-ovu fregatu, a posada nije ni shvatila što se dogodilo. Kako se to dogodilo i zašto nisu mogli reagirati, postavili su si početkom ovog tjedna brojni vojni stručnjaci. Naime, prema izvješćima koja su nedavno izašla u javnost, tijekom vježbi REPMUS/Dynamic Messenger 2025. u Portugalu, ukrajinske snage simulirale su potapanje fregate iz neimenovane NATO zemlje koristeći bespilotna površinska plovila. U vježbama su, uz bespilotna sredstva, sudjelovali i razni brodovi i zrakoplovi.

Ukrajina je bila jedna od 24 zemlje koje su sudjelovale u vojnoj vježbi REPMUS 2025 koju je predvodio Portugal, od 1. do 26. rujna, a posvećena je testiranju stotina autonomnih sustava za pomorske primjene. Prema Planu vježbi, ove godine na njoj će sudjelovati i OS RH.

Borba Crvenih i Plavih

Tijekom vježbi, sudionici su bili podijeljeni u dvije suprotstavljene skupine: Plave i Crvene. Poznato je da je Crvena uključivala jedinice iz Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjene Kraljevine, Španjolske, Ukrajine i drugih neimenovanih zemalja. Štoviše, njome je zapovijedalo ukrajinsko vojno osoblje, izvijestio je Frankfurter Allgemeine Zeitung, pozivajući se na vlastiti izvor među ukrajinskim vojnim osobljem koje je sudjelovalo u vježbama. Preko 100 besposadnih platformi koordinirano je korištenjem ukrajinskog borbenog sustava DELTA – na moru, pod vodom, kopnu i u zraku. Kako je kasnije navelo ukrajinsko Ministarstvo obrane, potvrđena je i mogućnost integracije najnovijeg STANAG-a, što potvrđuje kompatibilnost sa Savezom i otvara put standardizaciji ukrajinskih rješenja. Slično tome, video streamovi sa svih dronova „Crvenog tima“ prenosili su se putem DELTA-e (modul Vezha). „REPMUS 2025 potvrdio je da ukrajinske tehnologije ne samo da zadovoljavaju NATO standarde, već i formiraju nove pristupe ratovanju. DELTA je potvrdila kompatibilnost s najnovijim standardima Saveza i u praksi osigurala koordinaciju stotina bespilotnih sustava različitih tipova. To je dokaz fleksibilnosti naših rješenja i sposobnosti brze prilagodbe bilo kakvim borbenim operacijama na moru, kopnu ili u zraku“, rekao je tadašnji ministar obrane Ukrajine Denis Šmihal.

Osim DELTE, ukrajinska mornarica na vježbu je donijela nekoliko bespilotnih površinskih plovila raznih verzija, među ostalim i Magura V7 opremljenih borbenim modulima i strojnicama. Za “uništenje” cilja bilo je dovoljno naciljati ga i snimiti foto ili video dokaze – nakon čega se smatrao uništenim. Na prvi pogled, Magura V7 opremljena bojevom glavom morala bi se približiti neprijateljskom plovilu na domet udara. Na primjer, ako je morski dron napao brod kako bi uništio njegov radar, smatrao se pobjednikom ako je ciljao radar prije nego što je sam otkriven. Isto funkcionira i obrnuto: usmjeravanje kamere prema meti i snimanje fotografije ili videa bilo je dovoljno da se smatra uništenom.

Tijekom jedne od vježbi, ukrajinsko vojno osoblje simuliralo je napad na fregatu Plave skupine. Kao rezultat napada, fregata je pretrpjela brojne simulirane pogotke koji bi u pravoj bitci uzrokovali njezino potapanje. Međutim, čak ni nakon završetka napada, posada broda nije shvatila da se dogodio. NATO-ove fregate su teško naoružane, posebno automatskim topovima i mitraljezima. Da su bespilotne letjelice otkrivene, vjerojatno se ne bi mogle dovoljno približiti da bi pokrenule napad, vjerojatnije je da bi sve bile uništene, tješe se NATO-izvori.

Magura besposadno plovilo – opasno oružje u modernim uvjetima

Magura V6 – još jedno ukrajinsko besposadno plovilo na vježbi REPMUS

Za otkrivanje ciljeva, fregate su opremljene sveobuhvatnim nizom senzora, uključujući razne radarske sustave, sonare, kamere i još mnogo toga. Međutim, izrađene od materijala prozirnih za radar, ukrajinske pomorske dronove izuzetno je teško otkriti. Osim toga, veličinom su mali i imaju plitak gaz, što ih čini vrlo teškim za otkrivanje pomoću sonara ili kamera. Mogu se jednostavno sakriti među valovima i ostati nezapaženi.

Stoga bi mogućnosti otkrivanja trebale biti jedan od glavnih alata za borbu protiv besposadnih plovila. To uključuje veći broj kamera opremljenih umjetnom inteligencijom za identifikaciju, bespilotne letjelice i specijalizirane radare posebno dizajnirane za otkrivanje takvih ciljeva.

Korištenje Magura mornaričkih dronova tijekom rata široko je dokumentirano. Godine 2023., na sajmu DSEI u Londonu, jedna ukrajinska tvrtka podijelila je bijelu knjigu u kojoj se navodi da je Magura V5 „prvi svjetski pomorski dron s javnom video potvrdom pogađanja legitimnih ciljeva, uključujući [ruske] ratne brodove“.

Morski dronovi – prioritet za Portugal

Portugalski nosač dronova D. João II_gradi se u Damenovom brodogradilištu u Galati, Rumunjska

Godine 2023. portugalska mornarica osnovala je svoju prvu jedinicu besposadnih sustava veličine eskadrile, za koju su časnici ovdje rekli da je izravno inspirirana situacijom na ukrajinskom bojištu. Nazvana X31, grupa spada pod nadležnost pomorskog zapovjedništva i prvenstveno je odgovorna za testiranje i upravljanje zračnim, površinskim i podmorskim besposadnim sustavima. Također doprinosi razvoju i koordinaciji doktrine ratovanja dronovima. Tako je Portugal započeo gradnju prvog europskog nosača dronova, ratnog broda namijenjenog isključivo upravljanju bespilotnim zračnim, površinskim i podvodnim sustavima, čime ulazi u novu fazu pomorskog djelovanja i sigurnosti te bi navodno mogao ugroziti dominaciju tradicionalnih nosača zrakoplova. Brod, nazvan D. João II, dug je 107,6 metara i trebao bi biti isporučen u drugoj polovici ove godine

NATO nije spreman?

Deseci jedinica sudjelovali su u pet scenarija vježbe REPMUS. Osim morskih dronova, s obje strane su bili raspoređeni i zrakoplovi i veći ratni brodovi. Na kraju četvrtog tjedna, prema izvorima u Kijevu, Crveni tim je izašao kao pobjednik. Vježba je jasno pokazala da besposadni sustavi, u kombinaciji s operativnim iskustvom i dokazanim planiranjem, predstavljaju “stvarnu prijetnju” pomorskim snagama NATO-a – posebno zato što NATO još nije adekvatno pripremljen za napade takvim oružjem.

Na primjer, tijekom simuliranog napada na konvoj, “Crveni” su jednom postigli toliko “pogodaka” na fregati da bi potonula u pravoj bitci. Pet minuta kasnije, “Plavi” su nevino pitali u zajedničkom razgovoru: “Dakle, hoćete li nas napasti ili ne?” Ukrajinski izvor kaže: “Problem nije bio u tome što nas nisu mogli zaustaviti – nisu čak ni vidjeli naše oružje.”

Prošle jeseni, NATO je imao priliku naučiti sličnu lekciju, doduše na kopnu. Tijekom vježbe „Jež“ u Estoniji, otprilike deset ukrajinskih operatera dronova uspjelo je onesposobiti dvije NATO bojne. O tome smo i pisali na portalu Obris.org kao u sudaru NATO-ve obučne rutine i ukrajinskog ratnog iskustva. U Bruxellesu su dužnosnici izjavili da su u to vrijeme bili “šokirani” koliko su loše savezničke trupe bile pripremljene za ratovanje dronovima poput onog koje se trenutno vodi u Ukrajini.

Intervencija Sjedinjenih Američkih Država i Izraela u Iranu traje već sedam dana nesmanjenom žestinom. Dok se ukupni opseg štete tek nazire iz strogo kontroliranih informacija što dospijevaju u javnu sferu, već je nekoliko dana jasno vidljiv jedan zanimljiv borbeni trend. Riječ je o sastavu zračnih udara koje Iran izvodi po svojim neprijateljima i ukupnom susjedstvu – prvenstveno balističkim raketama raznih tipova i bespilotnim letjelicama, pretežito kamikaza-dron tipa. Iako je u mješavini sredstava za takve napade broj raketa bio manji od broja dronova, ta se razlika povećavala kako su borbe trajale.

Stotine dronova i raketa

Ako gledamo procjene sastavljene iz javnih izvora, spominjao se omjer od oko 800 dronova na oko 350 raketa u subotu 28. veljače, preko otprilike 400 dronova naprama oko 175 raketa u nedjelju 1. ožujka, do oko 500 dronova prema oko 120 raketa u ponedjeljak 2. ožujka, oko 280 dronova prema oko 110 raketa u utorak 3. ožujka, sve do oko 230 dronova prema oko 50 raketa u srijedu 4. ožujka. Uz to, treba napomenuti kako se u prvih pet dana rata moglo uočiti da su na primarnoj meti iranskih napada bili prvo i osnovno Ujedinjeni Arapski Emirati (procijenjenih 197 raketa i 941 dron), pa zatim Kuvajt (oko 178 raketa i 384 drona) i Izrael (oko 205 raketa i 50 dronova) – da bi onda došli do Katara (oko 108 raketa i 49 dronova), Bahreina (oko 74 rakete i 95 dronova), Jordana (oko 30 raketa i 60 dronova) i Saudijske Arabije (oko 2 rakete i 28 dronova). Pri tome se i u ostatku država koje su završile rubno umiješane u ovaj sukob bilježi ukupno oko 4 rakete i otprilike 25 kamikaza-dronova. Dakle, samo za Izrael i Katar spominje se više raketa nego dronova, a u svim drugim slučajevima količina lansiranih kamikaza-dronova veća je, a ponekad i bitno veća. Što se efekata ovih napada tiče, treba naglasiti kako oni u cjelini još nisu jasni, budući da u međuvremenu većina država umiješanih u ovaj sukob nastoji oštro kontrolirati protok informacija vezanih uz borbena događanja.

Dnevno izvješće Ujedinjenih Arapskih Emirata

No ipak, lako je uočiti činjenicu da su spomenute rakete glavna meta svekolikih proturaketnih i protuzračnih sustava u regiji, tako da ih većina ipak završi srušena u dolasku (uz pojedine spektakularne izuzetke koji se probiju do ciljeva) – za razliku od toga, iako se čuje i o obaranju velikog broja lansiranih iranskih kamikaza-dronova, ipak izgleda kao da je većina medijski široko prenesenih šteta zapravo nastala baš njihovim djelovanjem širom Bliskog istoka. Posebno se tu često citiraju dnevni pregledi stanja iz Ujedinjenih Arapskih Emirata koji su pod posebno žestokim napadima, a dnevno objavljuju i pregledna izvješća o djelovanju svoje protuzračne obrane. Tako se ondje do ponedjeljka 2. ožujka brojilo 689 dronova (645 presretnuto, a 44 pogodila), 174 balističke rakete (161 srušena, 13 pogodilo) i 8 krstarećih raketa (sve presretnute). U utorak 3. ožujka došlo se do 812 dronova (755 presretnuto, 57 pogodilo), te 186 balističkih raketa (172 presretnute, 13 udarilo u more, 1 udarila u kopno) – da bi srijeda 4. ožujka brojila 941 dron (od toga 876 presretnuto, 65 pogodilo) i još 189 balističkih raketa (175 presretnuto, 13 udarilo u more i 1 udarila u kopno), a četvrtak 5. ožujka 1.072 drona (1.001 presretnut, 71 pogodio) te 196 balističkih raketa (181 presretnuta, 13 udarilo u more i 2 udarile u kopno). Dakle, usprkos velikom naporu tamošnjih protuzračnih snaga, ponekad pomognutih i od raznih zapadnih država – raketnu opasnost donekle se drži pod kontrolom, dok kamikaza-dronovi troše iznimno mnogo presretača, uz primjetno lošiji ukupni učinak spomenutih „zaštitnih kišobrana“. Da ne spomenemo da je i ekonomska logika ovih djelovanja ipak bitno usporedivija po pitanju balističkih projektila (koji su skuplji, pa ponešto bliže cijenama raketa presretača), dok se po pitanju iranskih kamikaza-dronova učestalo spominju navodi da takve letjelice u proizvodnji koštaju negdje između 10 i 50 tisuća USD, dok za njihovo rušenje korišteni presretači koštaju neusporedivo više (spominje se oko 4 milijuna USD za raketu PAC-3 MSE za Patriot, oko 15,5 milijuna USD po raketi sustava THAAD ili oko 1 milijun USD za rakete sustava RIM-116, a i praktično sva druga raketna protuzračna oružja vidljivo su skuplja, čak i laki mobilni sustavi kao STINGER – oko 480.000 USD ili Mistral 3 – oko 500.000 USD po komadu).

U takvim okolnostima presretanje iranskih kamikaza-dronova postaje ne samo teško već i nepodnošljivo skup pothvat, koji će zasigurno ostati iznimno problematičan temeljem procjena da Iran u zalihama raspolaže možda i do 80.000 letjelica u nizu modela tipa Shahed, uz proizvodne kapacitete koji su prije rata navodno dostizali i do 400 letjelica dnevno. Naravno, u međuvremenu treba računati da je dobar dio takvih proizvodnih kapaciteta uništen ili zaustavljen, dok je ponešto zaliha i uništeno (koliko god one zapravo bile). Ipak, ostaje činjenica da Iran vjerojatno ima veliku zalihu velikih te borbeno dokazanih kamikaza-dronova koji za lansiranje ne trebaju ni posebno kompleksne silose ili baze, niti uočljive mobilne lansere kakvi odlikuju balističke rakete. Dapače, do sada su se vidjeli i namjenski ukopani lanseri za velik broj ovakvih letjelica, kao i mobilna saća na teretnim kamionima i pojedinim manjim vozilima ili plovilima koja mogu obaviti lansiranje – što sve čini ovakve sustave iznimno teškima za šire presretanje i masovno uništavanje.

Što su to Shahed-dronovi?

Shahed u crnoj varijanti, prizemljen u Ukrajini gotovo bez oštećenja

Kada se u široj javnosti spominju kamikaza-dronovi tipa Shahed, obično se misli na konkretne letjelice tipa Shahed-136, iako se ponekad spominje i Shahed-131, stariji model manjeg dometa i bojne glave. Stariji iranski model kamikaza-dronova Shahed-131 uočio se po prvi put u borbenoj uporabi kod jemenskih Hutista, da bi onda u kasnijoj ruskoj borbenoj uporabi dobio oznaku Geranj-1. Riječ je o jednokratnoj borbenoj letjelici teškoj oko 135 kg, s bojnom glavom od oko 20 kg, prvenstveno upravljanoj inercijalnim te satelitskim navođenjem. Po mjerama (duljina 2,6 m, raspon krila 2,2 m) vrlo je slična bitno popularnijim letjelicama Shahed-136 – koje su malo veće (duljine 3,5 m i raspona krila 2,5 m), teže oko 240 kg, a imaju i bitno duži domet (maksimalno 2.500 km s bojnom glavom od 52 kg ili oko 1.000 km s težom bojnom glavom od oko 90 kg – za razliku od oko 900 km za Shahed-131). U ruskoj se službi iranski Shahed-136 klasificira nazivom „Geranj-2“, a te su letjelice zadnjih godina ondje doživjele i niz raznih dogradnji te unapređenja.

Tvornica Geranja u Tatarstanu učestalo je na meti ukrajinskih dalekometnih dronova

Napomenimo da su se i modeli „Geranj-1“ i „Geranj-2“ u Ukrajini viđali od listopada 2022. godine – da bi se ruska uporaba uskoro koncentrirala na sposobniji model „Shahed-136“, koji se učestalo počeo raditi u tamnim varijantama za noćna djelovanja, uz jačanje otpornosti na elektroničke protumjere postupnim dodavanjem dodatnih navigacijskih te komunikacijskih sustava, kamera za neposredno pilotsko vođenje, a nedavno i dodatnih kamera straga za izbjegavanje presretača, te raznih protuzračnih oružja za borbu protiv ukrajinskih helikoptera i aviona u funkciji protu-dronske obrane. Sve je to posebno aktualno u svjetlu nedavnih vijesti kako je obrambena suradnja Ruske Federacije i Irana nastavljena i u doba tekuće intervencije SAD-a i Irana u Izraelu, gdje treba pretpostaviti obustave proizvodnje koja je prvotno bila koncentrirana u provinciji Isfahan, da bi se sada spominjala i mogućnost ruskih isporuka masivnih količina unaprijeđenih letjelica iz ruske proizvodnje (centar Jelabuga u Tatarstanu). Naime, Rusija je krajem 2022. i početkom 2023. iz Irana navodno prvo kupila oko 6.000 gotovih letjelica, da bi onda pribavila njihove licence te proizvodnu dokumentaciju, a onda započela i vlastitu masovnu proizvodnju. Od tada pa do danas više od 45.000 takvih ruskih proizvoda moglo se viđati iznad Ukrajine, svake noći u sve većim valovima, uz najave i konstantnog povećanja ruskih proizvodnih kapaciteta. Sve je to postalo posebno bitno u svjetlu objava s društvenih mreža od srijede 4. ožujka, prema kojima su se kod luke Jebel Ali u Dubaiju pronašli ostaci kamikaza-drona Shahed-136 s vidljivim ruskim oznakama te nazivom modela „Geranj-2“ na ćirilici.

Ako se u Iranu najednom krenu pojavljivati razne ruske varijante ovih kamikaza-letjelica, to bi moglo ozbiljno zakomplicirati život svih onih prema kojima ta oružja lete. Naime, ako se krene koristiti model „Geranj-2“, onda nema nikakvoga razloga da se zaobiđe i model „Geranium“ – vizualno slična letjelica, ali jeftinija, s manjom bojnom glavom i potencijalnim senzorskim teretom, namijenjena za izviđanje te pretovarivanje protuzračne obrane protivnika. Uz to, napomenimo da se već mjesecima iz ukrajinskih izvora moglo čuti kako Ruska Federacija počinje u borbenu uporabu uvoditi i naprednije dronove tipa „Geranj-3“ na mlazni pogon – ruske verzije iranskog kamikaza-drona „Shahed-238“, predstavljenog javnosti u studenome 2023. godine – koji prema cilju lete brzinom od barem 500 km na sat, za razliku od oko 185 km na sat kod starijih letjelica „Geranj-2“. Na tom se temelju onda spominje i razvoj letjelica „Geranj-5“ kao varijante koja za osnovu uzima veću bojnu glavu i manji domet u Rusiji dorađenih dronova „Geranj-2“, pa to pakira u veće (6 m duljine i oko 5,5 m raspona krila) i teže tijelo (oko 850 kg), uz mlazni motor kineske proizvodnje te naprednije sustave vođenja i komunikacije – sve barem dijelom po uzoru na ponešto starije iranske dronove tipa Karrar.

Kako se suprotstaviti ovim bespilotnim prijetnjama?

Dok svi u Perzijskom zaljevu muku muče s iranskim kamikaza-dronovima, ima samo jedna zemlja koja se s takvim problemima suočava već godinama. Riječ je, naravno, o Ukrajini – gdje su ruski napadi prvo iranskim, a onda vlastitim dronovima po iranskom uzoru započeli krajem 2022. godine, a potom postupno eskalirali. Konačno, nad Ukrajinom se valovi raznolikih bespilotnih letjelica bilježe baš svake noći, u broju koji zadnje vrijeme ide od stotinjak pa sve do gotovo 900 letjelica na noć. Dakle, u Ukrajini se ukupno oko Irana od 28. veljače do 4. ožujka zabilježenih oko 2.210 kamikaza-dronova vidi kao normalno, i s tim se izlazi na kraj na dnevnoj bazi. Dok je i Ukrajina u prvo vrijeme za takve prijetnje koristila standardna sredstva protuzračne obrane, ondje se već davno ustanovilo da to nema ekonomskog smisla – budući da nema tolikih donatora koji bi svojim poklonima ili prodajom PZO-sredstava mogli osigurati dovoljno oružja za dugotrajno i ustrajno odbijanje takvih zračnih napada. Odgovor na taj problem s jedne su strane pružila neka starija oružna sredstva (njemački PZO-oklopnjaci tipa Gepard), pa onda brojni mobilni timovi opremljeni strojnicama i reflektorima (za djelovanje temeljem podataka iz nacionalnih sustava raznih namjenskih senzora) te razna sredstva specijaliziranog elektroničkog ratovanja. Svemu tome u zadnje se vrijeme pridružuju i posebni dronovi-presretači, koji postupno igraju i sve bitniju ulogu pri suzbijanju masovnih i iznimno redovitih ruskih napada rojevima raznih bespilotnih letjelica.

Prvi put u povijesti: britanski F-35 oborio je iranski Shahed

Da bi Ukrajina mogla pomoći zemljama Perzijskog zaljeva pod iranskim napadima, čulo se po prvi put u nedjelju 1. ožujka od britanskog premijera Keira Starmera koji je izjavio: „Mi ćemo angažirati i specijaliste iz Ukrajine koji će, zajedno s našim vlastitim specijalistima, pomoći našim partnerima iz Perzijskog zaljeva da ruše iranske dronove koji ih napadaju“. Samo dan kasnije, u ponedjeljak 2. ožujka, o tome se po prvi put očitovao i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, čija je prva ideja obuhvaćala prijedlog da bliskoistočni vođe koji sada trpe takve napade kamikaza-dronova iskoriste svoje dobre odnose s Rusijom („posebno ekonomske, s Putinom“) te „zatraže od Rusa jednomjesečno primirje“ (u Ukrajini) – tijekom kojeg bi onda vlasti iz Kijeva mogle „poslati svoje najbolje operatere presretača u zemlje Bliskog istoka“. Samo koji dan kasnije, kada su iranski kamikaza-dronovi nastavili naprezati protuzračne obrane zaljevskih država i raditi štetu po učestalim prolascima kroz njihove štitove – ta se čitava tema počela doživljavati i bitno ozbiljnije. Tome svjedoči i televizijska izjava Zelenskog od 3. ožujka – da bi se temeljem diplomatskih kontakata sa zaljevskim državama mogla organizirati i razmjena, budući da Ukrajini kronično nedostaje raketa PAC-3 za sustav Patriot (koje nisu korisne protiv kamikaza-dronova) i za koje bi se moglo u zamjenu dati specijalizirane dronove-presretače.

Do sada u javnosti poznati ukrajinski presretači

No, uz svijest kako se za ekonomično rješavanje napada rojevima kamikaza-dronova tipa Shahed traži specijalizirana tehnologija i operativno iskustvo – na stolu su, izgleda, i konkretni pregovori, kako sa Sjedinjenim Državama, tako i s pojedinim državama zapadne obale Perzijskog zaljeva. Pri svemu tome, nitko nije zaboravio da se tu radi o istim onim SAD-u koje zadnjih više od godinu dana grubo pritišću Ukrajinu na kompromise bliske borbenom porazu – uz istodobno zaustavljanje svake ozbiljnije vojne ili financijske pomoći, te isporuku životno bitnih oružnih sustava tek nakon što ta tehnika bude prodana preostalim zemljama NATO-a i Europske unije, namjenski za kasnije doniranje Ukrajini. U takvim okolnostima čulo se o razgovorima Zelenskog prvo s čelnicima Ujedinjenih Arapskih Emirata i Katara u utorak 3. ožujka, a onda i s čelnicima Jordana, Bahreina i Kuvajta u srijedu 4. ožujka. Tom se prilikom čulo od predsjednika Zelenskog: „Na razini naših skupina – ukrajinske delegacije, predstavnika Emirata i Katara i ostalih država – ustanovit ćemo kako, zajedno, možemo pružiti bolju zaštitu života. Ukrajinska ekspertiza u suprotstavljanju ‘Shahedima’ trenutno je najnaprednija na svijetu, a ti ‘Shahedi’ predstavljaju primarni izazov i u toj regiji. Jasno je zašto je toliko apela usmjereno prema Ukrajini. No, svaka se takva suradnja usmjerena prema zaštiti naših partnera može nastaviti samo ako ona ujedno ne smanjuje i naše vlastite obrambene kapacitete, ovdje u Ukrajini. Ruski rat protiv Ukrajine se nastavlja, ruski napadi se nastavljaju i zaštita ukrajinskih života ostaje naš prvi prioritet“.

Ukrajinsko Ministarstvo obrane ima rješenje protiv Shaheda

Nešto slično Zelenski je ponovio i 5. ožujka kasno poslijepodne na društvenoj mreži X, kada je izrijekom potvrdio i zahtjeve za pomoć iz SAD-a: „Zaprimili smo zahtjev iz Sjedinjenih Država za specifičnom potporom u zaštiti protiv ‘Shaheda’ u regiji Bliskog istoka. Dao sam upute da se pruže potrebna sredstva i osigura prisutnost ukrajinskih specijalista koji mogu osigurati traženu sigurnost. Ukrajina pomaže partnerima koji pomažu osigurati našu sigurnost i zaštitu života naših ljudi. Slava Ukrajini!“. Nastavljajući se na ovu objavu, agencija Reuters tijekom večeri u četvrtak 5. ožujka objavila je da su SAD i Katar u razgovorima s vlastima iz Kijeva o pribavljanju dronova-presretača, a ove rane faze pregovora vode se između pojedinih vladinih dužnosnika, a ne i predstavnika pojedinih proizvođača ove specijalizirane obrambene tehnike. Ujedno, u razgovorima se, osim samih presretača, navodno govori i o tehnologiji mreža za slušanje prilaska neprijateljskih dronova, kao i o sustavima za prekidanje njihovih komunikacijskih signala. Uz to, zadnjih se dana navodno bilježili i odlasci ukrajinske delegacije u Dohu i Abu Dhabi radi prenošenja ukrajinskih iskustava po pitanju obrane od masovnih napada kamikaza-dronova – gdje posebno mjesto Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata i ne čudi, imajući u vidu njihove dosadašnje napore u posredovanju pri razmjenama ratnih zarobljenika i povratku od Rusije otete ukrajinske djece.

Možda to sve i nije obećanje opće pomoći bez ograda, ali sve ipak zvuči kao maksimum koji može pružiti ruskom agresijom ugrožena država u petoj godini najvećeg rata nakon Drugog svjetskog rata. Tek ostaje za vidjeti kako će se idućih dana ove naznake kontakata i pregovora zaista preliti u operativnu suradnju, kako prema SAD-u, tako i prema njihovim bogatim saveznicima na zapadnim obalama Perzijskog zaljeva.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 6. ožujka 2026. pod nazivom “Dronove od 10.000 dolara skidaju rakete vrijedne 4 milijuna. Sada svi preklinju Ukrajinu za pomoć!” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/iran-shahedi-iscrpljuju-pzo-zaljeva-ukrajina-nudi-presretace-15686229

Već se godinama iz Ukrajine redovito čuje da su bespilotne letjelice postale temelj novog ratovanja, a takve teze praktično na dnevnoj bazi potkrepljuju i brojni video-materijali koji neprekidno cure s tamošnjeg bojišta. Raznolikih dronova taktičkog dometa bilježi se s ruske strane sada već i preko 7.000 u prosjeku dnevno, dok je za pretpostaviti da su i ukrajinske brojke jednake ili veće. I nije tu pitanje samo ciljanog izviđanja ili konstantnog nadzora zone bojišta, zatim učestalog izvođenja zračnih napada (bilo bacanjem bombi ili usmjerenim udarima kamikaza-dronova), pa onda i održavanja logistike kada više ljudi i vozila ne mogu živi i neoštećeni proći kroz brisani prostor u neposrednoj pozadini vlastitih obrambenih linija ili položaja. Napomenimo da se donedavno govorilo o 10 km širokoj „sivoj zoni“ između linija, da bi se ta zona onda proširila na 20-30 km – uz tendenciju daljnjeg širenja uporabom bilo dronova s dugim namotajima optičkih vlakana, bilo repetitora koji nosačima FPV-dronova omogućavaju dubinsko korištenje bežično vođenih letjelica u pozadinskim zonama manjeg intenziteta elektroničkog ratovanja i protumjera (sve do 60 km iza borbenih linija).

Novi izazovi za stare standarde

No takvo stanje stvari – koje je svakodnevna muka za ukrajinske vojne snage – često se pokazuje teško pojmljivim izazovom za prijateljske snage zapadnih saveznika, u pravilu iz NATO okvira – gdje se mirnodopske snage s okoštalim sustavima obuke i opremanja teško nose s ratnim novinama iz Ukrajine. O tome se prvi puta javno čulo krajem prošle godine, kada su sredinom studenog u medije procurili problemi koje su Ukrajinci imali prilikom raznih ciklusa donirane savezničke vojne obuke u Poljskoj. Naime, ondje su domaćini organizirali većinu obuke u borbenoj taktici, topografiji, preživljavanju, borbenoj medicini, međunarodnom ratnom pravu i drugim temama, dok je dio posla bio prepušten i instruktorima iz drugih partnerskih država. Prvi manji problem je bio uočen već u obuci o prvoj pomoći – gdje se pretpostavljalo da se na bojištu Ukrajina može pridržavati pravila o evakuaciji ranjenika unutar tzv. „zlatnog sata“, baš kao u Iraku ili Afganistanu gdje su Sjedinjene Države kontrolirale zračni prostor. Naravno, to je sve bilo praktično pa nemoguće na ukrajinskoj bojišnici, gdje velik broj raznih protivničkih dronova u zraku sve češće zatvara prilaz ranjenicima pa se evakuacije izvode kad budu moguće (učestalo i stavljanjem ranjenika u blindirane kapsule na kopnenim robotima, koji se onda nastoje s takvim teretom vratiti u pozadinu). Dakle, u takvim prilikama nije trebalo vojnicima samo pokazati metode korištenja podveza za rane, već ih instruirati kada te podveze treba olabavljivati nakon dugih sati stegnutosti cirkulacije ranjenih dijelova tijela, tijekom evakuacija koje mogu trajati satima, a ponekad i danima.

Češka vojska i dalje daje prednost srednje velikim taktičkim dronovima

Još je veći problem bio zabilježen u provedbi borbene obuke za Ukrajince – gdje se spominjao primjer iz 2024. godine, kada je postrojba sastavljena od ukrajinskih veterana bila na naprednoj obuci – oko 400 ljudi, od toga njih oko polovica s konkretnim aktualnim ratnim iskustvima. Tu su Česi bili zaduženi za obuku strijelaca i inženjerije, a Poljaci za obuku posada borbenih vozila i timova za bespilotne letjelice, dok su sami Ukrajinci bili zaduženi za taktiku. U praksi se ubrzo pokazalo da veterani nisu mogli ostati tihi kada se njihove kolege krenulo obučavati na načine koji su na novom bojištu relativno smrtonosni. Tako se u dijelu obuke navodno slalo češke padobrance da jurišaju na ukrajinske obrambene položaje – dok je braniteljima na raspolaganju bilo i desetak bespilotnih letjelica tipa Mavic koje su sami donijeli kao dio svoje opreme iz Ukrajine. Upravo se taj resurs pokazao kritično važnim, budući da se Česi radi njih nisu mogli ni potajice približiti, a kamoli izvesti svoje vježbom planirane napada. Navodno se onda na marginama aktivnosti od Ukrajinaca tražilo da iz vježbe izuzmu svoje letjelice ne bi li se formalni plan aktivnosti mogao neometano ispuniti.

Slične su priče dolazile iz takvih obučnih centara i početkom 2025. godine, kada se spominjalo ukrajinske borce s ponešto ratnog iskustva koji su bili slani u Poljsku po dodatna vojna znanja. Kao prvo, obuka ih je tjerala da koriste papirnate karte, dok se u Ukrajini navodno masovno koriste karte u digitalnoj formi, bilo na tabletima ili telefonima. Jednako je takva bila i konkretna borbena obuka, jurišanje na rovove i urbane operacije po principima od prije 20 godina – prilaženje vozilima na prve crte, bez uzimanja u obzir bilo klasičnih bespilotnih sustava, a još manje onih opremljenih infracrvenim kamerama koje traže dodatne mjere kamuflaže. Zbog svih tih stvari, sada se pješaštvo u Ukrajini iz vozila iskrcava daleko u pozadini, da bi onda pojedinačno ili u malim grupama prelazilo „sivu zonu“ pod brojnim neprijateljskim dronovima, često se za prolazak oslanjajući ne samo na noć, već mnogo više i na pažljivo praćenje meteoroloških izvješća, čekajući što je moguće lošije vrijeme te posebno maglu. Dakle, obuka u Poljskoj je navodno bila dobra za stožerno osoblje, dok se borbenu obuku ljudstva često opisivalo temeljito zastarjelom – spominjući samo jedan poligon u Poljskoj kao dobar i koristan (vjerojatno „Jomsborg“, otvoren u listopadu 2025. temeljem norveških novaca i namijenjen baš obuci koja u obzir uzima i utjecaj besposadnih sustava na moderno iskustvo ratovanja).

Nema kraja problemima

Dio dronova korištenih u vježbi Hedgehog 2025

Da svemu tome nije kraj moglo se ponovno čitati i u četvrtak 12. veljače 2026. godine, kada su američke novine Wall Street Journal objavile svoju ekskluzivnu priču o lanjskim događanjima na NATO vježbi „Hedgehog 2025“ održanoj tijekom svibnja 2025. u Estoniji. Ta vježba, nazvana „Jež 2025“ ili po estonski „Siil 2025“, bila je estonski segment veće međunarodne NATO-aktivnosti nazvane „Steadfast Deterrence 25“ – koju je JFCBC zapovjedništvo u njemačkom Brunssumu vodilo za uvježbavanje strateških i operativnih razina obrane Europe u slučaju potrebe. Napomenimo da u tom godišnjem velikom vježbovnom okviru redovito sudjeluje i Republika Hrvatska, iako se o rezultatima takvih uvježbavanja u javnosti ne čuje baš ništa. No, možda je to i bolje, ako vjerujemo otkrićima američkih novinara s terena u Estoniji.

Međunarodna vježba „Siil 2025“ trebala je s jedne strane poslužiti za uvježbavanje pristizanja snaga iz Velike Britanije i Francuske u Estoniju, da bi se ondje pridružili domaćim profesionalcima 1. pješačke brigade i rezervistima Regionalnog zapovjedništva sjever-istok u prvoj takvoj terenski simuliranoj koalicijskoj obrani Estonije od napada. Uz to je isproban i novi sustav uzbunjivanja čitave Estonije, gdje se nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine širom države instaliralo 120 sirena za uzbunu koje zvukom pokrivaju oko dvije trećine stanovništva, ali i veliki fortifikacijski radovi na istoku države (600 betonskih bunkera kao oslonac nove linije prepreka uz granicu). Ukupno se spominjalo sudjelovanje oko 16.000 raznih vojnika iz ukupno 11 pobrojanih država (Estonija, Njemačka, Poljska, Francuska, Portugal, Danska, Švedska, Finska, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države i Japan). Iako se kasnije moglo čuti da ondje nije bilo ljudstva iz SAD, ipak se posebno zanimljivim pokazalo prisustvo vojnika iz jedne države koje nije bilo na popisu – Ukrajine.

Hedgehog 2025

Dok je vježba počela 4. svibnja 2025. okupljanjem savezničkih snaga, od 8. svibnja su krenule aktivnosti koje su kulminirale od 13. do 16. svibnja nizom cjelodnevnih aktivnih događanja na sjeveroistoku i jugoistoku Estonije (uz neke dijelove i u ostalim krajevima te Baltičke države). Među ostalim, bilježilo se i sudjelovanje britanske brigade koja je zajedno s estonskom divizijom činila borbenu skupinu u napadu. Njima se nasuprot našla gotovo simbolična postrojba simuliranih „protivničkih snaga“ u kojoj se nalazilo i desetak iskusnih Ukrajinaca – s ciljem otežavanja provedbe aktivnosti, stvaranja borbenog „trenja“ te psihološkog pritiska na simuliranom bojištu „zasićenom bespilotnim sustavima“. Sve je to postalo i previše realno kada su Ukrajinci krenuli svoje bespilotne letjelice koordinirati putem digitalnog sustava za upravljanje „Delta“, kojeg oni redovito koriste na bojištu, a ovo mu je bila djelatna premijera u Estoniji. Riječ je o sustavu koji u stvarnom vremenu prikuplja borbene podatke iz raznih izvora, onda ih brzo analizira, identificira ciljeve te u samo nekoliko minuta već na njih koordinira napade svih raspoloživih obrambenih postrojbi i resursa.

Ukrajinski vojnici su trenutno bez premca u korištenju raznih dronova

Kako se čulo, tim sredstvima je ekipa od samo 10 Ukrajinaca obuhvatila situaciju, te onda prešla u protunapad – vježbovno izbacivši iz stroja 17 oklopnih vozila i 30 dodatnih NATO-meta u manje od pola dana. Kako se čulo od estonskih koordinatora bespilotnih aktivnosti na vježbi – time su eliminirali „dvije bojne u jednome danu“, i to tako da one „u vježbovnom smislu, suštinski, nakon toga više nisu bile sposobne sudjelovati u borbama“. Pojedini NATO-časnici su takav učinak opisivali kao „užasan“ – dok se od drugih sudionika moglo čuti da se NATO borbena skupina „samo kretala naokolo, ne koristeći bilo kakvo maskiranje, postavljajući na otvorenom svoje šatore i oklopna vozila“ – kao idealne mete za brzo i temeljito anihiliranje.

Sličan je učinak navodno imala i veća skupina „simuliranih protivnika“, njih oko 100, sastavljena od Estonaca i Ukrajinaca – koja je s oko 30 dronova za nadolazeće NATO-snage postavila tzv. „killbox“ veličine oko 10,36 kvadratnih kilometara (4 kvadratne milje). Iako je ondje gustoća bespilotnih sustava bila otprilike upola manja od one koju se svakodnevno bilježi na bojištima Ukrajine – NATO postrojbe se navodno uopće nisu uspijevale prikriti, „razna vozila i mehanizirane postrojbe bile su jednostavno pronalažene, a onda još i brže uništavane jurišnim dronovima“. Zujanje bespilotnih letjelica u zraku bilo je konstantnim pratiteljem brojnih aktivnosti, a iz zraka uočeni detalji iznimno su se brzo pretvarali u operativne borbene podatke za koordiniranje neprekidnog niza zračnih napada. Pri tome, NATO-snage navodno nisu uspjele identificirati ili onesposobiti baš ni jedan protivnički dron-tim.

Hrvatski vojnici moraju još puno učiti za učinkovito upravljanje i korištenje dronova (Photo: MORH/t.Brandt)

Kako se čulo od časnika Oružanih snaga Estonije: „Stare manevarske taktike – napredovanje u velikim konvojima tijekom dana – više jednostavno nisu uporabive na bojištu. U najlošijem slučaju, tako bi mogli izgubiti čitavu brigadu, ili barem većinu njene borbene tehnike, i sve to do večeri“. Prema takvim iskustvima, jedna Estonija bi za uspješnu obranu trebala oko 200.000 dronova mjesečno tijekom trajanja neprijateljstava – temeljeno na kvotama potrošnje bilježenim u Ukrajini. Zato onda i ne čudi da je Ukrajina 2024. bilježilo oko 2,2 milijuna proizvedenih dronova, da bi se u 2025. ta brojka podigla na oko 4,5 milijuna bespilotnih letjelica iskorištenih na bojištima. Takve vježbe tek trebamo vidjeti i u Hrvatskoj, a o potrebnim proizvodnim kapacitetima još se i može razgovarati – iako su domaći obrambeni krugovi redovito spominjali izvozne mogućnosti i EU/NATO suradnje, barem naizgled tu postoje korisni resursi u okviru nacionalne ekonomije koji su time barem teorijski na raspolaganju.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 14. veljače 2026. pod nazivom “Novi detalji neviđene blamaže NATO snaga. Razbila ih je skupina od tek desetak Ukrajinaca” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/ukrajinski-dronovi-razotkrili-slabosti-nato-taktike-na-vjezbi-siil-2025-15679577

Hrvatska obrambena tvrtka DOK-ING i južnokorejska kompanija LIG Nex1 potpisali su u Seulu Memorandum o razumijevanju kojim otvaraju novo poglavlje strateške industrijske suradnje u području besposadnih kopnenih sustava, s ciljem jačanja obrambenih kapaciteta i zajedničkog nastupa na globalnim tržištima. DOK-ING će u partnerstvu doprinositi razvoju i proizvodnji naprednih besposadnih platformi, dok će LIG Nex1 osigurati nadogradnju kroz integraciju naprednih rješenja i testiranje u okviru korejskih oružanih snaga, čime se projekt usmjerava prema brzoj operacionalizaciji i globalnoj komercijalnoj održivosti, navodi se u priopćenju tvrtke DOK-ING.

„Suradnja s LIG Nex1-om potvrda je vizije DOK‑ING‑a te kvalitete i konkurentnosti hrvatske obrambene industrije na svjetskoj sceni. Naše partnerstvo ne samo da doprinosi tehnološkom napretku, već i otvara nove mogućnosti za zajednički razvoj i primjenu inovativnih rješenja u različitim sigurnosnim okruženjima, koja će zadovoljiti potrebe sigurnosno-obrambenih sustava širom svijeta jer će omogućiti razvoj besposadnih sustava koji zadovoljavaju najviše tehničke i operativne standarde. Kroz ovu suradnju, DOK-ING će dodatno unaprijediti svoje tehnološke kapacitete i proširiti prisutnost na globalnom tržištu“,

rekao je Gordan Pešić, predsjednik Uprave DOK‑ING Sigurnost i obrana, dodavši da nabava prve platforme u korejsku vojnu infrastrukturu potvrđuje vrijednost naprednih DOK-ING-ovih rješenja.

Sporazum potpisan tijekom službenog posjeta potpredsjednika Vlade i ministra obrane Ivana Anušića Republici Koreji definira područja suradnje te postavlja čvrste temelje za daljnje tehničke i komercijalne pregovore.

“Ova suradnja predstavlja važan iskorak u jačanju odnosa između hrvatske i korejske obrambene industrije, ali i širu priliku za gospodarsku suradnju naših dviju zemalja. Ponosni smo što je upravo hrvatska tvrtka DOK-ING prepoznata kao partner u ovom tehnološki zahtjevnom području. Time ne samo da potvrđujemo stručnost i inovativnost hrvatske obrambene industrije, već i otvaramo vrata drugim hrvatskim tvrtkama prema korejskom tržištu. Korejska obrambena industrija izuzetno je kvalitetna, precizna i konkurentna, a povezivanjem s hrvatskim tvrtkama stvaramo temelje za dugoročnu suradnju. Ovo partnerstvo doprinosi jačanju sigurnosti, ali i gospodarskom razvoju Hrvatske. Čestitam DOK-ING-u i LIG Nex1 na ovom značajnom koraku”,

istaknuo je potpredsjednik Vlade i ministar obrane Ivan Anušić,  najavivši da će se uskoro o mogućim novim suradnjama i sporazumima razgovarati i na drugim razinama.

Južna Koreja nije nepoznata hrvatskom DOK-ING-u.  Naša je kompanija od 2020. prisutna u Južnoj Koreji, gdje ima i podružnicu, a do sada je isporučila 14 besposadnih sustava za razminiranje MV-4. Republika Koreja je solidarnost s Ukrajinom iskazala i donacijom DOK-ING-ovih robotskih sustava (MV-10, MV-4) kroz KOICA donacije. Ukrajina je uz hrvatsku pomoć razvijala vlastiti nacionalni sveobuhvatni sustav protuminskog djelovanja, a više od 20 milijuna četvornih metara teritorija razminirano je upravo DOK-ING-ovim robotskim sustavima bez ijedne ljudske žrtve.

Sustav Komodo na sajmu ASDA 2025

S današnjim potpisivanjem Memoranduma, DOK-ING širi krug uske suradnje s globalnim kompanijama. Tako su u listopadu 2024. DOK-ING i njemački obrambeni koncern Rheinmetall potpisali memorandum o osnivanju zajedničke tvrtke za razvoj besposadnih borbenih i neborbenih sustava. Projekti se temelje na višenamjenskoj Komodo platformi, a Rheinmetall doprinosi misijskim modulima za naoružanje, izviđanje, logistiku i upravljanje borbenim sustavima. Također, s hrvatskom tvrtkom Orqa DOK‑ING razvija tehnologije manned-unmanned teaming (MUM-T) za dvojne namjene, integrirajući besposadne kopnene sustave DOK‑ING-a s besposadnim zračnim sustavima Orqa, čime se povećava operativna učinkovitost i sigurnost u različitim misijama.

*Photo (osim zadnje): DOK-ING/FB

Spin-off poduzeće InEMsens Fakulteta elektronike i računarstva (FER) kao jedino iz Hrvatske dobilo je financijsku podršku za šestomjesečni projekt u sklopu NATO-ovog akceleracijskog programa DIANA (Defence Innovation Accelerator for the North Atlantic), na temu ”Sensing and Surveillance”. Tema projekta su napredne senzorske tehnologije i njihova primjena u civilnom sektoru te sigurnosnim i obrambenim sustavima. Naime, DIANA putem NATO-ovog tzv. Challenge Programme za inovativna SME poduzeća i startupove potiče predlaganje tehnoloških rješenja za nacionalne planove i program obrane. Glavni kriteriji za ocjenu bili su inovativnost, jasnoća rješenja u kontekstu sustava dvojne namjene i tehnička izvodljivost

“Sudjelovanjem u programu DIANA FER postaje globalno prepoznatljiva istraživačka ustanova u razvoju tehnologija s primjenom u civilnom i sigurnosnom sektoru. Na ovogodišnji je poziv za sudjelovanje pristiglo više od 2600 prijava iz gotovo svih zemalja članica NATO saveza, a FER-ovo se spin-off poduzeće nalazi u 3 posto odabranih. Ovo je i važan korak za Hrvatsku u jačanju konkurentnosti u industrijama koje povezuju ove sektore, a što će ujedno doprinijeti sigurnosti i gospodarskom rastu zemlje”,

istaknuo je prof.dr.sc. Vedran Bilas, tehnički savjetnik projektnog tima, ujedno dekan FER-a.

Tijekom trajanja programa, FER-ov će tim imati priliku unaprijediti razinu tehnološke spremnosti svog sustava za detekciju, testirati tehnička rješenja u NATO ispitnom centru te iskoristiti mentorstvo i umrežavanje s istraživačima, start-up poduzećima, krajnjim korisnicima, kao i potencijalnim investitorima. Najveći dio projektnih aktivnosti provodit će se u jednom od vodećih europskih tehnoloških akceleratora DualTech by Takeoff u Torinu.

“U okviru teme, FER-ov tim InEMsens predložio je rješenje za brzo otkrivanje i prepoznavanje ukopanih metalnih objekata koristeći napredne elektromagnetske senzore i umjetnu inteligenciju. Ovo se rješenje može koristiti za humanitarno razminiranje te pametno mapiranje podzemne infrastrukture, ali i robotskih sustava za brzo otkrivanje eksplozivnih naprava u vojnim misijama, te sustava za potporu odlučivanju”,

pojasnio je istraživač i vođa tima dr.sc. Davorin Ambruš.

Poduzeće InEMsens osnovali su istraživači “Laboratorija za inteligentne senzorske sustave (LISS)” s FER-a, s ciljem komercijalizacije rezultata istraživanja ostvarenih u okviru istraživačkog projekta “METASHAPE – Empowering handheld metal detectors with shape-based target discrimination for use in humanitarian demining”. Poduzeće je licenciralo tehnologiju od FER-a te trenutačno radi na njenoj nadogradnji, kao i razradi poslovnog modela. FER-ov tim predvođen je istraživačem dr. sc. Davorinom Ambrušem, a čine ga i dr. sc. Marko Šimić, dr. sc. Dorijan Špikić te dekan FER-a, prof. dr. sc. Vedran Bilas, u ulozi tehničkog savjetnika.

Vedran Bilas, dekan FER-a

Koliko je važna i tzv „Tehnološka bitka“ u novim obicima sukoba govori i vijesta da je Orqa, kompanija poznata po razvoju naprednih autonomnih rješenja za dronove, objavila je danas da je osigurala 5,8 milijuna eura u Seed rundi financiranja predvođenoj jednim od najvećih američkih venture capital fondova Lightspeed Venture Partners, uz sudjelovanje Radius Capitala (SAD), Decisive Pointa (SAD) i postojećeg investitora Day One Capitala (Mađarska). Ova investicija dolazi u ključnom trenutku za industriju dronova i zapadna tržišta. Kako se regulative i fokus preusmjeravaju prema pristupačnoj masovnoj proizvodnji, velike prilike otvaraju se na obrambenom i ‘enterprise tržištu’.  Orqa mjesečno proizvodi i prodaje tisuće dron komponenti, radio sustava, dronova, naočala za pilote i kontrolere, jedinstveno je pozicionirana da odgovori na ključne globalne izazove. Taj trend dodatno potvrđuje trenutni sukob u Ukrajini, gdje se mjesečno koristi na tisuće dronova, pokazujući potrebu za masovno proizvedenim, troškovno učinkovitim rješenjima. Nadalje, nedavni incidenti u Crvenom moru, gdje su niskobudžetni dronovi Hutija poremetili globalne opskrbne lance, ističu stratešku važnost pristupačnih dronova i protu-dronskih sustava.

“Nalazimo se na tehnološkoj prekretnici gdje sposobnost proizvodnje i implementacije velikih količina pristupačnih, visokoučinkovitih dronova može redefinirati bojišnicu i šire,” izjavio je Srđan Kovačević, izvršni direktor (CEO) Orqe.

“Ovo financiranje omogućit će nam ostvarivanje puno ambicioznijeg tehnološkog plana i pozicionirati Orqu kao vodećeg dobavljača tehnologija za bespilotne sustave na Zapadu. Ne gradimo samo ‘zapadni DJI’, već želimo razviti snažan i otporan ekosustav zapadnih dobavljača naprednih bespilotnih sustava za obrambene i Enterprise aplikacije.”

Osječka tvrtka Orqa- iz uspjeha u uspjeh

Investicija Lightspeeda u Orqu temelji se na njihovom iskustvu s tvrtkama poput Helsing (GER) i Anduril (USA), koje su redefinirale obrambeni sektor s naprednim autonomnim sustavima i rješenjima temeljenim na umjetnoj inteligenciji. Antoine Moyroud, partner u Lightspeed Venture Partnersu, komentirao je: ‘Orqa je jedinstveno pozicionirana za iskorištavanje rastuće potražnje za skalabilnim rješenjima dronova. Njihova vizija izgradnje zapadne alternative kineskom DJI-ju, uz njihovu predanost izgradnji globalnog lidera s europskim korijenima, čini ovo iznimno uzbudljivom investicijom.’

ORQA ima velike planove, pa za sljedeću godinu najavljuje pokretanje proizvodnje u SAD-u, kao i osnivanje ureda u Londonu.

Vojna apomoć Ukrajini počela je pritjecati i prije samog početka opće ruske agresija 24. veljače 2022. godine, no čitavo vrijeme teško se bilo oteti dojmu da roba od saveznika zapravo dolazi izrazito postupno i teškom mukom. Prvih dana agresije u Ukrajinu krenula se slijevati uglavnom pješačka oprema te laki protuzračni i protuoklopni sustavi – što je odgovaralo dojmovima da bi Ukrajinci lako mogli izgubiti konvencionalne sukobe i naći se u gerilskoj borbi protiv pobjedonosne ruske vojske. No, za razliku od juga Ukrajine, gdje je agresor imao poprilično borbenih uspjeha – na sjeveru i sjeveroistoku njihov je napad bio prvo zaustavljen, a onda su napadači natjerani i na povlačenje. Doduše, to je Rusima dalo priliku da se koncentriraju na istok i jugoistok bojišta, čime su se postupno promijenile i potrebe branitelja. Sve više se krenulo tražiti topništvo (zapadnih kalibara, budući je postalo jasno da se neće moći osigurati dovoljno streljiva za nastavak masovne uporabe oružja sovjetskih kalibara), a onda i višecijevni raketni lanseri te razna oklopna tehnika. Naravno, i tu je prvo te osnovno došlo do pražnjenja zaliha starih vozila sovjetskog podrijetla iz raznih članica NATO saveza, da bi tek postupno počele i donacije robe zapadnog podrijetla. Zapadne države su ipak čitavo to vrijeme gotovo na dnevnoj bazi odmjeravale reakcije Ruske Federacije, tako da se čitav proces slanja pomoći uvelike iscrpljivao na raznim ukrajinskim zahtjevima (temeljem potreba ili želja), ruskim “crvenim linijama” i postupnom zapadnom slanju pomoći – nakon bolnih političkih grčeva koji su agresoru redovito davali vremena za pripremu na nove oružne sustave na bojištima.

Istaknuti oružni sustavi iz donacija

Posebno treba istaknuti nekoliko tipova donirane vojne opreme koja je na ukrajinskim ratištima imala zamjetan borbeni uspjeh. Kao prvo, tu spadaju razne bespilotne letjelice – od turskih Bajraktara TB2 (posebno uspješni u prva dva mjeseca rata), do njemačkih izviđačkih letjelica Vector i danskih RQ-35 Heidrun i američkih kamikaza-dronova Switchblade (koji se na kraju baš i nisu pokazali na bojištu). Sve to je i samim Ukrajincima pokazalo koliki je značaj te bespilotne tehnike – u koju su onda i oni sami krenuli masovno ulagati. Pri tome, treba napomenuti golemu ulogu kupovina raznih civilnih/komercijalnih dronova (pretežito kineskih proizvođača, kao letjelica Mavic tvrtke DJI) – koje se kupovalo na tisuće, bilo kao gotove sustave ili u dijelovima – što je trend koji ne jenjava ni s masovnim jačanjem domaće ukrajinske proizvodnje. Dapače, može se bez puno oklijevanja reći da je masovna primjena bespilotnih letjelica svih kategorija bitno obilježila dosadašnji tijek rata u Ukrajini, ne samo kao sredstva izviđanja ili navođenja vatre, već i kao samostalnog oružja za izvođenje napada – bilo na kratki, srednji ili na dugi domet po raznim ciljevima u dubini Ruske Federacije. U prvim fazama odbijanja agresije 2022. godine posebno su se istakle turske bespilotne letjelice Bayraktar TB2, koje su još 2019. po prvi puta kupljene za kopnene snage i ratnu mornaricu Ukrajine, da bi tijekom 2021. bile i borbeno korištene u Donbasu. Ipak, usprkos gubitku gotovo pola od prvotno dostupnih 20 komada – borbeni i propagandni učinak Bayratktara TB2 bio je takav da se već sredinom ožujka 2022. Ukrajinom krenula širiti i pjesma o ovom oružnom sustavu kao brani pred agresijom. Nažalost, konsolidiranjem ruske trupne protuzračne obrane ta je faza prestala sredinom 2022. godine i Bayraktari do danas više nisu oslonac ukrajinske bespilotne flote, iako ih se u više navrata dodatno pribavljalo bilo kupovinom ili iz donacija (posebno kroz javni „crowdfunding” u nizu europskih država). S druge strane, treba spomenuti iranske bespilotne letjelice Shaheed-136, koje su Rusi prvo koristili iz uvoza od sredine rujna 2022. godine, da bi onda uskoro pokrenuli i vlastitu masovnu proizvodnju u Tatarstanu pod nazivom „Geranj-2”. Ove letjelice, iako relativno spore i uočljive, svojim skoro svakodnevnim napadima širom Ukrajine rade itekako masivne probleme i štete.

Sjevernokorejske samohodne haubice M-1978/1989 Koksan na putu u Rusiju

Što se tiče topništva, izvori iz SAD navode kako je prema Ukrajini poslano više od 200 komada haubica kalibra 155 mm, kako samohodnih tako i tegljenih. Iako je tu bilo mnoštvo modela, posebno se svojim karakteristikama istaknula američka tegljena haubica M777A2, čija je masovna isporuka u Ukrajinu započela tijekom travnja 2022. godine. Značaj pomoći u topništvu dobro ilustriraju i podaci iz ukrajinskog topništva, koji govore da je 2022. godine s ukrajinske strane ukupno ispaljeno oko 1,5 milijuna raznih mina i granata – od toga oko polovica u sovjetskim kalibrima 152 i 122 mm, dok je kalibra 155 bila oko trećina. Samo godinu dana kasnije, ispaljeno je bilo ukupno oko 3 milijuna mina, granata i raketa – od čega je kalibra 155 mm bilo između 1,6 i 1,7 milijuna komada, dakle preko polovice. Što se dobave topničkog streljiva tiče, SAD se službeno hvale isporukom preko 3 milijuna komada, EU je usprkos obećanja od 20. ožujka (milijun komada do ožujka 2024. godine) sada tek na putu isporuke te količine, dok se barem 500.000 navodno kupilo na svjetskim tržištima posredovanjem Češke. Zato i ne čude ukrajinski navodi da na njihovih 300-350 tisuća komada mjesečno Ruska Federacija ispaljuje u prosjeku oko 2 milijuna komada na mjesec. No, dok se Ukrajina pouzdala na svoje zapadne saveznike, Rusija je uz vlastite zalihe i proizvodnju ovdje koristila i pomoć prvo Bjelorusije (preko 130.000 tona streljiva u prvih godinu dana opće agresije), a onda i Sjeverne Koreje (najmanje 2 milijuna komada topničkog streljiva), dok se nagađa i o ulasku Irana u ovakve poslove s režimom u Moskvi. Uz streljivo, Ruska Federacija je vjerojatno primila pomoć saveznika i u konkretnim topničkim instalacijama – gdje treba posebno napomenuti 14. studenog zabilježeno pristizanje samohodnih haubica M-1978/1989 Koksan kalibra 170 mm iz Sjeverne Koreje u Rusiju kao novo zaoštravanje vojno-diplomatske situacije.

Američki sustav HIMARS posebno je utjecao na rusku logistiku

Posebno tu treba napomenuti i ulogu modernih višecijevnih raketnih sustava M142 HIMARS koje je Zapad od sredine 2022. počeo slati u Ukrajinu, da bi ih do danas službeno bilo poslano više od 40 iz SAD i 3 iz Njemačke. Već dolazak prvih sustava HIMARS, od 23. lipnja 2022. godine, temeljito je promijenio rusku logistiku na bojištima – budući je niz velikih eksplozija agresore natjerao da sva svoja bitnija skladišta pomaknu dalje od 80 km od bojišnice. To ne samo da je usporilo opskrbu fronte, već je itekako pojačalo i trošenje ruske flote vojnih kamiona, te je agresore natjeralo na uspostavu mreže malih skladišta u prilazu bojištu i bitno više manevriranja zalihama. Ovakav učinak, gdje se u šali rane večernje sate zvalo „HIMARS-vrijeme”, dodatno je pojačan uvođenjem raketa s bojnim glavama koje se rasprskavaju u zraku iznad cilja, te onda i postupnijim slanjem usporedivih gusjeničnih sustava M270 (njemački MARS 2, francuski LRU, britanski M270B1) koji nose po dvije kolijevke za rakete umjesto samo jedne na lakšem sustavu HIMARS zasnovanom na kamionskom podvozju. Usporedivi ruski moderni višecijevni raketni sustavi tipa Tornado nisu ostavili posebnog utjecaja na dosadašnji tijek rata u Ukrajini.

Što se protuzračne obrane tiče – treba posebno napomenuti ulogu starijeg njemačkog sustava Gepard zasnovanog na tijelu tenka Leopard 1, te opremljenog radarom koji kontrolira dva topa Oerlikon GDF kalibra 35 mm. Iako je svih ovih godina bilo problema u dobivanju izvoznih dozvola švicarskih proizvođača topa i njegovog streljiva, u Ukrajini je postupno završilo barem 55 oklopnjaka Gepard iz njemačkih zaliha, a onda navodno i još nekoliko iz Jordana. Ovo oružje, koje se smatralo zastarjelim te je krajem 2010. bilo i povučeno iz aktivne službe u Njemačkoj, ispalo je pravim hitom protuzračne obrane u Ukrajini. Naime, u svom borbenom dometu ti su oklopnjaci postali izuzetno ubojiti kako za helikoptere i bespilotne letjelice, tako i za brojne tipove ruskih krstarećih raketa. Slično su se pokazali i protuzračni sustavi IRIS-T (u verzijama SLM i SLS), kojih je desetak isporučeno iz Njemačke, kao i sustav NASAMS (12 došlo iz SAD, a još nekoliko i od raznih europskih korisnika). No na kraju se u praksi pokazalo da s raznim ruskim balističkim raketama na kraj uspješno izlazi samo MIM-104 Patriot kojeg se u Ukrajini vidi od travnja 2023. godine (ukupno do sada 3 baterije iz SAD, 3 iz Njemačke i jedna iz Rumunjske), dok se usprkos navoda o donacijama nije čulo ništa o francusko-talijanskom sustavu SAMP/T, koji bi trebao biti barem donekle usporedivih sposobnosti.

Vozilo Bradley u sastavu 100. samostalne mehanizirane brigade ukrajinske vojske

Što se oklopnih vozila i tenkova tiče, Ukrajina se postupno našla zasuta raznim vozilima s raznih strana. Od sveg tog šarenila ipak treba istaknuti američka borbena vozila pješaštva M2A2 Bradley (kojih je do danas isporučeno preko 300 komada, uz još preko 190 vozila Stryker, te više stotina vozila HMMWV i raznih MRAP-ova). Konkretno, vozila Bradley su u Ukrajini pokazala da je riječ o zrelom dizajnu iznimne visoke ofenzivne snage, uz posebno izraženu sposobnost preživljavanja na bojištu čak i uz brojne napade ruskih bespilotnih kamikaza-letjelica. Kako izgleda, slično se pokazalo i starije njemačko borbeno vozilo Marder 1A3, kojih je do sada u Ukrajinu isporučeno barem 140 komada. Uz to, u Ukrajini je završilo i više stotina raznih starijih oklopnjaka, bilo sovjetskog podrijetla (BMP-1, BMP-2, BTR-60, BRDM-2 i drugi) ili sa Zapada (prvenstveno M113), no oni su se pokazali korisnima i ništa preko toga. Slično je na kraju završila i priča o tenkovima, gdje se uz brojne donacije tenkova istočnog podrijetla u Ukrajinu poslalo i ponešto zapadne opreme. Riječ je prvenstveno o 31 komadu američkih tenkova M1A1 Abrams, 18 Leopard 2A6 iz Njemačke te 14 britanskih Challenger 2, i još ponešto tenkova Leopard 2A6 (3 iz Portugala), tenkova Leopard 2A4 (preko 74 komada iz Poljske, Norveške, Kanade, Španjolske, Finske te Nizozemske/Danske), te Stridsvagn 122 (10 komada iz Švedske, ekvivalent Leopard 2A5). Uz to, u ovu se priču uklopilo i slanje barem 88 starijih njemačkih tenkova Leopard 1A5. Doduše, njihova isporuka se itekako otegla, a u doglednoj budućnosti očekuje se njih barem još 47 komada. Sveukupno ta se skupa i masivna oprema pokazala nužnom, ali i izuzetno ranjivom na ukrajinskim bojištima (kako na mine, tako još i više na bespilotne kamikaza-dronove, što je problem kojeg će itekako tek trebati rješavati).

„Čarobni štapići” – propagandni i stvarni

Za razliku od zapadnih tenkova, za čije se doniranje borba intenzivno vodila preko 8 mjeseci, natezanja o doniranju zapadnih borbenih aviona trajala su preko godinu i pol. Naime, iako je to borbeno sredstvo Ukrajina tražila još u veljači 2022. tek su u kolovozu 2023. Sjedinjene Američke Države dale dozvolu za transfere – da bi onda 4 europske države (Belgija, Danska, Nizozemska i Norveška) krenule postupno isporučivati svoje stare avione dok se istodobno radilo i na obuci ukrajinskih pilota te tehničara. Prvi F-16 su u Ukrajinu bili isporučeni krajem srpnja 2024. godine. Od tada se nekoliko puta čulo o njihovom borbenom korištenju, uglavnom vezanom za rušenje ruskih raketa i bespilotnih letjelica – dok je suzdržanost u korištenju možda i pojačana nakon štoje 26. kolovoza 2024. godine u padu takvog borbenog aviona poginuo mladi pilot Oleksij Mes (borbeno ime „Moonfish”). Kako bilo da bilo, borbenih aviona F-16 u Ukrajini za sada ima maksimalno desetak i oni se definitivno nisu pokazali ikakvom prekretnicom u ovome ratu. Usprkos žestokoj medijskoj propagandi, opet se tu ispravnijom pokazala suzdržanost pojedinih stručnih izvora koji su isticali kako za njihovu iole masovniju ili intenzivniju uporabu Ukrajini ipak treba bitno više vremena (ali i reformi ukupnog ratnog zrakoplovstva).

Dok se za sada stvarno ne može govoriti o ikakvom revolucionarnom učinku borbenih aviona F-16 u Ukrajini, još je nejasno kakve će učinke imati zapadna taktička oružja dugog dometa – prvenstveno britanske i francuske zrakoplovne rakete Storm Shadow/SCALP EG (dometa do 250 km) te američke balističke rakete ATACMS (dometa do 300 km). Velika Britanija je isporučila prve rakete Storm Shadow krajem travnja i početkom svibnja 2023. godine (objavljeno 11. svibnja), da bi se samo nekoliko dana kasnije čulo i o francuskoj isporuci njihove varijante ovog oružja pod oznakom SCALP-EG. Oružja je lansirano s prilagođenih ukrajinskih aviona Su-24MR, koristeći rabljene britanske pilone s borbenih aviona Tornado GR4. No dok je za čitavu ovu donaciju bila potrebna i dozvola Sjedinjenih Država (radi sustava karti koje ove rakete koriste u navigaciji), odmah je postalo jasno da se dozvolu dalo pod uvjetom da ta oružja smiju biti korištena samo na okupiranim prostorima Ukrajine. Zato i nije čudilo da se prvo njihovo korištenje bilježilo širom okupiranih dijelova Luganske, Zaporiške i Hersonske oblasti te u rujnu 2023. po ciljevima u Sevastopolju na okupiranom Krimu. Iako se od svibnja 2024. diskutiralo o davanju dozvole za korištenje ovog oružja i na prostorima Ruske Federacije, do toga je došlo tek u studenom 2024. godine – da bi se prvi takav napad bilježio 20. studenog na rusko zapovjedno središte kod mjesta Marino u regiji Kursk. Rakete ATACMS ispaljuju se iz lansera HIMARS ili M-270, a načelno mogu nositi kasetnu ili unitarnu bojnu glavu. Kako izgleda, Ukrajina je tijekom rujna 2023. godine od saveznika dobila rakete ATACMS rane verzije MGM-140M39 s kasetnom bojnom glavom i dometom od 160 km – koje su prvi put iskoristili sredinom listopada 2023. za napad na aerodrome agresora kod Berdjanska na okupiranom jugu ukrajinske regije Zaporižje. Do sredine travnja 2024. pojavile su se naznake o donaciji te borbenom korištenju varijati raketa ATACMS dužeg dometa (napad na zrakoplovnu bazu Džankoj na Krimu) – dok je ostalo izvjesno da i za njih vrijede ograničenja o korištenju samo na prostorima Ukrajine. Jednako kako se rakete ATACMS krenulo masovnije slati u Ukrajinu tek nakon što su ta oružja u američkoj operativnoj službi bila otpisana (a od prosinca 2023. počele su i isporuke zamjenskog sustava PRsM, dometa oko 500 km, također ispaljivog iz lansera HIMARS i M-270), tako se i Storm Shadow/SCALP-EG usporedno s isporukom u Ukrajinu na zapadu krenulo mijenjati novijim raketama usporedivog tipa, čija se operativnost očekuje oko 2028. godine – dok je nepostojanje zamjenskog programa po nekima i glavni razlog zašto Njemačka ustrajno odbija Ukrajini isporučitit svoje rakete tipa Taurus. Napomenimo još i da se politika SAD o zabrani korištenja raketa ATACMS te Storm Shadow/SCALP-EG na prostoru Ruske Federacije javno promijenila 17. studenog, temeljem pristizanja vojnika iz Sjeverne Koreje prema bojištima ruske agresije na Ukrajinu – tako da se 19. studenog bilježilo napad većim brojem raketa ATACMS na rusko strateško skladište streljiva kod grada Karačev na sjeveroistoku regije Brijansk. Kao uzvrat za spomenute napade raketama ATACMS od 19. studenog i raketama Storm Shadow 20. studenog, Ruska Federacija je u četvrtak 21. studenom ukrajinski grad Dnipro napala verzijom strateške balističke rakete srednjeg dometa RS-26 Rubež, kao još jednom u nizu eskalacija svoje agresije na Ukrajinu.

Sustav Starlink Elona Muska na ukrajinskom bojištu

Za kraj spomenimo i civilnu te vojnu ulogu američkog privatnog sustava satelitske komunikacije Starlink. Nakon početka lansiranja brojnih satelita ovog sustava u svibnju 2019. godine, mreža je početkom 2021. počela s komercijalnim radom, koji je poboljšavan redovitim dodavanjima satelita u njegovu konstelaciju. Vojna primjena u Ukrajini započela je početkom ožujka 2022. godine, nakon apela Vlade iz Kijeva da se tim sustavom nadomjesti redovite komunikacijske sustave koje su Rusi uspješno ometali. Uz civilnu uporabu, ove se komplete za satelitski internet uskoro počelo koristiti i za kontrolu besposadnih sustava, koordinaciju topništva, te održavanje i vojnih komunikacija širom Ukrajine. No usluga koja je na početku bila besplatna uskoro je postala kritično važan dio ukrajinskog obrambenog sustava s troškovima procijenjenim i preko 100 milijuna USD mjesečno. Ne bi li olakšali podmirivanje tih troškova, u američkom Ministarstvu obrane su početkom lipnja 2023. sklopili i poseban ugovor o financiranju usluge Starlink za Ukrajinu. Ipak, uz sve operativne prednosti, ovaj je sustav pokazao i određene probleme – posebno od trenutka kad se njegov vlasnik Elon Musk počeo baviti politikom. To je išlo od njegove vizije mirovnog plana za Ukrajinu i Rusiju iz listopada 2022., preko rujna 2023. kada se čulo o povremenim gašenjima Starlink sustava nad Krimom i Ukrajinom u korist ruske vojske te mornarice, pa onda i njegovim otvorenim angažiranjem u predsjedničkoj kandidaturi Donalda Trumpa za predsjednika SAD i brojnim direktnim kontaktima prema Vladimiru Putinu koje su otkrili američki istraživački novinari. Dakle, i ovdje je u pitanju tehnološki sasvim koristan sustav, koji je tek postupno otkrio i neke za Ukrajinu neželjene karakteristike (doduše, ovoga puta ne u opremi nego u osobi svog vlasnika).

Dakle, iz svega ovoga možemo zaključiti kako se zapadna vojna pomoć do sada pokazala ključnom za ukrajinsko preživljavanje u ratu s Ruskom Federacijom. Ipak, ta sredstva ustrajno dolaze previše usporeno i u relativno malim količinama, dok često i duge javne diskusije o njihovom slanju daju Rusima dovoljno vremena za pripremu na učinke tih „novih” (zapravo često vrlo starih) oružja na konkretnom bojištu. Naravno, time se s jedne strane Ukrajini omogućava da nastavi preživljavati rusku agresiju, ali bez da im se ujedno daju sredstva potrebna za odlučnu pobjedu – što onda agresijom pogođenu državu čini i posebno osjetljivom na „zapadni zamor ovim ratom”, te pritiske na otvaranje ovakvih ili onakvih pregovora s agresorom (bez puno obzira na stanje stvari širom bojišnice).

**ovaj tekst je dio projekta “NATO i Hrvatska pred neočekivanim izazovima” i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

U narednih nekoliko tjedana Ministarstvo  obrane trebalo bi potpisati ugovore o nabavi vojne opreme vrijedne stotine milijuna eura. Vrata koja će omogućiti da se to dogodi otvorila je Vlada RH na svojoj jučerašnjoj 39. sjednici, na kojoj je Ministarstvu obrane dala odriješene ruke za ugovaranje održavanja borbenih aviona Rafale, te za kupovinu bespilotnih letjelica Bayraktar TB2 i tenkova Leopard 2A8. Ukupno 3 odluke obrazlagao je ministar obrane Ivan Anušić, te je za njih dobio jednoglasnu potporu svojih kolega ministara.

1. Prijedlog odluke o davanju suglasnosti Ministarstvu obrane za preuzimanje obveza na teret sredstava državnog proračuna Republike Hrvatske u razdoblju od 2025. do 2027. godine za kontinuirano održavanje višenamjenskog borbenog aviona Rafale i prateće opreme

Kako je rekao ministar obrane Anušić, ovdje se prvenstveno radi o održavanju određenih komponenti samoga aviona, uključujući motor.

„Kontinuirano održavanje aviona Rafale i prateće opreme obrambeno je važno za Republiku Hrvatsku radi osiguranja zahtjevnog stupnja raspoloživosti i operativne sposobnosti aviona Rafale za izvršenje zadaća. S tvrtkom Dassault Aviation pripremljen je ugovor koji osigurava usluge popravaka, remonta, obnove resursa i periodičkih pregleda za komponente aviona i motora. Ugovor bi se sklopio na 2 godine i ukupne obaveze Ministarstva obrane od 2024. do 2027. godine iznose 31.884.388,00 eura. Ovom se odlukom predlaže da se u Ministarstvu obrane,  u skladu sa Zakonom o proračunu, da suglasnost za preuzimanje obaveza na teret sredstava Državnog proračuna od 2025. do 2027. godine u ukupnom iznosu od 24.563.067,00 eura koje se planira na razdjelu Ministarstva obrane“.

Prema postojećem planu, MORH će za ovo održavanje sljedeće 2025. uplatiti 7.321.427,10 eura, 2026. će platiti najveći dio ukupnog iznosa – čak 16.441.640,00 eura, dok je za 2027. planirana uplata od samo 800.000,00 eura. Kako napominje Vlada, ovaj ugovor o održavanje vrijedi tek do listopada 2026., a nakon toga će se valjda sklapati novi. Zeleno svjetlo za ovaj posao dao je i saborski Odbor za obranu na zatvorenoj sjednici 25. rujna, a s obzirom na to da je jučer Vlada o tome raspravljala javno – pitanje je da li je bilo nužno zbog ovoga zatvoriti sjednicu Odbora za javnost.

Što se Rafalea tiče, recimo još i da je Vlada na svojoj ranijoj, 36. po redu sjednici od 31. Listopada dala suglasnost Ministarstvu obrane za preuzimanje obveza na teret Državnog proračuna za opremanje radionice za održavanje izbacivog sjedišta MKF 16F za avion Rafale. Radi se o ukupnoj vrijednosti od 4.451.734,96 eura, od čega bi MORH sljedeće 2025. trebao platiti 2.461.118,15 eura, a preostalih 1.990.616,81 euro tek 2027. Ovo održavanje radio bi Zrakoplovno-tehnički centar iz Velike Gorice temeljem svoje ponude Ministarstvu obrane iz lipnja ove godine, a MORH bi, među ostalim, trebao financirati nabavu mjerno-dijagnostičke opreme potrebne za ovu radionicu.

2. Prijedlog odluke o pribavljanju nefinancijske imovine Ministarstva obrane nabavom besposadnoga zrakoplovnog sustava Bayraktar TB2 i Prijedlog odluke o davanju suglasnosti Ministarstvu obrane za preuzimanje obveza na teret sredstava državnog proračuna Republike Hrvatske u 2025. i 2026. godini za nabavu besposadnoga zrakoplovnog sustava Bayraktar TB2

Ovo je bila druga točka jučerašnjeg vladinog dnevnog redaa posvećena MORH-ovim nabavama vojne opreme. Ponovno ju je obrazlagao ministar obrane Ivan Anušić:

„Iskustva iz nedavnih sukoba i ratova pokazuju kako se u oružanim sukobima povećava uloga iznačaj izvidničkih i naoružanih besposadnih zrakoplovnih sustava unatoč uporabi sofisticiranih i visoko efikasnih protuzračnih sustava na bojištu. Razvoj tehnologije prijenosa velikog broja podataka bežičnim putem u realnom vremenu omogućuje sve dominantniju uporabu daljinskih upravljanih besposadnih zrakoplovnih sustava opremljenih širokim spektrom senzora i pametnih ubojnih projektila iz kojeg razloga se sve više koriste za zadaće izviđanja i prikupljanje podataka te borbenog djelovanja. Kako bi se moglo odgovoriti suvremenim ugrozama, Oružane snage RH izradile su taktičku studiju te iskazale potrebu za prioritetnom i žurnom nabavom naoružanog besposadnog zrakoplovnog sustava Bayraktar TB2.

Nakon TB2, na tržištu je već i TB3 (Photo: Baykar Technologies)

Na temelju toga, tvrtka iz Republike Turske Bayrak (pravo ime kompanije je Baykar, a ne Bayrak, op.a.) dostavila je informativnu ponudu i prijedlog konfiguracije sustava Bayraktar TB2 za Republiku Hrvatsku po modelu sveob… sveokupnog paketa. Konfiguracija je bazirana na 6 letjelica opremljenih elektrooptičkim kamerama za izviđanje, uključujući inicijalni komplet naoružanja te osigurava dvostruku radijsku pokrivenost  teritorija RH u stacioniranoj i mobilnoj inačici. Na temelju navedenog moguće je istovremeno raspolagati s 2 do 4 letjelice u zraku, pri čemu svaka letjelica istovremeno može provoditi zadaće izviđanja i prikupljanja podataka iz zraka te borbenog djelovanja na cjelokupnom teritoriju RH i šire. Paket obuhvaća i centar za zapovijedanje i nadzor, simulator za obuku, zemaljske nadzorne, upravljačke te podatkovne stanice, inicijalni komplet pričuvnih dijelova dostatan za 4.000 sati naleta, uključujući svu potrebnu opremu i alat za održavanje. Jamstvo u trajanju od 2 godine ili do dostizanja 4.000 sati naleta. Boravak stručnjaka navedene tvrtke u Hrvatskoj u razdoblju do 2  godine, obuku u obučnom centru u Turskoj i transport cjelokupnog paketa u Hrvatsku. Ovaj besposadni zrakoplovni sustav ima korisnu i učinkovitu primjenu i u nadzoru granice i požara, odnosno mogu se s njime koristiti i druga državna tijela.

Ministarstvo obrane provelo je postupak javne nabave i vrijednost ugovora iznosi 73.906.377,00 USD bez PDV-a, a  uz robe i usluge predviđena je isporuka opreme u iznosu od 2.022.514,00 dolara koje su donacija. Obveze je potrebno platiti u 2024., 2025. i ’26. godini. Odlukom se određuje predložene nefinancijske imovine u iznosu od 86.424.252,00 eura za nabavu ovog sustava. Odlukom se daje suglasnost Ministarstvu obrane za preuzimanje obaveza na teret sredstava  državnog proračuna u 2025. i 2026. godini u ukupnom iznosu od 64.393.267,00 eura za što su sredstva planirana na razdjelu Ministarstva obrane“.

I tu se MORH pozvao na pozitivno mišljenje saborskog Odbora za  obranu, danog opet na zatvorenoj sjednici od 25. rujna, za što se u javnosti saznalo nakon istupa predsjednika RH Zorana Milanovića 4. listopada, koji je problematizirao postojanje taktičko-tehničke studije na temelju koje se kupuju upravo besposadni sustavi Bayraktar TB2. Ukupna vrijednost kupovine ovih turskih dronova je 86.424.252,19 eura, odnosno 94.911,113,75 USD, uključujući i spomenutu donaciju i PDV u iznosu od 18.982.222,75 USD. Od toga će RH avansno do kraja godine platiti 20.189.321,71 euro, sljedeće 2025. – 37.474.172,15 eura, te 2027. – 26.919.095,61 euro. Početak isporuke, kako je najavio ministar obrane nedavno u Saboru, očekuje se već u ljeto sljedeće godine.

3. Prijedlog odluke o pripremnim radnjama za nabavu tenkova LEOPARD 2A8 za potrebe opremanja Oružanih snaga Republike Hrvatske

Treća i posljednja odluka jučerašnje Vladine sjednice je posao o kojem smo već pisali na portalu Obris.org. Radi se o zamjeni postojećih tenkova i borbenih vozila pješaštva iz sastava OS RH za njemačke tenkove Leopard 2, kako je to istaknuo Ivan Anušić.

„Sigurnosno i obrambeno okruženje promijenilo se 2022. godine zbog ruske agresije na Ukrajinu. Republika Hrvatska i Savezna Republika Njemačka do sada su značajno podržale Ukrajinu i odlučile su nastaviti s pružanjem daljnje potpore. Vlada  Republike Hrvatske ustupa Ukrajini materijalna sredstva, odnosno  tenkove M-84, borbena vozila pješaštva M-80 s pripadajućim pričuvnim dijelovima i streljivom, kojeg knjigovodstvena vrijednost ukupno iznosi 144.800.000,00 eura. Za ustupljena materijalna sredstva navedeni iznos Ministarstvo obrane SR Njemačke uplatit će do 30. studenog 2024. godine u Državni proračun na razdjelu Ministarstva obrane. Navedena financijska sredstva namijenjena su za nabavu tenkova Leopard 2A8 zapotrebe opremanja Hrvatske vojske, dok će preostala financijska sredstva za ovu nabavu biti planirana u Državnom proračunu na razdjelu Ministarstva obrane. Za provedbu radnji iz ove odluke u skladu sa Zakonom o obrani, Zakonom o javnoj nabavi i Zakonom o proraačunu za sklapanje ugovora o nabavi tenkova Leopard 2A8 zadužuje se Ministarstvo obrane“.

Sklapanje ugovora o kupovini njemačkih tenkova  tek se očekuje jer ovisi o tome kada će i njemačko MInistarstvo obrane naručiti „Leoparde“ za potrebe Bundeswehra, pa će se tada pouzdano znati i vrijednost cjelokupnog posla (od kojeg će se onda odbiti 144,8 milijuna eura  kolika je procijenjena vrijednost hrvatskih M-84 i M-80 koji će biti donirani Ukrajini.

Vlada jučer ništa nije rekla o ranijim najavama kupovine samohodnih haubica CAESAR, koji nisu još došli ni na dnevni red saborskog Odbora za obranu (baš kao ni kupovina tenkova Leopard), ali ni o višecijevnim raketnim sustavima HIMARS, za čiju je kupovinu Odbor dao zeleno svjetlo prije par dana. Ipak, teško se i za te oružne sustave oteti dojmu da se nabave ostvaruju mimo ikakvog obrambenog planiranja, bez iole transparentnosti, te primarno u svrhu dostizanja NATO ciljeva o izdvajanjima u obranu umjesto u korist dugoročne održivosti obrambenog sustava Republike Hrvatske i njegovih ozbiljnih borbenih sposobnosti.

Prvo pa muško, kaže ona naša narodna, a široko primjenjiva uzrečica. Tako je danas napokon održana sjednica saborskog Odbora za obranu – prva u ovom sazivu Sabora koji radi već puna 4 mjeseca. No prva sjednica je ujedno bila i zatvorena sjednica na zahtjev Ministarstva obrane, sa samo jednom načelnom točkom dnevnog reda – davanjem mišljenja o nabavi za potrebe obrane. Nakon sjednice, novi predsjednik Odbora za obranu Arsen Bauk (SDP) rekao je tek da su “odlučivali o nabavi opreme za potrebe obrane“: “Bila su dva zahtjeva – jedan je odobren, dakle, sa 10 glasova ZA i jednim suzdržanim, a drugi zahtjev je odobren jednoglasno, sa 12 glasova ZA“. Ovakvo jednoglasje oporbe i vladajućih, smatra Bauk, postignuto je i zahvaljujući dojmu koji su na članove Odbora ostavili predstavnici predlagatelja – načelnik GS OS RH general Kundid i ministar obrane Anušić:

“Što se tiče konsenzusa, on je bio oko dvije točke, jer su argumenti koje je iznio ministar obrane i načelnik Glavnog stožera bili uvjerljivi. Nekima je bilo bitnije što će iznijeti ministar, drugima je bilo bitnije što će iznijet načelnik Glavnog stožera, ali djelovali su skladno i zato je ovakav rezultat”.

Potpredsjednik vlade i ministar obrane Ivan Anušić nije mogao otkriti javnosti detalje nabave s obzirom na to da, kaže, imaju oznaku povjerljivosti (koju su baš on i njegovo Ministarstvo stavili, pa je mogu i ukloniti):

“Ne mogu vam puno reći jer je, ovaj… oznaka je povjerljivosti. Ali vam mogu, vidite, nešto otkriti, vezano oko same sjednice i tema koje smo, ovaj, komunicirali… i na kraju krajeva izglasali na Odboru, pozitivno, naravno. Radi se o besposadnim letjelicama, koje Hrvatska u planu nabavlja… i, koje je u Planu nabave, i koje će vrlo brzo biti date na raspolaganje Oružanim snaga Republike Hrvatske. I druga tema je bila, naravno, vezana oko borbenih zrakoplova Rafale. To je, znači, daljnje održavanje i daljnja potpora, logistička, spremnosti i operativnom djelovanju Rafala, koji su u ovom trenutku u… dati na raspolaganje Oružanim snagama Republike Hrvatske, temeljem ugovora koji je potpisan pri samoj kupnji Rafalea”.

Po tom pitanju vlada konsenzus  jer se radi o potpuno jasnom smjeru daljnjeg usavršavanja Oružanih snaga RH, naglasio je ministar obrane:

“Jasne su nam svima geopolitičke okolnosti u kojima se Hrvatska u ovom trenutku nalazi, i okruženju u kojem se nalazi… Bjesne dva velika sukoba na Bliskom istoku i sukob koji je vrlo blizu nama – to je sukob i agresija Rusije na Ukrajinu, i definitivno… i poruke, i opremanje zemalja u susjedstvu – je jasna poruka da to mora i Republika Hrvatska raditi sa svojim Oružanim snagam. I, kao što do sada je činila, i radimo… ja ću govoriti o ovih mojih, eto, osam ili devet mjeseci, koliko sam ministar… u tom smjeru činimo i radimo sve da bi upravo to napravili”.

Iako je proteklih tjedana i mjeseci postalo jasno da Ministarstvo obrane RH kupuje francuske samohodne haubice CAESAR i američke raketne sustave HIMARS, te da je – posebno s ovim posljednjim – već u fazi kad očekuje potpisivanje ugovora, Ministarstvo obrane nije upitalo saborski Odbor što misli o tim nabavama, već o nekima koje su se do sada spominjale tek u tragovima. To se prije svega odnosi na kupovinu dronova, što je više nego pohvalno iako malo zakašnjelo. Kakav dron se kupuje – nije još poznato, pa možemo tek podsjetiti da je bivši ministar Banožić u ožujku prošle godine u sklopu svog posjeta Turskoj posjetio i tvornicu nadaleko poznatih turskih dronova Bayraktar. Drugi predmet današnje nabave je još intrigantniji, a ministar obrane nazvao ga je tek “vezana oko borbenih zrakoplova Rafale. To je, znači, daljnje održavanje i daljnja potpora, logistička, spremnosti i operativnom djelovanju Rafala” temeljem ugovora koji je potpisan pri kupnji. No kako Odbor za obranu –  prema Zakonu o obrani – daje mišljenje o svim nabavama većim od 5 milijuna eura, a o kupovini Rafalea je već odavno dao, očito ono što je danas odobrio nije bio dio paketa koji je pred saborski Odbor došao još 2021. godine, nego je naknadni i dodatni trošak za kojeg se državni vrh svojevremeno zakleo da ga neće biti.

Nakon što je Nova TV krajem prošloga tjedna objavila da isporuka prvih vozila Bradley, koji se nalaze na remontu u slavonsko-brodskoj tvornici “Đuro Đaković” – kasni, budući da je prvotna najava direktora “Đakovića” Marka Ćosića bila da će prvo vozilo biti isporučeno Oružanim snagama u srpnju ove godine – ministar obrane danas se i na to osvrnuo. Ponovio je priopćenje MORH-a koje je u petak, 20. rujna, objavljeno u Dnevniku Nove TV, kazavši kako je osam borbenih vozila Bradley u fazi testiranja te da bi u prosincu ove godine oni trebali biti dani na raspolaganje Oružanim snagama RH.

Osim toga, osvrnuvši se na temeljno vojno osposobljavanje i novinarsko pitanje kada će MORH krenuti sa slanjem poziva, ministar Anušić je istaknuo kako su MORH i Oružane snage RH spremni provoditi obuku već od 1. siječnja iduće godine: “Oružane snage Republike Hrvatske, MORH… i u potpunosti je spreman provoditi TVO, temeljnu vojnu izobrazbu – obuku – već od 1. prvog iduće godine. I mi smo s time izvijestili i premijera i predsjednika države. U ovom trenutku čeka se politička odluka, suglasje… suglasje oko toga, koncenzus, i mi smo spremni to provoditi onog trenutka kada bude politička odluka bila rekla “DA, krećemo od 1. prvog, 1. šestog, ili 31. osmog. Recite kada, i mi krećemo”. Anušić je ponovio da je godišnji potencijal mladića za služenje temeljnog vojnog osposobljavanja između 17.000 i 18.000, ali je razumljivo da u konačnici neće svi služiti vojni rok ako ne prođu liječnički pregled ili se pozovu na priziv savjesti: “Nakon završetka… nakon punoljetnosti svi mladići će krenuti u… ovaj, u fazu regrutacije, liječničkih pregleda… naravno, njihovih, ovaj… i njihovih odabira da li će se pozivati na priziv savjesti, da li će se odlučiti na… ovaj, služenje u TVO”. Anušić se također osvrnuo na svoju raniju izjavu o nužnosti izmjena Zakona o obrani, a koje se odnose na jasnije definiranje ovlasti predsjednika Republike, najavivši da je  prijedlog izmjena gotov i upućen na Vladu, ali da se po tom pitanju ništa neće raditi dok ne prođu predsjednički izbori. Govoreći novinarima o eventualnim izmjenama Zakona, rekao je da se na taj način postupa

„(…) jer ne želimo da to bude tema koja će biti tumačena kao nekakav udar od strane Ministarstva obrane ili uplitanje naše u nekakovu… u izmjene Zakona… Pa da bi sada, u ovoj predizbornoj kampanji, to bila na kraju krajeva, primarna tema. Sačekat ćemo da prođu ovi izbori. Tko god bude bio… sjedio od 1. prvoga gore, i od idućeg mandata na Pantovčaku… taj Zakon će ići u proceduru. (…)  Neovisno tko će gore sjediti, te izmjene tog Zakona moraju ići. Jel je u ovom slučaju, i ovom okolnostima – pokazalo se da je situacija koja se sada, u ovom trenutku, politički, ovaj, lomi upravo na MORH-u i na Oružanim snagama… koja nije bila slučaj u prijašnjim predsjednicima… ali, evo, sada s predsjednikom Milanovićem to je takav slučaj… se mora mijenjati jer u budućnosti može opet doći netko tko će na ovoj poziciji, opet, aktivirati takav odnos… i, na kraju krajeva, s takvim odnosom blokirati funkcioniranje normalno Oružanih snaga“.

No ni jednu od ovih velikih promjena – bilo da je riječ o vojnom roku ili o izmjenama Zakona o obrani – Anušić ne može provesti bez predsjednika države. Hoće li to i nadalje biti Zoran Milanović, vidjet će se na predstojećim predsjedničkim izborima.

*Photo: MORH/F.Klen.

Već smo ranije pisali o uspješnom hrvatsko-estonskom razvoju sustava situacijske svijesti na besposadnim sustavima i klasičnim oklopnim vozilima, a ta lijepa priča nastavlja se i dalje. Estonsko-hrvatski startup Vegvisir uspješno je dovršio prva terenska ispitivanja svog sustava situacijske svijesti posredstvom mješovite primjene virtualne realnosti („Mixed Reality Situational Awareness System“), koji posadama oklopnih vozila pruža mogućnost pogleda-kroz-zid-vozila. Tvrtka svoje tehnološko rješenje aktualno predstavlja i na vojnom sajmu IDEX 2023 u Abu Dhabiju, gdje će se tu tehnologiju po prvi puta vidjeti i integriranu na estonsko kopneno besposadno vozilo Milrem Robotics Type-X RCV (Robotic Combat Vehicle), kojeg se predstavlja na izložbenom mjestu EDGE Group PJSC.

Vegvisir se sastoji od sustava kamera montiranih na vozilo i sustava naočala s ultra-niskom latencijom, koje korisniku pružaju neometano vidno polje okoline vozila. Sustav također nudi i mogućnost prikaza dodatnih podatkovnih slojeva na takvu sliku. To omogućava osoblju u vozilu pregled od 360 stupnjeva na sve što se događa u neposrednoj okolini vozila, time im omogućujući i da se bolje orijentiraju te donose efikasnije odluke na bojnome polju.

Prema riječima izvršnog direktora Ingvara Pärnamäea, terensko testiranje pri Izviđačkoj bojni Prve pješačke brigade Obrambenih snaga Estonije donijelo je mnoga pozitivna iskustva – svi koji su koristili ovo rješenje potvrdili su da ono omogućava bolji pregled nego periskopi, omogućavajući im da bolje donose odluke. “Tijekom 3 dana testiranja naše tehnološko rješenje bilo je isprobano na oklopnom transporteru Patria Sisu XA-188 na kotačima 6×6, te na borbenom vozilu pješaštva CV-9035”, objasnio je Ingvar Pärnamäe,  nastavivši: “Pokusne vožnje bile su obavljane brzinama od 40 do 60 kilometara na sat, na raznim podlogama – na jednom bivšem aerodromu, na šljunčanim cestama i izvan puteva. Stekli smo time mnogo vrijednih uvida, kao i potvrdu da smo stvorili rješenje koje je jako potrebno”.

To prvo terensko testiranje dokazalo je i da  članovi posade koji inače pate od mučnine u zatvorenim prostorima kao što su oklopna vozila noseći VR naočale mogu izdržati duže vožnje bez ikakvih problema.

———————

———————

Čelnik tvrtke dodao je da će daljnja testiranja biti provođena tijekom nadolazećih mjeseci ne bi li se učinak sustava Vegvisir ocijenio na različitim oklopnim vozilima te se dobilo još povratnih informacija od krajnjih korisnika. “Mi namjeravamo učiniti Vegvisir kompatibilnim s većinom tipova vozila i tehnologija koje se koriste na našim ciljanim tržištima,” rekao je Pärnamäe.

Vegvisir je prikazao svoj sustav situacijske svjesnosti većem broju najvećih proizvođača vojnih vozila na svijetu – od čega je više njih iskazalo interes za testiranje ovog rješenja na vlastitim platformama u skorijoj budućnosti. „Susreli smo se i s predstavnicima oružanih snaga i ministarstava iz različitih zemalja, i tu je ima mnogo interesa za Vegvisir,“ napomenuo je Pärnamäe: “Planiramo objaviti prvu verziju konačnog proizvoda i odmah osigurati i njegove prve prodaje već ove jeseni.”

Tvrtka je pokrenula treći ciklus financiranja ne bi li time poduprla razvoj svog proizvodnog rješenja. “U drugom ciklusu financiranja mi smo se usmjerili prema investitorima iz 5 europskih zemalja, Zbog interesa za naš proizvod većeg nego što smo očekivali, prikupili smo više sredstava nego što je bilo originalno planirano. Ovoga puta imamo mnogo ambiciozniji cilj: prikupiti ukupno 2 milijuna eura investicija, od čega smo već većinu obavili”, objasnio je Pärnamäe

Vegvisir će prikazati svoj proizvod na obrambenoj izložbi IDEX 2023 koja se upravo danas počela u Abu Dhabiju (Ujedinjeni Arapski Emirati) i trajat će do petka, 24. veljače. Posjetitelji mogu naći Vegvisir tim na nacionalnom paviljonu Estonije (10-D06), a njihovo rješenje može se vidjeti i integrirano na estonskom vozilu Milrem Robotics Type-X RCV na izložbenom mjestu tvrtke EDGE Group PJSC.

*Photo: Vegvisir