Na jutros održanoj 78. sjednici Vlade RH već su se prve minute sjednice pokazale izuzetno zanimljivima. U njima je premijer Zoran Milanović najavio povlačenje hrvatskih snaga s Golana i iz Sirije, iz naše najveće međunarodne vojne misije pod okriljem organizacije UN.
„U razgovoru s Predsjednikom Republike inicirao sam sustavno povlačenje naše vojske s Golanske visoravni – tamo imamo 100 vojnika koji su promatrači u okviru misije UN-a, u kontingentu s Austrijom i još 2 vaneuropske države. Zadnjih dana pojavili su se u najuglednijim svjetskim novinama članci koji, koliko god da ih demantiramo – ne možemo ih nikada demantirati, i time naši ljudi bivaju (naši vojnici) izloženi nepredvidivim rizicima. Naša odgovornost i zadaća je da o tome razmišljamo i da, kad je potrebno, djelujemo. Misija u Afganistanu, u kojoj je također prisutna Hrvatska vojska, je NATO-va misija, organizirana, naoružana, riskantna, s vrlo jasnim političkim ciljevima, do sada, na sreću, bez žrtava. Misija UN-a je promatračka misija u kojoj su naši ljudi praktički potpuno nenaoružani, imaju kratke i duge cijevi, i to je sve. I u takvoj situaciji njihovu sigurnost ne možemo jamčiti, a ne vidimo kakav vanjskopolitički dobitak imamo, jer ne možemo biti sigurni hoće li netko poduzeti nešto prema našim postrojbama nakon što su objavljene informacije u New York Timesu. A NYT se čita u svijetu.
Zaključili smo da je naša odgovornost da zaštitimo naše ljude, i da zaštitimo naše partnere tako da ne bježimo s mjesta nego da se polako, u skladu s procedurom – ubrzanom procedurom – od tamo izvlačimo i da prekinemo sudjelovanje u toj misiji. I da inače kada su u pitanju međunarodne mirovne operacije – stavimo na vagu troškove i vanjskopolitičku korist i vojnu korist. Dakle, da šaljemo naše vojnike tamo odakle se mogu vratiti živi, zdravi i puno iskusniji nego što su otišli. Ova misija već dugo nije takva, a sada su se pojavili i rizici kojima ne možemo uopće upravljati. Dakle, imamo tamo stotinu – uglavnom nenaoružanih vojnika, i njihova sigurnost nam je najvažnija u ovom trenutku. Uz vođenje računa o tome da naši partneri, koji tamo također patroliraju, ne ostanu bez naše podrške preko noći. O tome sam obavijestio i austrijskog kancelara i idemo u proceduru.“
Koji to sad Golan?
Hrvatska sudjeluje u misiji UN-a na Golanskoj visoravni od 2008. godine. Oružane snage RH to su djelovanje u misiji pod nazivom United Nations Disengagement Observer Force (UNDOF) na svojim internetskim stranicama još danas sažimale ovako:
“Prva dvojica hrvatskih časnika upućena su u područje misije UNDOF u svibnju 2008. godine. Prva postrojba Oružanih snaga u područje misije upućena je mjesec dana kasnije. Danas je na Golanskoj visoravni raspoređena deveta rotacija hrvatskog kontingenta koju sačinjava 96 pripadnika. Odlukom Hrvatskog Sabora od 28. listopada 2011. u misiju UNDOF tijekom 2012. i 2013. godine moguće je uputiti do 110 pripadnika OSRH.“
Ova je mirovna misija ustanovljena 1974. godine, i od tada se njen mandat obnavlja na šestomjesečnoj bazi (koliko traju i mandati većine onamo poslanog osoblja). Hrvatska je postrojba, razine oslabljene satnije, ondje prisutna u sastavu austrijske bojne, jedne od dviju pješačkih bojni koje čine vojnu osnovu ove mirovne misije. Nakon slanja prethodnice, 13. svibnja 2008. godine, te prvog punog kontingenta početkom lipnja te iste godine, smjene snaga su se ondje vršile u lipnju i početkom prosinca svake godine – pa i prošle, 2012. godine, kada je tijekom redovite rotacije 29. studenog zabilježen i napad na konvoj UN-snaga u kojem su bili i hrvatski promatrači na odlasku iz Sirije. Uz pješaštvo, Hrvatska je na Golansku visoravan slala i stožerno osoblje u sastav misije (prvo dva časnika, a od studenog ove godine i još jednog dodatnog), koje je onamo odlazilo na mandat u trajanju od godinu dana. Za to slanje na spornu crtu odvajanja Sirije i Izraela na Golanu, kao i za rad pojedinih nacionalnih kontingenata u misiji UNDOF, tražio se pristanak i Sirije i Izraela – kojeg je Hrvatska bez problema dobila 2008. godine, i što je činjenica koja sve do nedavno nije bila upitna.
Prema podacima UN iz siječnja ove godine, druga je bojna u misiji UNDOF ona filipinska, a u posljednje vrijeme čitavoj toj misiji tek četiri države daju svoje vojno osoblje – Austrija, Filipini, Hrvatska i Indija. Ukupno je ondje krajem 2012. bilo oko 1,013 vojnih osoba, 40 članova međunarodnog osoblja, te još 99 lokalnih civilnih uposlenika u sastavu ove mirovne misije koja na godišnjoj razini košta oko 45.992.000 USD.
Hrvatski problemi u Siriji
Diplomatski odnosi Republike Hrvatske i Sirijske Arapske Republike uspostavljeni su još 29. kolovoza 1997. godine, a usprkos iznimnim energetskim i financijskim interesima u toj državi, Hrvatska ondje nikad nije uspostavila veleposlanstvo. Time je hrvatske interese ondje štitio počasni konzul Nissan N. Khouchaba, dugogodišnji prijatelj Hrvatske i suradnik naše petrokemijske industrije u toj državi. No, pravi su problemi u odnosu RH i Sirije započeli s izbijanjem Arapskog proljeća u toj zemlji – sredinom ožujka 2011. godine. Dok je u prvo vrijeme tih previranja stanje još bilo donekle jasno, budući je Hrvatska podržavala vlasti u Damasku (s kojima smo surađivali i po pitanju investicija kompanije INA, i u provođenju mirovne operacije UNDOF), stvari se počinju komplicirati u lipnju 2011. godine – kada i Hrvatska, na poticaj Europske Unije, uvodi prve sankcije Siriji.
Od tada se odnosi Zagreba i Damaska neprekidno pogoršavaju, jednako kao i stanje u samoj Siriji. Hrvatska je početkom 2012. godine uvela i dodatne sankcije Siriji, a svrstala se i u redove “Prijatelja sirijskoga naroda” – labave koordinacije zemalja koje podržavaju sirijsku oporbu, dakle, stranu suprotstavljenu režimu Bashara al Assada u Damasku. Radi se tu o kolektivu država, nastalim pod utjecajem SAD i Francuske, koji je da sada imao nekoliko velikih ministarskih sastanaka – u Tunisu (24. veljače 2012.), u Istanbulu (1. travnja 2012.), u Parizu (6. srpnja 2012.), u Dohi (5. studenog 2012.), u Marakešu (12. prosinca 2012.), te danas, 28. veljače 2013. godine u Rimu. Uz to, u njegovom su okrilju formirane i dvije specijalizirane radne skupine: (1) Radna skupina za sankcije Siriji, koja se do sada sastajala u Parizu (17. travnja 2012. godine), u Washingtonu (6. lipnja 2012.), u Dohi (19. srpnja 2012.), u Den Haagu (20. rujna 2012.), Tokiju (30. studenog 2012.) i Sofiji (26. veljače 2013. godine) – te (2) Radna skupina Ekonomski oporavak i razvoj, koja je zasjedala u Abu Dhabiju (24. svibnja 2012.), i Berlinu (4. rujna 2012. godine).
Hrvatska je “prijatelj sirijskog naroda” od druge konferencije u Istanbulu
Ovo se političko prestrojavanje jasno vidjelo i na sudjelovanjima Hrvatske na sastancima “Prijatelja sirijskoga naroda”. Dok Hrvatska nije bila pozvana na prvi od sastanaka “Prijatelja Sirije”, na preostalim ministarskim sastancima naša je država bila predstavljena – ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić ili Nevenom Mimicom (u Marakešu). Sve to nije ujedno omelo i slanje dodatnih hrvatskih promatrača u Siriju, sredinom svibnja 2012. godine – opet uz suglasnost režima iz Damaska, a ovoga puta pod okriljem UN promatračke misije UN Supervision Mission in Syria (UNSMIS). Kako su se sukobi i neprijateljstva nastavili i tijekom trajanja ove misije, ona je neslavno i okončana 19. kolovoza te iste 2012. godine – što u isto vrijeme nije bilo dovoljno da Hrvatska posluša primjere iz regije, te krene s planskim evakuacijama hrvatskih državljana s dvojim državljanstvima, kojih u Siriji i nije bio zanemariv broj (o čemu smo također pisali na portalu Obris.org).
U to doba već je itekako bilo jasno koju su štetu hrvatskoj nacionalnoj ekonomiji nanijele sankcije Europske Unije prema Siriji, a koje je za prvih 6 mjeseci njihova trajanja u 2012. godini tadašnji prvi potpredsjednik Vlade RH Radomir Čačić procijenio na 400 milijuna eura. No, ta činjenica nikoga nije pokolebala. U kontekstu Sirije zanimljivo je spomenuti i posjet američke državne tajnice Hillary Clinton Zagrebu 31. listopada 2012. godine. Tada se američka strana zahvalila Hrvatskoj na djelovanju u Siriji, te je baš u Zagrebu međunarodnoj javnosti bio objavljen i određeni zaokret u politici SAD prema oporbenim snagama u Siriji. No, i tada i tijekom predstojećih mjeseci ostalo je nejasno na kakva se to hrvatska djelovanja oko Sirije mislilo.
Izbjeglički kamp Atmeh
Humanitarna i druga pomoć Siriji iz Hrvatske intenzivirala se krajem 2012. godine, te početkom 2013. godine. Iako iz javnih izvora nije bilo moguće ustanoviti je li itko s hrvatske strane sudjelovao na međunarodnoj donatorskoj konferenciji, održanoj pod okriljem organizacije UN u Kuvajtu 30. siječnja 2013. godine – nedvojbeno je da je hrvatska Vlada u to vrijeme odlučila i financijski potpomognuti sirijsku oporbu – i to financiranjem dijela hrane za izbjeglički kamp Atmeh na sjeveru Sirije, uz granicu s Turskom. Ovim je potezom Hrvatska sa sirijskom oporbom krenula surađivati direktno, putem nevladine organizacije CODSSY, o čemu smo također pisali na portalu Obris.org. Svi su ti potezi, vučeni usred građanskog rata što u Siriji bijesni najkasnije od početka 2012. godine, Republiku Hrvatsku polagano svrstavali na stranu suprotnu režimu u Damasku – upravo onome režimu čiji je blagoslov bio potreban, ako ništa drugo, a ono za normalno funkcioniranje hrvatskoga kontingenta u UN-misiji UNDOF. Ukratko, sve su to bile činjenice koje su postupno dizale i razinu rizika kojima su u praksi bili izloženi hrvatski vojnici tijekom svog rada u spomenutoj UN-misiji. Pa ipak, prije dva tjedna, kada je na sjednici Vlade RH ministar obrane Kotromanović najavio smanjivanje hrvatskoga sudjelovanja u mirovnim misijama UN, sve ove promjene te bjesneći građanski rat u Siriji nisu bili dovoljni da se i misija UNDOF spomene kao kandidat za skoro ukidanje.
Kap koja je prelila čašu
Krajem 2012. godine, dok su se na Golanu izmjenjivali deveti i deseti kontingenti hrvatskih vojnih promatrača, u Siriju započinje pristizati oružje s prostora bivše Jugoslavije, ali i iz Hrvatske – o čemu smo također pisali na portalu Obris.org, što je tema koju je naš analitičar kometirao i za New York Times. Tijekom iduća dva mjeseca, od sredine prosinca 2012. do sredine veljače 2013. godine – o ovoj se pojavi u Hrvatskoj nije pričalo, a niti objavljivalo, iako se spomenuta pojava već prilično dobro mogla pratiti na pobunjeničkim video-uradcima iz borbi širom te zemlje.
No, činjenica koja je tu službeno prelila čašu, pojavila se koji tjedan kasnije. Naime, sredinom veljače u hrvatskim su medijima zaredali kontakti iz krugova inozemnih novinara – koji su obrađivali ovu temu o dostavi oružja, kontaktirali redom hrvatske institucije, a onda krenuli tražiti i dodatne lokalne izvore. Odjek ove istrage su i napisi u domaćim medijima, koji su se 23. veljače pojavili prvo na internetu, a onda i po dnevnim novinama, koristeći kao osnovu (jednako kao i strani novinari) bazične informacije dostupne na ponešto specijaliziranih internetskih portala o tijeku i razvoju građanskoga rata u Siriji.
Na temelju prikupljenih informacija, 26. veljače je u poznatom dnevnome listu New York Times objavljen i oveći tekst – kojeg smo na portalu Obris.org prenijeli u obliku integralnoga prijevoda. Upravo je taj tekst bio i ono čime je danas ujutro predjednik Vlade RH na početku njene 78. sjednice obrazložio svoju inicijativu za povlačenje hrvatskih mirovnjaka s Golanske visoravni. I time je, pod opravdanjem spomena Hrvatske u jednim svjetskim dnevnim novinama, država Hrvatska krenula naglo mijenjati svoj postav u mirovnim misijama – doduše u skladu s politikom, proklamiranom prije točno dva tjedna, ali ipak barem formalno neočekivano, pa i stihijski.
Čudan redosljed stvari
Dramatičan povratak dijela pripadnika 9. kontingenta UNDOF-a
I tako, Hrvatska povlači trupe iz Sirije radi porasta rizika. I to je nedvojbeno dobar razlog. No ono što nije dobro, što, dapače, predstavlja jednu gotovo tragikomičnu zamjenu teza – predstavlja činjenica da rizik nije porastao naglo, 26. veljače, kada je New York Times objavio svoj tekst o pojavi hrvatskoga oružja u rukama sirijskih pobunjenika. Rizik je rastao postupno, tijekom više od godinu dana ustrajnog političkog prestrojavanja Hrvatske u vezi pružanja podrške pojedinim stranama u sirijskom građanskome ratu. Rizik je rastao i u doba napada na UN mirovnjake prilikom posljednje izmjene rotacija, 29. studenog 2012. godine, a posebno i samom pojavom hrvatskog oružja na bojištima diljem Sirije tijekom prosinca te iste godine. Dakle, rastao je s promjenama na terenu – a ne novinskim izještavanjem o tim pojavama (po pitanju oružja i mjesecima kasnije, kada su glasine te deseci video-filmova o korištenju tog oružja konačno prevalili put s terena u Siriji do New Yorka i tamošnjih novinara).
Rizik je to koji je rastao ustrajnim, a nepromišljenim potezima hrvatske vanjske politike – kojoj kao da sigurnost hrvatskih vojnika nije bila na pameti ništa više no što su im na pameti bili i prihodi koje je Hrvatska naftna industrija ostvarivala u Siriji. A isti je to onaj rizik koji je rastao i u periodu od 18. do 26. veljače ove godine – u periodu kada su hrvatska nadležna tijela i prije objave teksta u dnevniku New York Times imala jasan dojam da spomenutu temu pojave hrvatskog oružaja u Siriji istražuju ozbiljni svjetski mediji. Pa ipak, u tih praktično tjedan dana ipak nije bio pripremljen ikakav suvisao plan odgovora na predstojeću krizu. Odgovor – ne čisti demantij, koji je zaista jednako neefikasan kao i odbijanje ikakvoga komentara – već plan postupanja kojim bi se jasno stavilo na znanje da, bez obzira koga se u građanskom ratu u Siriji podržava, Hrvatska ipak ne odobrava ikakvo kršenja odredbi o sankcijama iz međunarodnog i domaćeg, nacionalnog pravnog sustava. Trebao je to biti i plan postupanja kojim bi se ublažilo međunarodne prigovore, te barem naznačilo volju za otkrivanjem pravoga stanja stvari po pitanju spornoga oružja u Siriji.
Ovako, za kraj, spomenimo tek da, iako definitivno stoji konstatacija kako se New York Times (vjerojatno najbolji svjetski dnevni list) itekako čita po svijetu – nažalost jednako tako stoji i konstatacija da tu novinu na engleskome vjerojatno ne čitaju baš oni koji su u neposrednoj mogućnosti počiniti zlo našim vojnicima razmještenim širom pustopoljina krajnjega juga Sirije. Svi oni koji mogu predstavljati rizik za naše vojnike na terenu, ili su dobili oružje s Balkana (pa su zahvalni), ili su to oružje zamijetili kod svojih neprijatelja – pa su na Hrvatsku bijesni, sa ili bez New York Timesa.
