U svjetlu događanja posljednjih tjedana, te ponovno vidljivog oživljavanja prijetnje domaćih desnih milicija u Sjedinjenim Američkim Državama, u fokusu javnosti je i masivna količina vatrenog oružja u privatnim rukama. No, dok jedna strana insistira na drugom amandmanu Ustava SAD, druga strana upozorava na neprimjerenost vojnog i automatskog oružja za tamošnji civilni kontekst. Pri tome se danas ta množina naoružanja uzima kao normalna za SAD, bez obzira na činjenicu da to nije uvijek bilo tako, i da se uvelike radi o novijem stanju stvari, koje je uvelike unutarnjopolitičke prirode. Baš smo na tu temu odlučili prenijeti zanimljivi tekst napisan prije više od dva desetljeća.
Richard Henry Lee, jedan od tvoraca američkog Ustava, je zapisao: „… Za očuvanje slobode je nužno da čitavo građanstvo uvijek posjeduje oružje, te bude poučavano još u ranoj dobi kako ga koristiti“. Danas je vatreno oružje gotovo nerazdvojni dio identiteta SAD-a kao nacije. Prema nekim istraživanjima danas u Sjedinjenim Američkim Državama postoji više komada vatrenog oružja nego ljudi. Nacionalni heroji su ondje naoružani ljudi s granice, cowboyi, Teddy Roosevelt (predsjednik SAD s početka 20. stoljeća, poznat po tome kako se nikad nije odvajao od svoga štapa za hodanje i lovačke puške). Pritom, bez obzira na stajalište puka, bez obzira je li netko osobno za slobodno posjedovanje oružja ili protiv, nitko zapravo ne preispituje činjeničnu podlogu takve slike svijeta. Pitanje je, dakle, je li vatreno oružje doista neodvojiv dio povijesti SAD-a već preko 400 godina?
Početak za vrijeme američke revolucije
Na prvi pogled, to je pitanje apsurdno. Ta već od prvih naselja na novom kontinentu vlasti engleskih kolonija zahtijevale su od svakoga slobodnog građanina posjedovanje vatrenog oružja za potrebe samoobrane. Više od stoljeća i pol kasnije, u Ustavu se spominje građanin-vojnik u drugom amandmanu koji glasi: „Budući kako je dobro uređena milicija i pravo građana da drže i nose oružje nužno za sigurnost slobodne države, ono ne će biti ograničavano“. Treba imati na umu kako ta odredba, iako nejasna i arhaična, čini osnovni zakonski oslonac pravu slobodnog držanja vatrenog oružja u SAD-u danas.
Napominjemo kako pojam milicije o kojem ona govori ne smijemo miješati s policijom. Pri spominjanju milicije radi se o vojnicima, postrojbama koje haaški Pravilnik o zakonima i običajima rata na kopnu od 18. listopada 1907. opisuje kao skupine građana koje stoje pod zapovjedništvom odgovorna zapovjednika, čiji su pripadnici vidljivo i jasno označeni, koje svoje oružje nose na jasno vidljiv način, te koje se u svojim djelovanjima pridržavaju odredbi međunarodnoga prava. Danas u SAD-u razlikujemo organizirane milicije (Nacionalna garda, Pomorska milicija) i neorganizirane milicije (čiji su pripadnici sve one sposobne osobe koje nisu u sklopu Nacionalne garde ili Pomorske milicije). Dok pristaše ograničenja prava posjedovanja i nošenja vatrenog oružja smatraju da je pojam „dobro uređene milicije“ dovoljno pokriven postojanjem institucija, kao što su Oružane snage SAD-a te Nacionalna garda, svi oni koji se takvim ograničenjima protive – ukazuju kako je vidljivo da tvorci Ustava SAD-a pod pojmom milicije misle ponajprije i gotovo isključivo na skupine naoružanih građana koji svojim djelovanje predstavljaju djelatnu branu tiraniji svake vrste. Danas je takvo slobodnije tumačenje te pravne norme postalo osnovom za organiziranje brojnih skupina radikalno desne političke orijentacije. No, vratimo se u prošlost, u doba nastajanja SAD-a i promotrimo na temelju dostupnih dokumenata kako su tada stvari zapravo izgledale.
Goloruka nacija
Britanci pucaju po američkoj miliciji, bitka kod Lexingtona, Massachusetts, 19. travnja 1775.
Jedan od dobrih izvora za promatranje ondašnjega života su oporuke, dokumenti kojima ljudi svojim nasljednicima prenose prava i imovinu. Njima se u svom radu bavio Michael Bellesiles, profesor iz Atlante, koji je pregledao više od tisuću oporuka iz razdoblja između 1765. i 1850. U svim tim dokumentima ljudi navode dugove, novčane iznose, zemljišne čestice, ali i besmislice poput svinutih žlica i razbijenih boca, koje trebaju pripasti njihovim nasljednicima. Ipak, u manje od 15 posto oporuka što potječu iz razdoblja 1765. do 1790. navodi se i vatreno oružje raznih vrsta kao predmet nasljeđivanja. Pritom je više od polovice navedenog oružja označeno kao neispravno. Veći dio svega toga oružja pripadao je ljudima u južnim krajevima SAD-a, što je vjerojatno posljedica uporabe robovske radne snage te potrebe njezinog nadgledanja.
Isto tako su nekad bila uobičajena i popisivanja vlasnika vatrenog oružja, praksa koju bi danas u SAD-u zasigurno smatrali zadiranjem vlasti u slobode pojedinaca. Primjerice, država Massachusetts izvela je nekoliko takvih popisivanja: do 1840. godine tek je oko 11 posto tamošnje populacije posjedovalo vatreno oružje. Radi se o saveznoj državi koja je predstavljala jedan od dva središta proizvodnje vatrenog oružja u SAD-u. Na početku rata godine 1812. ta je država u svojim zalihama imala više kopalja nego vatrenog oružja. Belesiles nadalje tvrdi kako je takvo stanje bilo i u ostalim saveznim državama. Dakle, u doba prije 1850. jedva deset posto pučanstva SAD-a posjedovao je vatreno oružje. Prema tome, suprotno od popularnih vjerovanja, te suprotno slovima zakonskih tekstova, u prvoj polovici povijesti SAD-a vatreno oružje je bilo rijetko. Posebno ga je malo bilo izvan gradova i uz granicu s divljinom, baš u onim područjima za koja se vjeruje kako je bilo najčešće. Amerika u stvarnosti nije stvorena privatnim posjedovanjem vatrenog oružja.
Milicija savezne državeTennessee u ratu 1812.
Nakon ovog uvida u odnos privatnih osoba prema vatrenom oružju, treba se osvrnuti i na stanje u postrojbama milicija, u kojima su trebali služiti svi sposobni i odrasli muškarci. Upravo toj skupini pripadaju brojne postrojbe što su se istaknule u ratu za neovisnost SAD-a od Velike Britanije. Tijekom prve polovice 19. stoljeća držalo se kako to trebaju biti postrojbe građana koji u trenucima potrebe za državu služe opću vojnu obvezu. No, za većinu tih postrojbi bi se prema povijesnim dokumentima moglo reći kako u najmanju ruku nisu bile ozbiljne. Možemo tako zapaziti novinske članke iz tog doba što okrutno opisuju natjecanje u gađanju vatrenim oružjem koje je priredila milicija države Pennsylvanije. Oni pišu: „Veličina mete je dobro poznata i precizno izmjerena. Točno je veličine i oblika prosječnih stajskih vrata“. Pošto nitko od sudionika nije pogodio metu, pobjednikom je proglašen onaj koji je najmanje promašio. Nakon toga ne čudi odluka milicije mjesta Oxford u saveznoj državi Massachusetts, koja je 1823. izglasala prestanak javnih vježbi gađanja vatrenim oružjem jer su one predstavljale izvor poniženja za njihove sudionike.
Osim tih podataka o neodgovarajućoj uvježbanosti pripadnika, mogu se vidjeti i zapisi o nedostatku vatrenog oružja za naoružavanje takvih jedinica. Tako satnik Charles Johnson 1775. iznosi pred skupštinu savezne države New Hampshire činjenicu kako manje od polovice ljudi u njegovoj postrojbi ima vatreno oružje, dok cijela postrojba na raspolaganju ima jedva pola kilograma crnog puščanog praha na svakih 20 ljudi. Isto se tako zapovjednik postrojbi milicije u saveznoj državi Massachusetts žalio 1834. kako se na pozive za službu odazivaju samo „… siromasi, lijenčine, stranci, pijanci i općenito otpad društva“. Savezna država Delaware je bila jedna od nekoliko onih koje su tom žalosnom stanju pokušale doskočiti uvođenjem posebnih novčanih kazni za ljude koji su izbjegavali odazvati se pozivima za službu u miliciji. Do 1816. su od te prakse odustali, a 1827. su ponovno zakonodavno regulirali pitanje milicije, što je zatim dovelo i do pada pokrajinske vlade. U ovom svjetlu treba promatrati i otkriće generala Winfielda Scotta 1830. kako je milicija savezne države Floride praktično nenaoružana – što je zanimljivo zbog pojedinosti kako su baš oni u tom trenutku bili usred rata s Indijancima plemena Seminole koji su uskoro nakon toga gotovo istrijebljeni.
Neuspjeh koncepta opće milicije
Američka Harpers Ferry musketa .kalibra .69 iz 1816. godine
Svi ti podaci navode nas na zaključak kako su u to vrijeme primjerci vatrenog oružja u SAD-u bili rijetki. Ta činjenica nas ne bi trebala čuditi ako znamo kako su se puščani mehanizmi uglavnom uvozili (isto kao i puščani prah), dok je jedan primjerak vatrenog oružja svojom cijenom odgovarao jednogodišnjem prihodu prosječne stočarske ili ratarske obitelji. Za usporedbu spomenimo samo kako je danas cijena pojedinog primjerka vatrenog oružja jednaka trodnevnoj prosječnoj zaradi u SAD-u. Oružje je tražilo i opsežnu stalnu brigu, što je bio utrošak vremena koji si mnogi nisu mogli priuštiti. Čak kad je građanin i skupio sredstva za nabavu vatrenog oružaj, to nije bilo jednostavno zbog malog broja primjeraka na tržištu. Naime, prije građanskog rata u SAD-u su postojala samo dva središta izrade vatrenog oružja, Harpers Ferry u saveznoj državi Virginija i Springfield u državi Massachusetts. Njihova ukupna proizvodnja nije bila dostatna za podmirenje ni osnovnih obrambenih potreba države. U pokušaju opremanja milicija Kongres je 1793. godine naložio kupovinu 7.000 musketa, ali je u slijedećih godinu dana uspio doista pribaviti samo 400 komada.
Za današnje pojmove začudna je pojava kako se nešto kasnije nije uspjelo naoružati ljudstvo milicija ni u situaciji kad je vatreno oružje bilo dostupno na zahtjev i bez naknade. Godine 1808. poduzeta je najveća akcija naoružavanja milicija, u kojoj su vlasti obećale kupiti vatreno oružje za sve bijele odrasle muškarce u zemlji. Od pojedinih se postrojbi samo tražilo neka prijave koliko pripadnika imaju, pa bi zatim dobile i toliko komada oružja. Do 1839. taj je postupak prijave u državi Massachusetts prošlo manje od pola postrojbi milicije. Diljem Sjedinjenih Država je zanemarivanje uništavalo samu ideju opće milicije u kojoj služe svi građani. Gotovo nije bilo postrojbe čiji veliki problem nije bila opća nebriga pripadnika prema oružju koje su zaduživali, kao i neodazivanje građana na pozive za službu u postrojbi. Velikim dijelom treba sve to pripisati i lošem glasu koji je pratio postrojbe milicije među građanstvom. Krajnji učinak nabrojenih činjenica bio je opći prestanak sazivanja milicija, čime je do 1840. okončana ideja milicije koja je vodila tvorce Ustava SAD u njihovu zakonodavnom radu. Postavlja se, dakle, pitanje o trenutku kad je građanstvo SAD počelo masovno nabavljati vatreno oružje? Razdoblje u kome je došlo do velikih promjena je ono od 1861. do 1865. godine, dok je pokretač promjene osim građanskoga rata bila i industrijalizacija koja se zahuktala.
Rat i naoružavanje nacije
The Hempstead Rifles, dragovoljačka milicija iz Arkadelphije, Arkansas,1861
Američki građanski rat bio je jedan od prvih sukoba u kojima veliku ulogu imaju moderna sredstva transporta i tehnologije masovne industrijske proizvodnje. Vojne postrojbe su vlakovima prebacivane na svoja odredišta i opremane najmodernijim onodobnim naoružanjem. Naravno, i količina proizvedenog naoružanja je znatno porasla, pri čemu se nudio niz konstrukcija, od vrlo djelotvornih i pouzdanih do, blago rečeno, bizarnih. Tako su državni pogoni u Springfieldu, savezna država Massachusetts, u godinu dana, od srpnja 1863. do srpnja 1864. proizveli preko 600.000 komada vatrenog oružja – što je više nego ukupna proizvodnja u prijašnjih 70 godina postojanja tih pogona. Sjeverna Unija, preko svog Odsjeka za opremanje naoružanjem (Ordnance Department) u razdoblju od 1861. do 1866. na oružje je potrošila oko 179 milijuna tadašnjih dolara, što odgovara današnjem redu veličine od oko 2,5 milijarde USD. Velik dio toga novca otišao je novim proizvođačima koji su se pojavili s porastom potražnje za vatrenim oružjem. Jedan od prvih je bio Samuel Colt, začetnik masovne proizvodnje oružja. Između 1836. (kad je otvorio svoju prvu tvornicu) i 1861. njegova se godišnja proizvodnja kretala oko nekoliko tisuća primjeraka na godinu; do 1865. Colt se pretvorio u najvećega privatnog opskrbljivača sjevernjačke vojske ručnim vatrenim oružjem. On je tijekom sukoba uspio prodati čak 386.417 komada raznog oružja. I cijena po primjerku osjetno je pala, pa tako revolver Colt Peacemaker na kraju rata stoji samo 17 dolara, što odgovara dvomjesečnim radničkim primanjima toga doba.
Tijekom tog ratnog sukoba se, osim proizvodnje oružja, u mnogome povećao i broj vlasnika vatrenog oružja. Na početku sukoba sjeverna je Unija posjedovala oko 300.000 glatkocijevnih musketa i oko 27.000 pušaka s izžljebljenim cijevima, dok je Konfederacija imala oko 150.000 komada raznovrsnog oružja. Tome treba pribrojiti još i nekoliko desetaka tisuća raznih komada vatrenog oružja u privatnim rukama. Tijekom rata Unija je kupila ili izradila daljnjih 3,5 milijuna komada raznovrsnog oružja, kao i preko milijardu komada naboja i perkusijskih kapica. Uz to je uvezla vatreno oružje iz Europe u vrijednosti od deset milijuna tadašnjih dolara. Tako je, kad se sve zbroji, samo Unija izdala svojim vojnicima preko četiri milijuna komada vatrenog oružja, što predstavlja osam puta veću količinu od ukupne količine vatrenog oružja u SAD-u prije tog sukoba. Važno je napomenuti kako je sve to oružje ostalo u rukama svojih korisnika i nakon kraja rata. Želeći započeti obnovu, pobjedničke sjevernjačke snage dopustile su kako svojim, tako i pobijeđenim vojnicima Konfederacije odlazak kući s oružjem. Valja naglasiti kako su pri vrhuncu rata oružane snage Unije brojale oko 1,5 milijuna ljudi, dok su snage Konfederacije imale oko milijun naoružanih ljudi. Pritom se (bar teorijski) željelo postići da svaki vojnik otkupi od države oružje koje je zadržao, no do ozbiljnijih pokušaja naplate tih sredstava nikad nije došlo.
Tako je građanski rat pretvorio SAD od zemlje s nekoliko stotina tisuća komada vatrenog oružja u zemlju s nekoliko milijuna komada. Taj je rat naoružao Sjedinjene Države, a ne neka urođena vjera u slobodu nošenja i posjedovanja vatrenog oružja. Osim toga, izazvao je i val kriminala koji se proširio zemljom. U nekoliko je godina nakon njegova završetka strelovito porastao broj ubojstava, pa se vatreno oružje pojavljuje kao najzastupljenije sredstvo pri ubojstvima. Taj val zločina je i glavni „krivac“ što nakon kraja rata nije opala proizvodnja i posjedovanje oružja.
Promjena pogleda na oružje
Reklama za oružje poduzeća Colt, oko 1850. godine
Drugi veliki razlog nastavka proizvodnje oružja i njegove popularnosti je i činjenica kako se gledanje na vatreno oružje promijenilo. Tako već tijekom tridesetih i četrdesetih godina 19. stoljeća u SAD-u, po uzoru na Veliku Britaniju, lov postaje popularna razonoda bogatih. Pojavljuju se specijalizirani časopisi o oružju, njegovoj primjeni i održavanju, a 1836. započinje i prva velika reklamna kampanja Samuela Colta, usmjerena na povećanje prodaje vatrenog oružja u urbanim krajevima SAD-a. Tako on pokazuje prednost vatrenog oružja nad klasičnim hladnim oružjem u nizovima otvorenih demonstracija (dijelom vezanih i uz suđenje njegovu bratu zbog ubojstva sjekirom!). On je i vrlo uspješan u stvaranju političkog pritiska u korist svojih ideja (predsjednik Andrew Jackson dobiva revolver Colt na dar), gdje uvodi i novine kao što je plansko pozivanje članova Kongresa SAD na svečane gozbe.
Svoje napore Samuel Colt ponajprije usmjerava na novu srednju klasu koja je u nastajanju. Kako većina njegovih kupaca ne zna rabiti vatreno oružje, kratke ilustrirane upute otisnute su na tkanini za čišćenje što ju isporučuje sa svakim primjerkom oružja. Uspjeh te kampanje se vidi i u tome kako se u oporukama načinjenim između 1830. i 1850. podvostručio broj onih u kojima se u ostavini spominje i vatreno oružje.
Mit i politika
Uz sve te promjene, učestalost vatrenog oružja je tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina 19. stoljeća ostala daleko od njegove univerzalne prisutnosti, čak i u krajevima tzv. Divljeg zapada. Popularna slika tih područja stavlja vatreno oružje u ruke svakome tko je ondje prebivao. Pritom je relativno jednostavno utvrditi kako se tu zapravo radi o mitu koji je svijetom proširen potkraj 19. i tijekom 20. stoljeća, prvo putujućim cirkusima – poput onoga kojeg je držao Buffalo Bill – a zatim kroz filmove i romane. U stvarnosti su industrijalizirani gradovi istoka SAD-a bili mnogo nasilnija mjesta od najozloglašenijih stočarskih gradova. Tako Robert Dykstra u svojoj studiji o gradu Dodge City u saveznoj državi Kansas, poznatom po obračunima vatrenim oružjem i djelovanju Whyata Erpa, govori kako je ondje u razdoblju od 1876. do 1885. od vatrenog oružja poginulo samo15 ljudi, što je u prosijeku 1,5 mrtvih po sezoni. Gradovi kao Tombstone u Arizoni ili spomenuti Dodge City, koje narodna predaja navodi kao klasične primjere opasnih mjesta Divljeg zapada, imali su prema ostatku tadašnjeg SAD-a vrlo nisku stopu ubojstava, među ostalim i zbog mjera privremene zapljene vatrenog oružja na ulazima u grad (koje bi se podiglo pri odlasku). New York se u tadašnjim novinama naziva „rajem za ubojice“, a tisak proziva državna tijela za opću nezainteresiranost, tražeći bar osnovnu sigurnost na ulicama.
Kad se svi ti elementi uzmu u razmatranje, vidi se kako potkraj 19. stoljeća u SAD-u postoje osnovni preduvjeti za gledanje koje je danas tako čvrsto ukorijenjeno. To su, naime, masovno privatno posjedovanje vatrenog oružja, kao i jaka industrija koja proizvodi jeftino oružje koje si svatko može priuštiti. Ono što je tada još nedostajalo bio je dojam kako nošenje oružja ima samo po sebi neki viši smisao.
Kult oružja kao jamstvo osobnih sloboda javlja se tek nedavno, kad dolazi do promjene u djelovanju Nacionalne udruge strijelaca (poznate pod nazivom „National Rifle Association“ – NRA). Radi se o organizaciji utemeljenoj u studenom 1871. godine, koja se sve do 2. svjetskog rata usko vezala uz Oružane snage SAD i njihove pripadnike, a uživala je i jaku državnu potporu. Ona je služila za okupljanje i izobrazbu ljubitelja vatrenog oružja, pri čemu je to oružje većinom bilo vojnoga podrijetla, a članovi su pretežito bili vojno osoblje. Nakon 2. svjetskog rata njezin se značaj mijenja i ona počinje sve više okupljati sportske ljubitelje oružja, počinje podupirati strijeljački šport i lov. U to se doba ta organizacija, iako utjecajna, nije mnogo miješala u pitanje zakonodavnog reguliranja prava na nošenje i posjedovanje vatrenog oružja. To se postupno mijenja potkraj šezdesetih godina 20. stoljeća. Hanlon Carter, vođa jedne od frakcija unutar NRA, postupno organizaciju mijenja i politizira. NRA se početkom osamdesetih godina svrstava uz Republikansku stranku. Postupno svojom pojačanom aktivnošću sve više u javnosti učvršćuje i politički jača stav kako je ključ osobnih sloboda pojedinaca u SAD-u baš u slobodi posjedovanja i nošenja vatrenog oružja. Pritom ostaje otvoren problem vatrenog oružja koje dospije u krive ruke, i teških posljedica koje time nastaju. Baš je sučeljavanje načelnih sloboda s jedne, i teških ljudskih žrtava s druge strane, ona točka na kojoj će se i ubuduće lomiti koplja u SAD-u.
Wayne LaPierre u potpori politike
Ova politizacija udruge NRA nastavila se tijekom protekla dva desetljeća, da bi vrhunac dostigla u vrijeme američkih predsjedničkih izbora 2016. godine i godinama koje su uslijedile. Dok je NRA u tri prethodna izborna ciklusa pojedinačno ulagala oko milijun USD, i time poduprla pobjednika u 11 od 14 kampanja, u izborima za Senat 2014. godine investirala je 20,6 milijuna USD u pet ključnih izbornih utrka – te poduprla republikanske pobjednike u njih svih pet. Izborna trka Donalda Trumpa i još šest republikanskih kandidata NRA je koštala oko 50,2 milijuna USD (96 posto njihovih ukupnih vanjskih plaćanja) – a pobjedu su odnijeli i Trump i pet poduprtih kandidata (osim Nevade, koja je izabrala demokrata Harry Reida, usprkos NRA donaciji od oko 2,5 milijuna USD njegovom republikanskom protivniku). Ovo aktiviranje NRA u politici, zajedno s rekordnim trošenjem sredstava udruge u privatne svrhe predsjednika Wayne LaPierrea, doveli su početkom kolovoza 2020. do pokretanja poreznih istraga u saveznoj državi New York, gdje je NRA od svog osnivanja pravno registrirana. U tijeku pravne bitke koja je uslijedila temeljem optužbi o pronevjeri oko 63 milijuna USD tijekom zadnje tri godine, treba spomenuti i proglašenje bankrota te udruge 15. siječnja 2021. godine – što je vjerojatno dio strategije o njenoj ponovnoj registraciji u politički potencijalno prijateljskijoj atmosferi američke savezne države Texas.
*ovaj je tekst pod originalni naslovom “Naoružana nacija: bajka ili stvarnost?” autor Igor Tabak objavio u negdašnjem, davno ugašenom tjedniku Ministarstva obrane Republike Hrvatske “Velebit”. Članak je izašao u razlomljen u dva dijela, početkom listopada 1999. godine.
