Zadnjih mjeseci svjedoci smo intenzivnog razaranja Ukrajine. Rusko djelovanje po gradovima daleko od bojišnice i razaranje energetskih kapaciteta bez sumnje je ratni zločin. Jednog dana političari s naknadnom pameti mogli bi konačno zaključiti da je ovo svjetski rat ili u najmanju ruku euroazijski. Veliki broj zemalja je uključen izravno ili posredno, a i površna analiza pokazuje kako se radi o sukobu totalitarnih režima s jedne i donekle demokratsko-liberalnih s druge strane. Jedni se bore za imperijalnu dominaciju, a drugi za širenje svog utjecaja ili bar održavanje zatečenog stanja. Naravno da su agresor i njegovi podupiratelji nedemokratske države. Ima i onih koji „mute vodu“ i otežavaju zajedništvo EU. Ne treba se zavaravati jer na personalnoj razini ima takvih i kod nas. Neki znaju, neki ne znaju što rade, a ima i onih koji vješto igraju za vlastitu korist što se često podudara s interesima agresora. Uništavanje elektroenergetskih kapaciteta nakon nedostupnosti plina i nafte, moguće i ugljena, uz nerazumna odricanja od nuklearne energije u proizvodnji električne, izravno utječe na svekoliko stanje u Europi. Naravno da demokratski svijet mora pomoći žrtvi, a to je u ovom slučaju – bez ikakve sumnje – Ukrajina, te se svim sredstvima, pa i snagama, treba suprotstaviti agresoru. Nažalost, naši dični političari i neki samoproglašeni vojni analitičari kao guske u magli ne vide koja nam opasnost prijeti. Oni, eto, misle da s funkcijom dolazi pamet, znanje i mudrost pa samouvjereno pričaju i o stvarima o kojima pojma nemaju.

Mi u ovome ratu jednostavno ne možemo istovremeno biti i neutralni, te punopravna članica EU i NATO-a. Imamo i neku vrijednu opremu koju bi mogli u dogovoru sa saveznicima ustupiti Ukrajini. Za dio te opreme trebala bi obuka, a za veći dio baš i ne. Ovo je prilika u kojoj Hrvatska mora biti na pravoj strani, a to sigurno nije u raljama rusko-srpskog svijeta. Oni koji izjavljuju kako to nije naš rat izgleda kako iz povijesti nisu ništa naučili. U ovakvim, povijesno izazovnim vremenima nismo mi, a ni mnogi narodi u mogućnosti birati ili ne birati rat. Rat je izabrao nas, Europu, a moguće i svijet. Istina, najbolje bi bilo kada bi probleme sa svojim predsjednikom riješili građani Rusije. Sasvim je nakaradno tvrditi kako Putin ne smije izgubiti, čak da mora pobijediti. Imaju li ti veliki geopolitičari i geostratezi viziju što bi se dogodilo kad bi Rusija stvarno pobijedila i pokorila Ukrajinu?! Ukrajinski bi narod sigurno doživio teror nezapamćenih razmjera s ciljem zatiranja svakog nacionalnog osjećaja i njihovog pretvaranja u Ruse (ili pak, u najboljem slučaju, u „Maloruse“). Također bi to pobudilo i dodatne ruske aspiracije prema ostalim državama nekadašnjeg Sovjetskog Saveza. Vidimo kako velikoruski nacionalisti Kazahstan označavaju kao sljedeću metu, a Moldovi te Gruziji je zadnja nada Ukrajina. Iz povijesti nam je jasno da Carstvo koje se širi ne zna stati. Gdje bi bio kraj? Možda na Cipru, a možda u Lisabonu? Vjerojatnije je kako kraja ne bi ni bilo. Kraj je izgledan jedino oko agresor bude poražen i nakon toga prođe ono što su prošli Njemačka i Japan.

Kod imperijalizma vrijeme nakon pobjede ili poraza je tek zastoj za pripremu novih osvajanja. Takva situacija je ostala i na ovim našim prostorima iako srpski hegemonizam nije pobijedio – ali nije ni izgubio. Teritorijalno se on nakon prelaska Save i Dunava 1918. godine – u ratovima 1990.-tih po prvi put proširio i preko Drine. Srpski nacionalisti, što javno što prikriveno, njeguju aspiracije na daljnja širenja, pa se i tu čeka nova prilika. Poruka iz Bijeljine, kako granice nisu trajna kategorija, ne doprinosi miru na ovim prostorima. Još samo čekamo da kažu kako ih misle promijeniti i što će im poslužiti kao povod. Neki koji i ne pripadaju tom civilizacijskom krugu bi im se pridružili za neke privilegije i ostvarenje svojih ambicija. Sjetimo se tko je bio glavni sponzor i  zagovornik Kneževine, a nakon toga i Kraljevine Srbije, a nije Rusija. Kada bi Rusija pobijedila, male su, skoro nikakve šanse za opstanak EU. Nakon toga, uz pomoć „majčice Rusije“ bez sumnje bi se rasplamsale velikosrpske ideje i evo nam ponovo rata i s njima, pa na sve strane i novih patnji.

Saborska rasprava o misiji EUMAM Ukraine

Gledajući prepucavanja između „narodnih tribuna“ moramo se zapitati jesmo li ih zaslužili? Pričaju o političkoj viziji „u ime dobrobiti hrvatskog naroda“, a svaki dan neka nova afera. Poznato je da najveću štetu čine oni koji nešto rade, misleći da znaju, a zapravo pojma nemaju. Neznanje i zadrtost nema veze ni s ljevicom ni s desnicom, pa vidimo kako i jedni i drugi u ime „dobrobiti hrvatskog naroda“ ne žele pomoći ukrajinskim narodu. Na taj način, možda i nesvjesno, pomažu Putinu i ruskim osvajačkim apetitima. Ne shvaćaju kako u ovoj situaciji ne biti na strani Ukrajine je svjesno ili nesvjesno pomaganje imperijalnoj Rusiji, a ne njenim građanima. Ovo jednostavno nije vrijeme lažne neutralnosti. Neodlučnost i nesloga su nas koštale u prošlosti, od Pacte convente do današnjih dana. Nažalost, uvijek nam je lakše okriviti druge nego priznati vlastite pogreške i iz njih nešto naučiti. Vrijeme je da konačno shvatimo kako su interesi pokretač promjena i na bolje i na gore. Sjetimo se saveza Hitlera i Staljina u podjeli Poljske, ili na našem području saveza s figom u džepu između NDH i Komunističke partije sve dok nije došlo do rata između Njemačke i SSSR. Je li se netko od samozvanih vizionara zapitao kakvi bi se savezi u slučaju kapitulacije Ukrajine mogli sklopiti protiv ne samo hrvatskih interesa, nego i protiv opstojnosti Hrvatske.

Bi li netko od naših susjeda poželio naše prostore? Ako bi im se ukazala prilika – a nju pouzdano nudi hrvatska slabost – bez sumnje bi. Neki bi more i priobalje, neki veći dio mora i kopna, a neki dio kopna i bar jednu veliku luku na moru, usput šaljući poruku i preko naizgled benignog navijačkog šala. Izgleda da ovi naši žive u nekom paralelnom svemiru pa misle ako se ne usprotive „majčici Rusiji“ možda će ih poštedjeti kao vazale a onda će oni opet biti na vrhu jer će taj po prirodi neposlušni i nepokorni hrvatski narod trebati „upristojiti“. Ovako nepametna retorika samo šteti hrvatskim interesima. Naravno, ovi što na sva zvona najavljuju obuku pripadnika ukrajinskih Oružanih snaga to čine i poradi vlastitih interesa, ulažući u vlastitu budućnost, kao i oni koji se protive, samo su adrese različite. Ne samo da je red, nego je i obveza ovakve stvari dogovoriti između nadležnih i tek nakon toga kukurijekati. Oružane snage i njihova uporaba s punim pravom i razlogom su ustavna kategorija, pa bi se Sabor, Predsjednik/Vrhovni zapovjednik i Vlada, morali ravnati prema Ustavu i zakonima u skladu s Ustavom. Ustav se nikako ne smije pogaziti. Ako postoji ustavna i/ili zakonska nepokrivenost konkretnog problema – i to se može riješiti u kratkom vremenu na legalan i legitiman način. Ne treba zaboraviti kako neke obveze proizlaze iz partnerstva NATO i Ukrajine, kao i  odluka EU o vojnoj pomoći Ukrajini.

Pokretač ovog rata, nažalost, ima zle ambicije. Čak ako sve i završi na naizgled prihvatljiv način, posijao je sjeme zla ne samo u Ukrajini i Europi, nego diljem svijeta. Jedno od žarišnih područja gdje bi mogao izbiti velike rat – a nije daleko od nas – je Bliski istok. Kao i neki drugi neprincipijelni savezi, savez Rusije s Iranom sigurno nije iz velike ljubavi, to je apsolutno savez iz interesa. Mišljenja kako su dronovi i balističke rakete zamijenjene za ratne zrakoplove naizgled se čine mogućim, znajući koliki je doseg spominjanog Su-35s i  njemu raspoloživog naoružanja. Kako se to odražava na sigurnost Izraela? Sigurno, nakon ovog i ovakvog saveza koji se sklapa u ratu, mlakog odgovora međunarodne zajednice i dijametralno suprotnih ciljeva nekih najvažnijih država u Vijeću sigurnosti UN, Iran nikad nije bio bliže atomskom oružju. Također, vjerojatnim ili bar djelomičnim povlačenjem Rusije iz Sirije zbog rata u Ukrajini otvara se i ondje prostor za značajniji angažman Irana, Turske i nekih drugih, što će dodatno ugroziti državu Izrael i svjetski mir. Rat u Ukrajini daje dodatni impuls za zaoštravanja odnosa u indijsko-pacifičkom prostoru, poglavito u Južnom kineskom moru oko Tajvana, te na Korejskom poluotoku. Namjerno se destabiliziraju i Afrika, Južna Amerika, te pacifički i arktički prostor.

Republika Hrvatska je članica NATO i EU pa se tako treba i ponašati. Nije moguće da – kao neki u susjedstvu – istovremeno sjedimo na više stolica, posebno kad se te stolice sve više razmiču. Valjda se povijest ne ponavlja u obliku Mačekovog čekanja i hrvatske šutnje, u državi koja se raspade natopljena krvlju najboljih kćeri i sinova hrvatskog naroda i građana Republike Hrvatske. U ime njih i uspomena na njih, opametite se i bar jednom učinite dobru stvar prema budućnosti svog i u ovom slučaju ukrajinskog naroda koji pati pod čizmom silnika. Nemojte svoje egoistične porive stavljati ispred humanosti i interesa vlastitog naroda!

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini