Pakistan – kriza koja traje

Tekst koji slijedi pisan je 20. siječnja 2012. godine, a objavio ga je zagrebački tjednik Nacional u svome broju od 24. siječnja 2012. godine, pod naslovom “Zemlja na rubu vojnog udara” – takav je dostupan i na na web stranici tjednika Nacional, na adresi: http://www.nacional.hr/clanak/123856/zemlja-na-rubu-vojnog-udara.

Smatrali smo ga potrebnim objaviti i ovdje, budući da se stanja u Pakistanu na portalu Obris.org do sada nismo opsežnije dotakli, iako se radilo o temi koja je obilježila i neke aspekte razgovora na summitu NATO u Chicagu, 20. i 21. svibnja 2012. godine.

—————————————————————————————————————–

 

U malo više od mjesec dana, Pakistan se dva puta naizgled našao na rubu vojnoga udara – posljednji put prije desetak dana. Iako do toga na kraju ni do danas nije došlo, ne bi čudilo da tamošnje vlasti uskoro ipak padnu – srušene ne pobunom vojske, već odlukama sudske vlasti, koje bi onda vojska sa zadovoljstvom provela i silom, bude li potrebno. Sudski postupci koji posljednjih dana tresu civilnu vlast u Pakistanu s jedne su strane vezani za nacionalnu sigurnost – uz navodno traženje pomoći od Pakistanu omraženih Sjedinjenih američkih država, a pri suzbijanju samovlade domaćih oružanih snaga – dok se s druge strane radi o Hrvatskoj tako dobro poznatoj „borbi protiv korupcije“, gdje izgleda da vrh pakistanske sudske vlasti u aktualno-političke svrhe koristi procesuiranje navodnih korupcijskih kaznenih djela iz prve polovice 1990-tih.

 

Temelji sukoba

Jedina islamska nuklearna sila, Pakistan, uopće nije stabilno društvo. Sklop je to etnički jako različitih pokrajina sa zapadnoga ruba britanskog podkraljevstva Indija, koje je u novoj državi uvezala islamska vjera i strah od Indije, s kojom se više puta ratovalo. Takav obrambeni naglasak u državi nametnuo je i pakistansku vojsku kao jedan od temelja ovog, navodno demokratskog društva. Ovakav je status Oružanim snagama dao i posebnu snagu – Pakistan je praktično pola svoga postojanja proveo pod vojnom vlašću, da bi pod zadnje u civilne ruke država opet došla krajem ljeta 2008. godine, odlaskom s vlasti generala Perveza Musharafa. Na izborima, održanima sredinom veljače 2008. godine, pobijedile su stranke civilnih političara, dakle – oporba vojnim vlastima. Predsjednikom države postao je udovac Benazir Bhutto, Asif Ali Zardari (zbog korupcionaških afera poznat i kao „gospodin 10 posto“), čija je parlamentarno većinska stranka dala i premijera, Yousufa Razu Gilanija.

Asif Ali Zardari - Uspon u vrh vlasti na krilima ženine političke dinastije

Dok se „Pakistanska narodna stranka“ pokojne Benazir Bhutto 2007. dogovorila o sudjelovanju na izborima s vojnim vlastodršcem Musharafom, dobivši i posebnu amnestiju oko optužbi za korupciju koje su joj pratile čelništvo – „Pakistanska muslimanska liga-Nawaz“, inače druga po snazi civilna stranka u zemlji, to nije učinila. Kako nije dobio amnestiju, njen vođa Nawaz Sharif nije mogao osobno izaći na izbore. Tako je drugi po snazi civilni političar u državi, iako na čelu ukupno druge stranke u državi, ostao izvan vlasti u kojoj je njegova stranka i koalicijski sudjelovala. Ova podjela iz 2008. i danas itekako utječe na civilnu vlast u Pakistanu.

Kao u većini demokratskoga svijeta, i u Pakistanu je na snazi trodioba vlasti. Jedino, dok i u tamošnjim dokumentima formalno stoji standardna trodioba – na zakonodavnu, sudsku i upravnu vlast – u svakodnevnoj je praksi Pakistana stanje malo drugačije. Prema svojim odnosima, vlasti se ondje izgleda dijele na vojnu, političku i sudsku. Vojska je uvelike svijet za sebe, s većim brojem svojih ljudi u tijelima vlasti, te ovećim udjelom u nacionalnome gospodarstvu. Politička vlast, koncentrirana u strankama, osim što posljednjih godina opet vodi državu, ujedno kontrolira i parlament, glasački stroj vladajućih klika. Iako civilna vlast formalno ima prednost pred vojskom, u praksi to uvelike ne stoji i predmetom je sukoba. Treća grana vlasti u Pakistanu – sudska, predvođena Vrhovnim sudom Pakistana – ispala je poprilično neovisna i od vojske i politike, posebice nakon velikog udjela u padu s vlasti vojnog vlastodršca Musharafa 2008. godine. Nove su vlasti u ožujku 2009. godine na poziciju vratile i osporavanog predsjednika Vrhovnoga suda Iftikhara Muhammada Chaudhrya, no tek nakon velikih javnih nemira. Dok se u međuvremenu smirilo suprotstavljanje pakistanskog sudstva i vojske, priča se da upravo ta nevoljkost nove političke vlasti u obnovi sudskih postavljenja krije i osnovu aktualnih sukoba pakistanskoga sudstva i političke vlasti u zemlji.

 

Vojno-civilno natezanje

Nakon što je gotovo deset godina vojne vlasti Perveza Musharafa bitno umanjilo ugled vojske u javnosti, ni njegovim odlaskom s vlasti 18. kolovoza 2008. godine te stvari nisu krenule na bolje. Pakistanska je vojska suočena s učestalim američkim napadima na ciljeve u zemlji, sve bez javne dozvole lokalnih vlasti, intenzivirali su se obračuni s pakistanskim talibanima, ali je jako oslabljen i sam vojni utjecaj u društvu. Sve je te probleme Musharaf ostavio u nasljedstvo Ashfaqu Pervezu Kayaniju, generalu koji je za načelnika Glavnog stožera pakistanske vojske stigao krajem 2007. godine, s čela tamošnje vojno-obavještajne službe ISI.

To je loše stanje 2011. krenulo na gore, posebice kada je 2. svibnja u Abbottabadu, nedaleko glavne pakistanske vojne akademije, tim američkih mornaričkih specijalaca ubio Osamu bin Ladena, a sve bez informiranja ili sudjelovanja pakistanske vojske i tamošnjih vlasti općenito. Ova je sramota navodno vezala ruke pakistanskim oružanim snagama koje se moraju barem doimati nepopustljivo, ne bi li zadržale ono malo preostaloga ugleda, a izgleda da je pokrenula i novo poglavlje u borbi za prevlast između vojnih te civilnih vlasti u Pakistanu.

Pakistanske su vlasti 26. veljače 2012. srušile kompleks u Abbottabadu, mjesto bin Ladenove smrti

Naime, kako izgleda, američki su zahtjevi za istragom skrivanja Osame bin Ladena u Pakistanu otvorili civilnim vlastima pogled na pravo more problema u tamošnjem sektoru nacionalne sigurnosti. Moguće je baš to bilo uzrokom da je 10. svibnja američkim vlastima u Washingtonu predan i memorandum kojim pakistanske civilne vlasti predlažu vojno-sigurnosnu suradnju – konkretno, uvođenje ozbiljnijeg civilnog nadzora nad pakistanskom vojskom te vojnom obavještajnom službom, ukoliko im SAD pomognu u sprečavanju vojnoga udara koji bi nakon takvih mjera vrlo lako mogao slijediti. Kada je sadržaj tog dokumenta dospio u javnost sredinom listopada 2011. godine, skandal su mediji nazvali „Memogate“, i započela je najnovija civilno-vojna kriza u Pakistanu.

Iako se ona u početku koncentrirala oko Husaina Haqqanija, pakistanskoga veleposlanika u Americi za kojeg se sumnjalo da je autor ili barem otpošiljatelj spomenutog dokumenta, njegovom ostavkom 22. studenog 2011. nije došlo do smirivanja stanja. Od smjene je Haqqani u Islamabadu praktički u kućnome pritvoru. Dok su politički suparnici vladajućih, okupljeni oko Nawaza Sharifa, o čitavome slučaju pokrenuli i sudsku istragu, vlada je do kraja studenoga skandal „Memogate“  nastojala usmjeriti na parlament i njegov Odbor za nacionalnu sigurnost, u kojima ima većinu. No, to im izbjegavanje suda nije uspjelo.

Naime, taman usred rješavanja jednog problema nacionalne sigurnosti – otvorio se novi, kada su 26. studenog NATO postrojbe u višesatnoj borbi ubile 24 pakistanska vojnika, na postaji uz granicu te zemlje s Afganistanom. Proglašena je obustava opskrbe NATO snaga u Afganistanu, dodatno je zaoštreno pitanje skandala „Memogate“, a Pakistan je zaobišao i međunarodnu konferenciju o Afganistanu, održanu u Bonnu 5. prosinca 2011. godine.

Dok se zaoštravao sukob vojske i civilnih vlasti, posebice vlade predvođene premijerom Gilanijem, predsjednik Pakistana Zardari otputovao je 7. prosinca u Dubai, na liječenje manjeg srčanog udara – što je odmah pokrenulo špekulacije da se zapravo maknuo iz zemlje uoči vojnoga udara, do kojega onda ipak nije došlo. U ta dva tjedna, koliko je Zardari izbivao iz zemlje, Vrhovni je sud započeo saslušanja oko slučaja „Memogate“, a i odnosi Pakistana te SAD dodatno su zaoštreni američkim napuštanjem pakistanske zrakoplovne baze Shamsi.

 

Načelnik glavnog stožera Kayani (desno) i general Ahmed Shuja Pasha, čelnik ISI

Iako je 23. prosinca vojska i izrijekom opovrgla da sprema novo preuzimanje vlast u zemlji, strahovi se nisu smanjili, kao ni kriza vojno-civilnih odnosa – sada prenesena na postupanje Vrhovnoga suda, konkretno – na njegova saslušavanja o famoznome memorandumu kojim su civilne vlasti navodno od stranaca tražile zaštitu pri provođenju sigurnosnih reformi u zemlji. Iako nije došlo do podizanja ikakve optužnice, priča se nastavila zaoštravati i nakon sudskog saslušanja bivšeg veleposlanika Haqqanija 9. siječnja ove godine. Dapače, kako su tog istog ponedjeljka i načelnik Glavnoga stožera Kayani te general Ahmed Shuja Pasha, čelnik vojno-obavještajne službe ISI, u pismenom očitovanju sudu ustvrdili da spomenuti memorandum smatraju istinitim, kriza je dostigla novi vrhunac. U srijedu, 11. siječnja, Vlada je s funkcije sekretara obrane smijenila Naeema Khalida Lodhija, drugog čovjeka pakistanskoga Ministarstva obrane, inače odnedavno umirovljenog generala i čovjeka od povjerenja uniformirane vojske. Na taj potez, protumačen teškom provokacijom, načelnik Kayani odgovara javnim prijetnjama i provođenjem navodno davno dogovorene smjene na čelu 111. brigade – posebno sposobne postrojbe u glavnome gradu, koja je obično bila prva pri izvođenju vojnih udara u Pakistanu. Kada je predsjednik Zardari na sve to još u četvrtak 12. siječnja nenajavljeno otišao u Dubai, situacija je opet uzavrela, po drugi put u samo mjesec dana – no do vojnoga udara opet nije došlo.

Po Zardarijevu povratku iz jednodnevnog boravka u Dubaiju, s medicinske kontrole ili nekakvog vjenčanja, ovisno o tome koga se pita – civilne su vlasti pokušale pregovorima smanjiti napetosti s vojskom, prebacivši donekle teret i na parlament. Ondje je premijer Gilani za 16. siječnja zatražio i dobio glasovanje o povjerenju vladi, što i nije bio posebno rizičan potez imajući u vidu komotnu parlamentarnu većinu njegove Pakistanske narodne stranke.

 

Političko-sudska nadbijanja

Dok traju sudska saslušanja oko afere „Memogate“, Vrhovni je sud Pakistana počeo intenzivno raditi na još jednom pravnom polju koje jako boli aktualnu vlast – na obnovi sudskoga progona predsjednika Asifa Ali Zardarija, za korupciju iz doba kad mu je pokojna supruga Benazir bila premijerkom. Kako je 2009. ukinut akt kojim su, među ostalim, i Bhutto te njen muž od diktatora Musharafa dobili amnestiju – što im je 2007. omogućilo povratak u zemlju i izlazak na izbore 2008. – Vrhovni je sud još prošle godine polagano počeo obnavljati pritisak oko procesuiranja tih djela, o kojima je postupanje u Švicarskoj bilo zaustavljeno 2008. godine, intervencijom pakistanskih tada još uvijek vojnih državnih vlasti. Mnogi u toj priči itekako vide politiku, budući se procesuiranje te davne korupcije povezuje s pritiscima na političku vlast današnjeg Pakistana – o održavanju izbora za gornji dom pakistanskoga parlamenta, zakazanih za ožujak, ali i oko iznude prijevremenih općih izbora, koji bi se inače redovito trebali održati početkom 2013. godine.

Kako vlada i ministarstva tu odbijaju surađivati s pakistanskim sudstvom, svi su se oni otvorili za sudsko postupanje radi neizvršavanja službene dužnosti. Upravo za to je pakistanski Vrhovni sud početkom prošloga tjedna pozvao na odgovornost i predsjednika tamošnje vlade, Yousufa Razu Gilanija. Premijer se odazvao pozivu suda u četvrtak, 19. siječnja, kada je pred sucima ustvrdio kako do službenoga postupanja nije došlo, jer predsjednik Pakistana Zardari ipak ima funkcionalni imunitet. Za 1. veljačezakazano je ročište na kojem će se to pitanje imuniteta posebno razmatrati, kao prethodno pitanje. Dok se odaziv premijera Gilanija smatra potezom smirivanja tenzija, ne treba posebno spominjati da se za raspravu sredinom idućega tjedna oštri čitav oveći tim prominentnih vladinih odvjetnika.

Premjer Gilani je u travnju 2012. ipak osuđen zbog nepoštovanja suda

Dok pakistansko sudstvo tvrdi kako samo radi svoj posao, ne čudi da mnogi analitičari posljednjih tjedana vojni udar u Pakistanu uopće ne smatraju vjerojatnim, budući da izgleda kako vojska samo treba pričekati da sudovi obave svoje, sruše vladu i svojevrsnom pravosudnom silom dovedu do niza novih izbora. Uz priče o učestalim tajnim pregovorima ljudi iz kruga oko pakistanskoga predsjednika s predstavnicima sudstva, ne bi začudilo ni da premijer Gilani u nekom momentu podnese i ostavku, bude li to potrebno kako bi se zaštitio vođa njegove stranke Zardari. Bilo kako bilo, i idući će tjedni u Pakistanu biti obilježeni nastavkom ovih sudskih postupaka – oko afere „Memogate“, ali i oko negdašnje korupcije predsjednika Pakistana, „gospodina 10 posto“, Asifa Ali Zardarija.

 

Content Protected Using Blog Protector By: PcDrome.