Nije tajna da susjedna Republika Srbija ima bliske veze s Rusijom i Bjelorusijom, da se jedva izjasnila oko pitanja ruske invazije na Ukrajinu i nije se pridružila EU/NATO mjerama protiv režima u Moskvi. Jedan od razloga za takvo ponašanje vidi se i u pitanju opskrbe Srbije ruskim plinom, gdje je krajem 2021. godine istekao dotadašnji desetogodišnji ugovor o opskrbi plinom – kojim je Srbija plaćala 270 USD za 1.000 kubičnih metara plina. Tijekom lanjskog studenog predsjednik Srbije Aleksandar Vučić o tome je pregovarao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, te je 24. studenog 2021. godine potpisao i ugovor kojim je ta cijena ostala istom još šest mjeseci do 31. svibnja 2022. godine. Time je bila postavljena pozornica da plinski pregovori opet postanu aktualni za Srbiju krajem svibnja, do kada se dalje pregovaralo o cijeni te dostupnim količinama.
Iako je u međuvremenu došlo do velikih preomjena u geopolitičkom i sigurnosnom stanju u Europi, nakon ruske agresije na Ukrajinu od 24. veljače do danas, Republika Srbija ostala je rijetkim europskim otokom barem uvjetne podrške Ruskoj Federaciji. Zato i nije pretjerano iznenadila izjava Aleksandra Vučića 29. svibnja, nakon telefonskog dogovora s Putinom, da će Srbija sklopiti novi plinski ugovor s Rusijom – na tri godine, uz cijenu “10 do 12 puta manju nego u Evropi“. Uskoro se čulo da će se nastaviti koristiti dosadašnja formula izračuna cijene, ovisna o kretanju cijene nafte na svjetskom tržištu, a nakon prvih Vučićevih nagađanja o cijeni od 340 do 350 USD za 1.000 kubika plina, 30. svibnja se od Zorane Mihajlović, ministrice energerike Republike Srbije, čulo o cijeni od oko 400 USD za 1.000 kubika ruskoga plina. S obzirom da su baš u to vrijeme tekle završne faze usvajanja 6. paketa sankcija Rusiji, s naglaskom na ograničenje uvoza ruskih energenata, ovaj je dogovor službenog Beograda posebno loše sjeo čitavoj Europskoj Uniji. Na to su se onda u petak 3. lipnja nadovezale vijesti iz Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije da će ministar Sergej Lavrov 6. i 7. lipnja posjetiti Srbiju, gdje će se sastati sa predsjednikom Aleksandrom Vučićem. Ova je najava izazvala dodatna pitanja, budući je Europska unija baš tog 3. lipnja konačno usvojila svoj dugo najavljivani 6. paket sankcija Ruskoj Federaciji – koji Srbija ne primjenjuje, iako je u statusu EU zemlje-kandidata i trebala bi svoju vanjsku politiku konačno uskladiti s Unijom.
Objektivne okolnosti i subjektivne prijetnje
No, na sreću Srbije i Vučića, u nedjelju 5. lipnja u ovu priču umiješale su se objektivne okolnosti, kada su države susjede Republike Srbije – Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Bugarska izrijekom odbile dozvoliti prelet ruskog aviona s visokom diplomatskom delegacijom za posjet Srbiji. Kako se o tome čulo iz Crne Gore, riječ je bila o odluci koju je ondje samostalno donijelo Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore, dok je premijera Dritana Abazovića o njoj obavijestio crnogorski ministar obrane Raško Konjević. Osnovu za takvo postupanje dala je početkom travnja dopunjena Odluka o uvođenju međunarodnih restriktivnih mjera utvrđenih odlukama Vijeća Europske unije 2014/512/ZVBP iz 2014. godine, prema kojoj se zabrane ne primjenjuju u slučaju prisilnog slijetanja ili prisilnog prelijetanja, dok je u svim drugim slučajevima prelet ili slijetanje dozvoljeno samo u humanitarne svrhe ili za bilo koju svrhu koja je u skladu s ciljevima ove odluke – o čemu onda treba u kratkome roku i posebno obavještavati tijela EU. Dakle, Bugarska kao država EU i NATO, te Crna Gora i Sjeverna Makedonija kao članice NATO i zemlje kandidatkinje za Europsku uniju, uskladile su svoje praktično ponašanje s organizacijama u kojima su članovi, bez ikakvih političkih igrica i prenemaganja o nekakvoj “neutralnosti” kojom bi se skrivalo potporu paru Rusija-Bjelorusija u njihovoj agresiji na Ukrajinu.
U kasnim večernjim satima nedjelje 5. lipnja stigle su i prve ruske reakcije na ove poteze NATO članica Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Bugarske. O tome se prvo za agenciju Interfaks oglasio neimenovani visoki izvor u Ministarstvu vanjskih poslova Rusije, koji je konstatirao da će posjet biti otkazan jer “naša diplomacija još nije ovladala teleportacijom“. Ponešto kasnije iste te večeri 5. lipnja na tu temu se čulo i od Marije Zaharove, glasnogovornice ruskog Ministarstva vanjskih poslova, koja je za talijansku televiziju La7 izjavila: “Danas su, prije jednog sata, zemlje koje okružuju Srbiju zatvorile komunikacijski kanal, spriječivši prelet aviona Sergeja Lavrova koji je namjeravao posjetiti Srbiju. Ruska delegacija trebala je stići u Beograd na pregovore. Zemlje članice EU i NATO su zatvorile zračni prostor, zatvorile su još jedan kanal komunikacije“. No, prema Zaharovoj, Rusija nije imala namjeru uzvraćati nekim sličnim mjerama, nastojeći dodatno pokazati kako to samo EU jednostrano “ograđuje” Rusku Federaciju. Ujedno, objavljeno je kako će – umjesto puta u Srbiju – Lavrov 6. lipnja održati konferenciju za medije u Moskvi, na koju su te nedjelje iznenadno pozvani strani dopisnici.
Dan kasnije, u ponedjeljak 6. lipnja, tema se nastavila komplicirati izjavama ruskog diplomata Sergeja Ordžonikidzea za agenciju RIA Novosti, kojima je on najavio i mogućnost opozivanja ruskih veleposlanika iz Sjeverne Makedonije, Crne Gore i Bugarske – “Mislim da bi reakcija trebala biti najoštrija, jer su spriječili visokog dužnosnika naše države da obavlja svoje diplomatsku dužnost. Ovo je politički korak antiruske orijentacije“. Slično se čulo i na društvenoj mreži Telegram, gdje je Konstantin Kosačov, zamjenik predsjedavajućeg Savjeta Ruske Federacije krenuo proširivati kontekst u kojem Rusija vidi nedjeljnu odluku pojedinih susjeda Republike Srbije: „Današnji demarš, naravno, nije u vezi sa avionom. On je usmjeren protiv Rusije kao države i protiv Srbije kao države. Reakcija će, nadam se, biti zajednička i izuzetno oštra, u formatu ne samo diplomatskog protesta, već i konkretnih, praktičnih odgovora“. Dapače, kako je objasnio Kosačov: „Sve tri zemlje su, ulaskom u NATO, ozbiljno i na dugo izgubile suverenitet, a Europska unija za njih je samo paravan za ove sramne okolnosti. Radi se o NATO demaršu, a bez Sjedinjenih Američkih Država njega ne bi bilo“. On je naveo i da ovakvim direktnim “miješanjem u bilateralne poslove dvije suverene europske zemlje koje nisu članice Saveza, Rusije i Srbije, NATO pokušava zarobiti i potčiniti ostatak Europe“, dodavši da nakon toga slijedi širenje Saveza na ostatak svijeta, “gdje je Kina strateški cilj broj dva poslije Rusije“.
Na ove “zanimljive” geopolitičke teorije nadovezao se u večernjim satima 5. lipnja Dmitrij Rogozin, direktor ruske državne svemirske agencije Roskosmos. On je na svom profilu na društvenoj mreži Twitter objavio: “Znate za šta je dobar ‘Sarmat’? Od kukavičkih Bugara, osvetoljubivih Rumunja i Crnogoraca koji su izdali našu zajedničku povijest neće tražiti suglasnost za letenje, baš kao ni od drugih Šveđana”. Pri tome je naravno mislio na projektile RS-28 Sarmat, dalekodometne nosače nuklearnih bojnih glava, koje je Ruska Federacije demonstrativno isprobala 22. travnja ove godine – nadovezavši sada i nuklearnu prijetnju Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji te Bugarskoj, na prijetnje koje je 14. travnja prema Švedskoj i Finskoj izrekao Dmitrij Medvedev, zamjenik predsjednika Vijeća sigurnosti Ruske Federacije. Medvedev je tada naglasio kako će u slučaju ulaska Švedske i Finske u NATO Ruska Federacija ojačavati vojne snage na granicama s tim državama, ali i kako više “ne može biti govora ni o ikakvom bez-nuklearnom statusu Baltika – jer balans mora biti obnovljen“.
Ogorčeni Lavrov
Na sve ove eskalirajuće izjave nadovezala se danas ujutro i spomenuta konferencija za medije Sergeja Lavrova, ministra vanjskih poslova Ruske Federacije. Na njoj je Lavrov čitavu situaciju oko svog posjeta Srbiji ocijenio “nezamislivom“, objasnivši kako su te zemlje iz EU i NATO kruga svojim odbijanjem izdavanja dozvole za prelet – “oduzele Beogradu pravo da vodi suverenu politiku“, naglasivši novinarima: “Naravno, dogodilo se nezamislivo i razumijem interes koji pokazujete za našu procjenu ovih nečuvenih postupaka. Suverenoj državi oduzeto je pravo da vodi vanjsku politiku. Međunarodne aktivnosti Srbije u ruskom pravcu su blokirane“. Rusko objašnjenje za ovaj potez je jednostavno – “Budući su zapadne zemlje smatrale da je posjet Srbiji gotovo prijetnja globalnih razmjera, to znači da im ide veoma loše“, a Lavrov je osjećao obvezu objasniti ulogu EU i NATO saveza u čitavoj situaciji, objasnivši da je zabrana preleta “jasna i poučna demonstracija koliko daleko NATO i EU mogu ići koristeći najniže metode utjecaja na one koji se rukovode nacionalnim interesima“. Zaključno, i Lavrov je smatrao potrebnim naglasiti suzdržanost po pitanju protumjera, naglasivši kako Moskva “nikada neće učiniti ništa što dodatno komplicira odnose među narodima“, te najavivši da je u Moskvu pozvan Nikola Selaković, novi ministar vanjskih poslova Republike Srbije. Naravno, sve je ovo prošlo bez daljnjeg spomena ruskih prijetnji koje se slalo Crnoj Gori, Makedoniji i Bugarskoj – NATO članicama koje itekako štiti klauzula kolektivne obrane iz 5. članka Washingtonskog sporazuma i nuklearni kišobran Saveza.
No, kako se obično kaže – “svako je zlo za neko dobro”. Naime, iako je posjet Sergeja Lavrova Republici Srbiji propao – ne temeljem odluke Srbije za EU i zajedničku europsku vanjsku politiku, već iz “objektivnih” razloga – ta je činjenica otklonila brojna pitanja koja su se nadvila nad najavu koja se iz službenih izvora Savezne Republike Njemačke čula sredinom svibnja. Naime, tada je bilo objavljeno kako se njemački kancelar Olaf Scholz sprema na turneju Zapadnim Balkanom, prije zasijedanja Europskog vijeća zakazanog za sredinu lipnja. Ta bi turneja trebala obuhvatiti Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju i Srbiju, uz poruku da i tzv. Zapadni Balkan spada u Europu, te da treba na neki način ojačati i ubrzati postupak prilaska ovih država članstvu u Europskoj uniji – sve to, naravno, u svjetlu rata u Ukrajini, te molbi te države da ubrzanim postupkom bude pripuštena prema EU članstvu. Ove su najave bile i konkretizirane 23. svibnja ove godine, kada se iz njemačkih izvora čulo o klimavom programu planirane turneje, od koje je ostao konkretiziran posjet kancelara Scholza Republici Srbiji u petak 10. lipnja, dok će on zasigurno posjetiti i Prištinu, mogao bi osvanuti u Tirani i Skopju, a možda i u Sarajevu. Kako je nakon svih tih najava već u EU krugovima neugodno odjeknulo sklapanje sporazuma o opskrbi plinom Srbije iz Ruske Federacije, još bi više sa svim porukama ovog posjeta kolidiralo ugošćavanje u Srbiji ruskog ministra Lavrova samo koji dan pred dolazak njemačkoga kancelara – koji se u Beogradu baš namjerio razgovarati o “energiji, ekonomiji i poziciji Srbije po pitanju Rusije“. No, srećom, NATO savez te “kukavički i ljubomorni” susjedi Srbije spriječili su ovu neugodnost za njemačkoga kancelara, te su barem na još par dana omogućili službenom Beogradu da istodobno nastavi sjediti na raznim vanjskopolitičkim stolicama.