Svjedoci smo intenzivnog razaranja Ukrajine. Rusko djelovanje daleko od bojišnice i razaranje energetskih kapaciteta te nacije bez sumnje je ratni zločin. Jednog dana, s naknadnom pameti, mogli bi zaključiti kako je ovo svjetski rat ili u najmanju ruku euroazijski rat, rat za prevlast na glavnom zemaljskom kopnenom prostoru. Veliki broj zemalja uključen je izravno ili neizravno. Bez velike međunarodne pomoći na gospodarskom, diplomatskom i vojnom području Ukrajina bi bila okupirana i jedino što bi joj preostalo je generacijska borba za oslobođenje, s katastrofalnim posljedicama i mogućnošću nestanka države i nacije. U zadnjem javnom obraćanju pred širim auditorijem Putin zagovara imperijalnu politiku uz tvrdnju kako su Ukrajinci i Rusi jedan narod, pa bi se ovo (agresija) trebalo smatrati građanskim ratom u koji se nitko izvanjski ne bi trebao miješati.

Dugoročna potpora Ukrajini jedina je mogućnost da se ne ide u svjetsku eskalaciju rata. Dolazi zima pa će – sudeći prema povijesnim iskustvima – doći do zastoja na ratištu. To je upravo vrijeme intenzivnih priprema za bitke koje će se voditi čim se poboljšaju uvjeti, a to će biti u manjoj mjeri kada tlo zamrzne i bude prohodno za oklopno-mehanizirane postrojbe, te s maksimalnim intenzitetom nakon proljetne „rasputice“. Na bojišnici će u većem broju biti postrojbe s manjim borbenim sposobnostima orijentirane na obranu, a borbeno sposobnije postrojbe se moraju odmoriti i popuniti obučenim ljudstvom. Za oslobađanje teritorija trebat će formirati i vrhunski obučiti nove postrojbe.

Pitanje je sad!

Postavlja se pitanje: “Treba li Republika Hrvatska sudjelovati u procesu obuke Ukrajinskih OS i kolike su naše mogućnosti?!”. Kao prvo, treba biti svjestan da mi nemamo puno toga za učiniti, a da bi to imalo veći utjecaj na obučenost UOS (Ukrajinske OS). Pomoć bi ipak mogla biti dio zajedničkog doprinosa jer bi oslobodila dio umornih ratnika kako bi se odmorili i pripremili za nove izazove. Držim kako bi OS RH mogle vršiti obuku prvenstveno na oružnim sustavima, te za zapovjednike rodovskih postrojbi do razine voda, izuzetno satnije. Također bi mogli poslati timove za obučavanje u veće europske države i priključiti se zajedničkom naporu. Težište obuke bi svakako bilo na oružjima i elementima vojske (KoV). HKoV ima dosta oružja čije je porijeklo iz bivšeg SSSR, s respektabilnim sposobnostima, a UOS bi ga bez većih problema mogle uklopiti u već postojeće snage. Dobar dio tog oružja, a i nešto zapadnog, uz dogovor sa saveznicima iz NATO mogao bi se isporučiti ukrajinskoj vojsci. Naravno, treba voditi računa u očuvanju vlastitih borbenih sposobnosti jer i u našem okruženju sigurnosna situacija nije na razini koja ulijeva povjerenje. Obuka na oružnim sustavima prema svemu bi bila povezana i s mogućom isporukom istog. Posebnu pozornost privlače topnički sustavi, sovjetske haubice kalibra 122 i 152 mm, top 130 mm, te VBR – 122mm ali i u NATO kalibru 105 i posebno 155 mm. Za ova oružja u RH postoje i odgovarajući poligoni. HKoV također ima BOV i BVP, te glavni tenk M-84 iz vremena SFRJ. Neka od ovih oružja dobro bi došla i u Ukrajini, u prvom redu jer se u kratkom vremenu mogu staviti na raspolaganje i uvesti u borbu. Naravno da to nisu najmodernija oružja, ali ako nema boljih – dobro bi došla i takva, posebice tenk. Za sve navedene oružne sustava moguće je organizirati obuku u RH. Pitanje je ima li Ukrajina potrebu za tim?!

Nažalost, HRM malo toga ima za ponuditi. HRM raspolaže stručnim protuminskim roniocima pa bi mogli pomoći. Od oružja pod određenim uvjetima i uz pomoć Švedske i Finske, uz dogovor sa saveznicima te jamačnu nabavu u razumnom vremenu zamjenskog sustava, Ukrajini bi dobro došli mobilni obalni lanseri (MOL) na bazi rakete RBS-15. To bi moglo biti aktualno nakon, kako se čini, intenziviranja korištenja ruske Crnomorske flote. Što se tiče Ratnog zrakoplovstva, mogla bi se provesti obuka na sovjetskim helikopterima Mi-8/Mi-171. Ti helikopteri nemaju neku perspektivu za HRZ u sjeni sankcija Rusiji i rata u Ukrajini, a mogli bi biti korisni.

Što se tiče postrojbi, to bi mogli biti rodovski zapovjednici do razine satnije/bitnice, a moguće i cijele postrojbe do razine voda/bitnice u HKoV, te razne razine desetine protuminskih ronilaca, bitnice/divizijuna raketa obala-more u HRM. Sigurno da doprinos OS RH u obuci pripadnika UOS ne može biti prevaga, ali mi trebamo biti na pravoj strani jer nema sumnje tko je u ovoj agresiji na Ukrajinu žrtva, a tko agresor. Ako se pitamo je li to miješanje u sukob, odgovor je – da! To je neizravno,  ali u svakom slučaju opravdano miješanje. Sad je vidljivo kako je svijet zakasnio s pravovremenim reagiranjem. Kasni se bar od 2008. ili u najboljem slučaju od 2014. kada je gruzijski model (Južna Osetija i Abhazia) iz 2008. ponovljen u Ukrajini (Krim) 2014. godine. Izgleda da čovječanstvo ništa nije naučilo iz iskustva kako je puzajući počeo i onda se u svoj žestini razbuktao Drugi svjetski rat.

Operacija “Interflex” – obuka ukrajinskih vojnika u UK

Više od toga hoćemo li ili nećemo obučavati Ukrajince u Hrvatskoj ili izvan Hrvatske zabrinjava nepoštivanje vlastitog Ustava, izostanak odgovorne komunikacije, neprihvatljivo i primitivno prepucavanje, te izrečeni stavovi glede rata u Ukrajini. Apsolutno je neprihvatljiva teza kako Rusi ne smiju izgubiti rat, te čak da moraju pobijediti. Istovremeno ne kažu što bi značilo “pobijediti”, a što “ne izgubiti”. Sramotno bi bilo ako bi itko bio spreman platiti ratni predah ukrajinskim teritorijem jer ovaj rat zorno pokazuje da Rusija želi ukrajinski teritorij, a Ukrajince vide tek kao odmetnute Ruse. To je nedemokratska tvorevina koju može održati samo i jedino monstruozni aparat državne prisile, kojem pomaže i da se narod(e) drži u stanju uvjerenja kako im drugi spremaju uništenje pa, eto, oni sami moraju preventivno djelovati.

Na kraju, odgovor na naslov teksta je – da, treba obučavati!

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini