Nakon uskoro godinu dana od početka razarajuće ruske agresije na Ukrajinu ne vidi se kraj rijetko viđenom krvoproliću. Ipak, pažljivim praćenjem dosadašnjih događaji moguće je bar pokušati odrediti vjerojatne trendove u nadolazećim mjesecima, možda i godinama. Kao početna točka bilo kakvog ozbiljnog razmatranja mora se konstatirati kako se rat vodi u Ukrajini što znači da, pored Rusije, kao međukorak do eventualne pobjede i Ukrajinci razaraju svoju zemlju. Djelovanje po ruskom teritoriju je simbolično. Ratom na ukrajinskom prostoru ruski agresor nanosi veliku štetu razarajući infrastrukturu i uzrokujući ogromne ljuske gubitke što utječe na brzo smanjenje ukrajinskog BDP, vodeći državu i narod u siromaštvo i teško održivo društvo. S druge strane, rusko gospodarstvo skoro pa normalno funkcionira. Zapadne sankcije sporo djeluju i imaju ograničeni učinak. Za to ima više razloga. Rusi su se za ovo pripremali od dolaska Putina na vlast. Istovremeno, neobično veliki broj zapadnih gospodarskih subjekta potajno trguje s Rusijom upravljan privatnim kapitalom, a žudnja za dobiti s malo ili nimalo empatije prema žrtvi je na pijedestalu.

Anektiranje Krima 2014. godina i priprema Dombasa za drugu fazu rata bili su ispipavanje pulsa „kolektivnog“ Zapada. Na početku rata izgledalo je kako bi Rusija mogla ostvariti, ako ne u cjelini – a ono bar djelomično, osvajačke ciljeve – to je zauzimanje Donbasa, oduzimanje Ukrajini širokog kopnenog koridora uz Azovsko i Crno more, te izlazak u „rusku“ enklavu u Moldovi (Pridnjestrovlje). Nakon toga cilj bi bio primirje i zamrzavane bojišnice. Na taj način bi se kupilo vrijeme i nakon oporavka unutar 10 godina krenulo u novi rat u kojem bi pokušali preuzeti Ukrajinu u cjelini. Ipak, nakon nekoliko mjeseci rijetko viđenog otpora Ukrajinaca i hrabrosti UOS (Ukrajinske oružane snage) situacija se počela mijenjati u korist Ukrajine ili, preciznije, na štetu Rusije. Oslobođeni su veliki dijelovi novookupiranog područja i jedini veliki grad Herson koji je lako, vjerojatno zbog izdaje, pao u ruske ruke.

Stanje na terenu

Sadašnja situacija je na većem dijelu bojišnice u pat poziciji s manjim pomacima jedne ili druge strane uz velike ljudske gubitke, neviđeno trošenje ratne tehnike, raketa i ostalog streljiva. Stanje zastoja i pozicijski rat u svakom slučaju više odgovara agresoru. To mu omogućava generiranje novih snaga, te masovnu proizvodnju ratne opreme u neoštećenim kapacitetima namjenske, industrije dvojne namijene i ratu prilagođene industrije. Također, Rusija ima ogromne prirodne potencijale za proizvodnju hrane i energije. Uz osiguranje hrane, energije, proizvodnju oružja i podmirivanje građana nužnim industrijskim proizvodima (pa i na nižoj razini kvalitete) moguće je voditi višegodišnji rat. Takve mogućnosti još više povećava nedemokratski i apsolutistički režim gdje veći dio naroda nema prave informacije i uvjerljivo drži kako „veliki ćaća“ radi sve najbolje, jer on je Bogom dani vođa „izabranom božjem narodu“. Onaj drugi manji dio nema ni volje ni snage suprotstaviti se zlu, i samo se moli da njih ne zakači Ukrajina kao ratna sudbina. Istovremen0 Rusija je već sad Ukrajinu onesposobila da bez pomoći funkcionira kao samostalna država.

Također, svijet je dovela pred velike izazove zbog nestašice hrane i velikih energetskih poremećaja. Dugogodišnjim igrama uspjeli su Europu, posebice zapadnu kao najrazvijeniji dio svijeta, prevariti kao naivnu seosku curu. Realno Ukrajina nema snage samostalno voditi oslobodilački rat na ovakav način bez izdašne pomoći. Izdašna ali nedovoljna pomoć je jako opasna i u najmanju ruku nekorektna, pa čak i nepoštena, jer će iscrpiti ukrajinske kapacitete, pa i onaj najvrijedniji – ljudski potencijal. Ukrajina i njeni saveznici moraju sve napraviti i pokušati rat završiti ili privesti brzom i neminovnom svršetku prije kraja ove 2023. godine. Došlo je vrijeme da se zanemare samonametnuti obziri i strahovi, ali i oni koje kao prijetnju nameće Rusija. Jedine opravdane „crvene crte“ trebaju se odnositi na nuklearno, biološko i kemijsko oružje. Rusija povećava razaranje koristeći starije i manje precizne supersonične rakete gdje se snage eksplozije dodatno povećava ogromnom kinetičkom energijom ali i ostacima raketnog goriva i oksidatora. Neke od tih raketa kao što je nedavno upotrjebljena Kh-22/Kh-32 (AS-4 „Kitchen“) imaju izvorno protubrodsku namjenu. Njihova preciznost protiv točkastih ciljeva na kopnu je ekstremno mala što povećava mogućnost „promašaja“ i nanošenja velike štete na civilnim objektima. Bez obzira radi li se o starijoj inačici Kh-22 ili novijoj, moderniziraj Kh-22 (Kh-32), to je pravi monstrum – dužine 11,65m, mase 5.820 kg, bojne glave od 1.000 kg, brzine 4,6 Maha (blizu hipersoničnih brzina) s iskakanjem novije inačice na visinu od 40 km pred okončanje napada. Rusija koristi najrazornija klasična oružja od kojih su neka na granici dopuštenosti. Još jedino nisu uporabili termobaričku bombu, pod nazivom „otac svih bombi“, ekvivalenta snage oko 44 tone TNT.

Kh-22: sukladno sporazumu iz 1993. između Ukrajine i SAD.a, Ukrajina je uništila 423 primjerka ovih krstarećih raketa

Opcije raspleta

Belgorod – ruske pogrnične regije već mjesecima osjećaju ratnih djelovanja u Ukrajini

Došlo je vrijeme da se Ukrajini isporuči sve što im treba, a što na Zapadu postoji, ili ko nečega nema – to treba proizvesti u najkraćem vremenu. Ništa manje nije važno ni prenošenje potrebnih znanja i iskustava. Neki analitičari nerazumno tenkove proglašavaju oružjima odluke. Bilo bi dobro izračunati koliko bi tenkova trebalo na tom ogromnom ukrajinskom ratištu. Naravno, tenkovi i topništvo širom ovako definiranog ratišta su jako korisni i bez njih se Rusija ne može izbaciti iz Ukrajine, ali ni u kom slučaju nisu dovoljni – kao što nije dovoljna ni ma kako jaka PZ/PRO. Pored nesporno važnih tenkova i sustava za obranu od napada iz zračnog prostora, Zapad Ukrajinu mora opskrbiti svojim, ali i omogućiti joj proizvodnju vlastitog oruža pune većeg dosega, sposobnog za udare duboko po ruskom teritoriju. Kvalitetni zrakoplovi su nužnost kako bi se produžila ruka za napade iz zraka. Sadašnje ratište mora se proširiti na Rusiju. Tako stvorena situacija bi počela devastirati najrazvijeniji europski dio Rusije, a Rusi bi na vlastitoj nevolji shvatili kuda ih vodi nerazumni imperijalizam i zločinačko državno vodstvo.

Pomoć mora biti ni manje ni više nego sveobuhvatna, raznolika i dostatna za uspostavu ukrajinskog teritorijalnog suvereniteta iz vremena nakon raspada SSSR. Svaki čovjek ukrajinskog društva mora biti jednakopravan, a neukrajinski narodi (manjine) ravnopravni, i kao kolektiviteti Ustavom te zakonima zaštićeni u svojim specifičnostima.  Iako mnogo toga ne ovisi o državama i narodima sklonim poštivanju Povelje UN, koja jamči nepovredivost granica njenih članica, svi skupa imaju veliku obvezu očuvanja mira i života na Zemlji. Ovaj veliki sukob već sada se ne vodi samo između dvije države i dva pogleda na svijet, a ima potencijal pretvoriti se u opću katastrofu i nestanak ljudske civilizacije. Zato je potrebno razmotriti moguće ishode ovog rata i njegove posljedične rezultate na čovječanstvo, te uložiti maksimalni trud kako bi se izbjeglo najgore.

Rat može završiti na više načina i svaki od tih načina izazvati će promjene na „Velikoj šahovskoj ploči“. Pokušajmo predvidjeti moguće (ne i jedine) ishode ovog rata. (1) Rusija pobjeđuje, Ukrajina nestaje, rastu ruske imperijalne ambicije koje vode do ratnog sukoba svjetskih razmjera; (2) Zapad vodi Ukrajinu prema kontroliranom porazu, nepružanjem dovoljne pomoći. Rusija dobiva značajne dijelove Ukrajine i otvara dugotrajne razgovore o položaju „ostatka-ostataka“. To vrijeme koristi kao predah za novo osvajanje i opet svijet vodi prema velikom ratu; (3) Ukrajina pobjeđuje/ne gubi i uspostavlja granice iz 1991. godine. Međunarodna zajednica nameće Rusiji obvezu plaćanja ratne štete te pred međunarodnim sudištem procesuira odgovorne za ratne zločine. Jačaju demokratske snage u Rusiji, preuzimaju odgovornosti i kažnjavaju počinitelje zločina. Proživljavaju katarzu, jačaju demokraciju i Ruska Federacija opstaje u granicama iz 1991. godine, povlači se iz Gruzije i Moldove te počinje ozbiljne razgovore o nekim nepoštenim stanjima nastalim nakon 2. Svjetskog rata. Ovo bi mogao biti prihvatljiv ishod jer bi se mogao shvatiti kao „win-win“ situacija. Ukrajina nije pobijedila, ali nije ni izgubila. Također Rusija nije ostvarila imperijalne ciljeve, ali nije ni poražena ni ponižena. Unutar vlastite države Ukrajinci bi mogli reći kako su pobjednici jer su očuvali državu, a Rusi da su pobjednici jer su postigli tražena sigurnosna jamstva. (4) Rusija nakon „poraza“ i uspostave demokratskih odnosa ne može zadržati svu raznolikost na okupu, dolazi do razlaza pa se na prostoru Ruske Federcije stvara više demokratskih država koje surađuju na dobrobit svojih građana. Rusija se nakon više stoljeća vraća kući. Većina država nastalih nakon raspada RF stvara Euroazijsku ekonomsku zajednicu po uzoru na nekadašnju EZ. (5) Nakon poraza Rusija se raspada u kontroliranom kaosu. Kaos u većoj mjeri ne izlazi izvan njenih granica. Gospodarski i civilizacijski jako je oslabila i raspala se na veći broj neprijateljski nastrojenih samostalnih država. Prostor postaje neuralgičan, nesiguran i nestabilan, a novonastale države potencijalno postaju plijen moćnih susjeda. To stvara velike izazove i prijetnje svjetskom miru. (6) Nakon gubitka u ratu Rusija se raspada u nekontroliranom neredu. Dio moćnog političkog, sigurnosno-obavještajnog i vojnog vrha ne želi položiti račun pred svojim narodom i međunarodnom zajednicom te prijeti uporabom nuklearnog oružja. Svijet im daje neke ustupke. Dolazi do izolacije i stvara se „posebni (ruski) svijet“ koji predstavlja stalnu prijetnja opstanku čovječanstva. Kako vrijeme prolazi sve je teže. Narod više ne može i diže revoluciju. Ishod je neizvjestan, pun izazova i opasnosti za cijeli svijet. Tamo su još uvijek velike količine nuklearnog oružja. (7) Nakon poraza na bojnom polju, ucjene ne prolaze, Svijet ne udovoljava njihovim zahtjevima, a zločinački savez politike, sigurnosno-obavještajne službe i vojnog vrha počinje nuklearni rat. Rezultat: SMAK CIVILIZACIJE.

Svijet bi treba sve napraviti da ne dođe do scenarija (1), (2), (5), (6) i (7). Da se ne bi dogodili scenariji (1) i (2), Ukrajini je potrebna velika, sveobuhvatna i pravovremena pomoć, uz naprijed izrečena ograničenja. Čini se kako se priprema ili je već počela nova ruska ofenziva, a zakašnjela pomoć nije pomoć. Prema razvoju situacije na terenu dolazi vrijeme ruske ofenzive. Sjetimo se –  ovo je upravo ono vrijeme kad je trebala početi invazija 2022. godine, ali je odgođena do 24. 02. zbog zimskih olimpijskih igara u Kini. Ovo je također vrijeme do kada su se trebale završiti pripreme mobiliziranih pripadnika ruskih Oružanih snaga. Tlo je pred velikim smrzavanjem pa postaje pogodno za uporabu teške tehnike, u prvom redu oklopnih i oklopno-mehaniziranih snaga. Što se događa iza Urala vjerojatno pouzdano nitko ne zna. Scenariji (5), a posebice (6) i (7) su jako opasni i nepredvidivi. Ne miješajući se izravno u unutarnje odnose Rusije potrebno ih je spriječiti. Puno je pametnije preobrazbu nuklearne super sile prepustiti Rusima nego je nerazumno stiskati izvana. Rusija je u mnogočemu mega-država, ali nažalost po današnjim prevladavajućim mjerilima – problematično društvo. Scenarij broj (3) bio bi poželjan, a scenarij broj (4) trebao bi biti, samo i jedino kao volja građana Ruske Federacije.

Kako do povoljnog ishoda?

Australski instruktori u UK obučavaju ukrajinske vojnike

Svijet se treba bojati dva scenarija iz naslova. Vođenje Ukrajine u kontrolirani poraz brzo bi se pokazao kao pogrešan izbor i ponovno bi dovelo svijet na rub nuklearnog rata. Nikad se ne smije zaboraviti povijesno iskustvo kako imperije nikad ne miruju, ili se šire ili se smanjuju do raspada. Ako se previše šire, prenapušu se i eksplodiraju, a ako se prebrzo stišću – raspadaju se u imploziji, i u oba slučaja nanose veliku štetu sebi i drugima. U oba slučaju nastaju novi državni subjekti, osim u onom gdje bi rezultat bio smak civilizacije. Kako bi se podupro scenarij (3), Zapad treba žurno (a trebao je prije nekoliko mjeseci) Ukrajinu snabdjeti ofenzivnim oružjem, a pripadnike njenih oružanih snaga osposobiti za uporabu i održavanje istih. Naravno, tu uvijek postoje dragovoljci koji znaju s tim oružjem. Opravdano je biti skeptičan i bojati se kako se već debelo kasni.

Ukrajinski predsjednik Zelenski u bazi Bovington s ukrajinskim vojnicima koji se obučavaju za britanske tenkove Challenger

Treba vjerovati kako i Ukrajina sa saveznicima ima neke poteze koje su unaprijed povukli. U prvom redu to bi trebala biti obuka na sustavima koji su tek najavljeni ili bi uskoro trebali biti odobreni za isporuku. Među njima bi svakako trebali biti tenkovi, najmoćniji sustavi protuzračne obrane, raketni, topničko-raketni i topnički sustave daleko većeg dosega, i barem jedan ili dva tipa suvremenih zapadnih zrakoplova. Sigurno je najizazovnije onesposobiti ili bar smanjiti sposobnosti ruskoj Crnomorskoj floti. Na zapadu postoje moćni raketni sustavi obalne obrane, pa i ukrajinski, koji površinsku flotu mogu držati dalje od obale. Nužno je svakako uložiti dodatne napore za brzu izgradnju moćne flote malih brodova naoružanih protubrodskim raketama te bespilotnim plovilima i letjelicama. Te male brodove za takozvanu „flotu komaraca“ moguće je dopremiti u dijelovima i dovršiti na licu mjesta. Ukrajina s pravom traži tenkove Leopard 2 jer ih ima u većem broju članica NATO pa bi ih se moglo skupiti u zadovoljavajućem broju. Ti tenkovi imaju vrhunski dizel motorni pogon i puno ih je lakše te jeftinije održavati od nekih s turbinskim pogonom. S druge strane, šarolikost bi otežala logistiku. Treba također prihvatiti i opravdani zahtjev Njemačke da i druge države doniraju svoje tenkove, pa makar i u simboličnom broju – u prvom redu SAD, Britanija, Francuska, pa i Italija. Ipak, u konačnici najbrojniji tenkovi trebalo bi biti Leopard 2, pa i Leopard 1, ako ima streljiva, te tenkovi T-72 i tenkovi baziranih na njima. Ne treba isključiti ni hrvatske M-84.

Kao zaključak moglo bi se reći kako svaki dan kašnjenja u donošenju odluka i dovoljnog opremanja ukrajinskih Oružanih snaga za oslobođenje zemlje, može biti presudan, te otvoriti sumnju u odlučnost i pouzdanost Zapada. Treba se nadati da u konačnici ipak rat neće završiti kontroliranim porazom Ukrajine, niti nekontroliranim raspadom Rusije. Svima treba razboritost, i to veća kod onih što u svojim rukama imaju moćna oružja za uništenje svijeta, a u glavama „ovlast“ donošenja odluka. Za vjerovati je da svjetski moćnici i autoriteti ipak nisu na strani Kirila i drugih autora apokaliptičnih prijetnji „uništenjem svijeta“.

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini