Iranski raketni napadi izvršeni 8. siječnja 2020. godine na američke ciljeve u Iraku od početka su nosili dosta nedoumica. Ako se slušalo iranske izvore, tada je bilo ispaljeno više desetina balističkih raketa Fateh-313 i Qiam-1, opremljenih kasetnim bojnim glavama, a rezultat je – osim uništavanja ciljeva – obuhvaćao i ranjavanje brojnih Amerikanaca. S druge, američke strane slika je bila sasvim drugačija – govorilo se o 13 raketa, od kojih su neke zatajile u letu i pale bez aktiviranja, šteta je navedena kao mala, i nije bilo spomena žrtava. Tijekom jučerašnje konferencije za medije, američki predsjednik Donald Trump slabi učinak napada objasnio je „poduzetim mjerama predostrožnosti, raspršivanjem snaga, te sustavom ranog upozoravanja koji je vrlo dobro radio“. Oko 36 sati kasnije, slika je ipak nešto jasnija i ukazuje na određeno smanjivanje napetosti te ratne groznice.

Trumpovo obraćanje javnosti

Kako je i najavio u svojem jedinom oglašavanju u vrijeme trajanja iranskoga napada, američki predsjednik Donald Trump javnosti se po prvi put šire obratio preko 10 sati od napada, oko 11 sati po washingtonskom vremenu (17 sati po hrvatskome vremenu) 8. siječnja 2020. godine. Izjava duga oko 9 minuta započela je vizualno-režiranim prizorom izlaska pred kamere iz svjetla, i sadržajno je ostavila netaknutima gotovo sva otvorena pitanja o budućem odnosu Sjedinjenih Američkih Država i Irana.

Izlaganje je započelo tezom: „Dokle god sam predsjednik SAD-a, Iranu nikad neće biti dozvoljeno posjedovanje nuklearnog oružja“ još i prije pozdrava prisutnima – što je bilo tumačeno kao teza usmjerena na umjerene političke krugove, inače skeptične prema politici Trumpa oko Irana, ali ustrašene potencijalnim iranskim naoružavanjem. Nakon toga, Trump je objavio kako javnost SAD treba biti zahvalna i sretna što u iranskom napadu nije bilo ljudskih žrtava – do kojega ne bi ni došlo bez prethodne likvidacije iranskog generala Qassema Soleimanija. Hrabrost američke vojske je povezana s 1979. godinom i tadašnjom krizom SAD-Iran, od kada su „države tolerirale iransko destruktivno te destabilizirajuće ponašanje na Bliskom istoku i šire od njega“. Likvidacija iranskog generala od 2. siječnja ove godine opisana je kao „odlučna akcija kojom se zaustavilo nemilosrdnog teroristu da ne prijeti američkim životima“, bez osvrta na aktualnost prijetnje, ali uz širi osvrt na neke njegove davnije grijehe. Na račun mu je stavljeno „usmjeravanje posljednjih napada na američko osoblje u Iraku, koje je dovelo do teškog ranjavanja 4 pripadnika i smrti jednog Amerikanca“, kao i orkestriranje nasilja oko veleposlanstva SAD u Bagdadu 1. siječnja 2020. godine, te planiranje nekih novih napada na američke mete. Ovo je opisano kao jedna od mjera odgovora SAD koje, dok promišljaju daljnje odgovore na „iransku agresiju“, planiraju uvesti i dodatne ekonomske sankcije Iranu.

U drugoj polovici tog kratkog govora Trump je ustvrdio kako se iranska agresivnost bitno povećala od početka pregovaranja oko Sporazuma o kontroli nuklearnog programa (Joint Comprehensive Plan of Action – JCPOA) 2013. godine, iz kojeg su SAD jednostrano izašle 2018. godine – navodeći i navodno američko davanje Iranu 150 milijardi USD (zapravo odmrzavanje sankcijama blokiranih iranskih sredstava) te još 1,8 milijardi USD u gotovini (zapravo 1,7 milijardi temeljem namirenja bilateralnog duga SAD za plaćenu i neisporučenu američku vojnu robu iz vremena prije 1979. godine). Prema Trumpu, baš ti svi novci iskorišteni su za iranska teroristička djelovanja u Jemenu, Siriji, Libanonu, Afganistanu i Iraku – dok su i rakete koje je Iran 8. siječnja ispalio na američke ciljeve po Iraku za njega bile plaćene sredstvima koje im je na raspolaganje stavila administracija predsjednika Obame. Zaključno, uz spomen iranske podrške terorizmu i nasilja nad vlastitim građanima, Trump je zaključio i kako će JCPOA ionako brzo biti okončan, pružajući Iranu put za dostizanje nuklearnog oružja. Sve to bi trebale prihvatiti i UK, Njemačka, Francuska, Rusija, te Kina, uz slijeđenje američkog primjera – odustajanja od sporazuma koji se provodio točno po slovu ugovorenih obveza – ne bi li se sklopilo neki novi sporazum s Iranom, glavnim krivcem za sve negativnosti na Bliskome istoku. Trump je istim putem objavio i kako misli tražiti od NATO saveza „da se bitno više uključi u proces na Bliskome istoku“ – bez obzira na generalne problema s nizom članica Saveza te ovotjedno povlačenje njegove obučne misije iz Iraka nakon izostanka upozorenja o bitnom potezu kakvim se pokazala likvidacija iranskog generala Soleimanija. Sve je to začinjeno navodima o uspješnosti ekonomije SAD, nove neovisnosti te države od energenata s Bliskoga istoka, te navođenjem obnove američkih vojnih snaga u koje je zadnjih godina investirano 2,5 bilijuna USD – koje se ne želi koristiti, jer „američka snaga, i vojna i ekonomska, predstavlja najbolje sredstvo odvraćanja“, dok se nedavno uspješno obračunalo i s organizacijom ISIS te njenim vođom al-Baghdadijem – koji je bio i iranski neprijatelj.

Španjolski vojnik obučava Iračanina u traženju improviziranih bombi, Besmaya Range Complex u Iraku

O jučerašnjim navodima Donalda Trumpa, koji su se ticali NATO saveza, jučer je telefonom bio konzultiran Jens Stoltenberg, nakon izjave američkog predsjednika – kada su zaključili da „NATO ima potencijala doprinijeti više regionalnoj stabilnosti i borbi protiv međunarodnog terorizma“. Tu je temu glavni tajnik Saveza danas u Bruxellesu i proširio izjavom: „Čvrsto vjerujem kako najbolji način na koji su možemo boriti protiv međunarodnog terorizma nije uvijek kroz raspoređivanje NATO trupa u velike borbene operacije“. Nastavio je navodom: „Najbolji je način da se omogući lokalnim snagama da se same bore protiv terorizma, a to je baš ono što radimo u Afganistanu, što radimo u Iraku, i naravno da možemo pogledati da li možemo izvoditi još takvih aktivnosti“. Pri svemu tome ostalo je nejasno koja su točno američka očekivanja, o kojima je Stoltenberg zaključio: „Ono što je predsjednik Trump jučer tražio je više NATO uključenosti, i mi istražujemo što još možemo napraviti“, ujedno dodavši: „Neću spekulirati o ishodima tog procesa“.

Efekti iranskoga napada

Prema izvorima iz iračke vojske, koja potvrđuje i da nije imala žrtava, čulo se da je Irak u noći napada između 1:45 i 2:15 po lokalnom vremenu bio gađan s ukupno 22 rakete. Kako se jučer spominjalo da je prvi val raketnog napada obuhvaćao 13 raketa, time bi opseg drugoga vala bio 9 raketa – naravno, ako su zaista bila dva jasno razdijeljena vala napada.Od toga, navodno je 17 raketa bilo usmjereno na zrakoplovnu bazu al-Assad. Prema komercijalnim satelitskim fotografijama (Planet Labs for the Middlebury Institute of International Studies), mediji navode kako je ondje bilo uništeno ukupno 5 zgrada. Pa ipak, postalo je jasno i da nisu sve te rakete pogodile cilj ili njegovu neposrednu okolicu – dvije su pronađene neeksplodirane kod naselja Hitan, zapadno od grada Hita, oko 40 kilometara udaljene od baze Ain al-Assad.

Što se tiče ciljeva kod grada Erbila u iračkom Kurdistanu, irački vojni izvori navode kako je onamo bilo ispaljeno ukupno 5 raketa. Dok se u noći napada čulo navode o dvije glasne eksplozije, irački izvori navode da su dvije rakete pale kod sela Sidan, oko 16 kilometara sjeverozapadno od Erbila, dok je još jedna pala u kraju Bardah Rashsh, oko 47 kilometara sjeverozapadno od Erbila. Za razliku od raketa koje su pale u zapadnom Iraku, kojih se moglo vidjeti veće segmente, projektil iz kratera Bardah Rashsh je ostao u vrlo malim komadima.

Nema navoda o napadima na vojne ciljeve nedaleko mjesta Taji kod Bagdada, kao ni informacija o učincima pratećih napada šijitskih vojnih organizacija iz samoga Iraka, koje se sve spominjalo u noći iranskog raketnog napada na američke ciljeve u Iraku.

Prethodna obavijest?

Ostaci jedne od raketa usmjerenih na bazu Ain al-Assad

Kako se čulo od agencije Reuters, a onda i šireg niza američkih te europskih medija, jasno je da su vlasti Irana nastojale na najmanju moguću mjeru smanjiti posljedice ovih raketnih napada. To je bilo u skladu s navodima iranskih dužnosnika iz doba izvođenja samih raketnih udara po Iraku, a izvedeno je kroz više odvojenih aspekata. Američki vojni izvori su navodno već tijekom utorka, 7. siječnja, znali da se napad priprema, iako nije bilo jasno koji su mu točni ciljevi – ova su saznanja navodno bila prikupljena (1) iz obavještajnih izvora (od nadzora komunikacijskih kanala, pa sve do širih satelitskih sustava za rano upozoravanje u slučaju lansiranja balističkih projektila), ali i (2) od iračkih vlasti u Iraku, koje su navodno njihovi saveznici iz susjednog Irana upozorili na predstojeća djelovanja. Takva saznanja, dobivena i više sati prije samoga napada, omogućila su da se zaštiti ljudstvo i posebno izloženu vojnu tehniku.

Sve to jasno je pokazalo da napetosti između Irana i Sjedinjenih Američkih Država nisu okončane, ali da u neposrednoj budućnosti ipak neće ni nastaviti nekontrolirano eskalirati, budeći širom svijeta strah od velikog regionalnog rata koji bi bez problema obuhvatio desetak država te potjerao cijene nafte i plina nebu pod oblake.